NOSTALGIJA ZA OSAMDESETIMA Kulenović je uspio u onome što se u recentnoj domaćoj TV produkciji serija rijetko događa - emotivno se vežemo s likovima

Psihijatar Robert Torre u nedavnom se intervjuu Nedjeljnom Jutarnjem prisjetio svog školovanja u 80-ima te na sljedeći način opisao svoje srednjoškolske dane u Centru za obrazovanje u kulturi u Križanićevoj ulici u Zagrebu, ili u popularnoj Kulturi: “Sve senzibilno u ovom gradu pohađalo je tu školu, profesori liberalni, bez ikakvih granica... Vrlo neobične, fantastične godine, nisu me pripremile za ono što je poslije došlo.” Tu senzibilnu Kulturu pohađa i Žac Kipčić, jedan od glavnih likova serije “Crno-bijeli svijet” čiju treću sezonu gledamo od početka godine na Hrvatskoj televiziji.

Ne čudi takvo mjesto radnje jer je i jedan od scenarista serije - Igor Mirković - pohađao tu školu, baš kao i autorica ovog teksta. Žac (sve bolje i bolje ga glumi Karlo Maloča) zaljubljeni je klipan s djevojkom u inozemstvu, ustrašen od regrutacije jer se bliži kraj njegova školovanja i ne gine mu vojni rok, a u petoj, vrlo zabavnoj epizodi, s kompićima se sprema na ljetovanje, u kamp na Brač, no prije toga od čeških/poljskih turista mora kupiti opremu - ruksak, vreću, šator...

Serija se i dalje bavi nostalgijom za 80-ima, kada nismo imali puno toga, no svijet je izgledao uzbudljiv i lijep. Iako je prva epizoda donijela gorak pogled na kraj priče pa su događaji iz 1984. godine povezani s onima s početka 90-ih, ova serija Gorana Kulenovića ipak se nastavila u revijalnom tonu evocirajući glavne toponime toga doba - od pojave aerobika, vladavine Stipe Šuvara, epidemije radničkih bolovanja, kupanja na Jarunu, pojave prvih zagrebačkih butika, kupovine benzina na bonove... Kulenović je s “Crno-bijelim svijetom” sazrio u vrhunskog televizijskog pripovjedača i uspijeva mu ono što se u recentnoj domaćoj TV produkciji dramskih serija rijetko događa - emotivno se vežemo s likovima.

Moj favorit je Žacova mama Ksenija u sjajnoj izvedbi Jelene Miholjević, no teško je ostati neosjetljiv i na šarm beogradske gošće Anice Dobre, koja je neodoljiva kao Jagoda Miličević, bivša plesačica koja se (dobro) udala u Zagreb. Od mladih glumaca dominira Kaja Šišmanović, koja je nevjerojatno opuštena pred kamerama – pravo osvježenje.

Malo mi je žao što se i na ostatak serije nije prelio taj ozbiljni i pomalo tragični duh prve epizode u kojoj smo u sudbini Une Miličević (K. Šišmanović) s lakoćom prepoznali Miru Furlan, a glavne protagoniste priče vidjeli u stresnim, ratnim situacijama. Nakon tako dramatičnog uvoda u kasnijim epizodama kao da ipak nedostaje konkretnijeg sukoba, pravih problema. Žacov stariji brat, novinar Voljen (dobar Filip Riđički), čije su nas pustolovine sa služenja vojnog roka ludo zabavljale u prvoj sezoni, sada je u krizi mladih godina. Vječni student ruskog jezika i fonetike, na kraju službene definicije omladinca (do 27 godina) uporno odbija odrasti pa tako noći provodi u izlascima, a danju je uglavnom – mamuran.

Njegov prijatelj i kolega Žungul (Slavko Sobin s urnebesnom fudbalerkom), iako vječno pati za nedostižnom Unom, ne odustaje od svojih osvajačkih/fotografskih pothvata. U svakoj od epizoda ponovno možemo prepoznati neko poznato lice toga vremena - od dobro pogođenog Davorina Bogovića (Ivan Ožegović) u epizodi o regrutaciji, Stipe Šuvara u uvjerljivoj interpretaciji Elvisa Bošnjaka, do mladog Kreše Dolenčića i instruktorice aerobika Vesne Mimice.

Kulenović kaže da je ovo najvjerojatnije posljednja sezona “Crno-bijelog svijeta” jer su produkcijski uvjeti, iako je riječ o hit-seriji, iz sezone u sezonu sve lošiji. Nakon što smo opjevali 80-e, sada bi bilo dobro da netko zaroni i u mračne 90-e. Molim samo bez nepotrebno naglašenog domoljublja i patetike. Serija “Crno-bijeli svijet” prikazuje se ponedjeljkom u 21 sat na Prvom programu Hrvatske televizije.