Odigrao je više od 200 uloga, pa razgovarati s Radom Šerbedžijom o filmu ili kazalištu, gdje igra s podjednakim žarom, nije nimalo lako. Trebali bi sati i sati priče da se samo dotaknemo svega što je u bogatoj glumačkoj karijeri ostvario i u Hrvatskoj i u svijetu.
No, osim glume, Šerbedžija je i glazbenik, pjesnik, ali i vrlo oštar društveni kritičar. Britko analizira današnje događaje, stavljajući ih u kontekst zbivanja kojima je i sam svjedočio u minulim desetljećima, te je jedan od onih koji se nikada nisu bojali reći ono što im je na umu, bez obzira na reakciju okoline. Tako je bilo i u ovom razgovoru za Globus. Izvorno smo se našli kako bismo prokomentirali novi film “Anđeo čuvar”, u kojem glumi psihijatra, a završili smo mnogo, mnogo dalje, u mračnim devedesetima, politici i previranjima na Balkanu i u Europi.
Nedavno je Šerbedžija dao veliki intervju Radiju Slobodna Europa u kojem je jasno rekao da je devedesetih upao u probleme samo zato što se htio suprotstaviti ideji rata, a objasnio je i smeta li mu kad netko za njega kaže da je jugonostalgičar.
- Ta kovanica “jugonostalgičar” zapravo je neprimjerena. To je jedna ružna politička diskvalifikacija onih koji iskreno osjećaju poštovanje prema tome što su živjeli u jednoj zemlji u kojoj su željeli živjeti. Ono što ja podrazumijevam pod “nostalgijom” jest nostalgija za vremenom u kojem su ljudi proveli jednu dobru i bogatu mladost, a pri tome se ograđujem od mnogih stvari, jer mnogi u toj zemlji nisu bili sretni - objasnio je tada.
U filmu psihijatar pomaže policiji rasvijetliti okolnosti brutalnih ubojstava potkraj Drugog svjetskog rata, počinjenih pod hipnozom. Nismo li i mi danas, kao društvo, pomalo hipnotizirani različitim idejama?
- Ne bih rekao da smo hipnotizirani, ali možemo govoriti o autohipnozi. O svjesnom prihvaćanju nekakvih hipnotičkih stanja, zanosa prošlošću naprimjer. O tome bi se moglo govoriti, ali ja bih mogao upotrijebiti i puno banalniju riječ. Mi smo manipulirani, ne hipnotizirani. Recimo, pojam kolektivne hipnoze mogao bi se iskoristiti za bivšu Jugoslaviju, samo što je to tada bila pozitivna hipnoza. Zanos, radne akcije, vjera u bolji život, izgradnja pruga, novog sistema, hipnoza srećom i vizijom, nekim obećanim boljim životom, kao što i jest bio za sirotinju, radnike, proletere… Za radnike koji su iz teških vremena, teško su živjeli, a poslije revolucije i uspostavom socijalizma postali dionici ispravne revolucije, sistema koji je dozvolio širokim narodnim masama da žive dostojanstveno, da rade, školuju djecu, imaju zdravstveno osiguranje, razvijaju obitelji… - govori Šerbedžija koji nikada nije skrivao svoje simpatije prema ideji socijalizma.
- U dubini duše sam socijalist. Član Saveza komunista bio sam samo godinu dana. I brzo sam odustao od tih ideala. Vjerojatno iz nekog mladenačkog, šezdesetosmaškog bunta protiv te centralističke Partije, koja je imala svojih dobrih namjera, ali koja je bila korumpirana, birokratska i s mnogo nepravilnosti. Ali sam u duši ostao socijalist jer želim živjeti u pravednom društvu, gdje nema siromašnih ljudi niti beskućnika, želim živjeti u društvu koje poštuje sve različitosti, gdje se ne proganjaju manjine zbog religije, rasne ili bilo koje druge različitosti, u društvu o kojem, uostalom, i Biblija govori na jedan idealistički način gdje smo svi ljudi ravnopravni i jednaki pred bogom - govori Šerbedžija.
Primjećujemo kako će mnogi danas razrogačiti oči na spomen Biblije i socijalizma u istoj rečenici. Uvriježeno je mišljenje, osobito među desničarima, da su ta dva pojma nespojiva, no za Šerbedžiju to je krajnje pogrešno. Biblija i socijalizam, kaže, idu ruku pod ruku jer obje ideje imaju u svojoj srži ljubav prema bližnjem i zaštitu slabijih.
Iako veoma cijeni Bibliju, Šerbedžija nema najbolje mišljenje o onima koji bi njezin nauk trebali provoditi, a koje naziva “svetim ljudima”.
- Nejasno mi je kako ti, sveti ljudi, koji bi trebali provoditi human nauk Biblije i Božjih zapovijedi, mogu biti ravnodušni na patnju, bijedu i nesreću, ravnodušni prema jednostavnom čovjeku bez obzira na to koje je rase ili religije. Znam ja, naravno, da ima dosta “svetih ljudi” koji su pravi Božji pastiri i sam sam imao i još uvijek imam među tim crkvenim ljudima dosta dragih ljudi, pa čak i prijatelja... A moram reći da me mnogi postupci aktualnog pape Franje oduševljavaju - otkriva.
Ne skriva ni da mu se današnja politička situacija u Hrvatskoj, kao i na čitavom Balkanu, nimalo ne sviđa. Šerbedžija visokoj politici i strankama svih usmjerenja najviše zamjera osiromašivanje zemalja nekadašnje Jugoslavije.
- Ova je država sluga velikih gospodara i nema nikakvog kapitala jer smo sve prodali. Odjedanput, svi se čude, kako ne možemo dalje, bez obzira na to što postoje i političari koji se trude da pomaknu stvari s mrtve točke. Znam da se možda mnogi moji prijatelji lijevih orijentacija neće složiti sa mnom ako kažem da vjerujem da naš premijer Plenković čini sve što je u njegovoj moći i da se trudi i da uistinu želi nešto učiniti, ali stalno upada u stupice užasnog stanja u kojem se ova zemlja nalazi. Nema tog čarobnjaka koji može, kao predstavnik vlasti, išta smisleno učiniti. Kako kad smo sve uništili i rasprodali? - objašnjava.
Smatra da je jedino rješenje problema ovih prostora da sve zemlje bivše Jugoslavije uđu u Europsku uniju, i siguran je da će se to dogoditi. Alternativa, kaže, ne postoji.
- A što će onda biti? Granice će biti otvorene, nećemo ih imati. Imat ćemo opet granice koje određuju mentalitet i jezik, baš kao i u bivšoj državi, i svi će ljudi opet živjeti zajedno. Morat ćemo se dobro potruditi da izgradimo nove mostove mogućih privrednih i kulturnih suradnja i da se na taj način odupremo velikim kapitalističkim korporacijama. Mladi ljudi odlaze iz zemlje, i to je jedan od najvećih problema. Oni odlaze s ovih prostora jer ne žele rješavati svoje probleme po jedinom zakonu koji ovdje sada vlada - zakonu kriminala, manipulacije, nepoštenja. Žele živjeti bez svega toga. Nije to samo neimaština, to je bijeg od takve vrste ponuđenog života - objašnjava.
I Šerbedžija je jedan od onih koji su napustili ove prostore prije mnogo godina. Šerbedžija je, poznato je, Srbin iz Hrvatske koji se u svojoj domovini početkom rata nije osjećao nimalo ugodno, iako nikada nije ni na koji način sudjelovao u bilo kakvu činu protiv ove zemlje. Kaže da je, s nešto više od četrdeset godina života, osjetio da mora otići iz zemlje u kojoj je rođen.
- Ma ne mogu više o svemu tome govoriti. I ne želim. Nikome u životu i nikome na svijetu nisam želio niti želim zlo. Naprotiv. Želim biti prijatelj sa svim ljudima. Želim da rata nikada više ne bude. Želim da ljudi žive kao prijatelji i da razumijevaju jedni druge. Ja sam iz Hrvatske otišao 1990. i to ponavljam godinama i vjerojatno sam dosadan i ljudima i sebi s tom svojom pričom… Otišao sam zbog ljubavi… Ali istina je da se nisam tih ratnih godina mogao vratiti. Nije bilo vremena za razumijevanje nečijih ličnih stvari i problema kad rat divlja cijelom zemljom. I sada dok izgovaram ove rečenice ponovno, pomalo se i stidim što to sve trebam objašnjavati - govori glumac koji je nakon odlaska s ovih prostora postigao velik međunarodni uspjeh, postavši jedan od naših najuspješnijih umjetnika u Hollywoodu.
Iako je od ratnih zbivanja prošlo četvrt stoljeća, čini se da politički prijepori i sukobi iz prošlosti ne prestaju biti glavna tema rasprave, tema na kojoj se mogu zaraditi jeftini politički poeni. Za Šerbedžiju, to je tako jer postoje oni koji vlast ne mogu dobiti drugačije nego poticanjem na nesnošljivost i podjele.
- Ako kao književnik nisi napisao svoju knjigu koju si morao napisati, najlakše ti se okrenuti nacionalizmu; ako nisi uspio kao obiteljski čovjek, što god da ne uspiješ, odabirom nacionalizma kao svoga svjetonazora pokrit ćeš sve svoje neuspjehe. Nacionalizam je najbolje rješenje kojim ćeš moći opravdati svoju neuspješnost u životu. A i zajedno smo uvijek jači, zar ne? - gorko govori.
Politika ga je uvijek zanimala, ali i beskrajno nervirala, pogotovo kad bi se bezobzirno miješala u projekte za koje i danas živi. Jedan je od njih svakako Teatar Ulysses, jedinstvena kazališna pozornica na Brijunima koja već 19 godina predstavlja jednu od najvažnijih kulturnih i turističkih atrakcija u zemlji. Šerbedžija iskreno kaže da nije siguran koliko će Ulyssesu, koji vodi sa svojom suprugom, redateljicom Lenkom Udovički, trebati da se oporavi od loših stvari koje mu je učinio bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović.
- Prema našem teatru emitirano je toliko negativne energije, naročito u početku, da danas moram reći - pobijedili smo. Bilo je podmetanja, raznih bezveznih tekstova u žutoj štampi koji su nas opisivali gotovo kao kriminalce. Moja Lenka i ja nikada nismo uzeli jednu kunu, to moram uvijek spomenuti, ni jednu u 19 godina. Ali kako kad laž uvijek pokrije svaku istinu. Jedan glupi tekst u medijima, kako ja tu ljetujem na račun poreznih obveznika, nanese golemu štetu. Ali, stvari se mijenjaju, više nema ni takvih napisa, izgleda da su se ipak umorili i shvatili da mi predstavljamo Hrvatsku i njezinu kulturu u skromnim i teškim uvjetima. Kada je Andrea Zlatar-Violić bila ministrica kulture, imali smo veliku podršku. Vidjela je što radimo i rekla: “Ljudi, to je sjajno.” Dignula nam je budžet na normalnu, dostojanstvenu razinu i stvarno nam pomogla. A onda je došao Hasanbegović, koji je sve to iz svojih ideoloških razloga potpuno srušio. Dao nam je najmanju moguću potporu, samo što nas nije ugasio. Sada imamo ministricu Ninu Obuljen-Koržinek, koja nam opet pokušava pomoći, ali teško je od nule ponovno krenuti prema gore. Od ove godine imamo potporu gradonačelnika Pule i šefa IDS-a Borisa Miletića i s Pulom i Istrom želimo ojačati suradnju - otkriva Šerbedžija. Priznaje da je kultura često nemoguća bez politike i političara, upravo zato što oni mogu osigurati financijska sredstva za rad. Kada bi podrška politike i sponzora bila nešto izdašnija, Ulysses bi, uvjeren je Šerbedžija, mogao biti projekt svjetskih razmjera. Osobito ga, kaže, boli što zbog sadašnjih organizacijskih muka kroz koje prolaze ulaznica za predstavu stoji relativno mnogo. Kada bi se zajednica malo više uključila u rad Teatra, veći broj ljudi, naročito mladih, mogao bi uživati u jedinstvenom kazalištu na otvorenom na Brijunima, smatra Šerbedžija.
Upravo o mladima Šerbedžija često govori, u njima vidi budućnost, i svijeta glume i društva u cjelini. I sada okuplja mladu ekipu za predstave tijekom ljeta, a za novu gerenaciju kaže da su naprosto sjajni.
- Uvijek sam volio raditi s mladim umjetnicima. Bio sam nešto malo stariji od njih kad sam prvi put došao predavati scenski govor u Zagrebu. Kosta Spajić rekao mi je: “Mali, prekidaš angažman u Gavelli i dolaziš raditi na Akademiji.” Ta me ideja izbezumila i rekao sam mu da ja nemam pojma o tome, a on mi je uzvratio kako ja najbolje govorim hrvatski jezik na Akademiji, te da ću poučavajući druge najbolje naučiti sve što i ja moram znati - objašnjava Šerbedžija kako je došlo do prve suradnje s mladima i studentima, što se s godinama pretvorilo u njegovu veliku ljubav.
- Kazališni ansambl uvijek je sastavljen od različitih ljudi. Mnogi od njih su razočarani, dobivaju plaću, godinama stoje neiskorišteni. Neki su bili beskrajno talentirani, ali su ostali neostvareni i razočarani ljudi. I sad dolazi neki redatelj da ih pokrene (smijeh). Pa to je gotovo nemoguća misija. E, ponekad se dogodi i neka velika predstava u takvim ansamblima, kada dođe neki čarobnjak i digne ih iz mrtvih. Onda u svakom glumcu, pa i onom za kojeg misliš da je odavno odustao, vidiš kako može zabljesnuti s nekom genijalnom energijom. To je tako u našem poslu. A s mladima je skroz druga priča. Oni svi hoće da “skoče naglavce u bunar” ako to uloga zahtijeva. Nema toga što neće učiniti, dolaze čista srca, veseli, zaigrani… Lenka i ja smo počeli dobar i interesantan studij glume u Rijeci. Ali smo na kraju morali odustati. Sedam godina obećavali su nam normalne uvjete. Obećavali bar neku dvoranu pogodnu za studentske vježbe i predstave. Obećavali nastavni kadar koji nam je bio prijeko potreban, i ništa nije učinjeno. Mi više nismo mogli čiste savjesti studente lagati i odgajati u neprimjerenim uvjetima. A stvorili smo sjajne mlade umjetnike. Koji zaslužuju svoje mjesto i svoj prostor u tome gradu u kojem žive i u kojemu su se školovali da postanu glumci. Sasvim je suludo i apsurdno da Rijeka koja nagodinu postaje prijestolnicom Europske kulture neće izgraditi za tu prigodu nijedan novi kazališni prostor. A i dramski ansambl Ivana Zajca vapi za novim dramskim kazalištem. To je sasvim neshvatljiva politika ljudi koji kreiraju kulturne programe u Rijeci i koji su i odgovorni za program EPK. No mi ćemo i dalje raditi s našim studentima u okviru kazalista Ulysses ili bilo gdje drugdje. Jer, rad s mladim umjetnicima pomlađuje moju staru krv. I zato je to najbolji teatar - objašnjava Šerbedžija, kojem su probe najljepši dio posla. “To je proces ludovanja i istraživanja koji me zabavlja.”
U svijetu, u kojem je mnogo radio, sve je, kaže, mnogo poštenije.
- Nezamislivo je da bi ti tamo teatar osiguravao plaću ili penziju a da se deset godina nisi pojavio na pozornici. Nema toga. Vrhunski teatri nemaju nijednog zaposlenog glumca ili redatelja, to su sve projekti i gaže. Nema te prividne sigurnosti koja glumca gura u prosječnost i nezainteresiranost za posao. Da se razumijemo, ja tim našim glumcima, koji godinama tavore po nekim teatrima, ništa ne zamjeram. Nije taj glumac kriv, nego društvo koje je to tako organiziralo. Živi teatar vrlo je teško dobiti u tim našim profesionalnim kazalištima - zaključuje.
- Izuzetak je jedino, čini se, Dubravka Vrgoč, koja to nekom čudesnom snagom i vještinom uspijeva - kaže Šerbedžija.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....