ISTARSKA VILA KOJA PJEVA NA LABINJONSKOJ CAKAVICI Kad ne nastupa i ne sklada, strasno je predana svom hobiju - skupljanju ljekovitog bilja

Elis Lovrić, kantautorica iz istarskog grada Labina, jedinstvena je po svom glazbenom izričaju, u kojem spaja zvuk gitare, istarski mentalitet, narječje koje ju prati od najranijeg djetinjstva i ljubav prema jezicima. Po zanimanju akademska glumica, ova svestrana umjetnica prošle se godine predstavila svojim prvim albumom “Merika”, koji još uvijek promovira, i to ne samo po Hrvatskoj, a već predano radi i na novom albumu.

“Kad sam bila mala, kao i mnoga djeca željela sam postati glumica, pjevačica ili plesačica. Imala sam neku ludu sreću što sam odrasla u Rapcu jer tamo nije bilo ni muzičke škole ni Akademije i tako sam tek sa 17 godina saznala da postoji glumačka Akademija i odmah sam se počela spremati i informirati i nekim čudom sam primljena, bez obzira na to što moji akcenti nisu bili dobri”, kaže Elis Lovrić, koja se smatra Labinjankom, a usput odmah i objašnjava svoje porijeklo.

“Rabac i Labin udaljeni su četiri kilometra jedan od drugog, Rabac je malo mjesto, a Labin grad i sve to spada pod Labinštinu. A to što mi govore riječka glumica, jest zato što sam studirala i bila stipendistica HNK u Rijeci, no rođena sam u bolnici u Puli jer je trudnoća bila komplicirana i nije se mogao obaviti porod u Labinu.”

Kasnije je u Puli završila matematičko-informatičku školu, a krajem 80-ih godina školovala se na riječkoj Akademiji.

“Kada su me primili na glumu, to je zvučalo kao nekakav holivudski san - imala sam tu sreću što sam odmah, već na drugoj, trećoj godini glumila predivne uloge kao što su Fanica u legendarnom ‘Vježbanju života’ Nedjeljka Fabrija u režiji Žorža Para, Kordeliju u ‘Kraljevu’ Vite Taufera, u Zagrebu sam igrala Agnezu u predstavi ‘Agneza Božja’ s pokojnom Enom Begović i velikom Nevom Rošić. Ono što me mučilo s akcentima bile su dužine, mi u Labinu nemamo dugouzlazne naglaske, sve je kratko i te dužine bile su mi kao neki tuđi jezik”, priča Elis Lovrić.

Akcente književnog hrvatskog vrlo je brzo savladala, već u prvom semestru, zahvaljujući svojim profesorima Tonku Lonzi, Dragu Krči i Editi Karadžole. Potom su je primili na Akademiju Silvio d’Amico u Rimu, gdje je odmah upisana na zadnju godinu studija, budući da su procijenili da joj nije potrebna dodatna edukacija, osim za talijanski jezik, pri čemu joj je, prisjeća se, pomogla jedna fantastična profesorica. Vrlo brzo nakon toga pobijedila je na natjecanju Premio alla Vocazione u Montegrottu i potom je na audiciji u Assisiju dobila ulogu u mjuziklu o svetom Franji, gdje je glumila njegovu majku Piku, a zbog specifične boje glasa dobila je ulogu i u jednoj solo-pjesmi. Mjuzikl je bio vrlo uspješan, igrali su ga godinu dana, a Elis je s vremenom shvatila da je njezin poziv zapravo glazba.

“Gnjavila sam svoje da mi kupe gitaru još kad sam imala 12-13 godina i onda su za jedan moj rođendan morali po kiši otići u Pulu i donijeli su mi gitaru s dvije nacrtane palme. Još uvijek je imam. To ljeto u Labin su došle dvije Njemice i pokazale mi dva, tri akorda i ja sam još istu večer svirala i koncertirala oko kuće. Samouka sam, nisam nikada išla u muzičku školu, a sve znanje koje imam ubirala sam od ljudi oko sebe.”

Njezin prvi album u cijelosti je pisan na labinjonskoj cakavici, narječju koje danas govori oko deset tisuća ljudi s područja grada Labina, ali i davno iseljenih Istrijana.

“Prije nego što sam počela pisati na labinjonskom, dugo sam živjela u Italiji i pisala sam, pjevala i nastupala na engleskom i na talijanskom, čak sam i na njemačkom nešto napisala jer taj jezik sam naučila kao dijete, uz turiste. Međutim, kad sam osjetila taj poriv da iz mene izađe nešto jako autentično, što se dogodilo kao labinjonski, stvarno sam osjetila - to je to. Prva pjesma koju sam napisala zove se ‘Tić’, ona je postojala već na engleskom i kad sam počela pisati na labinjonskom, improvizirati, izašle su riječi same, nisam ni kontrolirala što pišem”, kaže.

I onda je nastavila pisati na taj način, puštajući da njezino biće, njezina povijest, govori umjesto nje i tako su nastajale pjesme. “Na ovom albumu jedna pjesma govori o ljubičicama koje mi zovemo violice, pa o tome kako sam skakala po stijenama i obožavala brati šparoge kraj mora, gdje ih ima jako malo, pa zatim o šumi kroz koju sam kao dijete pješačila na autobus... Cijelu tu priču sam ispričala i stavila u svoju knjigu koja najavljuje moj drugi album, a zvat će se ‘Kanat od mora’ i također je na labinjonskom”, priča Lovrić. U knjizi je, objašnjava, cijeli poredak albuma, neke stranice su svijetloplave, a neke su bijele - sve što je plavo je more i to su pjevane pjesme, a sve što je bijelo su stijene i to su govorene glumačke pjesme.

“Puno ljudi me pita nedostaje li mi gluma, a moj odgovor je da nemam u sebi tu razliku zato što sam sve to skupila u jedno. Ovo što se nalazi na albumu moj je scenski projekt koji sam već izvela. Dakle, sve ono što sam učila na Akademiji i sve ono što kažem između pjesama osjećam se kao da sam u nekoj predstavi s tim, da komuniciram još direktnije s ljudima jer u predstavi ne mogu ubaciti nešto svoje ako je tekst pisao netko drugi, dok usred koncerta mogu raditi što hoću”, slikovito objašnjava.

Elis Lovrić danas može živjeti od svoje glazbe, iako joj je čak 13 godina trebalo da snimi prvi album, no danas je svagdje izuzetno tražena, pa čak i u Brazilu, gdje je nastupala već dva puta, a na ljeto ide opet, te neke svoje pjesme čak i izvodi na brazilskom portugalskom što, kaže, jako dobro zvuči. Iako često nastupa sama, njezin tim na pozornici čine još i violončelistica Bika Blasko te Stjepan Večković koji svira gajde, mih i dvojnice, a kad je Bika odsutna, onda je na violončelu Petar Kovačić, a prateći vokal je Jenny Bajlo Brković. Koncerte održava u manjim prostorima, jer je, smatra, ovu vrstu glazbe potrebno doživjeti sjedeći.

“To je kao u filmu, nisam još nikoga vidjela da gleda film stojeći, a tako i ja tretiram svoju glazbu - kao film koji gledaš sjedeći”, ističe glazbenica.

A kako bi okarakterizirala svoj stil? “Još imam dilemu kako bih ga nazvala zato što bi etno kao glazba trebao imati jako puno ili barem dosta elemenata istarske ljestvice ili istarskog melosa, a moja glazba to ima samo u nekim momentima. Istina je da ja upotrebljavam mih, dvojnice ili gajde u nekim pjesmama pa onda to dobije taj prizvuk, ali možda bi world music bio bolji izraz jer od etna imam samo dijalekt”, objašnjava pjevačica, koja živi u Puli, ali se zbog posla i čestih putovanja uskoro seli u Zagreb. Kad ne nastupa i ne sklada, strasno je predana svom hobiju - skupljanju ljekovitog bilja od kojeg priprema razne čajeve.