U Zagrebu je prošli tjedan održana promocija knjige “Magi: Kao da je bila nekad” beogradskog novinara Dušana Vesića, ujedno i autora dokumentarnog filma o EKV-u iz 2008. godine. U jednom se trenutku postavilo pitanje - tko je od prisutnih poznavao Magi, neka digne ruku, no ruku nije digao nitko. Zaključak je bio da, eto, čak ni Magine prijatelje ne zanima njezina knjiga, no meni je bilo vrlo znakovito da - osim autora - Margitu nije poznavao ni nitko od sudionika promocije, pa se pitam zašto organizatori u cijelom Zagrebu nisu mogli naći osobu koja je Magi doista i poznavala. (Bio je tamo, doduše, i Kizo, ali on je samo svirao).
Do sada su o Margiti Stefanović objavljene tri knjige: neposredno nakon njezine smrti objavljena je knjižica njezinih intervjua i in memoriama, prije desetak godina izašla je kontroverzna knjiga “Vrati unatrag” Aleksandra Ilića, kojom je, kako smatraju oni koji su je poznavali, Ilić oblatio Margitu, a ta je knjiga pak isprovocirala njezinu najbolju prijateljicu iz djetinjstva Lidiju Nikolić da složi svoju knjigu uspomena “Osećanja. O. Sećanja”.
Vesićeva knjiga četvrta je u tom nizu i od ostalih se razlikuje utoliko što se ne bavi samo glazbom nego sadrži i priču o usponu i padu beogradske srednje klase. Autor je puno pažnje posvetio i odnosu Margite i njezine majke Dese, pri čemu iznosi tezu da njezina tragedija vuče korijen iz obitelji - klasična jugoslavenska patrijarhalna obitelj srednje klase tog vremena, tj. otac koji je “radio, družio se, pio, imao ljubavnicu i zaseban krevet” i pretjerano brižna majka domaćica koja je odgajala dijete. Taj dio knjige sasvim je u redu, kao i prilog Željka Milovića o Margitinu književnom djelovanju koje je bilo vezano za Udruženje književnika Ars Antibari iz Bara.
No ono s čim imam veliki problem - ne samo kod Vesića - način je na koji je Margita predstavljena kao žena i glazbenica. Da pojasnim: smatram se velikim fanom EKV-a, gutam i pratim sve što se o njima piše i objavljuje, pa mi je doista fascinantno kako nikada, ni od jednog autora, nisam saznala s kojim su ženama spavali Milan Mladenović i Bojan Pečar i koliko ih je bilo, dok o Margitinim vezama znam apsolutno sve: kad je s kim bila, kad je s kim prekinula, kad je ponovo spavala s nekim bivšim. Vesić piše i da je Magi bila promiskuitetna, ali to nije sve - nakon što je u prethodnoj knjizi Lidija Nikolić objavila njezin bolesnički karton s dijagnozom HIV-a, Vesić ide i korak dalje, pa onako kako joj je Aleksandar Ilić u svojoj knjizi brojao kifle i sendviče koje joj je kupio, tako joj Vesić broji kile i abortuse.
Piše kako se udebljala 30 kila, kako je bila podbuhla, a vrhunac je kad opisuje kako u jednom periodu nije baš vodila računa o higijeni, pa joj je bivša profesorica klavira krišom u torbu tutnula komad sapuna. Bez namjere da ulazim u nekakav feministički diskurs, ali nikada ni u jednoj knjizi ili članku o EKV-u nisam pročitala kupaju li se redovito Milan i Bojan, koliko imaju kila i jesu li možda bili neoprezni tijekom seksa, dok se u slučaju mrtve Margite bez pardona piše i o najintimnijim detaljima.
A o interpretaciji pjesama u narkomanskim kôdovima, koju potpisuje izvjesna Jelena Marković, tek nemam riječi. Kaže tako Jelena: “Nemoguće je baviti se pjesmom ‘To sam ja’ i pojmom pojedinca u njoj, a ne primijetiti pojmove prostora i kulture droge (...) Tekst ‘mokar sam od tebe, mokar od praštanja’ asocira na stanje znojenja, heroinske krize i bolesti, a ‘ona uvek zna oblik mojih ruku, oblik mojih pitanja’ asocira na put kojim supstanca prolazi venom kroz ruku”. Dalje, onaj prekrasni tekst pjesme “Ljubav” Jelena Marković svodi na “svakodnevno ponavljanje istih radnji, nehigijensko okruženje, ubrzano propadanje i varljivost raspoloženja narkomana”. Naime, opće je poznato da kad ljudi čuju pjesme EKV-a prvo na što pomisle su igle, šprice i heroin.