KRITIKA FILMA 'UZBUNA NA ZELENOM VRHU' Efektni povratak u Arkadiju začudnih osamdesetih

Često sam govorio kako hrvatska kinematografija nema veliku viziju, nema kontinuitet, nema ideju kako se predstaviti kod nas i u svijetu, nema pojma o tome što je zapravo hrvatski kinematografski proiz­vod. Sve to i dalje bi bilo točno da me već šest godina, a nevjerojatno je da je toliko prošlo, redovito demantira svaki novi film o Kušanovu dječjem junaku Koku.

Crvene trakice

"Koko i duhovi", "Zagonetni dječak" i "Ljubav ili smrt" pokazali su kako se može, ako se za to planski osiguraju sredstva građana ove zemlje, stvoriti filmski serijal koji voli publika, ali i, redovito mrzovoljna, kritika. Ako je u prvom filmu najslađa stvar bila crvena trakica za kosu male Marice, filmski je serijal s vremenom evoluirao do te razine da smo u trećem nastavku čak gledali neočekivano i nevjerojatno upečatljivo uprizorenje Goetheovih "Patnji mladog Werthera". Pokazalo je to da Jurić-Tilićkina Kinorama zna i može prepoznati kvalitetan proizvod. Snimala je Kinorama i filmove na koje se u "Stardust Memories" referira Woody Allen kad kao redatelj art filmova snima uratke koji su namjerno hermetični i namjerno graniče s debilitetom, no produkcijsko-organizacijska razina na kojoj je ta tvrtka danas zaista zadivljuje.

Novi je film, "Uzbuna na Zelenom vrhu", izmješten iz grada i prebačen u prirodu pa se samo na prvu čini kao produkcijski nezahtjevniji. No umanjivanjem vizualnih atrakcija darovita redateljica Čejen Černić uspjela je dobiti ono što se kod djece glumaca najčešće izgubi. Prirodnost, osmijeh, velike oči i strah – sve to redateljica Černić savršeno hvata u svoju filmsku mrežu i postiže ono čega u hrvatskom filmu najmanje ima – iskrenost i autentičnost. Trik kojim to postiže nije nepoznat, no potpuni je novum hrvatske kinematografije. Naime, kad se izgovori replika, redateljica ostavlja dovoljno vremena, mnogo više od uobičajenog, kako bismo mogli na malim licima iščitati, ili im na tragu davnog Možuhinova pokusa, pripisati emocije i razmišljanja. Time često postiže komi­čnu, zabavnu, a iznad svega inteligentnu profilaciju svojih likova, što je zaista vrijedno pohvale.

Jednostavan svijet

S druge strane, film nas je podsjetio da užasi koji nas okružuju ne moraju nužno biti sastavljeni od piljenja glava na plaži, lenirifenštalovske inauguracije ili još jednog primjera loše hrvatske glume. Ovdje se radi o vraćanju na osnove. Užas predstavlja “obična” krađa i “obični” lopovi. Oni nisu psihopati koji u podrumu recitiraju Goebbelsov govor u Dvorani zimskih sportova iživljavajući se usput na malim životinjama. Film Čejen Černić pokazuje kako smo s vremenom daleko od sebe ostavili ne samo djetinjstvo već i čisti i jednostavni pogled na ne tako jednostavan svijet. Svemu tome rekli smo odavno zbogom, a "Uzbuna na zelenom vrhu" vraća nas u tu neodređenu Arkadiju začudnih osamdesetih, u kojima među likovima Ivana Kušana, ako budemo dobri, možda načas ugledamo i sebe.