INTERVJU

SNJEŽANA BANOVIĆ ZA GLOBUS 'Nina Obuljen za kulturu neće napraviti ništa jer konzervativne stranke ne rade reforme. To je posao socijaldemokracije'

Kazališna redateljica i profesorica na ADU otkriva što je stajalo u njezinu ljevičarskom kulturnom programu
 Marko Todorov / HANZA MEDIA

Biografija Snježane Banović nalazi se na internetskoj stranici SDP-a. To je najbolji dokaz da ima pravo kada kaže da je SDP spor i da nije baš uključen u stvarnost. Naime, Snježana Banović više nije vezana za SDP na način kako je to bila prije mjesec dana. Prilično je zvučno otišla iz Savjeta koji je vodila za SDP. Kao nestranačka osoba, stručnjakinja za teatar i kulturu, vodila je grupu ljudi s kojima je napisala program za kulturu. Ta ideja nije imala smisla, uvidjela je ubrzo nakon što je završila svoj posao, a onda je, nakon ogulinskog okupljanja SDP-a, komentirala poziciju Borisa Lalovca kao potpredsjednika SDP-a. Zbog prijave za kućno nasilje, što je odbacilo Općinsko državno odvjetništvo, a Banović se naknadno ispričala, usporedila je Lalovca s HDZ-ovim županom Tomaševićem, nazvavši ga dokazanim zlostavljačem. Klub zastupnika SDP-a tražio je nakon toga da se Snježana Banović izbaci iz Savjeta za kulturu, ali je ona to preduhitrila. Podnijela je ostavku.

Zašto ste izašli iz Savjeta SDP-a?

- Shvatila sam da savjeti s kojima se krenulo prije godinu dana nisu važni jer u stranci nema povjerenja u njih. Nakon Ogulina, kad se formiralo ne znam koje po redu tijelo za pisanje programa SDP-a opet je sve podijeljeno po resorima pa je za kulturu imenovan Bojan Glavašević, što je njihov izbor koji poštujem. No, uvidjela sam se da se odustalo od prvotne ideje da Savjete vode stručni, nestranački ljudi i da na izradi programa sudjeluju s kolegicama i kolegama iz stranke koji naginju određenom području.

Trebali ste biti coach?

- Tako nekako. Dobila sam tu slobodu da okupim stručne ljude, a u SDP-u se sjetila Karoline Leaković, koja, kao što smo vidjeli na njihovim unutarstranačkim izborima, zna pisati program. Završila je umjetničku školu, bila je kod mene na Produkciji (ADU, op. a.), uz nju i Milana Živkovića, koji je radio na medijskoj strategiji kod Andree Zlatar i bio s njom u Ministarstvu kulture. Okupila sam još deset ljudi od kalibra u kulturi na čelu Biserkom Cvjetičanin koja je s Vjeranom Katunarićem i iznjedrila onu Vujićevu Strategiju 21, a koju je HDZ-ova vlast 2004. promptno smjestila u ropotarnicu i vrlo brzo smo napravili program.

Što to znači, “brzo smo napravili program”?

- Pristalica sam ideje - što manje glava, ali stručnih, na kupu u nekom projektu, to bolje. Neka imaju što manje vremena i onda slijedi “oluja mozgova” dok ne završi. No, vidjelo se ubrzo da to nije imalo smisla. Ideja Savjeta umrla je prije rođenja.

Zašto?

- Uskoro su formirali još jedno tijelo koje se obavezalo da će napraviti program i rekli su da će ga napisati - za godinu dana. To mi je dalo misliti i pitati se što uopće tu radim. Jer, ako nekome treba godina dana da napravi program djelovanja, onda to znači da ne zna kamo ide, gdje se nalazi i što želi. No moja je misija u SDP-u sada završena, program im ostaje, nadam se da će nešto od toga kad-tad u implementaciju.

Što se dogodilo s tim programom?

- Ništa. Završen je u lipnju prošle godine i do danas nije stavljen ni na web SDP-a, koji je toliko “neapdejtiran” godinama pa oni koji ne znaju mogu povjerovati da stranku vodi duh Zorana Milanovića. Nakon toga sam otišla u Francusku na tromjesečni studijski boravak i kada sam se vratila, mogla sam samo primijetiti da se ovdje nije dogodilo - ništa. Kada se osnovalo još jedno tijelo, to ogulinsko, zaključila sam da je stranka odlučila sve napraviti sama, bez nas stručnjaka.

Što je sadržaj Programa?

- Kultura dolazi u središte cjelokupnog političkog programa, postaje prostor obogaćivanja društva, širenja vidika i poticanja tolerancije, borbe protiv nasilja i razumijevanja drugih i drugačijih, prestaje biti polje ideološko-političke kontrole i cenzure. Iz ove naše svakodnevne vizure to zvuči utopistički, ali smo naveli precizno i konkretno sve što treba mijenjati po svim instrumentima kulturne politike, najviše u zakonima u kulturi, pa na koji način reorganizirati Ministarstvo koje je staromodno i donosi odluke ad hoc i interesno, na koji način uvesti napokon planiranje u kulturi kojega nema… Krovni cilj je bio da kultura mora biti strateški postavljena, inače joj nema spasa. Mora se uvesti edukacija na svim razinama, u javne ustanove uvesti menadžment koji je danas potpuno zapušten i ono najvažnije - da kultura ponovno dobije 1 posto proračuna, koliko je imala samo u doba Vujićeva mandata. Sada je na 0,6 posto proračuna. Uz to, treba interventno popraviti i neke štetne odluke koje su donesene ne samo u mandatu Hasan­begovića nego i Andree Zlatar, ali i prije.

Na što pritom mislite?

-Na Zakon o vijećima i Zakon o kazalištima, na primjer, na vraćanje Povjerenstva za medije te neophodni početak rada na Zakonu o samostalnim umjetnicima koji su potpuno na margini jer su ovom društvu samostalni umjetnici socijalna, a ne kulturna kategorija, što, po meni, predstavlja nacionalnu sramotu.

Što bi s vijećima trebalo napraviti?

- Promijeniti uvjete, na primjer, da se ljudi u vijeća biraju temeljem javnog poziva i biografija, a ne da se u njima pojavljuju ljudi s kojima ministar pije kavu ili oni koji npr. gradonačelniku drže vlast o niti. Kulturna vijeća moraju biti stručna i kulturna, s autonomijom u odlučivanju.

Mislite na vijeća kao što su kazališna?

- Mislim u prvom redu na vijeća ministarstva, po djelatnostima kao što su vijeća za knjigu i nakladništvo, za glazbu, vizualne i audiovizualne umjetnosti, za muzeje itd... Ova druga vijeća, po ustanovama, počivaju na još dubioznijem zakonskom temelju, pa je tako moguće da se uvuče Đapić u Osijek, Hasanbegović i Esih u Zagreb.

Sedlar u SC?

- SC je u sastavu Sveučilišta, Sedlar je do &TD-a došao preko rektora kojem je savjetnik, na nijedan drugi, npr. stručni način, on tamo ne bi mogao biti, o takvoj autonomiji govorim. Osim teškog rada na nužnoj autonomiji kulture, potrebno je napokon uvesti olakšice za gospodarstvo i poduzetnike, da im se konačno isplati ulagati u kulturu i da se promijeni svijest o tome da je kultura trošak, a ne ulaganje.

Ne postoji li i sada porezna olakšica u iznosu od 2 posto…?

- To je sve za gospodarstvenike nejasno i nesigurno, tu priču treba okrenuti prema konkretnim programima. Po uzoru na nešto što imaju svi razvijeni gradovi u svijetu, a to je da jedan posto od svih javnih ulaganja ide u umjetnost. Dakle, gradite crkvu, vrtić, školu i onda jedan posto ide u fond za javni natječaj na koji će se javiti umjetnici čija će djela onda biti postavljena u tom objektu ili oko njega. Pa ćete tamo izgraditi malo kino, dvoranu za kazalište ili galeriju… širom svijeta redovita praksa, od New Yorka do Pariza, preko Ženeve do Valencije i Atene, to je najnormalnija pojava, otkud bi inače umjetnost na javnim mjestima preplavljivala te gradove? Mi smo to stavili u program kao programski cilj, uz njega i osnivanje nacionalnog centra za dječje stvaralaštvo, pa nacionalni centar za ples, po modelu Francuske, Švedske, Danske i Nizozemske. Onda smo u isti papir upisali i neke projekte decentralizacije, da nije sve u Zagrebu, da se proširi uska mreža galerijskih prostora, da se svi prazni prostori u javnom vlasništvu gradova daju umjetnicima za koje će prvih godina biti oslobođeni plaćanja poreza itd. Tu se otvara ogroman prostor za samostalne umjetnike jer oni, kao i, na primjer, novinari u nezavisnim medijima u ovoj zemlji, ako nisu u sprezi i posluhu s politikom po vladajućem principu “Il’ se pokloni, il’ se ukloni” nemaju od čega živjeti. Htjeli smo naprosto obuhvatiti sve, a kroz programske ciljeve dati najveći fokus na samostalne kako bismo ih izjednačili u pravima sa zaposlenim kolegama. Socijaldemokracija na to mora posebno misliti.

Nije li tržište ono koje bi trebalo regulirati odnose?

- Koje tržište? Tržište u umjetnosti stvara se s nizom mjera koje propisuje pametna država. Ne treba nam komercijalno tržište jer ono “isušuje” talente, ne obogaćuje ih. Poštujem izbor, no, ako je netko dobar u sapunicama, ne znači da može biti godinama nezaposlen u kazalištu. Kazalište ne može biti agentura za rad sa strane. Koje onda usto i slaže svoj program prema glumcima i njihovu rasporedu. Taj princip nije od jučer, postoji od socijalizma, od kada smo počeli redovito snimati filmove u Jadran filmu 1947. HNK je i tada po snimanjima radio raspored svojih predstava. Taj se problem nije riješio do danas, pa se i po tome vidi da kazalište nije prošlo tranziciju. Probalo se, ali jalovo i neorganizirano, a usto je uvijek jak otpor glumačkog ceha, u času se stvore na naslovnim stranicama pa se nitko ne usudi ništa mijenjati, političari se toga najviše boje.

Je li to netko u SDP-u pročitao, Bernardić?

- Ne znam je li pročitao, rekli su mu da je to dobro, ali znam da su pročitali Rajko Ostojić, Tanja Dalić, pročitao je Ivan Koprić, Neven Budak i ostale kolege iz Središnjeg savjeta. U njemu su stručnjaci koji vode druge savjete pa su automatski i u ovom, sastajali smo se u početku redovito, bilo je i zanimljivih rasprava. Kolegica Dalić radila je socijalnu politiku, ta je platforma jasna. Mislim, ako socijaldemokracija ne može preko noći napisati socijalni program, ako ga ljudi u stranci ne znaju napamet, kako uopće dalje? Očekivala sam da će ovi resori koji su baza socijaldemokracije biti prvi definirani, dakle obrazovanje, kultura, socijala i zdravstvo.

Što ste očekivali? Zašto ste uopće prihvatili raditi?

- Nekako sam se ponadala da će nova opcija u SDP-u imati povjerenja u kulturu, taj poziv Rajka Ostojića mi se činio baš iskrenim, a paralelno je baš jedna grupa nas kulturnjaka završavala studiju koja se bavila potrebom da se hrvatski umjetnici nađu na jednom mjestu i da raspravljaju, da otvore dijalog, zato sam pristala. Jer, kod nas dijaloga u kulturi nema, to vidimo svaki dan. Taj je dijalog definitivno prestao u mandatu Andree Zlatar gdje se mahom loše odlučivalo mimo struke i mimo javnosti, a taj je pristup zabetoniran s Hasanbegovićem.

Dali ste ostavku nakon onog komentara o Lalovcu, a Bernardić je nije htio prihvatiti…

-Vjerojatno nije htio da sva ta buka ide dalje, no njegovi su se jastrebovi digli na zadnje noge i napokon se i u nečemu složili, što mi je drago. U posljednjih godinu dana viđeniji SDP-ovci nisu rekli ni riječ o Savjetu za kulturu, jasno je da su me čekali i kada su dobili povod, graknuli su. Shvatila sam poruku i otišla. Nisam u stranci, nisam nikada ni bila jer ne podnosim nikakvu stegu ni posluh kao način djelovanja.

Koja je sada pouka? Što će biti s kulturom u Hrvatskoj ako SDP dobije mandat? Ili jackpot?

- (smije se) Ne znam, netko će se time prije ili kasnije morati sustavno baviti. Dotle će se sustav i dalje urušavati, padati sve niže i niže i bit će sve manje šanse da se napravi promjena. To da kultura prestanu ideološko polje i da u nju ne ulaze druge politike čizmom.

Na što mislite kada kažete druge politike?

- Trenutno u kulturnoj imamo upletenu i braniteljsku i crkvenu i najopasniju - onu revizionističku. Daleko je to od poželjne intersektorske suradnje kulture i ostalih resora. Potpuno je suludo ovo stihijsko miješanje braniteljske politike u kulturu, ako znamo da unutar njihova proračuna ima mjesta i za kulturu i obrazovanje, kao uostalom u svakom resoru.

Hm, a možda ste u krivu. Možda oni baš ostvaruju vašu ideju, imaju svoj svijet i u njemu uređuju kulturu. To se možda vama ne sviđa, ali oni misle da smiju odrediti.

- Imaju sredstava u svom proračunu za filmove, predstave, glazbu, knjige… A umjetnici među njima dobro su došli na natječaje za javne potrebe u kulturi, to je jasno kao dan.

Pa jesu, ali kažu da nije bilo sluha, da ih nisu razumjeli…

- Pa su zato upriličili cijelu predstavu zvanu hajka na Hribara, onako s ulice, bez dubinske analize. Istodobno, nalazi koje je npr. iznjedrila Državna revizija o stanju u našim kazalištima bili su puno gori od HAVC-ova, koji je puno fragilnija organizacija, tek se postavila na noge. Evo i primjera: na jednoj strani je HAVC koji je u pet godina zaradio 400 milijuna kuna od čega je hrvatska država zaradila stotinjak, dakle uprihodila je gotovo dvostruko više nego što je dala, a dala je 24 posto manje nego prije deset godina. Na drugoj strani imate navodno najvećeg našeg menadžera u kulturi Duška Ljuštinu, kojem u nalazu iste te revizije piše da je devet mjeseci davao plaću osobi koja uopće nije zaposlena u Kerempuhu i tako oštetio proračun za 126 tisuća kuna. Da ne spominjem njegove pulene poput Pavlovića u Komediji, Vrgoč u ZKM-u ili Lederer u HNK-u, njoj nije ni trebao fantom među zaposlenicima, isplaćivala je sebi i svojoj nestručnoj ekipi dodatke na plaću za fantomske poslove. Sve je to utvrdila ista ta Državna revizija. Tisuće i tisuće kuna letjele su kao jata ptica iz hrvatskih kazališta u džepove onih koji su ih vodili. Nikom ništa. A Hribar je odletio zbog parkinga od nekoliko tisuća kuna u godinu dana i jedne pogrešno obračunate plaće. No, to je bila u prvom redu operacija skidanja Nine Obuljen koja im nije po volji.

Je li vama?

- Nisam ja važna, ona nije dobra HDZ-u koji sa svojim koalicijskim partnerima ima druge ideje o “reformi” resora. Dosad su došli do toga da joj notornoga Ilčića stave za savjetnika, a htjeli su za državnog tajnika, dakle, polovičan uspjeh. Što se Nine Obuljen tiče, u tom društvu ona neće za kulturu moći napraviti ništa. Usto vrijedi i pravilo da ono što ne napraviš ili konkretno ne najaviš u prvoj godini mandata neće se nikada ni dogoditi. Ona sigurno zna da se od konzervativnih stranaka kao što je HDZ-a nigdje na svijetu ne očekuje da naprave strateške promjene. Ali, od socijaldemokracije se to očekuje jer joj je to posao. Reforme. U Francuskoj, Švedskoj, Nizozemskoj, Danskoj, ljevica je još krajem 50-ih i početkom 60-ih godina prošlog stoljeća napravila reforme na kojima se njihove kulturne politike baziraju i dan-danas.

Ali nezavisna scena funkcionira, tamo ima dobrih menadžera…

-Da, tamo su se kolege educirale, to im je između ostaloga bila strategija, ali im se skidaju sredstva za programe iz godine u godinu i tako malo-pomalo stavlja na marginu. Pogledajte razliku u rezultatima između prosječnog našeg ravnatelja kazališta ili festivala i npr. onoga što rade Zvonko Dobrović, Gordana Vnuk, Marko Torjanac i mnogi drugi… Ovi prvi su naslijedili stečena empirijska znanja i iskustva od škole Bandić-Ljuština pa rade po sistemu posluha, ali, Bože moj, najveća im je vrlina što znaju usmjeriti sve snage na samopromociju gdje sve pršti od uspjeha koji to uopće nisu. Ovi drugi su naprotiv marginalci. Pa je moguće da jedan Branko Brezovec režira već treću predstavu u uredu Eurokaza. Ili da je klasik Šnajder posljednji put na repertoaru nekog zagrebačkog kazališta bio 2005.

Što se događa u zagrebačkim kazalištima? Izbori ravnatelja su vrlo neizvjesni na nekoliko adresa…

- Polako se razbija čvrsti korzet-sustav koji je u Zagrebu uveo Milan Bandić po receptu Duška Ljuštine, a to je da stavljamo svoje ljude na prava mjesta i da onda imamo – mir u delanju po kadrovima i proračunima. Na vlastitu korist, a na štetu tih ustanova, koje se od 2005. financira ovisno o njihovu posluhu. Naime, po mojoj evidenciji, od tada do danas nijedan javni natječaj u kulturi nije uopće bio javan, za mnoge su se ad hoc mijenjali statuti i zakoni, nedostajali su samo brojevi cipela kandidata koji “moraju proći”. No, sada se nešto dogodilo, pukotina u sustavu. U Skupštinu grada ušle su nove stranke. Platforma Za grad puna je stručnjaka, Sergej Pristaš, kolege iz Radničke fronte, Rada Borić, Tihomir Milovac, dakle ljudi koji znaju sve i o korijenima stanja u kulturi pa Bandićeva vijeća više nisu monolitna.

Što će biti s Gavellom?

- Stvar je došla već preko zakonskog ruba, čeka se valjda da prođe sezona skijanja pa da iz Uredu predlože neko solomunsko rješenje. Ansambl je pokazao preko Vijeća da ne želi Bandićeva kandidata, isto se dogodilo i u ZKM-u. Nakon 13 godina svjedočimo pucanju tog monolitnog parasustava, i to je dobro.

Što znači Hasanbegović u HNK?

- Mislim da je najopasnije kod Hasanbegovića koji nije demokrat to što je on neposredno prije ulaska u kazališno Vijeće objavio rat Ivici Buljanu, ravnatelju Drame u HNK, jer je ovaj govorio na skupu na Trgu žrtava fašizma. Odricati u demokraciji pravo zaposlenima u javnoj službi da imaju svoje mišljenje koje imaju pravo javno objaviti je čisti totalitarizam.

Hm, odričete li sada pravo Hasanbegoviću da iznosi svoje mišljenje o Buljanu?

- On i inače nije imun na etiketiranja svake vrste i širenje fake newsa, što mu služi za plasiranje uskih ideoloških stavova koji su svi bazirani na principu protiv profesije na koju je prisvojio pravo bez ikakve stručne spreme i iskustva. Hasan­begović mora, dok ga neki drugi politički vjetar otamo ne odnese, raditi po zakonu. Točno se zna koji je njegov posao, piše u Zakonu o kazalištu i u Statutu HNK.

Što će Hasanbegović raditi u kazališnom Vijeću HNK?

- To je prvi slučaj otkako to Vijeće postoji da je članom postala osoba - upotrijebit ću jedan davni izraz Tita Strozzija - sirovim političkim virmanom, a bez ikakve umjetničke ili kulturno-političke težine, elem ganjat će račune Dubravke Vrgoč i skidati Ivicu Buljana. Bandić ga je prije nekoliko godina stavio u vijeće jednog Centra za kulturu i tu je valjda skupio znanje čitanja računovodstvene bilance. Surađivat će sjajno s Ljuštinom, koji oduvijek surađuje sa svim trenutnim gospodarima - jer oni prolaze, on ostaje. Surađivat će sigurno s članom svoje stranke Ivacijem, inače predstavnikom Opere u Vijeću, surađivat će sa Srećkom Šestanom iz HDZ-a, a najviše će slušati sufliranje Ane Lederer. No, zadnju će riječ, kao i uvijek u tom kazalištu od 2005. do danas, imati Milan Bandić.

Što donosi vaša nova knjiga?

- Uskoro mi izlazi knjiga tekstova o kazalištu i politici “Službeni izlaz”, a za godinu dana bit će gotova knjiga o zagrebačkom kazalištu u kontekstu široko postavljene Titove kulturne politike u razdoblju 1945. - 1955.

Kako se komunistička vlast odnosila prema onima koji su tijekom NDH radili u kazalištima?

- U Beogradu, u kojem su umjetnici i intelektualci kažnjavani drastično - gubitkom života, u Zagrebu neusporedivo blaže. Osim za pojedince kao što su u prvom redu Lovro Matačić, za njim npr. Jakov Gotovac i Boris Papandopulo, nije bilo ozbiljnijih kazni, većinu je Sud časti osuđivao na nekoliko mjeseci zabrane igranja jer su svi oni sa svojim talentima i umjetničkom reputacijom trebali novoj vlasti u kojoj je kazalište bilo glavni stup nove kulturne politike.

Koja je bila Titova ideja o kazalištu? Kako je to izgledalo?

- Osnovna podloga kulturnoj politici iz 1945. godine bila je situacija zemlje razorene ratom, siromaštvom i slabom prosvijećenosti stanovništva, pa je prioritet bila ponovna uspostava svih djelatnosti u prosvjetnim i kulturnim institucijama. Sukladno tome, kazalište je imalo igrati glavnu ulogu u toj viziji u kojoj su glavni ciljevi bili omasovljenja kulturnih potreba i poticanje svih oblika stvaralaštva naroda. Knjiga se zato i zove “Kazalište za narod”. Naravno, sve do 50-ih godina i okretanja Titove politike prema Zapadu, Partija je u svemu igrala glavnu ulogu, a Agitprop igrao je ulogu današnjih vijeća tako da Hasanbegović nije ni prvi ni zadnji koji se voli igrati moći preko tog najvećeg kazališnog pogona u zemlji. Da vam sad izrecitiram imena tih “vijećnika” znali biste o njima isto što ste znali o Hasan­begoviću kad je postao ministar. Ništa.

Koliko je Partiji bilo stalo do povezanosti s kazalištem?

- To se može vidjeti i iz primjera organizacije jedinoga Kongresa KPJ održanog u Zagrebu, u studenome 1952. Kongres, koji je u velikoj mjeri afirmirao već izvršene promjene u cilju demokratizacije društva, a na kojem je Partija promijenila i ime, održan je pred 2022 članova, a kazalište je tih tjedan dana svaku večer bilo dupkom puno delegata. Priređena je za njih, između ostalih, i svečana predstava “Aide” na kojoj je bio Tito, inače veliki obožavatelj opere. S novom ženom Jovankom u istom je tjednu slušao u HNK-u i “Carmen”. Možemo li danas zamisliti tri-četiri stotine HDZ-ovaca u HNK-u a da na programu nije neka Mamićeva proslava!?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 23:40