MAYA ANGELOU Crna ptica američke književnosti koja je i danas inspiracija

Nedavno su u Hrvatskoj, slučaj je htio u isto vrijeme, prevedene dvije od ukupno sedam autobiografija, koliko ih je o svojem životu napisala Maya Angelou i po kojima je, među ostalim, osebujna i upečatljiva autorica, pjesnikinja i aktivistica američkog pokreta za građanska prava, postala poznata. Na tim stranicama Angelou govori o odrastanju i godinama mladosti, rasizmu, nasilju, obiteljskim traumama, muci preživljavanja u surovom okruženju poniženja i nepravdi, odnosu s majkom.

“Znam zašto ptica u kavezu pjeva”, njezinu prvu autobiografiju, u kojoj piše o svojem životu do sedamnaeste godine, objavila je Planetopija (prijevod Željka Gorički), a “Mama, ja i mama” izdala je Iris Illyrica (prijevod Martina Baričević). “Znam zašto ptica u kavezu pjeva” spada među kultne naslove američke književnosti, štivo koje je za mnoge Amerikanke, među ostalim, bilo i ono što je danas ženama #MeToo pokret. U toj knjizi, objavljenoj 1969., Angelou govori o rasizmu, a otvoreno progovara i kao žrtva silovanja. Autobiografija je nominirana za američku nagradu National Book Award, dvije je godine bila na listi bestselera New York Timesa, deset godina kasnije po njoj je snimljen i film.

Autorica bilježi svoja sjećanja od treće godine, kad njoj i godinu dana starijem bratu, Baileyju, stavljaju natpis oko ruke i šalju ih na vlak: “Stigli smo u zaostao gradić, s privjescima na zapešću kojima je ‘onima kojih se tiče’ - na znanje bilo dano da smo mi Marguerite i Bailey Johnson ml. iz Long Beacha u Kaliforniji i da putujemo u Stamps u Arkansasu, gospođi Annie Henderson”. Spomenuta Henderson bila im je baka, toj djeci koju otac, nakon što se razveo od njihove majke, šalje na odgoj i brigu svojima. “Nosač je bio zadužen za brigu o nama - sišao je s vlaka sljedećeg dana u Arizoni - a karte su nam bile zakačene o unutrašnji džep bratova kaputa.” Govori o godinama koje su proveli živeći s bakom i stricem iza trgovine koju je baka posjedovala desetljećima. Berači pamuka koji se za mršavu nadnicu ubijaju po cijele dane, i prijetnje Ku Klux Klana dio su njezina djetinjstva. “U Stampsu je segregacija bila toliko potpuna da većina crnačke djece nije uopće znala kako bijelci izgledaju. … Sjećam se da sam mislila da bijelci nisu stvarni.”

Na sljedećoj stranici već je bijelac, “gospodin Steward”, nekadašnji šerif, došao upozoriti baku da zaštiti strica: “… Bailey i ja čuli smo ga kako govori Nani, ‘Annie, reci Willieju da se večeras pritaji. Neki ludi crnac danas je napao bjelkinju. Neki od dečki će kasnije sigurno navratiti.’ Čak i nakon svih tih godina, još uvijek se sjećam straha koji mi je usta ispunio vrućim, suhim zrakom, a tijelo učinio bestežinskim.”

“Dečki” su bili pripadnici Ku Klux Klana. “Njegovo uvjerenje da bi se moj stric i svaki crnac kad čuje da dolazi Klan trebao sakriti u kokošja govna ispod svojih kuća bilo je previše ponižavajuće.”

Stric Willie uvukao se u košaru, prekrili su ga krumpirima i lukom. “Baka je klečeći molila u zamračenoj trgovini. Imali smo sreće da ‘dečki’ te večeri nisu ujahali u naše dvorište i od Nane zatražili da otvori trgovinu. Zasigurno bi pronašli strica Willieja i još je sigurnije da bi ga linčovali. Cijelu je noć naricao kao da je zaista počinio neki gnjusni zločin.” Djeca će tu ostati četiri godine, sve dok po njih ne dođe otac i odvede ih majci, od koje će se, nakon nekog vremena, ponovno vratiti - baki.

Angelou u autobiografiji piše o traumi silovanja i nošenja s teretom koji je to ostavilo na njezinu psihu. Kao djevojčicu silovao ju je dečko njezine majke. Završila je u bolnici, potom na sudu, te uskoro ponovo kod bake, u Arkansasu. Zlostavljač je osuđen i zatvoren, a nakon puštanja na slobodu pretučen na smrt, što je dovelo do toga da je Angelou na neko vrijeme prestala govoriti. Bratu je bila povjerila što se dogodilo, a on je to ispričao rođacima koji su potom napali i surovo izmlatili zlostavljača.

“Mislila sam da sam ja prouzročila njegovu smrt, jer sam rekla obitelji što je napravio…”, napisala je 2013., u Guardianu. “Pomislila sam da je moj glas toliko snažan da mogu ubijati ljude i zaključila da je bolje da ne govorim.” Pet godina nije izgovorila niti riječi, osim - s bratom. Jer, držala je da njemu ne može nanijeti nikakvo zlo, znajući koliko ga silno voli. U njemu je imala podršku, i ranije ju je baš on uvijek ohrabrivao i vjerovao u nju, za godina dok su je drugi ponižavali, nazivali ružnom neznalicom. Nesretna djevojčica okrenula se knjigama. Kasnije će kazati da ju je rasno segregirano društvo njezina djetinjstva u mnogočemu oblikovalo, a knjige i edukacija - oslobodile. Pomogle su joj spoznati da nije sama, da teška iskustva nisu samo njezina i da nije “drugačija od drugih ljudi, koji bilo da su u Mississippiju ili Tokiju, čeznu, plaču, raduju se... Počela sam pisati dnevnik, pjesme, eseje, i s vremenom je pisanje toliko postalo dijelom moga života kao hrana ili slušanje glazbe”, piše u memoarima.

S trinaest će se ponovo vratiti majci, iako je kontakt s njom dugo bio sporadičan. Godinu dana kasnije odustaje od školovanja. Proći će neko vrijeme dok se ne vrati u školu, konačno i maturira. Sa sedamnaest je već samohrana majka, rodila je sina Guya. Tih će joj je godina najveća podrška biti njezina majka, Vivian Baxter.

Upravo majci posvetila je svoju posljednju, sedmu autobiografiju “Mama, ja i mama” u kojoj piše o njihovu odnosu. Trebalo je dugo da se zbliži s majkom, djevojčici koja je sebe doživljavala ružnom i nespretnom, gledajući tu ženu koja joj je bila “lijepa poput filmske zvijezde i sve joj je polazilo za rukom, bilo da je radila kao frizerka, njegovateljica, prodavala nekretnine, bila službenica na brodu…, stoga mi se činilo da zaslužuje bolju i zgodniju kćer od mene.” Kad je majka, nakon dugo vremena, prvi put uspjela dobiti smiješak od kćeri, pamti - zaplakala je od sreće.

Ta žena, piše Angelou, postala joj je vremenom vjetar u leđa. Trudna tinejdžerica od majke nikad nije čula niti riječ osude. Znala je da, bez obzira na sve, uvijek može računati na nju. S dvomjesečnim sinom odlučila se preseliti u San Francisco, potražiti posao i stan, sama podizati dijete. I tada je majka stala iza nje, imala je njezinu podršku. “Jednog dana mi je kazala da sam najbolja žena koju je ikad upoznala. Da sam ljubazna i inteligentna, što dolazi uvijek skupa. Pomislila sam da bih doista mogla postati - netko. Dakle, bila je užasna majka male djece, ali nije bilo bolje majke za netom odraslu djecu”, kazala je Angelou, razmišljajući o majci, netom nakon što je objavila tu zadnju autobiografiju. Tu knjigu napisala je samo godinu dana prije nego što je umrla. Iako je pisati počela relativno kasno, pisanje je prepoznala kao bitan izraz vlastitih emocija i života općenito. “Vjerojatno ću pisati i u trenutku kad Bog dođe i kaže: ‘Maya, Maya Angelou vrijeme je…’” I prije nego što je navršila dvadesetu radila je kao konobarica, plesačica, bila madame u bordelu… U njezinim memoarima nema samosažaljenja, ali je čitljivo suosjećanje za samu sebe, osjećaj koji je Angelou imala za ljude općenito, ljudsku prirodu koju je dobro poznavala. Za život je, prije nego što je počela pisati, zarađivala na razne načine. Boreći se za građanska prava bila je bliska suradnica Martina Luthera Kinga i Malcolma X.

“Znam zašto ptica u kavezu pjeva” u nekim je mjestima bila zabranjivana, Angelou je bila svjesna da je njezina autobiografija ohrabrila mnoge žrtve. “Mnoge su kazale da su, nakon što su pročitale ‘Znam zašto ptica u kavezu pjeva’ osjetile da nisu same”, komentirala je. Među tim mnogima bila je i Oprah Winfrey, “Znam zašto ptica u kavezu pjeva” pročitala je s petnaest. “Prvi se put preda mnom našla priča koja se obraćala izravno meni. Bila sam zaprepaštena. Kako je ova autorica, Maya Angelou, mogla imati ista životna iskustva, iste osjećaje, čežnje, uvide, kao i siromašna mala crnkinja iz Mississippija - kao i ja? (…) Ja sam bila djevojčica koju su silovali kad joj je bilo devet, i koja je od toga onijemila. Mogla sam shvatiti zašto Maya Angelou godinama nije progovorila. Svaka njezina riječ kao da je bila moja”, zapisala je Winfrey.

Reuters

Deset godina kasnije, kao mlada novinarka u Baltimoreu, dobila je priliku napraviti intervju s Mayom Angelou poslije njezina predavanja na tamošnjem fakultetu. “Obećavam da nećete izgubiti više od pet minuta ako pristanete na razgovor”, kazala joj je i održala riječ. “Kad je prošlo 4 minute i 58 sekundi, rekla sam snimatelju: ‘Gotovo’.” Winfrey i Angelou postat će bliske prijateljice, Winfrey često ističe da je Angelou imala bitan, gotovo presudan, utjecaj na nju.

Maya Angelou umrla je prije četiri godine, imala je osamdeset i šest. Objavila je tri knjige eseja, nekoliko zbirka poezije, pisala drame, scenarije, bila je jedna od prvih afroameričkih autorica bestselera. Rođena je kao Marguerite Annie Johnson u St. Louisu, 1950-ih ime je promijenila u Maya Angelou, uzevši nadimak iz djetinjstva i prezime tadašnjeg supruga. Dobila je 50-ak nagrada za životno djelo, njezin je život i borba i danas inspiracija mnogima. Godine 2009. u Americi je proglašena ženom godine, uvrštena je u popise 30 najmoćnijih žena svijeta.

Bila je prva žena članica Udruge afroameričkih redatelja. Primili su je već nakon što je napisala scenarij za film “Georgija, Georgija”, priču o međurasnom braku, a kao redateljica debitirala je sa sedamdeset, snimivši film “Down in the Delta” (1998.), o majci koja svoju djecu šalje iz Chicaga u Mississippi, ne bi li naučili o svojim korijenima. Bill Clinton tražio je da na njegovoj inauguraciji Angelou čita svoju poeziju. Uz Mayu Angelou jedini pjesnik koji je čitao na inauguraciji nekog američkog predsjednika bio je Robert Frost; na dan kad je Kennedy ušao u Bijelu kuću okupljenima je čitao “The Gift Outright”. Clinton je rođen nedaleko od mjesta gdje je Angelou odrasla, dijelovi “Znam zašto ptica u kavezu pjeva” podsjećaju ga, komentirao je, na slike iz vlastita djetinjstva, jer njegov je djed imao dućan u afroameričkom dijelu grada.