KULTURNI SKANDAL GODINE U NJEMAČKOJ Tek uz pomoć dvjesto specijalaca, novi intendant uspio je ući u zgradu kazališta Volksbühne

Tek uz pomoć dvjesto specijalaca, novi intendant Chris Dercon uspio je ući u zgradu kazališta Volksbühne. Teatar na Rosa Luxemburg Platzu, blizu Alexanderplatza, tjedan dana bio je pod okupacijom dvjestotinjak prosvjednika koji su pokušali spriječiti da Volksbühne preuzme Dercon, trendi menadžer londonske Tate Modern, Belgijanac bez kazališnog iskustva. Zbog prosvjeda mladih koji se predstavljaju kao borci protiv liberalnog kapitalizma, u kazalištu tjedan dana ni probe nisu održavane, ali jest uobičajeni subotnji techno party.

“Doch Kunst”, u prijevodu “ipak umjetnost”, slogan je koji su prosvjednici objesili na zgradu kazališta. Za umjetnost, a protiv svođenja kulture na fino dizajnirane šarene perlice u muzejskom dućanu. Policija je u četvrtak došla s desetak marica i blokirala pokrajnje ulice. Dvadesetak najupornijih, koji su odbijali sve prijedloge za kompromis, istjerali su, petero su morali odnijeti.

Napad i obrana

Oko dvije stotine zaposlenih u tihoj je pobuni od najave dolaska novog intendanta u proljeće 2015. Drama oko smjene na čelu Volksbühnea kulturni je događaj godine u Njemačkoj. Više od 40.000 ljudi potpisalo je peticiju protiv smjene Franka Castorfa, možda najboljeg njemačkog redatelja koji je 26 godina vodio kazalište na Rosa Luxemburg Platzu. U obranu njegova nasljednika Chrisa Dercona stale su neke od najvećih europskih umjetničkih zvijezda, poput arhitekta Rema Koolhaasa.

Frank Castorf je istočni Nijemac, koji je prije pada Zida počeo raditi kao redatelj u zapadnoj Njemačkoj. Prvi put režira tu 1990., prije nego što će 1992. postati intendantom. Pod Castorfovim vodstvom, to je kazalište postalo simbol umjetničke smjelosti i izvrsnosti, te bogatih, višeslojnih, spektakularnih produkcija koje su osvajale najviše teatarske nagrade.

Getty

Frank Castorf

Istovremeno je Volksbühne mjesto ljevičarske kritike, točka okupljanja hipstera i starih ljevičara, poštene inteligencije i mladih revolucionara. Kazalište je podignuto krajem 19. stoljeća kao mjesto za kulturu radničke klase, prvi su mu susjedi Die Linke, njemačka stranka Ljevica koja tu ima centralu.

Gradske vlasti

Umjesto velikog umjetnika, koji je okupio nekoliko redatelja i drugih teatarskih autora koji također spadaju u njemačku teatarsku elitu (Rene Polesch, Herbert Fritsch, Christoph Marthaler), gradske vlasti Berlina izabrale su svjetski uspješnog kulturnog menadžera. Zašto? Zato što su mogli, jer je Castorfu istjecao mandat.

Jedno od objašnjenja je bilo da Volksbühneu treba više internacionalizma, multikulturalne i multimedijske suradnje. “Volio bih da javna pozornica bude javno, propusno mjesto koje ostavlja prostor za sasvim različite oblike izvedbenih umjetnosti gdje discipline mogu reagirati i međusobno komunicirati. Gradsko kazalište bez granica”, poručio je Dercon. I to da bi jezik scene morao biti poliglotski. Jedino što stoji jest da to kazalište nije imalo titlove na engleskome, ali bilo je predstava i tribina na engleskome, puno plesnih predstava i koncerata.

Drama oko smjene Franka Castorfa s mjesta indentanta nakon 26 godina ne bi bila toliko jaka da Volksbühne nije snažan politički simbol. Snažno politički angažirano, to je kazalište mjesto u kojem u Berlinu na tribinama govore Snowden i Assange, tu gostuje elita svjetske lijeve scene, ovdje je Varufakis osnovao svoju proeuropsku stranku. Od Volksbühnea je uspio napraviti bastion protiv konzumerizma, gentrifikacije i divljeg kapitalizma, citira Berliner Zeitung jednog Castorfova suradnika.

I što onda Dercon napravi? Objavi da od Volksbühnea želi stvoriti mjesto koprodukcija i gostovanja stranih trupa, i promijeni ime kazalištu, pa se više tako nema zvati “Volksbühne am Rosa Luxemburg platz” nego Volksbühne-Berlin. A kazalište? Sirijski redatelj i dramaturg napravili su Euripidovu Ifigeniju u kojoj igraju Sirijke koje u Berlinu traže azil. I još će imati premijeru Becketta u studenome, kaže da jako voli Becketta.

Profimedia, AKG

Chris Dercon

FAZ piše da je Derconov koncept krenuti u šoping-turu po svijetu, pokupovati atraktivne predstave i od Volksbühnea napraviti “platformu” za kupovinu i distribuciju međunarodnih koprodukcija. Što onda sa stalnim glumcima i ostalim osobljem? Dercon tvrdi da nikoga neće otpustiti, ali ljudi sami odlaze, svjesni da u njegovoj koncepciji neće imati što raditi. Rekao je da želi da stare predstave i dalje igraju, ali su ih redatelji povukli. U zgradi nekad punoj života i nerijetko s tri istodobna događanja, ne događa se ništa. Do 11. studenoga i neće.

Politička odluka

Protiv Derconova programa ustao je i intendant berlinskog Deutsches Theatra Ulrich Khuon, šef njemačkog kazališnog udruženja, koji upozorava da teatar nije prazna ljuska, nego krhka i kompleksna konstrukcija kreativiteta.

U godišnjoj anketi časopisa Theater Heute 46 anketiranih kazališnih kritičara proglasilo je Volksbühne kazalištem godine, treći put nakon 1993. i 2016., kad je tu titulu podijelio s “Maximom Gorkim”, još jednom kazališnom institucijom istočnog Berlina koja se izborila za utjecajno mjesto u kulturnom životu ujedinjene Njemačke, u kojoj je sve ono s istoka omalovažavano i izloženo propadanju (vidjeti pod “izborni rezultat AfD-a”). No stvar je definitivno gotova. God bye Volksbühne, hello future, zaključuje priču Theater Heute.

Castorf je prije odlaska ovog ljeta maknuo simbole stare ere: dizalicama je uklonjen veliki natpis OST (Istok) s vrha zgrade, demontirana je i 4-metarska skulptura kotača s nogama, što je godinama bio simbol Volksbühnea, pa i simbol Berlina. Skulptura pokojnog scenografa Berta Neumanna navodno bi se trebala vratiti nakon renoviranja.

Smjena Franka Castorfa svakako je politička. Odluku o smjeni na vrhu Volksbühnea (i Brechtova Berliner Ensemblea) donijela je bivša SPD-ova Vlada. Berlin je u međuvremenu imao izbore, u Vladu je ušla Ljevica, senator za kulturu postao je Klaus Lederer, koji je vodio kampanju obećavajući da će raskinuti ugovor s Derconom. I? Odustao je, jer bi u tom slučaju Berlin morao Derconu platiti odštetu od osam milijuna eura. Tako u ovom slučaju egzaktno znamo koliko košta velika, važna, dokazana umjetnost: 8 milijuna eura.

Castorf je ovog proljeća napravio oproštajnu predstavu, Fausta od sedam sati. I prebjegao u Berliner Ensemble. Otišli su i drugi njegovi redatelji, prvi Herbert Fritsch u Schaubühne, koje je otvorilo sezonu njegovim Zeppelinom po Ödönu Von Horvathu. Uspješan je i Dercon: otvorio je sezonu plesnom predstavom na Tempelhofu, bivšem Hitlerovu aerodromu, gdje je pokrenuo novu scenu. Pozvao je građane da im se pridruže, nekoliko tisuća ih je zaplesalo.