PIŠE JURICA PAVIČIĆ

NORVEŠKI REDATELJ ERIK POPPE SNIMIO JE FILM O POKOLJU NA OTOČIĆU UTOYA NA JEDINI DOPUSTIVI NAČIN Dio publike Berlinala burno aplaudirao, a dio zviždao

Do 22. srpnja 2011. norveški jezerski otočić Utoya bio je tek pitomo, anonimno mjesto za koje izvan Norveške nije znao nitko. I u samoj Norveškoj pošumljeni je otok prizivao tek bukoličke, lijepe asocijacije: u vlasništvu norveške socijalističke stranke, otok je desetljećima bio lokacija ljetnog kampa za lijevu omladinu. Utoya je bila nešto poput norveškog ekvivalenta jugoslavenskim radnim akcijama.

Samo dan poslije – 23. srpnja – za taj neznani otok znao je čitav svijet. Tog dana, naime, bijeli suprematistički terorist iz Osla došao je na Utoyu prerušen u policajca, iz torbe izvadio automatsko oružje i u 72 minute nasumične paljbe pobio 69 ljudi, od toga oko pola maloljetnika, uključujući dvoje 14-godišnjaka. Bio je to najkrvaviji pucački masakr u povijesti. A u europsku se kulturu urezao to šokantnije jer je počinitelj bio arijevski desničar, a na musliman, ali i zato što je počinitelj – kojem zato namjerno ne spominjem ime – uspio u jednoj od svojih namjera. Postao je, naime, tamni heroj desničarske alternativne scene.

Činjenica da se počinitelj uspio “prodati” skinheadima kao – kako se sam nazivao – “križar” i “vitez” vjerojatno je jedan od razloga zašto o Utoyi nije snimljen reprezentativni film. Tko god bi se laćao teme 22. srpnja, mogao je na mnogo načina pogriješiti. Filmska inscenacija pokolja na Utoyi lako se mogla pretvoriti u pornografiju stradanja, u samoviktimiziranje, ili bi – još gore – kroz filmsku reprezentaciju počinitelja mogla pripomoći njegovu mistificiranju. Postoji nemali broj razloga zašto desetljećima nije bio snimljen dobar igrani film o holokaustu. Dio tih razloga priječio je da se takav film snimi i o krvoproliću u Utoyi.

Sve je to morao znati i norveški režiser Erik Poppe (1960.) kad se latio posla da snimi film o pokolju na otoku. Ipak, prihvatio se tog posla i snimio film “Utoya, 22. srpnja”, koji je u ponedjeljak prikazan na berlinskom festivalu. Moglo se očekivati da će Popppeov pokušaj potaknuti proturječne reakcije, pa ih je i izazvao: na berlinskoj projekciji dio je prisutnih burno aplaudirao, dio zviždao, a kontroverzije se nastavljaju ovih dana i u tisku. Osobno, dojma sam da se Poppeu može prigovoriti samo to što je u Utoyi uopće snimao. Jer, od svih zamislivih filmskih pristupa Utoyi on je odabrao ne najbolji, nego – jedini dopustivi.

Poppeov film otpočinje nizom kratkih dokumentarnih snimaka, uglavnom nadzornih kamera. Ti snimci prikazuju eksploziju bombe koju je terorist to popodne postavio ispred Vladine zgrade. Ispred tog niza kadrova stoji natpis: Oslo, 15.30.

Nakon zatamnjenje slijedi natpis Utoya, 17.22. Načas vidimo mutni kadar šume, a onda u kadar ulazi 18-godišnja djevojka koja gleda u kameru. To je Kaja (Andrea Brentzen), jedna od kamperica.

Tijekom idućih 80 minuta (72 minute bilo je točno trajanje masakra) Poppeova će kamera u stopu slijediti Kaju kamo god ona ide. Na početku pratimo idilični dan na kampiranju: Kaja hofira s momcima, kudi mlađu sestru zbog bačenih otpadaka i nereda u šatoru. Potom mladi doznaju što se dogodilo u Oslu. Komentiraju, zabrinuti su za roditelje. Onda se negdje u 20. minuti filma čuje prvi hitac pa još njih mnogo. Počinje panika. Kaja bježi, traži po kampu sestru, skriva se u šumi, povija ranjenu neznanku, skriva se pod stijenama na plaži, razmišlja bi li pobjegla plivajući. U međuvremenu, čuju se pucnji i vrisci, a šumom u besciljnoj panici trče preplašeni tinejdžeri. Sve to vrijeme Poppe prati Kaju u jednom dugom, neprekinutom 80-minutnom kadru.

Norveški redatelj se u filmu o Utoyi latio baštine dvaju filmskih serija/žanrova koji su bitno obilježili film nakon izuma digitalne kamere. Prvi su “one take” filmovi u jednom kadru poput “Victorije” Sebastiana Schippera. Drugi i važniji su “found footage” horori poput “Blaire Witch Projecta”, “(REC)” ili “Cloverfield”, u kojima smo zakucani u nepouzdanu i informacijski oskudnu perspektivu onog tko gleda/snima. Taj postupak – inače svojstven žanrovskom filmu – u “Utoyi” postiže snažan efekt. Mi vidimo samo Kaju i njezinu najbližu okolicu, često krup­no, bez totala, bez konteksta. Ta skučenost odgovara osjećanju likova. Mladi na Utoyi dugo nisu pojma imali što se zbiva. Prvo su mislili da je riječ o vježbi pa o klasičnom terorizmu. Kako je počinitelj nosio policijsku odoru, pročulo se da na njih puca policija, pa su se ustručavali pristupiti policiji i kad je stigla. Nisu znali je li napadača puno i iz kojeg smjera dolaze. Na malom, gusto pošumljenom i gotovo posve ovalnom otoku bježali su bezglavo u oprečnim pravcima, skupljali se u panične gomile, što ih je činilo još vidljivijima i lakšim metama.

Najosjetljivije pitanje koje se postavljalo pred redatelja bilo je kako predstaviti počinitelja, tzv. križara. Bilo kakvo njegovo prikazivanje moglo je polučiti nehotični mistifikatorski efekt, što dobro znamo iz mnogih serijala o serijskim ubojicama. Poppe se odlučio na jedino moguće: na ikonoklazam. Ubojica se u “Utoyi” čitav film ne vidi, osim u dva kratka navrata kao nejasno, tamnu konturu u dubini kadra. Prvi put kad vreba žrtve blizu Kaje koja je pognuta u grmlju, drugi put kad puca po Kajinoj grupi na plaži. U oba navrata Poppe se opet koristi čestim hororskim postupkom (konturom u drugom planu), no žanrovski efekt ovdje podrazumijeva i političku implikaciju: Poppe ne želi mitologizirati zlo tako da ga prikaže na djelu.

Sama glavna junakinja – Kaja – u Poppeovu filmu nije samo vrišteća tinejdžerka u bijegu. Slično kao heroji socrealističkih filmova, Kaja je nositelj vrijednosti. Dok drugi sebično i bezglavo bježe, ona iskazuje vrijednosti ideologije zbog koje i jest na Utoyi: solidarnost. Najveći dio mladih na Utoyi spasio se tako što se zaključao u školi. Ali, Kaja napušta sigurnost škole da nađe sestru. Luta praznim taborištem, pretražuje prazne šatore, dok je u šatoru čuje izvana šuštanje koje sugerira da je ubojica negdje tu. Potom nailazi na ranjenicu i pokušava joj olakšati hropac u potresnoj sceni koja podsjeća na partizanske filmove i u kojoj Poppe pokazuje bulajićevski smisao za melodramsko unutar epskog. Na koncu, Kaja se ispovjedi jednom od tinejdžera u duplji i kaže mu da u životu želi postati političarka, premijerka. Kao da Poppe hoće reći: Kaja se već tu, na otoku, ponaša kako bismo od političara htjeli očekivati. Dok se mali mikrokozmos društva ruši, ona se brine za druge i nastoji uspaničene individue povezati u organiziranu grupu. Na Utoyi, junakinja djelom, a na političkom pozom pokazuje da stvarno jest socijaldemokrat.

“Utoya, 22. srpnja” je – za početak – vrsni zanatski pothvat. Možemo samo pretpostavljati koliko je trebalo priprema i proba da bi se snimilo 80-minutni kadar u eksterijeru sa stotinjak statista i neprestanom promjenom lokacija. Ali, osim po tom izvedbenoj virtuoznosti, Poppeov film je zanimljiv i kao spoj vokabulara i konvencija horora te velike, centralne društvene teme: to je tema funkcioniranja zajednice koja je izložena nasilnoj prijetnji. Počinitelju zlodjela na Utoyi Poppeov se film osvetio na najsmisleniji način: tako što kroz film slavi vrednote koje je ubojica prezirao.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 17:42