S vječitim zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem razgovarali smo u nedjelju u Dvercu nakon podnevnog prijema koji je organizirao u povodu Europskog prvenstva u rukometu. Djelovao je odmorno i relaksirano iako mu je i taj dan kao i dan ranije program bio nakrcan za gotovo doslovno 24 sata. Kaže, “i tako 365 dana”. Misli da uvijek pobjeđuje na izborima jer je njegov politički slogan “Živim Zagreb” – zapravo njegova stvarnost. Iako mnogi misle da se umorio i da je vrijeme da ode “bilo kamo”, Bandić nema takve namjere. Uključen je u sve pore hrvatskog političkog i društvenog života.
Samo koji dan ranije održao je dvije novinske konferencije na kojima se sukobio najprije s direktorom Ingre Igorom Oppenheimom, a potom i s ministricom obrazovanja Blaženkom Divjak. Oppenheimu je poručio da ga prestane ucjenjivati i da će se Europsko prvenstvo, bez obzira na njega, održati u Areni Zagreb. S ministricom Divjak obračunao se zbog kampanje protiv vjeroučitelja iako se potpuno ogradio i osudio incidentno ponašanje zagrebačkog vjeroučitelja Krešimira Bagarića. Ministrica je Bandiću odgovorila isti dan porukom da on ne razumije što je to informatika.
S Milanom Bandićem neće biti dosadno ni ubuduće. Neumorni zagrebački gradonačelnik pomalo tajnovito priprema neke nove političke inicijative. Kad govori o hrvatskoj stvarnosti i politici, nije optimističan jer, kako kaže, “Hrvatska nema uporišta da vidi svjetlo na kraju tunela još narednih četiri do šest godina”. Smetaju mu silni sukobi u društvu, zapjenjeni i ostrašćeni govor i podjele po svim mogućim frontama.
Ipak, najvažnijim smatra nužnost promjene izbornog i radnog zakonodavstva. Političke stranke su izvor sveg zla. Politički lideri su potkapacitirani i zloupotrebljavaju postojeći sustav. “Nema izlaza iz problema dok se ne promijeni izborni zakon tako da ubuduće jedan Bernardić ili jedan Bandić ne mogu određivati liste, i dok građani biraju liste, a ne ljude... Drugi najveći problem je radno zakonodavstvo. A tek onda su na redu zdravstvena i mirovinska reforma pa pravosuđe... Tko to sve treba rješavati? Ljudi u Vladi, u Saboru... A sve te ljude su zapravo izabrali i postavili stranački lideri, i to po principu stranačke poćudnosti. Tko je bliži predsjedniku, taj prolazi. To je suština hrvatskih problema zbog kojih ne možemo na zelenu granu sve dok građani ne budu najizravnije birali sami najmanje pola ljudi sa stranačkih lista, a ne da pukim zaokruživanjem kao sada samo potvrđuju redoslijed na listama skovanim u stranačkim politbiroima. Nema bez toga istinske demokracije niti sreće za ovu našu predivnu zemlju.”
– Zašto ja njima ne odgovaram? Mene jednako vole i u HDZ-u i u SDP-u. Nemam ja tu iluzija. Ne vole me jer sam ja drugačiji. Tako je bilo i dok sam vodio zagrebački SDP. Danas imamo tridesetak najistaknutijih ljudi u Zagrebačkom holdingu i možda tridesetak istaknutih ljudi na čelu Grada Zagreba. Od tih šezdesetak ljudi samo je petero iz moje stranke, iz Stranke rada i solidarnosti. A na vrhu države sve su stranački ljudi koji su bili izabrani i predodređeni još prije izbora. Samo ih je trebalo izvaditi iz ladica. To je politika i to je Hrvatska. A ja remetim taj sustav koji funkcionira bio na vlasti HDZ, bio SDP. I zato im svima smetam.
– Radno zakonodavstvo treba mijenjati da bi se moglo honorirati rad, a sankcionirati nerad. Vlast treba sjesti sa sindikatima i dogovoriti pravila igre. Moraju se uvesti jasni i mjerljivi kriteriji u državnoj upravi i javnim poduzećima. Dvjesto tisuća ljudi koji su tamo zaposleni su država u državi. Nema jasno mjerljivog kriterija nagrađivanja. Nema uopće kriterija osim kriterija tko je zvao da te zaposli. Čelni ljudi lokalnih samouprava morali bi moći kazniti neradnika, a nagraditi radnika. U Zagrebačkom holdingu i u Gradu Zagrebu zaposleno je 24.000 ljudi. Nekoga tko ne radi ja mogu samo suspendirati, ne mogu ga nikako drugačije kazniti. I onda se on žali službeničkom sudstvu i u 99 posto slučajeva dobiva spor i vraća se na posao. I onda sam dobio još većeg neprijatelja.
Analizirajmo konkretnu situaciju. Kako ćete riješiti spor sa sindikatima u Zagrebačkom holdingu? Hoće li biti štrajka u Zagrebu?
– Nema u Hrvatskoj socijalno osjetljivijeg čovjeka od mene. U Zagrebu ne može biti radnika prvog i drugog reda. Holding i Grad su pupčano povezani. Holding je formalno odvojen u zasebno trgovačko društvo koje ima osnovni cilj zadovoljavati potrebe građana Zagreba. A da se te potrebe zadovoljavaju kvalitetno, na vrijeme i racionalno, što je moguće jeftinije, zadužen je prvi čovjek Grada. To je gradonačelnik. Dakle, ja. I nema većeg zaštitnika radnika od gradonačelnika, ali ne mogu jedni u Gradu Zagrebu imati jedna prava, a u Holdingu druga. Mi ćemo ovaj tjedan sjesti sa svim sindikatima i bit će kao u Rimu. Nema izlaska ni razilaženja dok se ne vidi bijeli dim i dok se ne dogovorimo. Nije meni cilj da ja nekome uzimam božićnicu. Ja uvijek više volim davati nego uzimati, drag mi je Platon, a istina još draža. Moram održavati balans između zaposlenika Grada Zagreba i zaposlenika Holdinga.
Legitimno je pravo što su neki zaposlenici na sudu podnijeli tužbe. Ali, kako su one podnesene, tako mogu biti i povučene. Moramo staviti argumente na stol. Naći ćemo modalitet za kompromis i neko rješenje, samo se moraju smiriti strasti. Ja razmišljam kako da se ljudi s većim plaćama, počevši od mene, odreknu 10 posto plaće. I u Gradu i u Holdingu ići ćemo sa smanjivanjem od pet posto svima koji imaju plaće veće od 8000 kuna neto. Teret krize mora se ravnomjerno rasporediti. Apeliram na mir jer jaka retorika i ostrašćene riječi ne trebaju nikome.
Što je suštinski problem? Znači li to da Zagreb ima ozbiljnih financijskih problema?
– Ne, nema. Naši prijatelji Židovi su davno rekli da treba štedjeti dok imaš. Grad Zagreb je novom poreznom reformom ostao bez 500 milijuna kuna. To nije malo, to je sedam posto zagrebačkog proračuna. Do sada su nam sve hrvatske vlade u osam godina uzele 3 milijarde i 800 milijuna kuna. Naš proračun je sada trebao biti preko 12 milijardi kuna, a sada je 7,5 milijardi kuna. Kad bismo bili bahati, a nismo, mogli bismo im reći da nam ne mogu toliko uzeti koliko mi možemo zaraditi. Ipak, očekujem razgovore s premijerom i ministrom financija u narednih mjesec dana. Mi smo partneri u koaliciji i u Zagrebu, i u Zagrebačkoj županiji, i na državnoj razini. Siguran sam da premijer Andrej Plenković razmišlja na isti način kao i gradonačelnik Zagreba. Treba gurati politiku ravnomjernog razvoja cijele Hrvatske, ali ne smije se ubiti grad Zagreb. Ako će tih 500 milijuna kuna pomoći u razvoju najnerazvijenijih dijelova Hrvatske, ja bih ih se odrekao, ali u to me trebaju uvjeriti.
Koliko je kriza u Agrokoru naštetila Gradu Zagrebu?
– Zagreb je partner Agrokora bio i ostat će. Razgovarao sam s potpredsjednicom Vlade Martinom Dalić o dugu Tiska od 70 milijuna kuna i još 45 milijuna kuna duga zagrebačkim komunalnim tvrtkama. Ja sam i njima i ljudima iz Izvanredne uprave Agrokora i Tiska rekao da polovicu tog duga moraju platiti odmah, a drugu polovicu u narednih šest mjeseci. Jer Tiska bez Zagreba nema. Oni koriste 128 lokacija u gradu. Očekujemo ozbiljne korake Izvanredne uprave Agrokora na čelu s gospodinom Ramljakom. Postoji crta ispod koje ja neću i ne mogu ići. Ja sam umjereni optimist. Tada se može razgovarati o vraćanju prodaje parkirnih karata i karata ZET-a u Tiskove poslovnice.
Što ste napravili i na čemu sada radite od vaših predizbornih obećanja? Koji su prioriteti Zagreba?
– Imamo četiri temeljna projekta, prometna, infrastrukturna, sportska i ekološka: to su rotor Remetinec, Radnička cesta, sljemenska žičara i željeznička pruga do Zračne luke Franje Tuđmana. Radnička je pri kraju i do jeseni će biti gotova. Radovi na rotoru Remetinec počinju do ljeta. Žičaru smo počeli graditi u četiri faze. Bit će jedna od najljepših u Europi. Tražimo partnera za željezničku prugu do Zračne luke. Dvije stvari koje nisu krenule željenim tempom su obnova fasada i zbrinjavanje zagrebačkog otpada. S otpadom nismo mogli učiniti čuda. Na proljeće stavljamo “točku na i” oko zagrebačkog Centra za gospodarenje otpadom. Mi smo jedini grad u Hrvatskoj koji je sanirao svoj Jakuševac najmodernijom tehnologijom i izgradili smo pročistač otpadnih voda – mehanički i biološki dio.
Kad je o fasadama riječ, na natječaj je prijavljeno skoro 4000 objekata, ali moramo ubrzati proces prikupljanja papira i dokumentacije. Ljudima smo za to ostavili predugi rok od devet mjeseci, a sad ćemo ga skratiti na tri. Na proljeće podižemo prvih pedeset skela. Mislim da je to prioritet broj jedan ovoga grada. Kada uredimo fasade, Zagreb će biti daleko najuređenija europska metropola. To je zagrebački New Deal i najveći projekt koji je u ovom gradu ikad itko napravio. Zaposlit ćemo na ovom projektu 8 do 10 tisuća radnika iz građevinske operative na rok od 8 do 10 godina.
Zanimljivo je da niti jednom niste spomenuli nogometni stadion. Predsjednik HNS-a Davor Šuker izašao je s idejom izgradnje nacionalnog stadiona u Velikoj Gorici u blizini Zračne luke. Bio sam uvjeren da će Nacionalni stadion graditi gradonačelnik Milan Bandić. I da jedan takav projekt ne može proći bez vas. Ili, da možda planirate do kraja rekonstruirati stadion u Maksimiru. Gdje je u projektu izgradnje nacionalnog nogometnog stadiona Zagreb?
– Jeste li vi sigurni da će jedan takav projekt proći bez mene? Takav projekt bez Grada Zagreba ne može proći. Gospodin Šuker i gospodin Vrbanović rade svoj posao, ali ja ću ih podsjetiti da mjesto pravom nacionalnom stadionu mjesto može biti jedino u glavnom gradu, u Zagrebu. Tako je to u svakoj uljuđenoj i odgovornoj zemlji. Gospoda su sada dobila novi mandat i očekujem da sjednemo i porazgovaramo. Postoje dvije ideje. Jedna je projekt Plavi vulkan na Kajzerici, jedan od najljepših stadiona uopće projektiranih, a drugi je “Skadar na Bojani” u Maksimiru. Maksimir je moj kamen u cipeli koji me žulja sada već skoro 18 godina. Krajem devedesetih godina gospoda oko prvog predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana željela su mu se dodvoriti i došli su mu s idejom da se u Zagrebu napravi veći stadion nego u Beogradu. Pa tko to ne bi htio? I ja sam sujetan i želio bih da Zagreb ima tako veliki stadion. I ja bih možda nasjeo na takav štos. Ali teško je govoriti “ki bi da bi”. Ali ja znam da bih u tom slučaju osobno zasjeo na čelo tog projekta. Ali, oni su započeli radove bez predsjednika Tuđmana. Bageri su počeli rušiti sjevernu tribinu 1999. godine. I tako je sve počelo. Napravljen je trostruki zločin koji ide na dušu arhitektima i političarima. Prvi zločin je urbanistički. Osamdeset dva centimetra je visok prag zapadne tribine. Čovjek ne može sjediti. Ekološki zločin je zatvaranje dotoka svježeg zraka iz Maksimira sa zatvaranjem sjeverne tribine. I treći zločin je što Maksimirski stadion nije funkcionalan.
Međutim, ništa nije nepovratno izgubljeno i sve ovisi o dogovoru ljudi iz Nogometnog saveza, Vlade i Grada Zagreba. Mi možemo napraviti Nacionalni stadion u Gradu Zagrebu i ja Šukeru i Vrbanoviću nudim svoje usluge i usluge Grada Zagreba. Ali, uz koordinaciju i dogovor s Vladom RH.
A što se događa s Arenom? U petak ste imali oštar okršaj s prvim čovjekom Ingre. Pitali ste tko je taj baja koji vas neće pustiti u Arenu na rukometnu utakmicu.
– To je bio vic i moja šala s Ingrom. Ingra je u problemima i treba završiti indeksaciju da bi na ime naših 48 milijuna kuna koji se položeni u banci oni mogli dobiti novi kredit. To je suština koja se valja iza brijega. To sve moglo se napraviti prije mjesec dana, a ne dan prije početka Europskog rukometnog prvenstva. Uostalom, tko je Oppenheim ili Milan Bandić da smetaju hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji ili remete mir “kaubojima” da odvoze u miru do zlata.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....