SISSI Koreografija je puna teških elemenata koji su nepotrebno nagurani, a nisu teški samo za izvođenje nego i za gledanje

Balet “Elizabeta Austrijska - Sissi” prošlog je tjedna imao svoju svjetsku praizvedbu u zagrebačkom HNK. Novo djelo francuskog koreografa Patricea Barta, koji je kod nas prije dvije godine postavio “Romea i Juliju”, izazvalo je podijeljene reakcije publike. Dok su jedni bili oduševljeni dinamičnošću, kostimima i sjajnim plesačima, drugi su razočarani onime što su vidjeli. Smatraju da je odabir glazbe loš, dramaturški priča potpuno nejasna, a koreografija puna teških elemenata koji su nepotrebno nagurani, a nisu teški samo za izvođenje nego i za gledanje.

Koreografija je neoklasična, premda u baletu ima jedan kratak suvremeni dio koji je, doduše, potpuno nejasan i zapravo nepotreban. Bart voli raditi duge balete tako da su dva sata, koliko ovaj traje, još i malo za njega. No, zato koreografija ima njegov uobičajeni potpis - puna je teških elemenata koji ustvari ne klize dobro. Plesači su je solidno izveli, iako su se u nekim dijelovima prilično mučili. No, ako to stavimo po strani, u ovom je baletu najproblematičnija dramaturgija. Gledatelji koji o Sissi ništa ne znaju neće moći pratiti radnju. Nje zapravo gotovo da i nema, a ono što vidimo previše je razvučeno. Akcenti su stavljeni na krive momente - publika tako ne vidi smrt njezina prvog djeteta, bol koju je kasnije donijelo samoubojstvo sina, činjenicu da je upravo ona upoznala muža s ljubavnicom...

Osim toga, puno toga prikazanog na sceni povijesno nije točno - od sitnica do krupnih stvari. Tako je, primjerice, Sissi imala pse, no ne i škotskog ovčara, pa je nejasno zašto je Bart za predstavu odabrao baš tu pasminu. Scena ubojstva nije povijesno točna. Uloga Ludwiga Bavarskog, rođaka s kojim je bila bliska, krajnje je minimalizirana. Iako su je dodatno smanjili kako bi Balint Rauscher mogao zamijeniti ozlijeđenog Guilhermea Gameira Alvesa, činjenica je da tom liku Bart ni originalno nije dao puno prostora.

Sissi koju vidimo zapravo ne možemo razumjeti kao osobu jer kao da ni ona ne razumije samu sebe, pa nam ostaje blijeda i nejasna. Premda se Natalia Kosovac, koja je na premijeri tumačila naslovnu ulogu, posve dala u ples i glumu, i bila je pritom zaista dobra, nije mogla publici pružiti ono čega u baletu zapravo nema.

Uloga Melankolije, koju je na premijeri tumačila izvrsna Iva Vitić Gameiro, svedena je na dvije stvari: zamahivanje kosom (znamo da je Sissi svakoga dana tri sata trošila na uređivanje kose, ali već nakon prvog zamahivanja kosom znamo na što se cilja i nije to potrebno ponavljati u beskonačnost) i seriju pas de bourréea civica, kojima lebdi scenom. Između njih dvije nema sukoba, nema borbe, nema napetosti. Melankolija se pojavljuje i nestaje, i to je sve. Nisu samo te scene lišene napetosti - općenito cijeli balet ima malo dramatičnih scena, premda ih je caričin život bio pun.

Ono što je tijekom predstave izrazito naporno jest neprestano unošenje i iznošenje namještaja. Unesu jednu stolicu i iznesu drugu. Je li oblik zaista toliko bitan da se nije mogla ostaviti prva? Neke nisu toliko različite da bi se time moglo opravdati to silno micanje. Kostimi su lijepi, ali su zapravo pokrivali noge plesačica, a u određenim su prizorima podsuknje bile isključivo smetnja.

I na kraju, odabir Smetanine glazbe mnogima je zasmetao. Činjenica je da je taj autor napisao jedan marš izveden na svečanosti zaruka slavnog kraljevskog para, no to je zapravo jedino što ga povezuje s njima. Poznavatelji glazbe kažu kako bi sigurno bilo bolje da je odabrana glazba Mahlera, Liszta ili Schuberta. Ovako je glazba povremeno smetala - recimo, Grčki ples se izvodio na glazbu komedijaša iz “Prodane nevjeste”. Zbog toga je, nažalost, pomalo djelovao kao parodija.

Na prve dvije izvedbe pljesak je bio pristojan, ali ne dugotrajan. Publika je njime, stječe se dojam, više nagradila trud plesača nego samu predstavu.