KOMUNIST IZ AUSTRALIJE KOJI JE ZAVOLIO KRLEŽU Hrvatski jezik naučio kod proustaške emigracije

"Izlet u Rusiju”, opservacije i putovanja mladog Krleže, člana u nas u ta doba zabranjene Komunističke partije Jugoslavije, ovih je dana objavljen u engleskom prijevodu. Razmišljajući o spomenutu putopisu, putovanju koje nije realizirao lako, a naslovu koji je i u nas zanemaren, upita se čovjek kakva se to osoba prihvatila toga prijevoda; jer teško da je, i nedavno minuloj stogodišnjici Oktobarske revolucije unatoč, moglo biti da su Krležini zapisi o Rusiji 1920-ih na engleski prevedeni po nekoj uobičajenoj logici “tržišta”. I nisu.

Krležu je na engleski preveo zanesenjak, Australac Will Firth. Čovjek koji se u doba Hladnog rata uključio u sasvim marginalnu Komunističku partiju Australije, učio slavenske jezike, 80-ih putovao bivšom Jugoslavijom. Pada mi na pamet da je tad mlad i neiskusan Firth vjerojatno gledao Jugoslaviju očima kakvima je Krleža, također mlad i ponešto naivan, 20-ih gledao Rusiju. Ima neke podudarnosti u tome kako je Krleža putovao ondašnjom Rusijom i Firtha koji je gotovo pred sam raspad obilazio nekadašnju Jugoslaviju.

Firth desetljećima živi u Berlinu, radi kao prevoditelj, jedan je od ponajtvrdoglavijih ambasadora hrvatske, srpske, bošnjačke književnosti u anglosaksonskom svijetu. Bude li sve kako je planirano, za koji dan kreće prevoditi Miloša Crnjanskog, njegov “Roman o Londonu”, u suradnji sa srbijanskim Ministarstvom kulture za izdavača iz New Orleansa, Lavender Ink/Diálogos.

Will Firth tih je, miran čovjek s neobičnom životnom pričom. Zaljubljen je u jezike, leksik. Pedeset i dvije su mu godine, rođen je u Canberri u obitelji britanskog podrijetla.

Marko Todorov / HANZA MEDIA

Od dosadnjikave Canberre do Sydneya je oko 300 km. U to doba, 80-ih godina, pošta iz jednog u drugi grad putovala je nekoliko dana. Toliko je trebalo da Will Firth, tad 21-godišnjak, dobije od nastavnice hrvatskog jezika, s tamošnjeg, sidnejskog sveučilišta, kuvertu s novim zadacima. Iako mlad i čudnovato zaljubljen u slavenske jezike, s kojima obiteljskim podrijetlom baš nikakve veze nema, Firth nije bio naivan. Sasvim mu je jasno bilo da taj program hrvatskog pri sidnejskom sveučilištu vode ljudi bliski desničarskoj hrvatskoj emigraciji i ustaškim idejama. “Bili su to tekstovi o tome koliko je hrvatski jezik poseban, lijep, moćan. Ako su govorili o piscima, onda su to bili hrvatski pisci recimo do renesanse ili nešto kasnije, ali suvremeni pisci uopće se nisu obrađivali, ništa što bi se moglo povezati s jugoslavenskim vremenom nije se obrađivalo, radije su pisali o hrvatskim časnim sestrama”, kaže Firth.

Zbog konflikta s ocem rano se osamostalio, sam financirao prvo studij njemačkog i francuskog, uglavnom radeći kako čistač, a potom je, privučen komunističkim idejama, počeo učiti ruski pa hrvatski i druge slavenske jezike.

“U to doba mogao sam birati hoću li učiti hrvatski kod proustaške emigracije ili srpski kod radikalnih pravoslavaca i simpatizera četništva. Mene je u prvom redu zanimao jezik, tek kasnije kultura i povijest. Znao sam da je srpska verzija dominantnija, da ću preko nje lakše ostvariti kontakte za eventualni posao, stipendiju, ali hrvatski mi je baš zbog te svoje pozicije bio – veći izazov”, objašnjava.

Nekoliko je godina jezik učio sam, govorio ga je rijetko. “Nisam poznavao baš nikoga s tih prostora, nikoga tko govori hrvatski, srpski... Jednom tjedno su mi u poštanski sandučić stizali zadaci i tekstovi, a vratio bih ih nekoliko dana kasnije. Samo sam jednom otišao u Sydney upoznati profesoricu. Bilo je tih druženja studenata, ali ja sam izbjegavao ići među ljude tog političkog miljea, koliko god da sam znao da je za jezik bitna konverzacija. Govorio sam si: ‘Samo ti napreduj u leksiku, gramatici, već će se naći situacija da doista progovoriš i govoriš.’”

Mudar i strpljiv je bio Firth. I nakon tri godine dobio je stipendiju tadašnjeg Saveznog zavoda za međunarodnu suradnju, godinu dana proveo na Odsjeku za južnoslavenske jezike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. 1988. i 1989. mentor mu je bio Vladimir Anić; jezik je, napokon, mogao učiti od ponajboljih.

U Australiji je već bio prošao put od gorljiva do razočarana ljevičara i pripadnika anarhističkih krugova. Jednom je prilikom bio i uhićen. “Ljevičarima su u to doba”, govori Firth, “predbacivali da su ili špijuni SSSR-a ili glupi romantičari koji ne razumiju što se događa u istočnom bloku s gulazima…”

Zagreb koncem 80-ih Firthu je, treba li reći, zanimljivo mjesto. Vrlo se brzo priključio zagrebačkoj anarhističkoj grupi Svarun. “Često sam bio na njihovim okupljanjima. Nisam dovoljno vladao jezikom da bih mogao diskutirati o političkim temama, ali sam ih volio slušati. Halapljivo sam čitao novine, non-stop slušao radio… Bilo mi je čudno, nakon svih tih ideoloških razgovora na Zapadu o ugnjetavanju u socijalističkim zemljama, koliko je na licima ljudi na ulici bilo opuštenosti. Grijalo se ugljenom, zagađenost zraka bila je velika, na sve strane je bilo opušaka, smeća, plastičnih vrećica, u studentskom domu u Zagrebu stanari su ambalažu nerijetko bacali – kroz prozor. I bilo je jako puno policije po ulicama”, to su bile njegove prve impresije.

Znajući sad što znate o Firthu, teško da se čudite da je godine uložio ne bi li “Izlet u Rusiju” bio objavljen na engleskom, sam samcat gurao tekst i projekt kako često prevoditelji kojima je stalo do nekog autora i teksta već čine.

Za Krležin “Izlet u Rusiju” čuo je kad je prije pet godina u brošuri Finnegan’s List, što ju izdaje European Society of Authors, u kojoj poznavatelji književnosti manjih jezika preporučuju nedovoljno prevođene književnike, švicarska autorica i prevoditeljica Ilma Rakusa preporučila taj naslov. Spomenimo uzgred da je na prošlogodišnjoj Finnegan’s List član žirija Jurica Pavičić u tom kontekstu za prijevod preporučio Smojinu “Kroniku o našem malom mistu”, “Adio, kauboju” Olje Savičević Ivančević i zbirku priča “Moramo razgovarati” Tanje Mravak.

“Pročitao sam ‘Izlet u Rusiju’ i, premda sam imao veliko strahopoštovanje prema Krleži, odmah sam pomislio da bih baš ja mogao prevesti taj putopis. Ohrabrilo me to što sam rusist, a i ljevičar. Znajući da je to Krležino mladalačko djelo pomislio sam da možda tu jezik nije toliko opterećen autorovom poznatom baroknošću”, razmišljao je Firth.

Tražite li Krležu na engleskom, nećete daleko dospjeti. Pamtim kako sam prije 15-ak godina u Americi, u želji da ga poklonim tamošnjim prijateljima, ljubiteljima ovdašnje kulture, uzaludno tražila neke naslove. Prevedeni su, istina, “Na rubu pameti”, “Povratak Filipa Latinovicza” i “Banket u Blitvi”. I to je, do Firtha, bilo sve.

Firth je 2014. preveo prva dva poglavlja “Izleta u Rusiju” pa krenuo knjigu nuditi izdavačima po SAD-u, Velikoj Britaniji, Kanadi… Uzalud. “Kontaktirao sam 30 izdavača, od velikih do posve malih, specijaliziranih za prijevodnu literaturu. Bio je to mukotrpan posao. Dvije godine nudio sam okolo Krležu. Nitko nije bio zainteresiran. Mnogi nisu imali pojma tko je Krleža, oni koji su pročitali rekli bi da je to previše arhaično…” Naposljetku je za sajma u Frankfurtu Krležin prijevod ponudio – hrvatskom izdavaču, Sandorfu, kući u kojoj Ivan Sršen godinama pažljivo bira naslove.

Sršen je bio zainteresiran, kako i ne bi, ali je Firthu mogao reći da je to izvedivo jedino ako dobije kakvu potporu iz javnog budžeta. “Kad smo dobili potporu Grada Zagreba za objavljivanje knjige, pitao sam Willa bi li pristao da iznos potpore bude njegov honorar. To je jako malo, tri puta manje od onoga što može dobiti po kartici prijevoda u Njemačkoj ili u Velikoj Britaniji”, kaže Sršen. Na skorom londonskom sajmu knjiga Sršen i Firth ponudit će anglosaksonskim nakladnicima da tiskaju novo izdanje sad već prevedena Krleže, uz Firthov uvjet da mu se plati prijevod, jer sve što je dosad dobio jest tih simboličnih 10.000 kuna od potpore Zagreba.

Firth posljednjih godina ponajviše prevodi hrvatske, srpske i bosanske autore. Perišića, Koščeca, Ognjena Spahića, Andreja Nikolaidisa, Faruha Šehića...

Ovih je dana završio prijevod “Dabogda te majka rodila” Vedrane Rudan. Knjigu pod naslovom “Mothers and Daughters” objavljuje poznati izdavač Dalkey Archive Press.

Može li se živjeti u Berlinu od prevođenja ovdašnjih autora? “Jedva. Svaki euro od honorara mi je važan. Ponekad, kako bih zaradio dovoljno za život, uzmem prevesti kakav esej ili neke službene dokumente, ipak 90 posto posvećujem književnim prijevodima. Srećom, supruga zarađuje više nego ja, prihvaća moju situaciju, iako nije da gaji puno simpatija za taj moj entuzijazam, ali kaže: ‘Ako ti je to toliko bitno – nek ti bude!’”

Prepoznajemo da dijelimo istu čitateljsku strast prema Isaku Babelju i pričama Rumene Bužarovske. A kad čita samo za sebe i za svoju, ruskoj poetici sklonu dušu, voli, kaže - Konstantina Paustovskog.