Marko Šunjić: Tvorničar iz sobice

Fibra ili vrućica najbolji je opis za stanje u kojemu se čovjek nalazi kada radi nešto kreativno i s velikom strašću – u tom je osobnom pojašnjenju naziva svoje nakladničke kuće Fibra, 35-godišnji Splićanin Marko Šunjić iznio i životnu filozofiju kojom je u svega tri godine dogurao već do 102 objavljene strip knjige s etiketom Fibra, koja se u svom podnaslovu jasno definira: “samo dobri stripovi”.

I to iz sobička u zagrebačkom naselju Kajzerica u kojemu je smještena i njegova pet metara dugačka, a više od dva i pol metra visoka biblioteka s uredno, skoro pa pedantno, složenim stripovima. Dvije godine je, kaže, sa suprugom Anitom tražio stan u kojem će biti taman toliko mjesta za njegov one man izdavački pothvat.

A kada su ga napokon pronašli, Marko Šunjić je umjesto u njegovo uređenje, svu svoju ušteđevinu od 35.000 eura uložio u kupovanje autorskih prava i tiskanje njemu najdražih stripova u hrvatskom izdanju. Bila je to bračna kriza zbog koje Anita, priznaje nam kroz smijeh koji više nije kiseo, i danas ne čita stripove, no za njihovu 9-mjesečnu kći Niku još ima nade…

Tata Marko koji je kao diplomirani inženjer matematike i informatike na svom radnom mjestu u privatnoj programerskoj tvrtki osmislio program zahvaljujući kojemu svi korisnici telefonskih usluga jedne telekom kompanije primaju ispise svojih računa, ipak će ostati u hrvatskoj kulturi zapamćen kao prvi izdavač Spiegelmanova “Mausa” ili Robinsonova “Ofucanog holivudskog filma”.

Već je krajem prošle godine, sasvim neuobičajeno za naše produkcijske knjiške prilike, Šunjić objavio i svoj izdavački plan do kraja 2011. godine. Njegova računica je jasna: “Od toga ne živim i ništa ne zarađujem. Moglo bi se reći da sam megaloman, hoću odmah i hoću sve, pa sam si na tom tragu postavio i cilj – u ovoj, još uvijek, ‘djevičanskoj zemlji’ za strip, objaviti što više vrhunskih naslova u vrhunskoj kvaliteti.

Dok me vrućica i adrenalin još uvijek drže. Ja sam i urednik i grafičar i prelamač, ponekad i prevoditelj i lektor, pa fizički nisam u stanju objaviti više od tridesetak naslova godišnje…”, govori nam Šunjić koji nakon uredovnog vremena na svom poslu još uvijek s guštom noći provodi za kompjutorom provjeravajući pdf-ove stripova koji trebaju u tisak.

“Nakon što sam početkom devedesetih prestao čitati stripove jer sam ih, u nekakvoj fazi lažnog odrastanja, odbacio kao zabavu za djecu, kada se na našim kioscima opet pojavio Mister No, moj najdraži strip junak iz dječačkih dana, ta se ljubav vratila! Osjetio sam potrebu tu svoju ponovo probuđenu strast i entuzijazam podijeliti s drugima, a kako sam informatičar, bilo mi je logično pokrenuti internetski strip portal.

Radeći godinama na www.stripovi.com potrošio sam sav adrenalin, osjetio sam potrebu pokrenuti nešto novo, uzbudljivije, a budući da ni ne crtam ni ne pišem, jedini način da se izrazim i ispunim tu svoju potrebu za kreativnošću bilo je izdavaštvo. Nije mi, zapravo, preostalo drugo nego da kroz svoj urednički izbor, izrazim svoj ukus.”

Uz pomoć Darka Macana, koji je dobri duh hrvatske stripaške scene, te grafičarke Meline Mikulić, Marko Šunjić je pokrenuo Fibru u kojoj objavljuje inozemni i domaći, neovisan i art strip u knjigama.

“Ključno je tu reći, da sam ja netipičan izdavač. To mi nije posao! Sav novac koji ostaje kao višak ide isključivo u stvaranje novih knjiga. Nema plaća, osim, naravno, honorara prevoditeljima, lektorima, dizajnerima. Meni nije poanta zaraditi na stripu jer imam posao od kojeg živim. I drago mi je da je to tako jer nisam prinuđen ni na kakav kompromis”, odlučan je Šunjić. Njegova formula je precizna – za “Mausa”, što je tiskan u tisuću primjeraka, Fibra je platila 1000 eura za autorska prava, 25.000 kuna za tisak, 10.000 kuna za prijevod i za dizajn 1100 kuna.

Izdavačka prava. Za “Svagdanju borbu” Manu Larceneta dano je 1400 eura za autorska prava, za tisak 17.500 kuna, prijevod je koštao 3000, a dizajn opet 1100 kuna. Objavljivanje pustolovina legendarnog detektiva Ripa Kirbyja u 12 knjiga samo će ga u autorskim pravima koštati – 700 eura po knjizi. Ali danas kada u Hrvatskoj ima, sigurno i zahvaljujući poticaju koji je cijeloj strip sceni dala upravo Fibra, već šest striparnica – pored Zagreba one su još u Đakovu, Osijeku i Rijeci – te knjižare Profila, Algoritma i Mozaik knjige, i distribucija je znatno raširenija.

Premda Fibrina tako hvaljena izdanja ne hrane ni jedna usta, Marko Šunjić kaže da je vrlo tanka linija između propasti njegove naklade i opstanka. Zapravo, da nema potpore Ministarstva kulture za domaća strip izdanja, te otkupljuje knjige za knjižnice, moguće je da bismo danas razgovarali samo u prošlim glagolskim vremenima.

“Uložio sam 35.000 eura i mislio, krećem pa dokad izdržim. Otkad sam dobio dijete, malo su mi se i prioriteti promijenili jer ne mogu beskonačno trošiti ušteđevinu na svoj hobi. Također, najteže je opstati u visokim standardima, a mi imamo takva izdanja da su i strani izdavači uzimali naša dizajnerska rješenja za svoja izdanja. ‘Crveni gospodar’ Ive Milazza koji su Talijani napravili prvo za francusko tržište mi smo preuzeli i napravili novi dizajn za naše izdanje. I taj naš dizajn su Talijani uzeli kada su radili svoje izdanje. A ne francuski!

Ja sam pravi fan tog autora i bio sam na sedmom nebu! Jer imati poštovanje jednog Ive Milazza znak je da si napravio dobar posao. Nema višeg priznanja od toga! Hoće li netko kupiti taj strip, nije mi poslije bilo ni bitno”, smije se Šunjić. Zahvaljujući tome što je Fibra već postala prepoznatljiv brand za strip u nas, i ljudi kojima su strip bili samo Alan Ford, Corto Maltese, Asterix ili Lucky Luke, neskloni kupovati nove i neprovjerene autore, počeli su se otvarati prema nepoznatome. “Imam sreću što imam posao koji mi dopušta da se paralelno bavim i izdavaštvom. A s Fibrom planiram što duže izdržati ovim tempom!

Nova groznica koja me drži jest producirati strip knjige domaćih autora. Ja im želim pružiti priliku da izvan komercijalnog stvaralaštva od kojeg žive ostvare i svoje autorske snove. Ljudi kod nas ne cijene dovoljno domaće autore, a imamo zaista vrhunske umjetnike, kao što su Stjepan Bartolić, Igor Kordej, Darko Macan, Goran Parlov, Boro Pavlović, Esad Ribić, Goran Sudžuka, Boris Talijančić, a tu je i nova generacija koju predvode Frano Petruša, Robert Solanović, Dalibor Talajić, Tonči Zonjić i Damir Žitko. Stare majstore kao što su Bednjanec ili Radilović da i ne spominjemo!”

Dok Marko Šunjić pored engleskog i talijanskog jezika kojima odlično vlada, sada planira i učenje francuskoga, jer je tamošnje strip izdavaštvo trenutačno najzanimljivije u Europi, supruga Anita, urednica udžbenika za kemiju u Profilu, odrađuje svoj porodiljski pomirena sa strip vrućicom koja je zahvaljujući izdanjima Naklade Fibra već zahvatila i domaći kulturni establishment. Samo deklarativno, naravno, jer sve je manje onih spremnih izgarati za svoju osobnu strast.