SUMRAK BOGOVA Matanić koristi magiju igre živih glumaca u odnosu s publikom, a pomoću kamere predočava lice glumca s dubokim emocijama

Njemačka aristokracija zgrožena je primitivnim nacistima, vlasnik velike željezare Joachim von Essenbeck želi zadržati distancu. No bez željezare nema topova i nema rata. Viscontijev “Sumrak bogova” priča je o njemačkoj obitelji industrijalaca, koja počinje te večeri kad je zapaljen Reichstag, 27. veljače 1933., što su nacisti iskoristili da krenu u obračun s neistomišljenicima. Zlo uklanja jednog po jednog člana obitelji Essenbeck i preuzima kontrolu.

To je sažetak priče predstave “Sumrak bogova” mariborskog Slovenskog narodnog gledališča koja je gostovala u HNK u Zagrebu, mjesec i pol nakon premijere. Napravljena je po slavnom Viscontijevu filmu iz 1969., u dramatizaciji Ivora Martinića i režiji Dalibora Matanića. Možete je čitati ovako i onako, kao priču o postupnom tonjenju u totalitarizam, o kapitulaciji građanstva, o slamanju svih obzira i nastupanju novoga svijeta u kojem je sve dopušteno i sve moguće, i Trump koji grabi žene za međunožje a milijuni opet glasaju za njega, i sva gadost našeg ovdašnjeg anti­imigrantskog huškanja. Ono onda je završilo plinskim komorama, za ovo ne znamo.

Matanićeva predstava prije svega je vizualno prekrasna, sa sjajnim mariborskim glumcima na čelu s moćnom Natašom Matjašec Rošker. Takve predstave obično se opisuju kao visokoestetizirane, s naglašenim gestama i perfekcijom u svakom detalju, s tim da ovdje sve pršti i od emocija i intelektualnih asocijacija. Glumci kao da poziraju za neki glamurozni art magazin, pa je redatelj uzeo te setove i ulančao ih u predstavu. Scenograf je Marko Japelj, kostimograf Leo Kulaš, autori glazbe su Alen Sinkauz i Nenad Sinkauz dok je svjetlo oblikovala Vesna Kolarec.

Dalibor Matanić tu je napravio dvostruki posao, kao kazališni i kao filmski redatelj, jer u ovoj se predstavi koristi živa kamera na način na koji nisam dosad vidjela: u krupnom planu je najčešće lice nekog glumca koji je u tom trenutku sporedan, i sasvim se posvećuje kameri, s nekom snažnom emocijom. Tako da tjera gledatelje na težak izbor, ili će se prepustiti glumačkoj magiji u punom sjaju, uživajući u kontrastu između dojma koji ostavlja lik glumca na sceni i onoga što odaje njegovo lice kameri (što se često razlikovalo: već držanjem tijela ovi sjajni glumci bi uspjeli maskirati emocije koje se vide samo iz blizine) ili će pratiti glavni tok radnje. Umjesto da uživa u tome da mu je sve servirano i samo se prepusti, Matanićev gledatelj je na sto muka.

Maestralnim korištenjem kamere Matanić nas tako dariva najboljim iz obaju svjetova: od kazališta uzima ono moćno ovdje i sada, magiju igre živih glumaca u odnosu s publikom, a od kamere moć da vam iz maksimalne blizine predoči lice glumca s dubokim emocijama, i onim sasvim tananim. Zbog prijevoda se, nažalost, dobar dio te magije gubio, odnosno ostao neiskorišten, jer je čitanje titlova gutalo previše kazališnog vremena. Predstava poziva da je se pogleda još jednom.

Seksualna privlačnost dekadencije i nacizma nije nova tema, ali ono što izvode Nataša Matjašec Rošker i Petja Labović zbilja treba vidjeti. Sve studije nacizma, od Wilhelma Reicha i Hannah Arendt, stanu u njihovu fascinantnu igru i međuigru kojom sljubljuju strast i smrt, slijepi nagon za životom i potrebu za uništavanjem. Ono što u vidljivu povijest ulazi paljenjem Reichstaga sadomazohistički je odnos unutar jedne nacije. Ljudi to žele, žele jakog vladara, žele gada kojeg će idealizirati. Nacisti ovdje nisu izvršitelji: krvoproliće ostaje u obitelji, jedini nacist u njoj čitavo vrijeme nosi kameru, on promatra, sve zlo izvodimo sami.

Moćna predstava, najbolja od Matanićevih koje sam dosad gledala (“Fine mrtve djevojke”, “Thelma & Louise” i “Egzorcist”). Ostatak izvrsne glumačke ekipe čine Uroš Fürst, Kristijan Ostanek, Davor Herga, Eva Kraš, Timon Šturbej, Žan Koprivnik i Miloš Battelino.