MOŽE LI OPSTATI DRŽAVA ČIJI JE USTAV SKROJEN U VOJNOJ BAZI Krhki režim 'stabilne nestabilnosti' u BiH uskoro bi mogao završiti u novim sukobima

Suočena s protukolonijalnim pokretom i međukomunalnim sukobima koji su sve više nalikovali na građanski rat, Velika Britanija odlučila je da svojoj krunskoj koloniji Cipru daruje neovisnost. Premda su ciparski Grci, koji su činili oko 78 posto stanovnika, još 1950. organizirali plebiscit na kojemu se 95,7 posto glasača izjasnilo za ujedinjenje s Grčkom, Westminster je izjavio kako nije njegov običaj da prenosi vlast s jedne suverene države na drugu, s Velike Britanije na Grčku, nego da svojim kolonijama podari državnu neovisnost. U pozadini takve odluke bili su, dakako, dublji geopolitički interesi. Republika Cipar proglašena je 1960. kao neželjena državica ciparskih Grka i Turaka u kojoj je središnja dvokomunalna vlast opstala samo tri godine. Turci su činili 18 posto stanovnika, ali je oktroirani Ustav odredio da ih u parlamentu, vladi, policiji, žandarmeriji i civilnim službama mora biti 30 posto, a u vojsci čak 40 posto. Dobili su i potpredsjednika države s neznatno manjim ovlastima od predsjedničkih, kao i svoj Komunalni dom koji je, zajedno s grčkim Komunalnim domom, činio nekovrsni drugi dom parlamenta. Silno nezadovoljni takvom političkom natpredstavljenošću manjinskih Turaka, Grci su 1963. s “13 točaka” predsjednika Makariosa suspendirali Ustav. Na to su ciparski Turci – uz svesrdnu vojnu, političku i ekonomsku potporu Turske – odgovorili otporom, secesijom i uspostavom Turske Republike Sjeverni Cipar koju analitičari smatraju de facto državom.

Osim Grka i Turaka, na Cipru je tada živjelo tri-četiri posto pripadnika drugih vjerskih i etničkih skupina. Ustav je priznao samo armensku, maronitsku i rimokatoličku skupinu koja je službeno nazivana latinskom. Među latinima bilo je i potomaka doseljenika iz Dalmacije, napose iz Dubrovnika. Promoćurna Dubrovačka Republika neko je vrijeme imala i svoj konzulat u Larnaki, a njezina uloga u otočnoj trgovini nije bila zanemariva. Kako je Ustav priznao samo dvije politički konstitutivne zajednice, grčku i tursku, pripadnici triju vjerskih skupina morali su izabrati u koju će se od njih svrstati. Stoga je 1960. organiziran referendum na kojemu su odlučivali hoće li se pridružiti grčkoj ili turskoj zajednici. Gotovo svi pripadnici armenske, latinske i maronitske skupine, dakle pravoslavni i katolički kršćani, odlučili su biti dio kršćanske grčke zajednice: tako je glasovalo 1077 Armenaca, a pet je bilo protiv, 1046 maronita, a nitko nije bio protiv, te 322 latina, a jedan je bio protiv. Rome, koji su službeno nazivani Ciganima, nitko ništa nije ni pitao, nego su jednostavno upisani u tursku zajednicu. Kada su armenski, maronitski i latinski kršćani odlučili biti dio grčke zajednice, dobili su jednaka politička prava kao Grci pa su mogli sudjelovati u izboru grčkog predsjednika države i grčkih zastupnika u parlamentu te participirati u grčkim kvotama u vojsci, policiji i javnim službama. Pretvoreni su u političke Grke. Tri vjerske skupine imale su, doduše, pravo izabrati po jednoga predstavnika u parlament, ali oni nisu imali pravo ni raspravljati ni glasovati, nego su samo bili konzultirani o pitanjima koja su ih se neposredno ticala. Imali su status parlamentarnih promatrača: gledaj, slušaj i šuti. Britanski konstitucionalisti konstatirali su da takve ustavne klauzule nisu bile liberalne i demokratske, ali su imale praktičan raison d'être na Cipru, jer je tako zakonski izbjegnut problem multikomunalizma. Zgodno, nema što.

Kada je nova vodeća liberalna velesila krojila Ustav BiH 1995. u svojoj vojnoj bazi u Daytonu, počastila je trećinu predratnog stanovništva, Srbe, s polovicom državnog teritorija i posebnim političkim entitetom, Republikom Srpskom, koju su Srbi stvorili u ratu i smatrali de facto državom. Amerikancima su dali do znanja da ih treba dobro potkupiti kako bi se “vratili” u BiH. Tako je bilo. Na polovici predratnog teritorija sklepana je još 1994. u Washingtonu, pod silnim pritiskom američke vlasti na Tuđmana, bošnjačko-hrvatska Federacija kao parcijalna država kojoj će se naknadno pridružiti Republika Srpska. Sve je mirisalo na katastrofu. No ljudi su bili sretni što je kraj smrti, strahu i jadu pa su mirovni sporazum dočekali objeručke.

Dejtonski Ustav priznao je konstitutivan politički status Bošnjacima, Srbima i Hrvatima, ali je prema pripadnicima ostalih etničkih zajednica bio mnogo liberalniji od ciparskoga. Prema predratnom popisu stanovništva 1991., u BiH je živjelo 7,7 posto pripadnika drugih zajednica, najviše Jugoslavena, Roma, Albanaca i Židova. Već je 1995. bilo jasno da se etnički sastav stanovništva temeljito promijenio: Jugoslaveni su nestali, Židovi su se mahom iselili u Izrael, a drugi su se razbježali kojekud. Popis stanovništva 2013. pokazao je da su “ostali” spali na 3,7 posto – kao na Cipru 1960. Nikad se pak nije pomišljalo na primjenu ciparskog obrasca pa nitko od “ostalih” nije prisiljavan da se upisuje u konstitutivne narode. Na izborima za državni i entitetske parlamente dobili su aktivno i pasivno biračko pravo te su mogli osnivati vlastite stranke i natjecati se za zastupnička mjesta na njihovima izbornim listama. No na izborima za tročlano Predsjedništvo dobili su samo aktivno, ali ne i pasivno pravo glasa: mogli su glasovati za kandidate Bošnjaka, Srba i Hrvata, ali se nisu mogli sami natjecati jer su ta mjesta ustavno bila rezervirana za predstavnike triju konstitutivnih naroda. Ne zaboravimo, u sedmočlanom Predsjedništvu BiH 1990. “ostali” su izabrali svoga predstavnika, Jugoslavena Ejupa Ganića, koji se ubrzo deklarirao kao Musliman odnosno Bošnjak.

Za kritičare dejtonskog Ustava i zagovornike prava “ostalih”, koji su postajali sve glasniji što ih je bilo manje, to je postao ključan dokaz političke nejednakosti građana BiH i nedemokratičnosti cijeloga ustavno-političkog poretka. Na toj su podlozi čelnici romske i židovske zajednice, Dervo Sejdić i Jakob Finci, uputili tužbu Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Sud je 22. prosinca 2009. većinom glasova donio presudu prema kojoj način izbora Predsjedništva BiH krši Europsku konvenciju o ljudskim pravima koja zabranjuje etničku i svaku drugu diskriminaciju ljudi te naredio BiH da riješi taj problem.

Ubrzo će sedam punih godina od presude, a problem još nije riješen. Doda li se tome politička kriza koju je uzrokovao “slučaj Komšić” – izbor hrvatskog člana Predsjedništva Željka Komšića glasovima Bošnjaka 2006. i 2010. – političku i znanstvenu javnost u BiH i izvan nje zaokupljala je reforma Predsjedništva BiH. Kakva se sve rješenja nisu nudila: od konvencionalne parlamentarizacije političkog sustava s ceremonijalnom figurom predsjednika države do izbora članova Predsjedništva prema pravilu ponderirane geometrijske sredine s trećim korijenom na području cijele države. Nije šala, zbilja se nude i takva rješenja.

No problem bi se mogao razmjerno lako riješiti na dva načina. Prvo rješenje čini temeljita promjena ustavnog statusa Predsjedništva tako što bi se tročlano kolektivno tijelo svelo na jednog predsjednika države s ceremonijalnim ovlastima koji bi se, sukladno tome, birao u središnjemu državnom parlamentu prema načelu rotacije: po dvije godine mandata bošnjačkome, srpskom i hrvatskom predstavniku te, kada sud tako zahtijeva, i predstavniku “ostalih”. Za to je potrebna samo stanovita doza političke racionalnosti i kooperativnosti političkih elita.

Drugo rješenje čini pretvaranje Predsjedništva od predstavničkog tijela triju konstitutivnih zajednica u predstavničko tijelo etničkih federalnih jedinica. Članove Predsjedništva ne bi više birali Bošnjaci, Srbi i Hrvati kao korporativna etnička biračka tijela, nego svi građani u etničkim federalnim jedinicama. Sukladno tome, članovi Predsjedništva ne bi formalno više predstavljali samo Bošnjake, Srbe i Hrvate nego sve građane federalnih jedinica u kojima su izabrani. A to znači i da bi se za mjesta u Predsjedništvu mogli natjecati svi građani dotičnih federalnih jedinica, neovisno o nacionalnoj pripadnosti. Načelno je zamislivo da bi u bošnjačkima federalnim jedinicama u Predsjedništvo države bio, recimo, izabran Hrvat. Nisu li Bošnjaci već dva puta pokazali da su voljni glasovati za hrvatskog kandidata? A Hrvati i Srbi mogli bi izabrati Židova ili nekoga drugoga. Ne bi više bilo presudno to kako se netko nominalno nacionalno izjašnjava nego tko ga bira pa bi, primjerice, svatko koga bi izabrala većina u hrvatskima federalnim jedinicama bio legitiman predstavnik Hrvata.

Ipak, nijedno od tih politički razumnih rješenja neće biti prihvaćeno. Izbor članova Predsjedništva u državnom parlamentu odbacuju Srbi jer se ne žele odreći prava da sami izravno biraju svog predstavnika i protive se tome da bilo koju ovlast Republike Srpske prenesu na BiH. Izbor članova Predsjedništva u etničkim federalnim jedinicama odbacuju Bošnjaci koji ne žele da se neracionalna Federacija s deset fiktivno etnički mješovitih kantona preuredi u federaciju s dvije ili četiri etničke federalne jedinice: po jednu teritorijalno kompaktnu veću i po jednu manju bošnjačku (u zapadnobosanskoj enklavi) i hrvatsku (u posavskoj enklavi). Ozakonjenje federalnih jedinica s hrvatskom većinom Bošnjaci doživljavaju kao gubitak svoga teritorija i gledaju na to kao na stvaranje normativnih pretpostavki za potencijalnu hrvatsku secesiju. No krhki režim “stabilne nestabilnosti”, koji je na djelu u BiH od 1995., sve više erodira i u dogledno bi vrijeme, ako se ništa ne poduzme, mogao završiti u novim sukobima.