10 PITANJA

MANI GOTOVAC: Dubrovnik se ne boji. Svi žele gledati Elementarne čestice

Naš program ovog ljeta je rađen za jedan drugačiji, a ne kruzerski Dubrovnik
 Jakov Prkić / CROPIX








Mani Gotovac ni ne pomišlja stati na kočnicu. Tom čudesnom ženom i u 76. godini života upravlja čisti EROS – energija, rizik, obrazovanje, strast. Gdje god da pođe, ona ruši barijere i gradi uzbudljive teatarske svjetove. Kao pomoćnica intendanta Mladena Tarbuka za dramski program upravo sudjeluje u kreiranju usijane atmosfere 66. Dubrovačkih ljetnih igara. Razgovarali smo uoči otvaranja za koje je napisala i scenarij.

Spremate se ugasiti Stradun uz kultnu ariju “Nessun dorma” iz Puccinijeve opere “Turandot” koju je Pavarotti lansirao u pop-brend. Početni stihovi glase “Nitko neće spavati!” a Dubrovnik je danas po nespavanju sličan Las Vegasu. Na što se vaš poziv u nesanicu odnosi, je li to možda znak Dubrovčanima da puste erosu na volju, da iskoriste tamu dok arija ne završi?

– Otvorenje Igara režira Ivan Miladinov, televizijski redatelj, ne kazališni. Vizura je, dakle, bitno drugačija a sadržaj uglavnom sličan dosadašnjim. Kada na početku tenor Domagoj Dorotić, u tišini, i u najvećem mogućem mraku u Gradu, započne svoj “Nessun dorma”, nije teško zamisliti kako nitko u našoj zemlji ne spava. Otvaraju se Dubrovačke ljetne igre. Početak arije odvija se u mraku. Onda se postepeno pale svjetla. U završnici arije, kada tenor nekoliko puta ponavlja “Vincero!” (Pobijedit ću), gore sva svjetla koja se mogu pronaći ili zamisliti u gradu. San je, dakle, počeo. Naš san o pobjedi umjetnosti. San ljetne noći u gradu od umjetnosti. Slijede fragmenti iz Beethovena, Berse, Richtera i Gotovca, pod ravnanjem maestra Tarbuka, s naglaskom na suvremenu interpretaciju. Glazba prati tekstove Shakespearea, Držića,Vojnovića, Baricca i Houellebecqa, ljubavni par pleše fragment iz “Opasnih veza”... Istodobno, na zidovima Sponze, Zvonika i svetoga Vlaha vrte se filmski inserti iz legendarnih prizora Dubrovačkih ljetnih igara koje je Miladinov izabrao iz arhive. Na primjer, Shakespeareov monolog govore s dubrovačkih ekrana glumci koji su igrali Hamleta na Lovrijencu: Daniel Day-Lewis, Derek Jacobi, Goran Višnjić i Rade Šerbe­džija . Uživo, taj isti “Biti ili ne biti” prvi put javno kazuje Mislav Čavajda. Otvorenje smo zamislili poput lijepog sna, sna o umjetnosti, u trajanju od 35 minuta.

Nekako mi se čini da bi se vi bez po muke našli na istoj valnoj dužini s Freddie­jem Mercuryjem. Da je moguće reinkarnirati ga, biste li ga angažirali?

– Bih, angažirala bih grupu Queen, to jest Freddieja ali zajedno s njegovom Mary Austin. I obavezno uz sir Laurencea Oliviera i Vivien Leigh.

Što mislite, hoće li dubrovačko-neretvanski župan dobiti posebno osiguranje na premijeri Houellebecqovih “Elementarnih čestica”, čisto da čovjek ostane u frasu visokog rizika koji je nabacio predstavi?

– Župan Dubrovačko-neretvanske županije uspio je osramotiti svoj grad pred cijelim svijetom. Sve su svjetske novine pisale o toj zabrani na našu sramotu. I što je još gore, on je uspio posijati strah među svojim sugrađanima. U ime političkih spletkarenja. Dok se istodobno u izlozima grada Sarajeva kočoperila najnovija Houellebecqova knjiga “Pokoravanja”, inače hit ovog trenutka u svijetu. Ministar kulture i mi na Igrama vjerovali smo, i nakon što je župan odbio financirati Igre, vjerovali smo da Dubrovnik ima pravo i na umjetnost 21. stoljeća, i na najčitanijeg autora našeg vremena. Ne piše zaludu na vratima od Lovrijenca: “Non bene pro toto libertas venditur auro”. I sada se “Čestice” u režiji Ivice Buljana, i izvedbi sjajnih glumaca i pjevača, pripremaju upravo u toj tvrđavi. One govore o ljudskoj egzistenciji u vremenu – bez ljubavi. Moram sada priznati kako sam se nakon širenja zaraze straha među Dubrovčanima iskreno brinula zbog naših gledatelja. Ali – gle čuda! Pred dva dana puštene su u prodaju karte za “Čestice”. Interes je pregolem! Dubrovnik se, dakle, ne boji. Ponosna sam što sam podrijetlom Dubrovkinja.

Kakva su vaša očekivanja od “Čestica”? Što će pomaknuti u pitanjima slobode pojedinca koja se danas sve više urušava?

– Naravno da se ništa neće promijeniti. Ali će ostati na snazi misao da teatar jest opasan, i da nije samo još jedna zabava u nizu drugih. Mene osobno zanima takav teatar. To je jedina umjetnost koja se zbiva među živim ljudima. Zato on može otkrivati ono skriveno, tajno, skrovito u nama, ono što muči ljudsko biće, a o čemu se ne smije javno govoriti, čega se bojimo. Pri tome apsolutno ne mislim samo na političku opasnost. Politikom se ionako svi previše bavimo.

Danas bi vam kakva antička tragedija savršeno legla u repertoaru. Je li Europa uopće naučila nešto iz tog moćnog naslijeđa, dok se ovako bahato ruga Grcima i osuđuje ih?

– Stari Grci stvarali su teatar o kojem upravo govorim. Oni su nezaobilazni dio umjetnosti na Igrama. Oni uostalom imaju utjecaja i na Vojnovića i na Houellebecqa. A mlado-Grci neizbježni su u našem svakodnevnom životu. I od jednih i od drugih možemo puno toga naučiti .

Nacionalni dušebrižnici odmah su vas razapeli i na samo spominjanje Nebojše Glogovca kao gospara Điva u “Dubrovačkoj trilogiji”. Nakon hajke, jeste li ipak odustali od Glogovca ili zaista nije mogao uskladiti svoje termine?

– Žao mi je što tako veliki glumac, kakav je Glogovac, nije ovog ljeta s nama. Ali bit će i idućih ljeta. A kada već spominjete glumca, onda vam moram reći da se u “Dubrovačkoj trilogiji” okupila doista prvorazredna glumačka ekipa. Na primjer, legenda teatra Milka Podrug Kokotović, pa onda Mislav Čavajda i Jadranka Đokić, Dubravka Miletić, Judita Franković, Nikša Butijer, Helena Buljan, Boris Svrtan, Maro Martinović, Doris Šarić Kukuljica, i mnogi drugi. Vjerujem kako oni točno osjećaju i kako će, u režiji Staše Zurovca, uspjeti prenijeti publici drugačije čitanje Vojnovićeva remek-djela. Čitanje što dokazuje njegovu čudesnu aktualnost i začudno vizionarstvo jednog europejca.

Iz vlastitog proljećarskog iskustva ‘71. kako tumačite ova današnja bukaraška trgovanja domoljubljem kao valutom za ucjenu, pohlepu, teror?

– S nostalgijom se prisjećam mog proljećarskog iskustva. Ne samo zato što sam i sama tada živjela svoje proljeće, to jest svoju mladost. Nego i zato što iz današnjeg pogleda vjerujem kako Miko Tripalo i Savka Dabčević-Kučar nisu posjedovali niti u primozgu osobnu vladalačku pohlepu, pomamu i požudu koja je danas u svijetu dominantna. Oni su omogućili put stvaranja hrvatske samostalnosti, i to u doslovce nemogućim međunarodnim uvjetima. Njihove vrijednosti danas razaznaju malobrojni povjesničari i intelektualci. Mi smo, uostalom, narod koji sve i brzo zaboravlja. I ništa nikome ne priznaje. Da Miko i Savka nisu protjerani iz politike, po mojem skromnom mišljenju, Hrvatska ne bi ušla u rat, prošli bismo kao Češka i Slovačka, bili bismo danas mala, vrijedna i normalna zemlja. Možda opet sanjam. S druge strane, doslovce mi je odvratna ova sveopća hajka što se diže protiv trenutne vlasti. Zato što se naslućuje pobjeda druge, to jest one prve vlasti. Istina je kako je današnjoj Vladi trebalo puno vremena da se snađe. Ali kako su se i mogli brže snaći u zemlji-pustinji? Preuzeli su zemlju kojom je vladala dugogodišnja pljačka, ili kazališno rečeno vladali su Mrdušani koji su glumili Glembajeve. U kontekstu svega toga moram priznati kako me Zoran Milanović ponekad podsjeća na Tripala. Hrabar je, sve nam pljusne u lice. Sebi i nama. Nema licemjerja, nema laži. Ali to da nema laži, to je kod nas u Hrvatskoj neoprostivo.

U programu “Pisci na igrama” bit će izveden i Brucknerov “Gorki mjesec”?

– “Ledeni mjesec”, roman Pascala Brucknera, položila sam u ruke redateljici Vlatki Vorkapić. To je ona neobična filmska redateljica koja po dubini razumije slojevitost odnosa muškarca i žene, a pritom ima i hrabrosti i znanja. Predstava će se izvesti na brodu koji će ploviti s putnicima, baš kako piše u romanu. Gledat će je i sam autor, Pascal Bruckner, počasni gost Igara. Kao što vidite, umjesto cruisera – filozof i pisac. Naš program ovog ljeta, naime, rađen je za jedan drugačiji , a ne kruzerski Dubrovnik. Rađen je po uzoru na festival u Avignonu. Nadam se kako će se Igre – razigrati. Ne mogu se, naime, obnoviti Igre nekadašnjih vremena. To je prošlost koje više nema. Ali se, vjerujem, može pokrenuti nešto drugo, nešto iznova. Uostalom, svi govore kako su Igre posljednjih godina na duboko silaznoj putanji. Ne razumijem zašto onda i najmanji pomak izaziva unaprijed toliku hajku? Ipak, pokušat ću još jednom. U suprotnom, uvijek postoji ostavka, oni meni, ja njima, svejedno.

Dramski program Igara u svom dvogodišnjem planu (ako vas prije kraja mandata ne potjeraju s katranom i perjem) nazvali ste “Žena, rat, ljubav”. Hm, dosta nestalan trio. Čemu ćete dati prednost?

– Ženi.

Za narednu sezonu najavili ste Shakespeareova “Hamleta”. Koga biste od današnjih hrvatskih glumaca željeli vidjeti u Hamletovoj koži, imate neku tihu patnju?

– Dobro znate kako o tome odlučuje redatelj. Naravno da imam želju. Želje su dokaz da sam živa. Ali ona će ostati tajnom. S redateljima za “Hamleta” tek sam u pregovorima.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Globus_naslovna_1291

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 13:05