Tomislav Petranović, nacionalni prvak Baleta zagrebačkog HNK, bivši bečki i portugalski solist, na Splitskom ljetu otplesao je baletnu premijeru “Derviš i smrt” prema Meši Selimoviću. Otplesao je Ahmeda Nurudina i za tu ulogu dobio Nagradu hrvatskog glumišta, na dodjeli na kojoj je najviše nagrada otišlo upravo njegovoj matičnoj kući, posebno za baletnu praizvedbu Krležinih “Gospode Glembajevih”.
No ako Selimovićev junak traga za mirom i poantom u derviškom samostanu, za nacionalnog prvaka baleta, kojem je otprilike jednako godina koliko i junaku kojeg pleše, dubinska preispitivanja, barem kad je riječ o karijeri, nisu nužna. Njegova ga je marljivost, poniznost i izvrsnost - balet je počeo plesati od najranije dobi - dovela do toga i da nakon što je navršio četrdesetu pleše, i to nakon karijere koju je imao u Bečkom državnom baletu i Portugalskom nacionalnom teatru. Razlika između uloge u “Dervišu i smrti” i Petranovićevih dosadašnjih rola je, između ostalog, u tome što je sada sudjelovao u baletnoj adaptaciji kanonskog književnog djela ovih prostora.
- Posebnost rada činilo je i to što nije postojao koreografski materijal na koji sam se mogao osloniti. Jedina baletna verzija ovog slavnog predloška, ona sarajevskog baleta, nažalost ostala je nezapisana. Više puta u karijeri našao sam se u situaciji gdje sam kreirao uloge, međutim gotovo uvijek se radilo o ulogama koje su već bile stvarane u drugim verzijama (“Tramvaj zvan žudnja“,“Kako vam drago”, Orašar”,“Bal kadeta”). Iduća nepoznanica, za mene, bio je način rada Igora Kirova, talentiranog makedonskog koreografa. Iako ga znam još od svojih bečkih dana, nikada nismo surađivali. Premda sam se na početku kolebao da li da prihvatim ovaj projekt jer, iskreno, nisam bio siguran da ću imati toliko energije koliko znam da jedna ovakva produkcija zahtijeva, nekako sam osjećao da će rezultat biti ovakav kakav je na kraju i bio. Balet su kritika i publika odlično prihvatili, meni je nekako napunio baterije i dao mi neki novi polet za koji sam iskreno mislio da se meni, u ovom stadiju karijere, više neće dogoditi. Nagrada hrvatskog glumišta bila je šećer na kraju - govori Tomislav Petranović, smatrajući “Derviša i smrt” kultnom knjigom ovih prostora, nečim što se duboko urezalo u život ljudi.
- Prvi put kada sam je čitao bio sam premlad i nisam se poistovjetio s glavnim likom i njegovim preispitivanjima, međutim ovaj put, radeći na ulozi, bila je to priča meni bliska, a i ljudima koji su se sa žarom u očima veselili što će oživjeti i u plesnom obliku - kaže Petranović koji šestu godinu zaredom igra Princa u “Orašaru” u zagrebačkom HNK. Premijera te predstave 2011. godine obilježila je njegov povratak u Zagreb i skori završetak inozemne karijere koja je u Beču i Lisabonu trajala 17 godina. Ove je sezone “Orašar”, uz ostale predstave zagrebačkog HNK, odgovoran za neviđene gužve i red ispred HNK. Ulaznice za balet Čajkovskog otišle su u nekoliko sati.
Redovi u Beču
- Što se redova za ulaznice tiče, bio sam navikao na njih u Beču, gdje su ljudi često noćili u vrećama za spavanje kako bi bili prvi na redu kada bi se otvarala blagajna za stajaće karte. Međutim, hodajući to jutro na posao, prolazeći pored tog ogromnog reda, osjetio sam ponos pomiješan sa srećom što je teatar opet postao nešto bitno i dovoljno vrijedno ljudima da stoje satima na hladnoći kako bi kupili karte. ‘Orašar’ je samo jedan od baleta koji su dokaz da klasični balet nije zabava za elitu ni starinska stvar, nego točno ono što jest: umjetnost koja pokretom prenosi emocije koje čine ljude sretnima - kaže Petranović.
Red za “Orašara” te kada je Helga Vlahović prenosila bečke Novogodišnje koncerte s plesnim sekvencama u kojima je sudjelovao Petranović, tadašnja bečka baletna zvijezda, samo su neki od važnih trenutaka njegove karijere.
- Od malih nogu navikao sam raditi stvari koje su za većinu mojih vršnjaka bile nešto posebno i drugačije, a meni su bile svakodnevica. Od plesnih nastupa, snimanja reklama, emisija, filmova i baleta. Taj stav nije se promijenio ni s novogodišnjim koncertima, svjetskim scenama i inozemnim uspjehom. Danas doživljavam svijet oko sebe jednom drugom emocionalnošću. Svjesnijom. Drago mi je što se više ne vrednujem mjerilima drugih. Zahvaljujući toj spoznaji uživam puno više u svemu što radim - kaže.
U današnjem vremenu brzine, iracionalnosti, nedostatka bontona, muškarci koji se bave baletnom profesijom su rijetki primjerci u smislu da su u javnom ophođenju pretežito džentlmenski nastrojeni, ljudi od manira, obožavatelji klasične glazbe…
- Mi, baletni plesači, od malih smo nogu izloženi lijepim umjetnostima, klasičnoj muzici u kombinaciji sa spartanskom disciplinom. Od malih nogu uče nas kako da izgledamo i ponašamo se kao prinčevi iz bajki. Vjerujem da je to vrlo sličan dril kao i onaj kraljevskih obitelji sa svojim potomcima. To sve daje dojam koji imate. Međutim, glavni problem je to što ljudi miješaju pristojnost i manire s nečijom slabošću. Titula baletnog plesača dolazi s nizom konotacija, neke su pozitivne, neke negativne, a podosta je i generalizacija. Moj posao zahtijeva jaku disciplinu i izuzetno mnogo vremena. Naša karijera izuzetno je kratka i puno je posla ako se želi postići nešto veliko. Svatko tko ima zacrtan cilj i daje sve od sebe da ga postigne, bio on baletan, sportaš ili matematičar, svjesno investira svoje vrijeme u korist postizanja tog cilja. Zbog toga nam ne ostaje puno vremena za izlaske.
Dvije kutije
Kada se nečega primim, onda to i završim. Bila to baletna umjetnost, kutija Pringlesa ili šteka cigareta, pušio sam trinaest godina dvije kutije dnevno. Mislim da je jako čudno da danas još postoje ljudi koji se čude što netko želi plesati i od toga napraviti karijeru. Dok god su nam muškarci u tajicama veći problem od ljudi koji kradu i ubijaju, nemamo se što čuditi što smo tamo gdje jesmo - kaže plesač koji trenutačno nema hrvatskog nasljednika među solistima zagrebačkog HNK, sve kolege su stranci.
- Hrvatskih plesača nikada nije ni bilo mnogo, međutim trenutno je situacija zbilja alarmantna. Na sreću, vidim dosta dječaka u baletnoj školi i nadam se da će napraviti lijepe karijere - kaže.
Plesao je Mercuzija u “Romeu i Juliji”, a uskoro se čuveni svjetski koreograf Patrice Bart, koji je bio suradnik Rudolfa Nurejeva, opet vraća u Zagreb i koreografirat će balet o Elizabeti Bavarskoj Sissi.
- Tema o Sissi provlačila se često u mojoj karijeri zbog mog austrijskog angažmana. Pretpostavljao sam da ću dobiti ulogu Franje Josipa, ali nakon što je Patrice Bart došao napraviti podjelu, objasnio nam je i koncept predstave, kojoj se jako veselim, te mislim da će biti dragocjeno iskustvo za naše plesače, a nadam se i veliki uspjeh kod publike. Utjelovit ću Princa Rudolfa, sina carice Sissi, čija je tragična sudbina idealna za plesni izričaj. Rudolf je jedan od glavnih likova slavnog baleta “Mayerling” Kennetha MacMillana - opisuje Petranović koji pohađa i Visoku školu međunarodnih odnosa i diplomacije. Nakon baletne karijere moguće je da ode nekamo za ambasadora ili atašea. Uostalom, ima i austrijsku putovnicu koju mu je Beč dao za zahvalnost za godine koje je proveo ondje.
- Smatram da bih kao diplomat dobro predstavljao svoju državu i bio joj od koristi. Hrvatska je mala zemlja koja u nedostatku vojne i financijske sile puno ovisi o diplomaciji. U današnje vrijeme globalizacije komunikacija je ključ uspjeha. Upoznao sam razne kulture, tečno govorim više jezika te znam što je disciplina i odgovornost. Hrvatska s Dubrovačkom Republikom ima fascinantnu diplomatsku tradiciju te se nadam jednog dana biti njezin dio - kaže nacionalni baletni prvak.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....