DIDAKTIČKO KAZALIŠTE BOBE JELČIĆA Mali ljudi prve su, ali i zadnje žrtve brutalnog tranzicijskog (post)kapitalizma

Nova predstava Bobe Jelčića u kazalištu Kerempuh “Govori glasnije” među najboljim je ostvarenjima koje sam gledao posljednjih nekoliko godina. Jelčićeva se režija ne zadovoljava tek pripovijedanjem neke priče već nužno odražava i kazalište i nudi svoje razmišljanje o njemu. Kod njega glumac ne pokazuje samo svoj odnos prema ulozi, kao u brechtovskom očuđenju, nego se cijela kazališna ekipa metaforički uprizoruje (glumci nose svoja imena, a igraju druga). Na taj način kazališni posao Bobe Jelčića postaje autorefleksivan (relacija Butijer - Đokić iz redateljeve zekaemovske uspješnice “S druge strane”) i ludički.

Tema je klasična i na puno načina moderno romaneskna: dolazak imanentnog, ali nepotrebnog Drugog, Drugog koji to postaje nakon recentnog rata, Drugog koji uvijek predstavlja sablast, Drugog kao mjesto, par excellence, konfabulacije (trača, predrasuda, stereotipa). Srpkinja Branka dolazi iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku, kreće u potragu za boljim životom, na Zapad, nakon što ju je prekarni rad pregazio u matičnoj zemlji. Hrvatska je u ovomu slučaju sinonim za Zapad.

Na premijeri Jelčić iz publike uvodi gledateljicu - Jadranka Đokić predstavlja je kao Branku koju će igrati. Branka pozdravlja i odlazi na svoje mjesto. Upravo zbog univerzalnosti teme nije važno je li to stvarna Branka čiju sudbinu predstava prikazuje. Jelčić u svojim predstavama svjesno ruši “kazališnu iluziju”, (re)teatralizira pozornicu i implicitno publici isporučuje nalog za većim sudjelovanjem.

Brankin dolazak postaje katalizator za razvoj priče, odnosno dodatno zapetljava već komplicirane odnose. Dramska se napetost crpi iz atmosfere postratno-predratnog stanja u kojem se kao društvo stalno nalazimo, iz izgovaranja nužno općih mjesta. Iako mu to nije namjera i vjerujem da bi se redatelj ogradio od ovog što tvrdim, “Govori glasnije” pripada didaktičnom kazalištu. Teza je predstave da su ti “mali ljudi” prve, ali i zadnje žrtve brutalnog tranzicijskog (post)kapitalizma gdje je identitetsko čvorište lak argument za rasplamsavanje zla, dok se stvarni, uglavnom ekonomski razlozi skrivaju u pozadini i cijelo su vrijeme pogonsko gorivo nositelja moći.

Jadranka Đokić, Marko Makovičić, Nikša Butijer i mlada, hrabra Petra Svrtan zaista maestralno igraju. Svrtan je hrabra jer joj sigurno nije bilo lako igrati s ovim glumačkim divovima. Čak i ako “zeznu”, oni se mogu vratiti “na sve četiri”. Vječna je dilema fiksiranost teksta u autorskim komadima, pa je možda ovo prilika da Jelčiću predložimo da konačno objavi svoje odigrane tekstove. Dnevni boravak, kauč i kuhinja paralelni su likovi Jelčićevih predstava, oni uvijek pričaju jednu te istu priču: mjesto i vrijeme radnje su vaše mjesto i vrijeme radnje, dragi gledatelji. Gotovo uvijek se upravo kroz odabir scenografije čita klasni narativ, koji nam uvijek poručuje nešto o podrijetlu, nešto o “stvarnom” stanju priče, a nešto, možda, i o kazalištu u kojemu se igra, ali to je već druga tema.

Improvizacijama na zadani problem redatelj i u ovoj predstavi traži posrednu ili neposrednu vezu s izvođačima, ali i s publikom koja u njima prepoznaje ljude iz svoje svakodnevice, bliske i razumljive. To se odvija uz emocije i humor koji su sastavni dio Jelčićeva kazališta. Njegov rad odlikuje i fokusiranost na detalje te dramaturški krupni planovi koji grade totale predstave, uvijek odražavajući neki trenutak pojedinca, a time i društva.

Svaku Jelčićevu predstavu prati igrana, karikirana anksioznost. Molim redatelja da nikada od nje ne odustane. Ona je preduvjet zdravlja jer nas svakodnevna neuroza zapravo štiti; ona je obrambeni mehanizam od svih drugih psihosocijalnih zala koja nas prate i grabe.