DOKUMENTARNI FILM

SVJEDOČANSTVO MASOVNOG ISELJAVANJA 'Ostati u Slavoniji velika je borba. Jednog dan pitat ćemo se ne samo gdje si bio 1991. već i gdje si bio 2017.'

 
Svi u kućama imaju fotografije raseljene djece, vise na zidovima kao ikone svetaca
 screenshot

Svinjokolja, sami muškarci. Nema djece koja ciče, nema starijih što pjevaju. Dragan veže kobasicu i govori: “Danas svi šutimo i samo gledamo u mobitele, kad će nam stići poruka od sina iz Njemačke... E, tata, napravi malo kobasice da budu ljute...” Vesna, sjedi sama u praznoj kućerini: “Imamo šestero djece, u dobi od 18 do 27 godina, pet sinova i jedna kći. Trenutno sam sama, muž je terenac - 14 dana radi, 14 je doma, a djeca su se odselila svatko svojim putem. Kod nas je bilo ko na autobusnom kolodvoru. Telefon kad krene zvat, to je bilo 30 poziva. Cijelo popodne, ko sekretarica.” U drugom kadru stoji pred zidom na kojem su fotografije djece i pokazuje prstom: “Najstariji sin radi u Njemačkoj; Luka radi u uljari u Čepinu, u Osijeku, tamo živi, oženjen je; Pavo radi u Dubrovniku na turističkoj sezoni i sa sobom je povukao svog brata Mateja; kćerka nam je još studentica u Osijeku, a najmlađi sin je završio za pekara i sad već radi dva mjeseca kod Pule u jednom mjestu.” Opet Dragan: “Nikakvo čudo ako su djeca rekla - vi ste čekali državu milijun godina, a nama ne valja, mi nećemo, idemo tražiti sebi nešto bolje...”

Tako počinje izvrstan dokumentarac dugogodišnje HRT-ove urednice i novinarke Nataše Kraljević Kolbas koji govori o masovnom iseljavanju iz Slavonije. Može li stanovništvo biti gladno u žitnici koja je po svojoj definiciji uvijek bila hraniteljica naroda? Nije li apsurdno da baš Slavonci masovno odlaze iz Hrvatske? Autori filma koji traje 50-ak minuta razgovaraju sa stanovnicima Slavonije koji još nisu otišli, njih dvadesetak. A kako žive, možda najbolje ilustrira izjava jednog od sudionika filma, po kojoj je na kraju i dobio naslov: “Ostati u Slavoniji nešto stvarati velika je borba, pa ćemo se jednoga dana pitati ne samo gdje si bio 1991. već i gdje si bio 2017.”

Autori u dokumentarcu ne komentiraju, ne sude i ne dociraju. Nijednom riječju ne govore što o tome oni misle; govore isključivo ljudi koji još žive u Slavoniji. Ta forma u kojoj se doista dokumentarno bilježi stvarnost jednostavna je i razarajuća. Nakon što je novinar Josip Šarić nedavno u prilogu za Al Jazeeru Balkans pokazao kako je Irska postala za Hrvate obećana zemlja pa se tamo nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju odselilo više od 30 tisuća ljudi, sada je Nataša Kraljević Kolbas pokazala ne samo zašto, nego i koliko ih - i raseljene i “ostavljene” - sve to i košta.

Vozač pokretnog dućana Nemanja, koji u danu obiđe 17 sela i radi krug od 120 kilometara, govori: “Malo po malo, to sve ide prema izumiranju.” Slaven, po struci prehrambeni tehnolog, koji je profulao profesiju jer je hrvatska žitnica u međuvremenu postala hrvatska pustinja: “Vinkovci su poznati po tome, pričalo se, da svake minute prolazi jedan vlak. Nakon rata kolodvor je ostao pust: od šest smjerova, danas samo dva voze - u Zagreb i Županju.” Slaven koji ima salon za tetovažu kaže da je jedina dobra vijest koju su čuli u zadnjih deset godina bila ona o prijatelju kojem su presadili koštanu srž. “Eto, on se izvukao, spasio se.” Starija žena, rezig­nirano maše rukom i kaže: “Ljudi se borili da sačuvaju od neprijatelja, a vidi sada... ostavljaju širom, nek’ ulazi tko hoće...”

Nisu sve priče mračne, ima i onih koji se i dalje bave poljoprivredom ili uzgojom stoke. Jedna druga, mlađa Vesna govori kako se od njihova posla može živjeti dobro i lijepo, iako se svako jutro i večer “mora ići smraditi u svinjcu”. Njezin suprug, nastavlja, nedavno je tražio radnika, nudio plaću od 5500 kuna, pa su ga ismijali okolo-naokolo. “A komentara na Fejsu, Bože sačuvaj, a i ovako u selu... Nije se nitko javio za posao!”

Podjednako boli i ono što sugovornici izgovaraju i ono o čemu šute. Nitko ne krivi djecu što su otišla, ali mnogi krive sebe, osobito oni koji su u ratu bili prognani pa se u poraću vratili kućama. “Mislimo da smo pogriješili”, kaže Vesna. I Dragan se pita gdje je on kao otac pogriješio, gdje je država pogriješila. Ono što ne izgovaraju, to se vidi na slikama. Svi u kućama imaju fotografije djece, vise na zidovima kao ikone svetaca. Mala kućna svetišta, hramovi sjećanja na obitelji kojih više nema.

----------------------------

Dokumentarac 'Apsurdistan: Gdje si bio 2017.?' Nataše Kraljević Kolbas se može pogledati na mobilnim uređajima, tabletima i računalima s pomoću multimedijske usluge HRTi

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 14:21