MJESTO GDJE VICEVI O MURJACIMA NISU SMIJEŠNI Velika reportaža s Policijske akademije: Za slabe ovdje nema milosti

Ništa na svijetu ne može se usporediti sa zvukom rafala iz kalašnjikova. Nervozno režanje, slično hroptaju ranjenog pseta ispunjava poligon u Vrbovcu dok 12 pitomaca poredanih u pravilnu liniju gađa papirnate mete postavljene točno devet metara ispred sebe.

Kraj je travnja, dan je tek počeo, a jutro je prohladno i tmurno. Vjetar sa zapada nosi prvu kišu. U zraku je miris baruta.

Hici trgaju papir i završavaju u oblaku prašine dok se zabijaju u zemljano brdo daleko iza uništenih meta. Čahure velikom brzinom izlijeću iz spremnika, u letu se zaustavljaju samo na tren, pa zajedno s kišom padaju po kapi i licu prvog do njih.

“Želim da shvatite koliko moćno oružje držite u rukama. Osjetite snagu koju ono ima”, objašnjava Damir Stolnik, policijski instruktor s 15 godina iskustva.

“Ovo je čista fizika. Sila akcije i reakcije. Kontrolirajte je”, naređuje im.

Policijska škola “Josip Jović” u Zagrebu jedina je ustanova u zemlji u kojoj se školuju hrvatski temeljni policajci, oni s kojima se mi, obični građani, svakodnevno susrećemo.

Oružje i obitelj

Svake godine prijavi se nekoliko tisuća kandidata, uglavnom tinejdžera, a obuku završi njih nekoliko stotina. Ove godine prijavilo ih se 2500, a mjesta ima za 325. Tijekom jednogodišnjeg obrazovanja svaki od njih odradit će ukupno 120 sati ovakvog gađanja.

Svaki ispucani metak bilježi im se i ocjenjuje. Oružje u ruku prvi put primaju već nakon deset dana, a iz njega počinju pucati poslije tri mjeseca obuke. Na streljanama u Dotršćini i Vrbovcu isprobat će češke zbrojovke i hrvatske samokrese, zatim strojnice Ero, jurišne kalašnjikove, ali i sačmarice. No, prije svega toga moraju naučiti poštovati svoje oružje.

“Mi smo sa svojim oružjem 24 sata dnevno, više nego sa svojom obitelji”, kaže Stolnik. Zato želi da policajac bude najosposobljenija osoba za rukovanje pištoljem u državi. Odmah iza vojnika.

Kad dođu na obuku, djevojke o oružju znaju manje, ali od svojih muških kolega uče brže. S oružjem su zato opreznije. Nisu ništa lošiji strijelci.

“Ako pušku ne ukrotite, hici će vam završiti nekoliko kilometara dalje, u tuđim prozorima i parkovima. Zato vježbamo rafalno gađanje. Kad si gotov, ne gledaj odakle je vedro ili oblačno, nego prazni, provjeravaj i koči oružje”, podučava Stolnik pitomce u Vrbovcu iz godine u godinu.

Pitam ga poslije zašto vježbaju rafalno gađanje, kad im je samo trenutak prije rekao da to nikad neće imati prilike isprobati u službi. “Gađanje rafalnom paljbom isprobava se samo kroz jedno gađanje kako bi polaznici uvidjeli koliko je teško, a ujedno i bitno kontrolirati oružje kroz pravilan stav i hvat”, odgovara i pojašnjava kako policajci nikad ne uče gađanje iz daljine, jer nisu vojnici i njihovo mjesto nije u rovu nego na ulici, u bliskom kontaktu s građanima.

Zato su mete na samo devet metara, jer razdaljina od 3 do 12 metara najčešći je raspon policijskog pucanja. Duge cijevi ionako se upotrebljavaju samo na blokadnim punktovima, kaže mi, a rafalno pucanje u tim situacijama nije pametna taktička opcija.

Slušalice i naočale

Dvojica polaznika predmeta (službeno se zove Policijsko naoružanje i gađanje), dok Stolnik i ja razgovaramo, noževima otvaraju metalne kontejnere nalik na ogromne konzerve tune. U njima je bojeva municija, nabavljena je u Rumunjskoj i rok trajnosti joj je više od stotinu godina. Kad se konzerve otvore, rubovi poklopca toliko su oštri da režu prste do kostiju. Otvaraju se drveni sanduci, dijele se spremnici za municiju. Pitomci stavljaju zaštitne naočale i slušalice na uši. Stolnik u ruci drži megafon preko kojeg će izdavati naredbe.

“Smisao vježbe je da upoznaju oružje i nauče ga kontrolirati. Rafalna paljba za to je najpogodnija”, kaže i pruža mi maslinaste vojne slušalice za uši.

Stolnik želi da policajci svoje oružje upotrebljavaju kao oruđe, hladno i efikasno, kao što bankari rabe kalkulatore, a blagajnice čitače bar-kodova. Čistim automatizmom. A opet nada se da ih nikad neće morati koristiti.

“A sad stavite slušalice, trebat će vam. Glasno je ovdje”, nasmije mi se.

Koji metar dalje mlada pitomka uzima kalašnjikov u ruke. Zauzima stav, a kundak prislanja na obraz. Uvijek na obraz, zbog preciznosti, ali nikako ne na jagodicu lica, naučili su ih instruktori, jer ova puška ima trzaj i može ih ozlijediti i slomiti im ličnu kost. Djevojka stisne obarač i krene pucati. Prva tri hica zabijaju se ravno u sredinu mete. Iako će poslije tijekom vježbe puno i promašiti, na licu instruktora primjećujem izraz zadovoljstva, dobro sakriven ispod nisko nabijene policijske kape sa šiltom i sunčanih naočala.

Betonsko igralište

Do tog trenutka, prvog pucanja na streljani u Vrbovcu, polaznici škole “Josip Jović” prolaze dug i težak put. Zaboravite viceve o policajcima, ovo je rigorozan sustav provjere i treninga.

I nije za svakoga.

A put uvijek počinje na isti način: na porti Policijske akdemije u Aveniji Gojka Šuška, u 6.30 ujutro, ispred ulazne rampe, negdje u travnju, vjerojatno uvijek na tmurno i vjetrovito jutro baš poput ovoga. Ovo je tjedan testiranja i Akademija je pod opsadom.

Svakog jutra, deset dana za redom, kroz portu u dugoj koloni ulaze dvije grupe, po stotinu kandidata u svakoj, jedni u sedam, drugi u 9.30. Sljedećih sedam i pol sati bit će podvrgnuti psihofizičkim testovima koje, ako uopće žele doći na listu upisnika, moraju proći.

Riječ je o vrlo mladim ljudima iz cijele Hrvatske koji se nakon završene srednje škole (SSS je jedan od uvjeta) prijavljuju na natječaj koji se raspisuje početkom svake godine. Prođu li testove u travnju, a to je tek prvi dio razredbenog postupka, u školu se upisuju u rujnu. Obuku za temeljnog policajca završavaju u ljeto iduće godine.

Na betonskom igralištu, nakon prozivke, dočekuje ih voditelj škole Marjan Žuljević, bivši krim inspektor i predavač s desetljećima iskustva, čovjek koji je, siguran sam, čuo sve one viceve o nesposobnim policajcima. Na iste viceve u slobodno vrijeme i sam će se rado nasmijati, ali tamo, na tom betonskom igralištu strog je i ozbiljan.

I namjerio se od budućih generacija stvoriti dobre, ugledne policajce. Okrene im se licem, uspravi se, ruke stavi iza leđa i pogleda ih ravno u oči.

“Dobro jutro, gospodo, dobro došli na Policijsku akademiju. Moje ime je Marjan Žuljević, a ovi momci u uniformama moji su suradnici. Oni će danas voditi brigu o vama”, započinje Žuljević dobro uvježbani govor koji je kao voditelj od 2008. ponovio toliko puta da već djeluje posve prirodno i spontano.

“Prije nego što počnemo, želim reći tri stvari. Prvo: svi koji imate mobitele, odmah ih gasite i spremajte u torbu. Svakog dana jedan otpadne jer mu je zazvonio mobitel”, zapovijeda im.

Govori glasno, razgovjetno i s dozom autoriteta.

“Drugo: imate li svi kemijske olovke? Pritom mislim na standardizirane kemijske olovke, nikakvi keropeni, nalivpera i slično. Vaše testove obrađivat će kompjuteri i u tom slučaju neće ih očitati. Kućice popunjavajte pravilnim križićima, od vrha do dna. Bez žvrljotina i točkica, gospodo. Sve to nećemo priznati kao točne odgovore”, nastavlja.

U čemu je problem?

Eliminacija

Proteklih godina često su kružile priče o namještenim natječajima i zapošljavanju u policiju preko veze. Internetski forumi puni su ispovijesti ogorčenih kandidata koji nisu zadovoljili pa su Žuljević i suradnici uveli striktna pravila testiranja u kojima je namještanje, tvrde, nemoguće.

Stalo im je da sustav maksimalno postrože: testovi znanja imaju bar-kodove, pečate se u omotnice koje su datirane, a fizička testiranja ocjenjuju se na tri decimale i odmah unose u kompjutore kako bi se izbjegla svaka mogućnost manipulacije.

Propisana minimalna visina za muškarce iznosi 170, a za žene 160 centimetara. Stoga Žuljević odmah na igralištu tijekom prozivke daje do znanja da se ne tolerira ni centimetar odstupanja. Isto vrijedi za mjerenje indeksa tjelesne težine. BMI se dobiva tako da se težina osobe u kilogramima podijeli s kvadratom visine u metrima.

Rezultat mora biti između 20 i 30, to je standard svih akademija u Europi. Pitomci ne smiju biti neuhranjeni, ali još manje pretili.

“19,99 znači eliminaciju, gospodo. 30,01, također eliminacija. Nema poslije priče da je vaša vaga kod kuće pokazivala ovoliko ili onoliko. Naša je vaga digitalna i tri puta baždarena. Ovdje samo ona vrijedi”, nastavlja.

Brojke odjekuju igralištem. Na licima kandidata vidi se da još jednom u sebi nešto računaju.

“Na kraju treća stvar: ima li netko da se danas ne osjeća spremnim za testiranja?”

Nitko mu ne odgovara.

“Ponavljam, nema milosti. Nema poslije ‘žao mi je’ i ‘oprostite’. Prekršite li koje pravilo, morat ćemo vam se zahvaliti, gospodo. Od ovog časa počinje vaše službeno testiranje. Želim vam uspješan dan!”

Policijska akademija zdanje je građeno sedamdesetih koje se prostire na 15 hektara, škola ima 38 učionica, 1200 kreveta u četiri paviljona, veliku kuhinju, kantinu, knjižnicu, sportske terene i poligone te nikad dovršeni olimpijski bazen. Ali za ljude koji su se naumili školovati za policajce u ovom trenutku nema strašnijeg mjesta od tog malenog betonskog igrališta odmah iza ulaza.

“Najveća vrijednost ovog posla je rad s ovim mladim predivnim ljudima”, reći će mi na kraju dana Žuljević. Ovako opušten, dok mu policijska odora visi na stolici, samo u košulji i bez kape, djeluje drukčije od strogog šefa škole kakvim se predstavljao ujutro.

Gotovo da mu vjerujem kad mi kaže da nikad ne bih pogodio da je policajac kad bih ga slučajno sreo u dućanu.

“Ova policija nije ona nekadašnja policija. To ljudi moraju shvatiti. Mi smo vaši susjedi, tu smo da vama pomognemo. Isti smo kao vi. To želimo postići s ovim novim generacijama. Odgojiti ih da budu ljudi širokih svjetonazora koji će uvijek na umu imati da su građani njihovi šefovi. Da su tamo na cesti zbog njih”, kaže.

Naravno, Žuljević mora djelovati strogo. Svi koji dođu ovdje iz vanjskog svijeta moraju znati što ih čeka. Zanimljivo, škola s polaznicima svake godine sklapa ugovore o školovanju, ali ih upravo zato prvih mjesec dana ni s jednim od njih ne potpisuje.

“Ne želimo nabijati ugovorne obaveze polaznicima koji se ne vide u ovom sustavu. Ovo nije za svakoga. Upravo zato dajemo im taj period da stignu odustati ako žele. Od 325 u prvom mjesecu, odustane ih između 10 i 15.

Ali, na današnji dan toliko ih otpada svakih sat vremena.

Proces eliminacije nemilosrdan je i ide točno ovako: u sedam ujutro je prozivka, i utvrđivanje identiteta nakon čega slijede test osobnosti (90 pitanja) i test inteligencije. Svaki traje deset minuta.

Zašto utvrđivanje identiteta, zar su neki pokušali proći selekciju u tuđe ime, pitam.

“Da se to nije događalo, ne bismo uveli identifikaciju, vjerujte mi”, odgovara mi Žuljević, ali ne precizira.

Psihološko testiranje uvedeno je kako bi se vidjelo je li svaki kandidat sposoban nositi oružje ili ima neki psihički poremećaj koji ga diskvalificira. Nakon ocjenjivanja odmah se prozivaju oni koji nisu zadovoljili.

Pred svima, javno, kako se poslije ne bi moglo nekog progurati preko veze.

Slijede fizički testovi.

Mjere se BMI, visina i težina. Oni koji ne zadovolje, ponovno otpadaju, istog trenutka. Izdvaja ih se ih grupe, stoje u hodniku pred prostorijom za mjerenje i čekaju da ih se u koloni izvede iz Akademije.

Među zadnjima u grupi na mjerenje sitna je crna djevojka. Instruktor je gleda i vrti glavom dok staje na digitalnu vagu.

“Jesi li se mjerila kod kuće?”, pita je. Cura kaže - nisam. Čini se da nema šanse da zadovolji propisanu visinu od 160 cm.

“Hajde, ispravi se, bradu gore, ovo ti je najvažnije mjerenje u životu, sad ili nikad”, govori joj.

Tišina zavlada prostorijom. Mjerenje nadziru dva službenika, jedan s papirom pred sobom, drugi s laptopom. U mjerenju pomaže i boksač Stjepan Božić.

“159,9”, kaže instruktor.

“Imaš sreće, granično je”, dobaci joj, a cura se nasmiješi.

Oni koji su ispali

Jedan jedini milimetar. Da je niža samo još koji milimetar, ova djevojka ne bi prošla mjerenje.

Na digitalnoj vagi, na kojoj se ujedno mjeri i indeks tjelesne mase, tolerancija na 220 centimetra visine je 0,001 posto, odnosno dva milimetra više ili manje. No, konačno je mjerenje visine ono na zdravstvenom pregledu. Upravo ta tolerancija kod baždarenja se priznaje i kod mjerenja visine na Policijskoj akademiji.

Poslije istu djevojku srećemo u grupi onih koji su ispali.

Pala je na prvom sljedećem testu.

“Kad ih izmjerimo, oni koji su prošli, nastavljaju u sportskoj dvorani. Mjerimo im repetitivnu snagu ruku, nogu i tijela, dakle slijede sklekovi, trbušnjaci i skok u dalj, kažu voditelji testiranja. Oni koji ne zadovolje odmah ispadaju.”

Propisani kriteriji su sljedeći: djevojke poligon natraške moraju završiti unutar 12,8, mladići unutar 10,9 sekundi. One moraju moći izvesti barem dva skleka na ručama, a oni barem tri. Skok u dalj: 160 cm minimalno za žene, 197 za muškarce. Najmanje šest trbušnjaka za žene, deset za muške.

Iako zvuči jednostavno, riječ je o minimalnim kvotama, ali svi izvode puno više ponavljanja jer tako stječu bodove koji će im poslije biti presudni za rang-listu.

“Slijedi Cooperov test, to je trčanje na 2400 metara, koje žene moraju odraditi unutar 15,58, a muškarci u 12,49 minuta”, kaže Žuljević.

Svi koji su bolji dobivaju dodatne bodove, lošiji od toga - ispadaju.

Dva boda razlike

To je ujedno zadnji eliminacijski test, međutim ispiti koji slijede utječu na buduću rang-listu. To su test opće informiranosti, test informatičke pismenosti i test stranog jezika.

Od onih koji prođu formira se lista za upis. Bodovi na njoj imaju tri decimale.

“Razlika od dva boda može značiti da ste 50 mjesta više ili niže na listi”, kaže Žuljević. Slijede još motivacijski razgovor i liječnički pregled. Između vježbi ostavljene su im dvije-tri minute za odmor, gutljaj vode i zalogaj energetske čokoladice.

Jednom kad se upišu, kandidati postaju polaznici i do kraja obuke za temeljnog policajca odradit će 120 sati stranih jezika, engleskog i njemačkog. 80 sati kriminalistike. 140 sati obuke o naoružanju, 80 sati psihologije, po 120 sati sigurnosti u prometu i Prekršajnog prava. 80 sati Kaznenog prava, 40 sati učenja o Ustavu i zakonima RH i EU i još mnogo toga.

Najviše, čak 250 školskih sati, odslušat će iz predmeta Policijske ovlasti i njihove primjene, a na Sport i samoobranu otpada 160 sati programa. Prvo što će naučiti, to su sredstva vezivanja. Nakon toga kako održavati i čistiti pištolj. A najviše o tome što smiju i što mogu.

Etika? 20 sati. Javna komunikacija? 40 sati. Kad se sve zbroji pa podvuče, sva ta nastava, praksa i seminari, svaki temljeni policajac ovdje će odraditi 1507 školskih sati.

Je li to dovoljno?

“Jako smo zahtjevni. Obišao sam cijeli svijet i imam puno iskustva. Mogu reći da smo među najboljim akademijama u Europi”, odgovara Žuljević.

Na Akademiju je došao iz sustava 1995. i do 1999. držao je satove kriminalistike. Nakon toga je postao pomoćnik načelnika, a već sedam godina voditelj je policijske škole. Kaže da mu je ovo najbolji posao na svijetu.

Međutim, kad obuka završi, njegovi pitomci još nisu gotovi s testiranjima. Iako im je svima garantirano primanje u službu, nakon školovanja, žele li biti temeljni policajci, odlaze na šestomjesečno vježbeničko stažiranje, nakon čega polažu državni ispit.

Djeca branitelja

Tek tada, 18 mjeseci od prve prijave na natječaj, niza ispita, treninga, prakse i vježbi, i službeno postaju policajci. Tek nakon eliminacijske faze prednost pri odabiru imaju djeca branitelja i djeca policajaca. Neki pitomci ovdje treća su generacija policajaca u svojoj obitelji. Ali i oni moraju proći testiranja. Postoje i ljudi koji se više puta vraćaju nakon neuspjeha. Ove godine jedna se djevojka vratila peti put.

Svi će oni izaći na ulice, među nas.

“Ovo je posao u kojem nikad ne znate hoćete li na terenu dobiti kavicu ili metak”, poantira Žuljev pomoćnik Danilo Petrović.

Kandidate, dok se redaju na jutarnjoj prozivci, iz prikrajka promatra Tin Rupčić, s osmijehom na licu. On je trenutačno najmlađi polaznik škole, tek je navršio 19 godina i sve ovo prošao je lani. U Zagreb je na obuku stigao iz Kutine.

Stroga pravila i drukčiji način života prihvatio je bez problema.

“Znate kako je? Kad nešto jako želite, onda ste nervozni, jer ne znate kako će sve to završiti”, kaže mi dok se prisjeća svojeg testiranja.

Tin je dobrovoljni vatrogasac i kaže da u životu želi imati svrhu. “A to je da pomažem ljudima. Da budem dio sustava u kojem nešto mogu promijeniti. To je definitivno policija. Ovdje sam dobio sve što mi treba”, kaže.

Kad je odluku priopćio roditeljima, pitali su ga samo jedno: jesi li siguran?

Posao je zahtjevan i opasan, a nije bogznakako plaćen, temeljni policajci zarađuju u prosjeku 4000 kuna mjesečno. Tin je bio nepokolebljiv.

“Završio sam ekonomsku školu, ali nisam čovjek za ured. Ne volim papire, uredske stolove. Želim biti vani, među ljudima.”

Slično razmišljaju mnogi od polaznika s kojima sam razgovarao. Iako isprva svi djeluju sličnima, s istim motivima i odgovorima, dovoljno je sat vremena u njihovu društvu da shvatiš koliko se svi razlikuju.

Uostalom i sam Žuljević kaže mi da na motivacijskom razgovoru svi prvo ponove naučene fraze. Stoga se prati i njihova neverbalna komunikacija, sluša se jesu li elokventni. Žuljević dobro prepoznaje fizičke znakove nervoze, laganja, straha.

Svi govore da žele pomagati ljudima, svima je to kao san od malih nogu, ali ubrzo se među njima iskristaliziraju oni koji u to doista vjeruju.

Uzmite Denisa Nikolića, na primjer. Dečko je s Trnja, ima 23 godine i završio je IX. gimnaziju. Kad razgovarate s njim, znate da govori istinu. Umjesto fakulteta odabrao je zanimanje policajca i nije dvojio ni sekunde. On ne želi raditi ništa drugo.

“Možda zvuči trivijalno, ali ja se želim boriti protiv nepravde. Znam da sam samo kap u moru ovog sustava, ali želim pomagati jer volim pomagati. Fizička spremnost moj je stil života, a vidim se jedino u policiji, samo ovdje”, kaže.

Denis je svaki dan u teretani, zdravo se hrani, trči i trenira borilačke sportove.

Njegov kolega Mateo Rigić iz Županje u policiju je došao zbog humanitarnog rada. Član je mladeži Crvenog križa i s istim je akcijama nastavio i unutar zidova škole. Sudjeluje u humanitarnim sportskim turnirima i brojnim aktivnostima koje uključuju ljude s invaliditetom i štićenike Doma za odgoj i obrazovanje na Tuškancu koji pohađaju djeca s intelektualnim teškoćama.

“Za mene je ovo logičan korak dalje”, objašnjava.

Pitam ga kako izgleda tipičan dan pitomca.

“Ustajanje u 5.30. Trčanje u šest. Tuširanje pa doručak. Slijedi pregled soba u 7.25, pa se svi postrojavamo ovdje vani pod zastavom i slušamo himnu. Prva smjena odlazi na nastavu, druga na trening. Ako voditelji zaključe da imamo slobodnog vremena, odvedu nas na trčanje u Maksimir. Hvala im na tome”, kaže, svi prisutni se nasmiju, pa nastavi: “Slijedi ručak, pa zamjena smjena, jedni u dvoranu, drugi u učionicu. Večera je u sedam, nakon čega imamo slobodno do 22 sata. I to je to. Spavanje”, nabraja.

Njegovu voditeljicu Maju Krajcar pitam dogodi li se da netko zakasni proći ulaznu rampu do deset navečer. I koje su posljedice?

U pet rečenica

Maja je u MUP-u pune 24 godine (“Sve što sam doživjela ne stane ni u knjigu, a kamoli u pet rečenica”, tvrdi) i nakon 18 godina terena sama se prijavila na Akademiju.

Blaga je žena, svoje polaznike u razgovoru često hvali, inzistira da su posebni, svaki od njih na svoj način. Ovdje radi kao voditeljica obrazovne skupine izvan nastave, dakle za polaznike se brine, i to očito radi dobro, jer je jako vole, kad god nisu u učionicama ili na poligonima. Voli reći da voditelji na Akademiji ustvari žive živote polaznika i često su s njima više nego s vlastitom djecom.

“Rijetko se dogodi da djeca (zovemo ih djeca, iako to više nisu, kaže) zakasne. Imamo statut škole i prijestupe kažnjavamo usmenim ili pisanim ukorima i opomenama”, kaže mi.

Pokazuje na djevojke s kojima, između ostalih, sjedimo na terasi kafića unutar kompleksa.

“Nećete vjerovati tko su djevojke iza tih uniformi”, kaže.

Nikolina Smiljanić završila je školu za fizioterapeuta i kroz policijski sustav, objašnjava, traži pogled u bolji svijet. Želi biti strpljiva osoba koja živi za druge, a policiju uopće ne vidi kao muški svijet.

Izuzetno je aktivna na kazališnoj predstavi koju su pitomci osmislili s Crvenim križem kroz program inkluzije osoba s posebnim potrebama. U predstavi glume ljudi svih dobi, od vrtićke djece do umirovljenika iz Doma Novi Zagreb. Nakon premijere na Akademiji s njom sada odlaze u Gavellu.

Ana Kovačević djevojka je iz sela pored Belišća. “U selu nije bilo puno djevojčica pa sam igrala nogomet s dečkima. Danas sam profesionalna nogometašica. A oduvijek sam željela biti samo i jedino policajka”, kaže mi.

Ivana Šibenik tvrdi pak da su žene u mnogim segmentima uspješnije od muških kolega. “Oni su jači, ali mi se bolje snalazimo”, kaže.

Ni njihovi kolege iz paviljona nisu slični. Ni po godinama ni porijeklu ni interesima. Štefo Lutz 12 je godina profesionalni veslač, prvak Hrvatske koji se natjecao po europskim i svjetskim prvenstvima, te na kvalifikacijama za Olimpijadu. Ima 25 godina i rodom je iz Slavonskog Broda.

Najstariji i oženjen

“Vjerojatno najviše od svih ovdje treniram. Silno želim u specijalnu policiju. To je jedini cilj. Ako ne uspijem odlazim, ali znat ću da sam barem pokušao”, iskren je.

Ako je Tin Rupčić najmlađi polaznik, onda je Milan Galik vjerojatno najstariji. Gornja dobna granica za upis u školu je 28 godina, a Galik ima 27.

Jedan je od rijetkih polaznika koji je oženjen. Suprugu je ostavio u Osijeku, a kad završi, planira se obrazovati koliko god može i s obitelji se preseliti u Zagreb ili Istru. Završava Pravni fakultet.

“Tek kad sam došao ovamo shvatio sam koliko sam i prije mogao drukčije živjeti. I koliko sam mogao pomagati i činiti dobro. Nedostaje mi život prije Akademije, ali kad odem, nedostajat će mi ovi ljudi. Nisam čovjek koji puno traži od života. Želim učiti i raditi, normalno živjeti”, kaže Galik koji je rekorder na Akademiji po pitanju dobrovoljnog darivanja krvi.

Dosad je to učinio 36 puta.

Svi oni mogu se upisati u zbor, školski bend, šahovsku sekciju, sportske kolektive, fotografski tim, a u kompleksu je i manja crkva.

Zaključujem kako je svima ovdje stalo odgojiti novu generaciju policije, ljude širokih pogleda i uvjerenja, policiju s ljudskim licem, empatičnu za potrebe građana, ali odlično treniranu za najozbiljnije situacije.

“Tražimo samopouzdane, obrazovane mlade ljude. Primjećujemo da su kandidati koji nam dolaze moderni mladi ljudi, informatički sve pismeniji i upoznati s novim tehnologijama. Te tehnološke trendove nastojat ćemo i mi pratiti koliko budemo u mogućnosti, a jedan od njih bi bila i upotreba tableta. Tražimo ljude koji znaju jezike, jer smo turistička zemlja i dio EU”, nadopunjuje Žuljević.

Tin mi na kraju opisuje život u školi. Kao i ostali došao je sa samo jednom torbom, punom sportske opreme i nešto memorabilija od kuće.

Ljubavni parovi

Dočekala ga je soba, uglavnom su dvokrevetne ili trokrevetne. Na ploču na zidu kredom je napisao: Never give up. Stol je odmah uz prozor, tako da na njega pada sve dnevno svjetlo koje ulazi u sobu. Sobe su kao i paviljoni uređeni spartanski. Svagdje isti, uniformirani namještaj od svijetlog drva, goli zidovi i uvijek dva ili tri besprijekorno pospremljena kreveta.

“Jedan stol za učenje, stolica, ormar za stvari, krevet. Na njemu nema izležavanja, uvijek mora biti savršeno pospremljen, i služi samo za spavanje. Dobili smo uniforme. To je to, drugo i ne treba.”

Tin kao i ostali svakog dana jede u menzi, u biti golemoj prostoriji u sredini koje su u pravilne redove posloženi stolovi.

Iza jednog zida red je za posluživanje, a sistem je, kao i hrana, sličan studentskoj menzi. Kuharice stavljaju hranu na tanjure, uglavnom dvije vrste ručka su na meniju, polaznici odabiru hranu, na blagajni predaju svoju markicu i nakon jela tacne odlažu u metalne spremnike.

Primjećujem da je količina mesa na tanjurima nešto pojačana.

“Točno, oni su u treningu i njima nikad dosta proteina”, kaže mi Maja Krajcar dok ručamo. Hrana je korektna, ni bolja ni lošija nego u menzama takvog tipa.

Zanima me kakva je politika škole prema romansama. Doznajem da se ne diskriminira po spolnoj opredijeljenosti, a veze nisu zabranjene. Djevojke su od muškaraca odvojene na posebnim katovima, a odlazak u tuđe sobe striktno je zabranjen.

“Mnogi parovi koji su ovdje počeli kasnije su zasnovali obitelji”, kaže mi Maja Krajcar.

Vraćaju li vam se?

“Mi zajedno ovdje plačemo i smijemo se. Djeca nam se povjeravaju više nego roditeljima. Zajedno smo 24 sata dnevno. I kad odu uvijek ima suza. Zato nam bivši polaznici često govore: da mi se barem vratiti na Akdemiju.” Neki poput Maje Krajcar, to doista i učine.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: