PREVODITELJ IZ ENTUZIJAZMA Dosad je na francuski preveo 42 knjige hrvatskih autora bez ikakve potpore hrvatskih ili francuskih institucija

Uskoro će na francuskom biti objavljena Krležina “Golgota”. Iza toga, kako to često biva s prijevodima hrvatskih klasika, a i nekih suvremenih autora, stoji samo i jedino entuzijazam pojedinaca. U ovom slučaju tek jednog čovjeka - Nicolasa Raljevića. Jer uz Raljevića niti je institucije niti kakve fondacije, fonda matične države koja bi njegovu radu na Krleži, a i tiskanju knjige, puhala u leđa.

Dosad je Raljević na francuski preveo 42 naslova hrvatskih autora. Trenutačno radi na prijevodu “Dunda Maroja”, što će biti i prvi francuski prijevod originalne Držićeve verzije te komedije. Prevodeći “Dunda Maroja” koristio se izdanjem koje je priredio Frano Čale. “Tamo je jako puno fusnota, ekstenzivno objašnjava mnogo, kontekst, običaje. Konačno, tako i Hrvati čitaju ‘Dunda Maroja’”, govori.

“Dundo Maroje” gotov je i nije gotov. “Kako se uzme”, važe Raljević. “Više od godinu dana trebalo mi je da ga prevedem, sad sam završio, ali trebat će možda još i dvije godine da to ‘uglancam’… Moram se vratiti na tekst, na mnoga mjesta, često ponovo čitam taj prijevod, popravljam, gledam izvornik. Nema tome nikad kraja. Za sada još nisam zadovoljan, neki dijelovi me ne raduju, zapravo baš uvijek ostane nešto na čemu još možeš raditi. Unedogled. Ne radim samo ‘Dunda Maroja’, ponekad ga pustim, uzmem nešto drugo, pa se opet vratim. Tako sam uostalom činio i dok sam prevodio ‘Skupa’.”

Prije godinu dana prevoditelj Raljević osnovao je Prozor, izdavačku kuću (https://prozor-editions.com) jer je kaže, imao “ne samo puno volje nego i sasvim dobru priliku takvo što pokrenuti”. Francuski jezik i književnost predaje u tehničkoj školi Claude Garamont na periferiji Pariza, gdje se obrazuju kadrovi za grafički dizajn, pripremu za tisak, tiskanje…

Prozor je, tumači, “zapravo prozor iz Francuske kroz koji se vidi što se radi u hrvatskom kazalištu”. Raljeviću to nosi i neki sasvim osobni, intimni ponder: “Mati mi je Francuskinja, otac Dalmatinac, taj je Prozor za mene most između Francuske i Hrvatske. Profesor sam u školi gdje imam mogućnost tiskanja, izdavati knjige onda i nije toliko skupo. Jest da izdajući hrvatske drame nešto novca i izgubim, ali nije mi to važno, bitno mi je jedino da te drame – postoje. I da će ostati, netko će ih, valjda, i čitati. To je za mene avantura, uživao sam već kad sam počeo prevoditi hrvatske drame, a sad kad ih još mogu i objaviti – to je veselje”, sažima.

Dosad su u nakladi Prozora tiskane tri knjige: Krležina “Gospoda Glembajevi”, Vojnovićeva “Dubrovačka trilogija” i “Amerikanska jahta u splitskoj luci” Milana Begovića.

Uskoro će izdati “Golgotu”, potom “Igru u dvoje” Tita Strozzija, za kraj godine planira tiskati i Držićeva “Skupa”. Naslove koje izdaje tiska u nakladi od oko dvije stotine komada. Dio pošalje u tri pariške knjižare, nekoliko naslova šalje u zagrebački antikvarijat Srce lubenice na Opatovini, a dio poklanja većim pariškim knjižnicama, od Sorbone na dalje. One kojima danas poklanja ili preko kojih prodaje knjige, priča, kontaktirao je prije nego što je tiskao prvi naslov. Provjerio je koliko je interesa. Nešto zainteresiranih se, kaže, ipak nađe. Makar i da knjigu prime kao – poklon.

Raljević (54) je sin Hrvata koji je iz Salija s Dugog otoka u Francusku otišao koncem 1950-ih. Mirovinu je zaradio u Parizu kao tvornički radnik. Sa sinom ni danas, niti prije, nije puno govorio hrvatski.

Nicolas Raljević prvo je naučio francuski, tek kasnije, kad je već stasao za školu, kad bi ga za školskih praznika slali u Hrvatsku, bio je sve češće i sve više izložen hrvatskom ili, točnije, dijalektu kojim se govori u Saliju. Pamti da mu je bilo šest ili sedam kad su ga prvi put samoga ostavili kod dide, tete… “Osta bi u Hrvatskoj, gleda kako druga djeca igraju na loptu, poša sam za njima, prvo sam nauči beštimati, ko i svaki, poslije toga sam počeo čitati stripove pa dalje… Eto, sad čujete. Više sam učio taj dijalekt negoli standard. Poslije sam sam u ruke uzeo rječnike, gramatike, htio sam napredovati, bilo mi je stalo naučiti, a ni danas nisam siguran da nešto znam…”

Puno je godina minulo dok nije odlučio svoj hrvatski poboljšati učeći na Sorboni. “Proveo sam godinu dana tamo, na tečaju. Hrvatski jako rijetko govorim. Osim kad odem u Hrvatsku. Govorim malo, ali čitam jako puno. Puno, puno bolje razumijem nego što govorim. Mučim se oko svih padeži već godinama i nikad mi neće dati mira. Gramatika je teška”, tako kaže.

Interes za francuski jezik i književnost vodio ga je, u zrelim godinama, zanimanju i za hrvatski jezik i književnost. Prvo se zainteresirao za francuske dramatičare, godinama kasnije, donekle i spontano, otkrivao je hrvatske.

Prije desetak godina preveo je “Metastaze” Alena Bovića. “To me ohrabrilo, zainteresiralo. Usudio sam se otići dalje, poželio raditi nešto kompleksnije. Tako sam napravio prijevod ‘Gospode Glembajevih’ koji je bio javno čitan 2012. na Carrousel du Louvre u vrijeme hrvatskog festivala u Francuskoj “Croatie, la voici!”​. Čitali su ga članovi ansambla Comédie-Française u režiji Laurenta Muhleisena.”

Među ostalim, preveo je Raljević, spomenimo tek neke od desetaka naslova: “Venus victrix” i “Božji čovjek” Milana Begovića, “Klara Dombrovska” Josipa Kulundžića, “Igra u dvoje” Tita Strozzija, “Tigar” Marijana Matkovića, “Brdo” Antuna Šoljana…

Veliki dio tih prijevoda nastao je i za boravaka na Dugom otoku, gdje je stara očeva kuća. “Volim mir na Dugom otoku kad nije ljeto… Volim puno čitati, plivati, trčim svako jutro. Rano ustanem, čim se digne dan. Otrčim pa odem u nabavku, u lokalni dućan, pročitam novine, potom se zatvorim u kuću i prevodim. To traje po cijeli dan. Nema ništa bolje nego raditi na otoku. Konačno, to će reći mnogi hrvatski umjetnici.”

Jako želi, kaže, prevoditi ponešto iz opusa Arsena Dedića. Prije nekoliko dana pročitao je “Političko vjenčanje” Fadila Hadžića. “Možda ću se baš toga uhvatiti uskoro, jer je bitno lakše, pa će mi biti i neka vrsta odmora dok usput ponovo čitam i popravljam ‘Dunda Maroja’.”

U Hrvatskoj godišnje, kad se sve zbroji – a dok to izgovara u isti čas i zbraja sve te tjedne što ih skupi – provede oko tri mjeseca. “Ispadne to, možda, i četiri mjeseca”, dometne. Zapravo, sve profesorske praznike kojih se u francuskom školskom sustavu akumulira puno.

Na Dugi otok tako dolazi svakih mjeseci i pol dana. Obično na dva tjedna. Ljeti je ondje i dva mjeseca. Najviše je u Saliju, ali ode i u Zagreb, Split, Pulu, ide tamo gdje ga zaintrigira kakav naslov na repertoaru tamošnjeg kazališta. Prije nekoliko godina u Gavelli je pogledao “Dunda Maroja”, to ga je potom ponukalo pročitati Držićevu dramu, kasnije se uhvatiti i prijevoda.

Već je, dometne dok razgovaramo, u zagrebačkom HNK stigao pogledati i koncem veljače premijerno postavljena “Kralja Leara”. I Gavellina “Rikarda III.”. Spominje “Nevidljive” Tene Štivičić, produkciju ZKM-a. Četrdesetak puta godišnje odlazi u kazalište. Jedne je godine, priča, vodio statistiku; ispalo je da je, u Francuskoj i u Hrvatskoj, pogledao 42 predstave, a vjeruje da je ta godina, što se tiče frekventnosti posjeta kazalištu, bila, zapravo, prosječna. Možda i ne čini puno smisla, ali spontano se nameće usporedba teatra u Parizu i Zagrebu. Osim što je u francuskoj prijestolnici daleko više kazališnih kuća, neusporedivo više međunarodnih gostovanja, primjećuje: “Ne mislim da kazalište u Hrvatskoj nije razvijeno. Kad sam u Hrvatskoj, volim pogledati predstave domaćih dramatičara, makar puno gledam i strana djela. Gledao sam prije nekih mjesec i pol dana ‘Eru s onoga svijeta’ u HNK. Volim zagrebačko kazalište jer mislim da se u njemu osjeća pečat centralne Europe, to je drugi mentalitet i drugačije se ovdje ističu i neka globalno bitna djela. Recimo, zanimljivo mi je gledati Shakespearea u Zagrebu, uvijek nađem nešto specifično.”

Ili, kaže, pamti da je ‘Tartuffe’ kojeg je gledao u Gavelli bio najbolji ‘Tartuffe’ što ga je ikada vidio, a gledao je desetak različitih. “Ali, do toga u Gavelli, nikada nisam vidio ‘Tartuffea’ postavljena tako da pokaže koliko je ta drama komična, nitko se nije usudio otići tako daleko u humor kao Hrvati. To je taj drugačiji kod iščitavanja u Hrvatskoj koji je meni pomalo iznenađujući. Volim obilaziti ta mala zagrebačka kazališta. Publika u hrvatskim kazalištima je heterogenija nego po Francuskoj. U Zagrebu, Splitu često vidim po kazalištima mlade ljude, u Francuskoj po kazalištima dominira starija populacija. U Hrvatskoj nije rijetkost da ljudi pored mene potiho, za predstave, prozbore koju riječ. U Francuskoj je to nezamislivo. Francusko kazalište je zatvorenije, elitnije, nepropusnije, i ne mislim da je to dobro.”