NAJTUŽNIJE PRIČE OSTAVLJENIH LJUBIMACA 'Vratili smo vam psa... Hvala, ali ga više ne želimo. Postao nam je dosadan!'

Dona, Simba i Ted žive u skloništu za napuštene pse u Dumovcu. Žive u susjednim boksevima, svako se jutro pogledaju kroz rešetke i sigurno ne znaju da im je sudbina jako slična. Kao i svi drugi psi oko njih, ovaj trojac napustili su njihovi okrutni bivši vlasnici. No, postoji razlika između njih i drugih pasa: njihove se vlasnike zna. Tri nesretna psa su čipirana, zaposlenici skloništa su njihove vlasnike nazvali da im jave da su pronašli pse i da dođu po njih. Svi ti bezdušni vlasnici rekli su da svoje životinje nipošto ne žele primiti natrag, već da očekuju od skloništa da se pobrine za njih. Tako su Don, Simba i Ted postali tužni stanari gradskog skloništa i čekaju novog vlasnika, s nadom da ih ovaj neće izbaciti kad mu dosade.

Donu je vlasnik odbacio na cesti u blizini Ivanje Reke. Kad su ga iz Dumovca nazvali i rekli da su pronašli njegovu ljubimicu i zna li išta o tome, hladnokrvno im je rekao da ju je on ostavio i da je više neće. Iako su ga molili da razmisli o svojoj odluci, nije je želio natrag. Udomio ju je kao štene upravo u tom skloništu i s njim je provela dvije godine. Sudeći po načinu na koji ju je poput smeća izbacio na cestu, Doni je zacijelo bolje bez njega.

Simbini su vlasnici završili u zatvoru. Nakon izlaska iz Remetinca nisu ga željeli primiti. Nikad nisu ni pitali za njega, niti ih je pas zanimao. Iako su u zatvoru bili dva mjeseca, to je očito bilo dovoljno dugo da ljubimca posve zaborave. Tedova je sudbina pak najgora. Njegovi vlasnici su ga na prvi rođendan smjestili u automobil i dovezli u sklonište. Izbacili su ga uz objašnjenje da puno rade i da nemaju vremena za psa. Sretan ti rođendan, Tede, umjesto torte i slastica, doveli smo te u sklonište, jer smo te se zasitili. Dobro je da nesretni pas ne razumije pozadinu cijele priče, jer bi vjerojatno svisnuo od tuge.

“Većina pasa koje pronalazimo nema čip, pa im ne možemo pronaći vlasnika. Svi oni su prošli odbacivanje i njihove su priče tužne, no s čipiranim psima je još gore. Za njih se zna čiji su, njihovi vlasnici su obaviješteni da su im psi kod nas, ali su ih odbacili još jednom. Mnogo puta postojanje čipa spasi situaciju i vlasnik je sretan kad se pas pronađe. No, nažalost, ima situacija kad na našu rečenicu: ‘Našli smo vam psa’, vlasnik kaže: ‘Baš me briga, ja ga ne želim.’ Mi smo tada nemoćni i ostavljamo psa kod sebe. Najteže je upravo bivšim kućnim psima - umjesto kauča, tu je veliki boks, kućica i nekoliko drugih pasa. Oni su često u potpunom šoku prvih nekoliko mjeseci, a onda se naviknu”, kaže Gordana Popović iz zagrebačkog azila Dumovec.Zakon o zaštiti životinja propisuje kaznu za napuštanje životinje od pet do 15 tisuća kuna. No, vlasnici se ne kažnjavaju, čak ni u slučaju da su zbog čipa dobro poznati. Za taj su posao zaduženi veterinarski inspektori, odnosno u Zagrebu taj posao od početka godine obavljaju komunalni redari za koje je upitno kakve su im ovlasti i koliko poznaju zakon. U moru drugih problema možda je nekome nebitno napuštanje jednog psa, a osim toga, poznato je da se veterinarski inspektori uglavnom bave domaćim životinjama, a ne kućnim ljubimcima.

Prijedlozi udruga da se osnuje Animal police (što je u mnogim zemljama uobičajeno) za sada su neuspješni, pa obični policajci izlaze na teren kad je riječ o prijavama vezanim za životinje. I opet se ulazi u začarani krug: komunalac ne zna zakon, policajac ne zna zakon, nitko ne odgovara za napuštanje ili povređivanje životinje. I to je na kraju, kako bi rekao jedan policajac iz Splita, ipak samo pas.Napuštanja je sve više. Statistike su crne za sve gradove - Osijek, Rijeka, Split, Dubrovnik, Zagreb... Azili su puni, životinje neprestano dolaze. Vlasnici se ne kažnjavaju za napuštanje. Zagrebački veterinari sliježu ramenima - kažu, svijest ljudi se mijenja, ali to je spor proces.

“Čipiranje je olakšalo stvar, ali je problem što učiniti kad vlasnik ne želi psa. Da, postoji zakonska kazna, ali što učiniti: prijaviti policiji, pa da nam netko kasnije prijeti ili napadne nekoga od mojih ljudi? Kad nazovemo vlasnika koji neće psa i zaprijetimo mu inspekcijom, onda se često dogodi da preko volje dođe po životinju. No, to nije rješenje: izbacit će je opet sutra, pa zato ne inzistiramo. Bolje je da ode u sklonište i traži novi dom, nego da ga vlasnik opet izbaci, pa pas pogine trčeći preko ceste. Vodimo računa o tome kako će psu biti najbolje, zato uglavnom, kada vlasnik kaže da zaista ne želi psa, mi nazovemo gradsko sklonište”, kaže veterinar Alan Jurca.Kaže kako je zadnji slučaj napuštanja životinje koja ima čip doživio ove zime. Sjeća se tog dana kao da je bio jučer: padala je kiša, a u ordinaciju je ušla žena s mješancem maltezera. Rekla je da ga je pronašla u parku iza svoje zgrade. Sažalila se nad njim onako pokisnulim, pa ga je dovela na očitanje čipa. Imao ga je, pa su nazvali vlasnika. On je rekao kako to nije njegov pas: pobjegao je prije godinu i pol dana i njega uopće ne zanima njegova daljnja sudbina. Iako je jedna veterinarka iz Jurcine ordinacije pokušala vlasnika uvjeriti da psa uzme natrag, on joj je poklopio slušalicu.

“Sutradan se pojavila žena koja je psa našla i kod koje je on prespavao. Dovela ga je u ordinaciju, dobacila nam kraj lajne i rekla da ona nema što s njim raditi i da mi to riješimo. Bili smo u šoku. Nazvali smo Dumovec i oni su ga odveli u sklonište. Ne znamo što je bilo s njim kasnije, je li udomljen ili je još u skloništu, no znali smo da, ako vlasnika nagovorimo da ga uzme, neće dobro završiti. Mogli smo mu zaprijetiti inspekcijom, ali on bi ga opet izbacio. Što smo onda učinili? Najgore nesretnom psu”, kaže Jurca. Loša iskustva s čipiranim izgubljenim psima imaju i u ordinaciji doktorica Silvije Rakočević i Tatjane Šoban. Tijekom godina doživjele su svašta: od vlasnika koji su se ljutili na njih i prijetili im tužbom, jer su uzeli njihovog psa s ceste, do ljudi koji bi došli po psa, a onda ga opet pustili na ulicu. U centru grada veliki problem su samošetači - psi koje vlasnici puštaju da samostalno istražuju kvart. Ti vlasnici uglavnom su vrlo ljuti kad ih veterinar nazove da dođu po psa.

“Uvijek kažu: ‘Zašto ste ga dirali, pustite ga na cestu, zna on sam doći doma. Pa neću valjda sad ja dolaziti po njega?’ Strašno mi je to čuti, jer ni po zakonu psi se ne smiju bez nadzora kretati javnim površinama. Često nam ljudi donose iste pse, a mi već znamo tko su oni, jer smo im vlasnike zvali mnogo puta prije. Možda griješim, ali imam osjećaj da bi neki od tih ljudi bili sretni da im se psi i ne vrate kući. Očito je da im uopće nije stalo do njih”, kaže Silvija Rakočević. Gotovo 90 posto čipiranih pasa koje im nalaznici dovedu su samošetači, a nekad njihovi vlasnici dođu po njih samo kad im se ozbiljno zaprijeti inspekcijom. Pritom svojim ponašanjem jasno daju do znanja da zapravo ne žele uzeti životinju, nego to čine samo zato što su na to primorani.“Sjećam se jedne žene koja je u panici utrčala u ambulantu, vičući da je zgazila psa na cesti. Izjurio je pred auto, zakočila je, ali ga je udarila. Psa smo pregledali, s njim je sve bilo u najboljem redu, a imao je i čip. Pozvali smo vlasnike, a oni su nam rekli da im je pas pobjegao dok su se pakirali za more. Uzeli su ga natrag, ali me ne bi čudilo da je netko drugi od mojih kolega nakon toga opet imao jednaku situaciju, jer ako vam pas pobjegne, to objavite na internetu, radiju, tražite ga naokolo. Oni su bili poprilično ravnodušni”, pojašnjava Rakočević.

Čip je dvosjekli mač, slažu se veterinari. Iako on nekad dovede do pronalaska vlasnika i sretnog povratka izgubljenog psa kući, često je on linija obrane loših vlasnika. Onih koji ne žele dati životinju, iako se očigledno ne žele brinuti o njoj. Mnogi veterinari oduševljeni su kad otkriju da je životinja čipirana, pa sretni vlasniku vraćaju psa. No, to je često najgore što se može učiniti. Jedan od takvih slučajeva je onaj iz Osijeka: vlasnik je svojeg psa čak pet puta izbacivao na ulicu, a on mu se uporno vraćao kući. Nastavilo bi se to unedogled da psa nije udario automobil, a s teško ozljedom našli su ga volonteri udruge Pobjede iz Osijeka.

“Doveli su ga k nama i mi smo učinili jedino što smo mogli: amputirali smo mu nogu. Da je ozljeda zaliječena odmah, vjerojatno se mogla noga spasiti. Vlasnika su zvali da dođe po njega. Kad su mu rekli da je pas ozlijeđen, rekao je da nema nikakvu namjeru sudjelovati u troškovima i da on tog psa ne želi. Priznao je i koliko puta ga je izbacio na ulicu. Do tada je tvrdio da mu je pas odlutao, ali u tom trenutku je konačno priznao kako ga je on sam izbacio i rekao je da ga ne želi. Zato smo mu mi u Zagrebu pronašli novi dom, u kojem je tronožac sretno proživio ostatak svojeg života”, kaže veterinar Igor Marković.Bilo je i slučajeva u kvartu, kaže Marković. Jednom su pronašli psa kako izgubljeno luta ulicom. Imao je čip. Nazvali su vlasnike, a oni su zvučali sretno što je pronađen i zamolili su veterinare da pričekaju u ambulanti dok oni ne dođu. Živjeli su u Gračanima i trebalo im je dugo vremena, pojasnili su, ali odmah će krenuti. Zvučali su oduševljeno, sjeća se, i očekivao je da će se pojaviti svakog časa. No, nisu.

“Sjećam se da smo ih čekali do ponoći. Nisu došli. Nisu nam se htjeli ni javiti na telefon. Zvali smo ih pola dana, ali nismo mogli doći do njih. Odustali smo, nazvali sklonište i oni su došli po psa. Tu ću situaciju uvijek pamtiti”, kaže Marković.Iskustva udruga su slična. Kažu kako mnogi i ne znaju što znači čip i kakve sve podatke sadržava, pa izbace životinju na cestu. Nakon toga se veoma iznenade kad ih netko nazove i objasni im da je pronašao psa. Mnogi tada počnu tvrditi kako životinja uopće nije njihova, a nakon toga počnu izmišljati da su psa poklonili nekome.

“Nedavno smo našli psa u blizini azila, očitali čip i zvali vlasnika. Taj je rekao da je psa nedavno dao nekom čovjeku, ali nije znao kojem. Jedino što je znao jest da čovjek vozi određeni automobil. Za njega je tu priča bila završena: dao je psa i on ga nije htio. Nismo mu ni na tren povjerovali, pa trenutačno pišemo prijavu veterinarskoj inspekciji. Prijave se, doduše, ne rješavaju i ne vjerujem da će biti išta od toga, ali mi takve situacije uvijek prijavljujemo”, kaže Sandra Sambrailo iz dubrovačkog azila Žarkovica.Svašta vide oni koji rade ili volontiraju u skloništima: čipirani psi koji se vežu za ogradu skloništa ili izbacuju ispred ograde. Vlasnici se nakon toga prave da ništa ne znaju o psu ili ogorčeno tvrde da im je pas pobjegao jer je neposlušan, uništava im stan ili je pretjerano hiperaktivan, pa ga zbog svega toga uopće ne žele. Neke od izlika su teške za povjerovati, kaže Zdenka Jelovčan iz riječkog azila Viškovo.

“Imali smo raznih slučajeva: pronađemo psa, ima čip, zovemo vlasnika, a on ga ne želi. Svakakve smo izlike već čuli - uobičajene su da se vlasnici sele, netko od ukućana ima alergiju na pseću dlaku, bolesni su, vlasnik je preminuo, ljudi se razvode pa ne mogu dogovoriti kome ide pas... Na te smo već navikli i uopće ne ulazimo u to jesu li te isprike istinite - psa ne žele i on ostaje u našem skloništu”, kaže Jelovčan.Prisjeća se i nekih kreativnijih izlika nemarnih vlasnika. Jedan je rekao da psa više ne želi jer je previše veseo, pa je od sreće skočio na baku, a ona je pala i slomila kuk. Drugome se nije sviđalo što mu pas previše laje, trećem je pak premalo lajao, a jednoj je gospođi intenzivno smetalo jer pas laje na poštara. Poštar joj se žalio, pa je njoj to toliko smetalo da psa više nije željela zadržati.

“Svima je jasno da su ljudi problem: uzmu psa, a ne znaju kakva je to točno obaveza. Nemarni su, površni, misle kako je pas sladak, a onda ga se riješe kad malo naraste ili ostari. Ne razmišljaju o životinji kao o živom biću, nego kao o predmetu. Naš zakon životinje gleda kao predmete i to je ono što bi trebalo mijenjati: u Francuskoj su životinje bića i prema njima se postupa kao prema svjesnim bićima, a ne stvarima”, pojašnjava Jelovčan.Mnogo je slučajeva da su psi čipirani, ili da im se pronađe vlasnik, ali da mu se pas ipak nikada ne vrati. To su situacije kada je pas vidljivo zapušten, izgladnjivan, ozlijeđen. Vlasnika se uvijek nazove i obavijesti ga se da je pas pronađen, ali je zapravo sreća u nesreći da ti ljudi uglavnom pse ne žele natrag. Bilo je slučajeva kada su vlasnici sretni dolazili po svoje zapuštene životinje, ali bi im one više puta bježale.

Volonteri udruga kažu kako je bilo svega - situacija u kojima su krali pse, spašavajući ih od užasa u koji su se morali vratiti.“Imali smo psa punog rana kakve mogu nastati samo u borbama. Prvi put smo ga vratili vlasniku. Odveo ga je, a nakon mjesec dana pas je pobjegao, opet su ga pronašli i doveli k nama. Odmah smo ga prepoznali. Bio je u još gorem stanju nego prije. Veterinar je očitao čip i bili smo u pravu: to je bio onaj isti pas. Bili smo užasnuti, jer smo znali da, ako ga vratimo, vlasnik će ga opet dati u borbe pasa i pas će umrijeti. Veterinar je pronašao čip - velik kao zrnce riže, na prsima. Uspavao je psa i odstranio čip. Psa smo izliječili, s njim se puno radilo da se oslobodi trauma, a potom je našao udomitelje. Oni su ga čipirali na sebe”, kaže nam jedna volonterka, svjesna da su svi skupa učinili nešto ilegalno, ali da im je život nesretnog psa bio na prvom mjestu.

Opet bi učinila isto, kaže, jer zna da je na taj način spasila jedan život. Vlasnik vjerojatno ima novog psa za borce, dodaje, ali ona je učinila ono što je mogla: spasila je barem jednu životinju.Iako je zakon koji propisuje obvezno čipiranje pasa korektan, činjenica je da ga se ne pridržavaju svi vlasnici. Nisu svi psi čipirani, što olakšava njihovo napuštanje. No, čak i kad imaju čip, lako je ostaviti životinju. Isprika poput: “Pobjegao je, peti put ovaj mjesec, ja tu ništa ne mogu”, ili “Pobjegao je, ali vi ga uzmite”, mogle bi postati prošlost kada bi se konačno počelo kažnjavati neodgovorne vlasnike. Bez obzira na to je li pas pobjegao ili ga je vlasnik ostavio, kazne bi se nesmiljeno trebale izricati. Da ih nekoliko plati kaznu od 15 tisuća kuna za psa kojeg su izbacili iz auta, mnogi bi se potrudili da životinji koje su se zasitili potraže novi dom. Ako već oni sami nakon nekog vremena ne žele tom biću pružiti dom, možda bi rigorozne kazne nekog od njih natjerale da se ponaša bolje. Tome zakon i služi - ne da nekoga natjera da voli svog psa, nego da se ta osoba pobrine da njena životinja dobije novi dom ako ga oni već ne žele.

No, dok se vlasnike ne kažnjava, napuštanja će biti stvarnost. Kao i odgovori “Imate mog psa? Divno, zadržite ga, ja ga ne želim. Više mi se ne sviđa boja njegovih očiju/oblik njegova repa/način na koji hrče u snu.” Odaberite točan odgovor, jer su ljudi koji rade sa životinjama čuli sve uzaludne, besmislene i jednostavno glupe isprike. Sve moguće koje vam mogu pasti na pamet.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: