RAJKO GRLIĆ Snimio sam film o ljudima i njihovim dušama kojima je politika pomogla da se totalno izgube

Tri dana nakon 69. rođendana Rajku Grliću (rođen u Zagrebu 2. rujna 1947.) na jubilarnom 40. Montreal World Film Festivalu uručen je ček na 100.000 američkih dolara i Grand Prix Amerike za “Ustav Republike Hrvatske” kao najbolji film festivala. Tako se Grlić ubilježio kao redatelj najvećeg uspjeha hrvatskog filma u ovih 25 godina samostalnosti Hrvatske. No, njegovo je mjesto (filmovima “Bravo, maestro”, “Samo jednom se ljubi”, “U raljama života”, “Za sreću je potrebno troje”...) u željeznoj povijesnoj antologiji nacionalne, jugoslavenske i svjetske kinematografije odavna osigurano. Bez pamfletskih plakatiranja, uvijek iz utrobe ljudskih bića i s velikim umjetničkim pokrićem, senzori su mu od prvog zauzimanja busije iza kamere bili ugođeni na izgradnju boljeg svijeta. Često većeg od života.

Ovo je jedan od vaših najvećih uspjeha karijere, mjerimo li nagradama. Kakve su emocije, niste mogli poželjeti bolji rođendanski dar?

- Dugo se igram s filmom i osvajao sam dosta Grand Prixova, među njima i nekoliko velikih: Tokyo '89. kada je bio A festival, tada najluksuzniji na svijetu, i to za film i režiju, New York '98. za najbolju multimediju svijeta, itd. Ova je nagrada, prije svega, dobra za film jer mu daje pečat koji će ga lakše zavrtjeti po svijetu. Što se tiče emocija, da, ego je uvijek gladan ljubavi i uvijek pseće zahvalan kad ga netko pogladi. Ali pamtim i savjet profesora Elmara Klosa da nagrade valja primati sa zahvalnošću, veseliti im se i već sutra zaboraviti kako bi se moglo ići dalje.

Kakve su bile reakcije publike u Montrealu?

- Iznad svakog očekivanja. Smijeh, suze i dugi aplauz. To je bila prva javna projekcija filma. Nepoznati ljudi iz neke daleke zemlje uzeli su mu nevinost. I to na najbolji mogući način. Jedna mala lokalna priča, duboko uronjena u Zagreb, u naše lokalne probleme, bila je razumljiva i na drugom kontinentu.

Sumanuta zbivanja u Hrvatskoj, obrati dostojni najcrnje groteske, kao da baš rade za “Ustav Republike Hrvatske”. Očekujete li frku nakon što se film počne prikazivati u nas?

- To bi bilo dobro za film. Živimo u vremenu u kojem naša čula više ne reagiraju ni na šta osim buke. Nevažno je kakva je, od koga je, šta je i zašto se diže. Glavno je da je glasna. Što besmislenija, to bolja. Pogotovo ako je pri tome politički i nacionalno ostrašćena. Prema tome, svaka frka je dobra za gledanost filma premda najčešće nema ništa zajedničko s filmom ili onim o čemu on govori.

S Antom Tomićem ste očito na istim valnim duljinama. Kako je došlo do nove, “ustavobraniteljske” ideje?

- Ovo nam je četvrti zajednički scenarij. I nakon svih tih godina još uvijek se veselimo tome što radimo. Da, valne duljine su nam nekako poravnate. Iako na lica često gledamo različito. Ante kaže da je on veselija polovica našeg dua koja lica iz tame vadi na svjetlo dana, a da sam ja mračnija strana koja ih tjera u njihove vlastite ponore. U toj borbi svjetla i tame, barem mi u to vjerujemo, papirnata lica polagano postaju trodimenzionalni ljudi. Što se same ideje tiče, Ante mi je jedne noći poslao kratki e-mail sa skicom dvije osobe i njihovog odnosa. Ja sam to malo proširio, dodao još dva lika i poslao mu natrag. Tako smo s četiri lica počeli igru oblikovanja priče. Dvije godine kasnije završili smo šestu ruku scenarija po kojem je film i snimljen.

Je li posrijedi politička drama ili je to više priča o izgubljenim dušama?

- To je, prije svega, priča o ljudima i njihovim dušama kojima je politika pomogla da se izgube.

Napokon ste se dokopali svog najkomornijeg filma, na što ste se zakleli još u epopeji s “Karaulom”.

- Kad smo radili “Karaulu”, visoko u brdima na granici Makedonije, Grčke i Albanije, gdje su se vremenske prilike mijenjale svakih pola sata, rekao sam Nadi Pinter, sekretarici režije: “Ako još ikada budemo radili film, snimat ćemo ga u Zagrebu, i to unutar Potkove. Ako se neka scena događa na Dolcu ili Gornjem gradu, šaljemo asistenta da to snimi s drugom ekipom.” Tako je nastao film “Neka ostane među nama”. Nakon toga, mimo svih pravila i logike godina koje me krase, odlučili smo po Antinom romanu raditi “Čudo u Poskokovoj Dragi”. Svi su se kleli u scenarij, ali na kraju nismo sakupili dovoljno novca da ga snimimo. Bio je skuplji od hrvatske normale. Iz te nemoći odlučili smo pisati priču koju možemo snimiti bez novca, ako treba i s iPhoneom i nekolicinom prijatelja. Tako smo počeli raditi na “Ustavu Republike Hrvatske”.

Produkcijski se sigurno lakše diše, no je li sam proces zapravo teži kad se radi zgusnuto, s tek nekoliko glumaca? Ono, nema izvlačenja s eventualnim redateljskim trikovima?

- Da, što se režije tiče, jednostavnost je u toj disciplini najteže doseći. “Less is more”, zvuči zavodljivo, ali istovremeno i vraški teško ostvarivo. U godinama sam kada me potraga za tom jednostavnošću zaista uzbuđuje.

Definitivno ste odustali od filma o Poskokovima?

- Nisam. Nije ni Ante. To bi danas bila idealna TV serija za neku normalnu televiziju koja misli o svojoj publici. Ali...

Ispod zajebancije u prvom sloju, Tomić je u toj priči jako gorak. Kojim ste smjerom namjeravali ići u filmskoj verziji?

- Dobre priče uvijek su samoposluživanja. Nude nekoliko slojeva, a čitalac ili gledalac odlučuje do kuda želi ići, u kojem sloju želi pratiti priču. Veselje i avantura su prvi sloj ove priče. Gorčina je na dnu. A ona se, kao što znamo, najbolje konzumira s veseljem. U tome je Ante veliki majstor.

Sličnom desperadoskom miljeu pripada i “Čaruga” kojeg ste s Ivanom Kušanom radili početkom devedesetih. Politički dušebrižnici su ga tada čerečili i slijeva i zdesna. Što je ono bilo, čak ste u novinama štampali osmrtnicu filmu?

- Osmrtnicu smo štampali kada je Televizija Zagreb, današnji HRT, odlučila da ne ide u projekt s obrazloženjem da pod krinkom Čaruge želimo pričati o Titu. A mi nismo imali tu namjeru. Samo smo htjeli ispričati priču kako se postaje i pomoću čega se u ovim krajevima ostaje “voljeni vođa”. I onda kada je '91. film napokon izašao već smo imali novog vođu: Tuđmana. I onda su nas opet...

Uzgred, Tito je bio veliki fan westerna... “Čaruga” je, uz anarhoidnu crtu, zapravo prvorazredni western. Volite westerne?

- Hvala na komplimentu. Taj film se pojavio u trenutku kad se fikcija na velikom ekranu poklopila s realitetom na malom ekranu. Precizno je anticipirao blisku budućnost. Ja inače vjerujem da svaki pristojni režiser mora barem jednom u životu režirati western. To je neka vrsta bar mitzvaha našeg zanata. Antička tragedija se od svih filmskih rodova najčišće pretočila u western. Obožavao sam ih još kao klinac, a i danas ih gledam s velikim užitkom.

Ne čudim se, zakleti ste žanrovac, jedan od rijetko dosljednih u našem filmu.

- Europski film, pa time i naš i moj, teško je svrstati u točne žanrovske pregrade. One su nastale u Americi kako bi filmskoj industriji pojednostavile život. I kada se van te industrije, u kućnoj radinosti kao što je naša, bukvalno primjene, uvijek porode loš film. Priče s kojima se ja igram pokušavaju u svojoj podlozi, u svom prapočetku, imati tu žanrovsku čistoću. Kada je ona čista, od nje se može pobjeći u razne neočekivane pravce. Taj bijeg mi omogućuje da svaki film radim drugačije, da imam tu neizmjernu slobodu da se ne moram ponavljati, ne moram “graditi svoj stil”, ne moram imitirati sebe.

Je li Ivica Račan '81. instinktivno prepoznao o čemu se radi u “Samo jednom se ljubi” kad ga je faktički spasio ili je samo bio pragmatičan?

- Mislim da je bio pragmatičan. Policija je zabranila film. Istovremeno Cannes ga je stavio u službeni program. Pitanje je glasilo: da li će film tamo predstavljati zemlju iz koje dolazi ili će predstavljati mene koji se nakon toga neću vratiti u tu zemlju. On je zaključio da im ne treba negativan publicitet i pustio je film. Uvijek ću mu ostati zahvalan na toj gesti.

Ne znam kako vama, ali meni “Samo jednom se ljubi” i “Za sreću je potrebno troje” funkcioniraju kao duologija. Drago kao da je Tomislavov epigon, ne samo zbog toga što obojicu majstorski igra Miki Manojlović.

- Nisam nikada spajao ta dva filma, ali da, može se to i tako čitati. Utopijski san i zanos su se pretvorili u dosta okrutni životni realitet.

Iako ste u svojim filmovima često zadirali u više sfere društvene moći, kao da ponajbolje osluškujete sudbine gubitnika.

- Gubitnici su zanimljiviji od dobitnika. Dobitnici su jednodimenzionalni. Tolstoj bi rekao svi nalikuju jedan na drugoga. Gubitnici su, svaki ponaosob, jedinstvena priča za sebe. Pobjednici pričaju o sebi, i to uvijek puno i previše. Gubitnici ne pričaju i najčešće nemaju toga koji bi pričao o njima.

Film “U raljama života” također je imao čudnu sudbinu. Rađen je kao šarmantna poruga našim mentalitetima, da bi mu samo koju godinu kasnije zbilja donijela okrutni obrat.

-Da, u tom smo se filmu igrali kičem: ljubavnim, nacionalnim i političkim. I onda, ne tako dugo iza filma, i politički i nacionalni kič postali su naša stvarnost.

Vaši roditelji Eva i Danko prošli su pakao Golog otoka, ne izdajući u sebi onu nepatvorenu lijevu misao... Od njih ste naslijedili rebelijanstvo?

-Vjerojatno. I majka i otac dolazili su iz građanskih obitelji koje su njegovale odstup od date im stvarnosti. Imali su ugrađenu nepomirljivost s datošću trenutka. Mojim roditeljima je to donijelo puno nevolja. Meni samo odlazak preko Atlantika. Grize me savjest da sam nezasluženo prošao puno bolje od njih.

U sjajno napisanim “Sjećanjima” vaše majke ima i zgodna fotka gdje ste vi kao klinac okruženi filozofskom praksisovskom kremom na jednim korčulanskim stepenicama. Mora da je bilo poticajno odrastati u takvom okruženju?

-Da, lijepo je bilo odrastati među pametnim ljudima. I uz to, što nije nimalo manje važno, beskonačno veselim ljudima. Usprkos vremenu, prostoru i svim mogućim političkim pritiscima kojima su svakodnevno bili okruženi, oni su se iznad svega znali veseliti, smijati. Bili su slobodni ljudi. Moj otac i Milan Kangrga su čak osnovali “Cirkus Praxis”. Nešto što je nalikovalo onome što danas briljantno rade Dežulović i Lucić. No, za razliku od splitskog dua oni su svoje predstave izvodili samo za uski krug prijatelja.

Stric je doista bio presudan da ste se počeli baviti filmom?

-Da, Ljubiša Grlić bio je veliki znanstvenik. U Genevi je vodio laboratorij Ujedinjenih nacija i amaterski se volio igrati filmom. Bio je i službeno proglašen “majstorom amaterskog filma”. “Luk i voda” njegov je najčuveniji film. U njemu jedan luk pet minuta plovi sljemenskim potokom. Za Božić '63. poklonio mi je 8 mm Bell & Howell kameru. Tako je počelo. Od tada do danas ništa drugo i ne radim.

Oko studija na glasovitoj FAMU i “praške škole” puno je mitova i realija – od klesanja zanata kod gurua češkog crnog vala do prvog doživljaja sovjetskih tenkova '68. i pijančevanja i erotike... Najkraće, kakav bi vam bio ljudski i profesionalni credo bez te etape u životu?

- Kada već u istoj rečenici spominjete “erotiku” i “prašku školu”, da vam ispričam kako smo upravo zbog te “erotike” izgubili stipendiju Društva filmskih radnika Hrvatske. Tadašnji partijski sekretar društva ukinuo je četvorici hrvatskih studenata stipendiju s obrazloženjem da je od našeg praškog dekana dobio pismo u kojem se ovaj žali da mi uopće ne studiramo, već da novac od stipendije isključivo trošimo na taksije i kurve. Kada je na sastanku u Društvu obrazlagao svoju odluku, digao se Živko Zalar i rekao: “Ne znam kako vi druže Vrdoljak, ali ja još uvijek jebem badava!” Kasnije se ustanovilo da naš dekan nikada nije ni čuo za njega, a kamoli mu pisao pisma. No stipendije nam nisu vratili. A što se Praga kao životne etape tiče, mislim da je u mom slučaju bila dosta značajna, ako ne i presudna. To su bile godine kada sam se formirao. A imati sreću da se u tom trenutku nađeš u jednoj velikoj srednjoeuropskoj kulturi, i to u žiži burnih političkih događaja, nešto je što doživotno ostavlja trag.

Na pragu ste sedamdesete godine života. Zanat filmskog redatelja strahovito je iscrpljujući, pa što je to da se ipak ne odustaje od njega? Dapače, Clint Eastwood je 86 napunio, Woody Allen 81, Haneke 74...

-Kada se ugase svjetla i osvijetli ekran, kada ono što si godinama slagao počinje pričati s onima u tami kinodvorane... to je užitak kojeg se čovjek teško lišava. Sve muke i tegobe na putu do te dvorane tada nestaju. A u slučaju ovog najnovijeg filma čak i nije bilo nedaća na putu. Imao sam, prije svega, sjajne glumce. I izvrsnu ekipu posvećenu filmu. Sve sami prvaci u svojim disciplinama: Branko Linta za kamerom, Andrija Zafranović u montaži... Producenti Ivan Maloča i Maja Vukić pratili su me s takvom brigom i pažnjom da mi se činilo da bi tako mogao režirati godinama. S druge strane ovo je službeno moj treći “zadnji film”. Kad se dobro naspavam, vidjet ću da li ću imati snage i za četvrti.