Nepoznati Zagreb tajanstvenog Vanje R.

U siječnju 2011. drugi rođendan proslavit će jedan od najboljih i najmaštovitijih hrvatskih blogova koje možemo naći na internetu, “Nepoznati Zagreb”.

Do danas je imao više od 207 tisuća posjeta, što znači da ga posjeti oko 400 ljudi na dan.

Autor bloga, međutim, poželio je ostati anoniman pa se čitave ove dvije godine ispod tekstova i fotografija što ih je gotovo svakodnevno objavljivao u svojim postovima potpisivao samo imenom, Vanja.

Ovih sam mu dana poslao e-mail u kojem sam izrazio želju da ga upoznam, s namjerom da napišem članak o njemu i njegovu blogu. I da ga tako predstavim široj javnosti. Javio mi se. Zove se Vanja Radovanović, rođen je 1964. u Zagrebu, po zanimanju je inženjer elektrotehnike i radi u kompaniji “Ericsson Nikola Tesla”, u Krapinskoj, na poslovima softwarea.

Ondje smo se i upoznali i popričali. Pristao je na suradnju, ali uz uvjet da ga ne fotografiramo, tj. da barem u vizualnom smislu i dalje ostane anoniman.

Blog “Nepoznati Zagreb” (nepoznatizagreb.blog.hr) otkrio sam slučajno, ali na način koji je posve primjeren njegovu sadržaju. U siječnju 2010. počeo sam, napokon, pisati knjigu koju već dugo najavljujem. Uveo sam sebi jedan malo stroži režim života koji je podrazumijevao nekoliko sati pisanja, u prvome dijelu dana, zatim ručak, a onda dvosatnu popodnevnu šetnju po zapadnoj periferiji grada (stanujem inače na početku Trešnjevke), uz slušanje meni omiljene glazbe na iPodu. Ta me šetnja trebala dovoljno relaksirati da bih mogao biti oran za pisanje i u večernjim satima.

Malo-pomalo, počeo sam, sasvim spontano, istraživati Zagreb. I tako sam, negdje početkom veljače, “otkrio” Voltino naselje (u kojem sam dotad bio samo dva ili tri puta, ali više onako u prolazu). Doživio sam dvostruki šok. Prvo me šokirala ružnoća onih starih, oronulih stambenih zgrada u središtu naselja, izgrađenih valjda 50-ih za radnike “Končara”. Ta je ružnoća u veljači još više dolazila do izražaja jer nigdje nije bilo zelenila. Iskreno rečeno - naselje je na mene ostavilo dojam logora. Zamišljao sam sebe kako bih bio nesretan kad bih morao živjeti u njemu.

Ali, prošavši cijelim Voltinim naseljem, osjetio sam, istodobno, i neku neobičnu toplinu, i friendly atmosferu, koja vlada u njemu - usprkos ružnoći njegovih odurnih zgradurina (a koju, recimo, ne doživljavam u nekim drugim, novijim i naizgled puno atraktivnijim stambenim blokovima).

Ta me toplina motivirala da ga, već idućeg dana, posjetim i drugi put. Pa onda treći put, četvrti put, i tako redom. Uskoro sam “otkrio” i potok Kustošak, kao i stazu pokraj njega koja od Voltina vodi sve do željezničke postaje Kustošija. A onda i stadiončić NK Končar i jednu otkvačenu birtiju u njegovu neposrednom susjedstvu (gdje se povremeno peku odojci i trešte narodnjaci).

Cijeli mi je taj kraj postao zanimljiv na način koji sam sebi nikako nisam mogao objasniti. Jedne večeri, prije spavanja, upisao sam u Google riječi “Voltino naselje”, da vidim ima li netko tko je taj dio grada doživio slično kao i ja. Tražilica me dovela do bloga “Nepoznati Zagreb” (čiji autor Vanja Radovanović, usput rečeno, stanuje u Prečkom, također u zapadnoj polovici grada).

Jedan od njegovih postova indirektno se odnosio na Voltino naselje, a tema mu je bila virtualna rekonstrukcija (pomoću fotografija i tekstualnih povijesnih reminiscencija) danas nepostojeće željezničke pruge Prečko - Črnomerec, koja je prije 20 ili 30 (ili više) godina prolazila ravno kroz Voltino. Nisam imao pojma da je onuda nekoć prolazio (vjerojatno samo teretni) vlak.

Vanjin blog fascinirao me na prvi pogled. Iste sam večeri pregledao i ostale njegove postove. U jednome od najdojmljivijih - zapravo se radi o seriji srodnih postova - obradio je, i tekstualno i vizualno, s pomoću starih i novosnimljenih fotografija, trasu kojom je, također prije nekoliko desetaka godina, vozio popularni Samoborček. Ta trasa na jednome mjestu siječe potok Kustošak, pa sam, zahvaljujući Vanji i njegovim istraživanjima, i nju uključio u svoje svakodnevne šetnje tim dijelom Zagreba.

U Vanji i njegovu blogu “Nepoznati Zagreb” postupno sam otkrio vodiča koji mi pokazuje nepoznato lice grada u kojem živim. I koje, slijedeći Vanjine tragove i naputke, i sam želim upoznati, opuštajući se u onim trenucima dana kada ne želim misliti ni na što drugo osim na svoju vlastitu relaksaciju.

Jer Zagreb, ovakav kakav poznajemo, sve nas manje opušta. U njemu radimo, u njemu zarađujemo, jedemo u njegovim restoranima, kupujemo u njegovim shopping-centrima, posjećujemo u njemu raznorazne evente... Ali sve nam to postaje predvidljivo i pomalo dosadno. Svaki dan - uvijek jedna te ista priča. Vanja, međutim, otkriva da Zagreb ima i svoje drugo lice (ili naličje, ali počesto uzbudljivije od svoga ušminkanog lica), za koje nismo ni sanjali da postoji. A koje je tu ispred ili pokraj nas, samo što ga mi, obuzeti svojim svakodnevnim poslom i obvezama, ne umijemo prepoznati.

U jednome svom postu Vanja je obradio temu koja bi sigurno, zanimala svakoga tko radi u našoj novinskoj kući, EPH, u Koranskoj. Tema glasi: koji je najuzbudljiviji put pješice od Cibone u Savskoj (u čijoj se neposrednoj blizini EPH nalazi) do Glavnoga kolodvora? Teoretski, postoje tri puta. Onaj kojim svi mi idemo, uključujući i mene, jest Koturaška ulica. To se nekako čini “najčistijim” i najpraktičnijim rješenjem.

Za Vanju je to, međutim, totalno deplasirano.

On nudi dva alternativna puta, među kojima je osobito uzbudljiv onaj što prolazi dvorištem Studentskog centra pa dalje ide paralelno sa željezničkom prugom, uz Botanički vrt. Na svom blogu “Nepoznati Zagreb” Vanja nam poručuje ovo: treba imati samo malo više mašte i hrabrosti, i nešto istraživačkog njuha, naravno, i grad koji nam se do jučer činio predvidljivim poput vlastite spavaće sobe, ili ureda u kojem radimo, pretvorit će se u najuzbudljiviji detektivski ili akcijski film.

Eto time se u slobodno vrijeme bavi Vanja Radovanović, nakon redovitog posla u “Ericssonu Nikoli Tesli”. Uzima svoj digitalni fotoaparat u ruke i kreće - pješice ili biciklom - u uvijek nove i nove avanture Zagrebom. Otkriva nove, dosad nepoznate trase, kao stvorene za šetanje (ali kojima se rijetko tko šeće, jer Zagrepčani i ne znaju da postoje), zaviruje u dvorišta za koja smo mislili da znamo što se u njima nalazi, pronalazi neobične i kuriozitetne detalje - na zgradama, na nadvožnjacima, u parkovima, na zapuštenim livadama usred grada ili na gradskoj periferiji, čak i u shopping-centrima - koji našem inertnom oku obično promaknu, pa kad sve to pronađe, odmah to snimi svojom kamericom i eto ti navečer posta koji te uvijek iznova potakne na pitanje: pa je li doista moguće da je to taj grad u kojem živimo?

Prije nekoliko dana, 20. prosinca, napravio je post pod naslovom “Ekstremni zagrebački ekosistemi”, u kojem je istražio najneobičnija mjesta u gradu na kojima uspijevaju biljke. Apsolutno najneobičnijim proglasio je nadvožnjak Zagrebačke avenije preko Selske, uz komentar (i odgovarajuću fotografiju, naravno): “Uz nezamislivu količinu ispušnih plinova koja dopire sa i ispod mosta, ove biljke rastu ponajviše na zemlji (na samome nadvožnjaku - op. a.) koju nanese vjetar, te sipini i soli koja ostane nakon zimskog posipanja. Divim se otpornosti tih biljaka!”

Vanja Radovanović je, naravno, alternativac te nam želi - ali bez suvišnog mudrovanja, a uz puno igre i zabave - poručiti da postoji i drugi, drugačiji grad Zagreb od onoga čiju nam sliku iz dana u dan nameću elektronski mediji (najviše televizija) ili svemoćna logika kapitala. I da u njemu postoje i neka druga mjesta koja valja posjetiti, a ne samo ona prema kojima nas, a da toga ni sami nismo svjesni, vodi neka “nevidljiva ruka”. I na koja idemo jer mislimo da to moramo. On kaže da ne moramo i da smo slobodni da sami sebi biramo mjesta na koja ćemo ići i na kojima ćemo istinski uživati, a ne praviti se - i sebi i drugima - da uživamo.

U tom je pogledu antologijska njegova “recenzija” (u obliku posta) shopping-centra “Arena”, na Laništu, otvorenog jesenas. Prvo, nije se ponio sektaški pa je - unatoč tome što, po vlastitu priznanju, nerado zalazi u shopping-centre - otišao onamo, zajedno sa svojim klincima (ima sinčića od 10 i kćerkicu od 6 godina), istražio sve čari novootvorenoga konzumerskog raja, našao puno dobroga i još više lošega, dao djeci da se do mile volje voze autićima na tamošnjem poligonu, odnosno zabavištu, i onda o svemu tome napravio jedan od svojih najvećih i najambicioznijih postova, koji se sastojao od 15-20 fotografija, popraćenih povećim tekstom. A drugo, iako je u “Areni” proveo dobrih sat vremena i premda nije bio sam, nego s djecom, uspio je ostati dosljedan svom uvjerenju te za tog svog posjeta nije potrošio ni jednu jedinu kunu!

Svoj pogled na svijet Vanja Radovanović mi je, u našem nedavnom razgovoru, opisao kao “globalizam bez sastojaka globalnog kapitalizma”. Taj je njegov svjetonazor svakako antikonzumeristički i vrlo kritičan prema kapitalizmu. Ali opet - nije (pre)ideologiziran. Vanja na svom blogu ne “davi”, ima osjećaj za mjeru i uglavnom ne donosi eksplicitne zaključke, nego prepušta posjetitelju bloga da se prema ponuđenome ili prezentiranome odredi sam.

Ne smatra se fenomenologom, još manje povjesničarom, za sebe kaže da je samo radoznali promatrač i kroničar. Voli putovati po svijetu (neko je vrijeme čak i živio i radio u Švedskoj) i istraživati strane gradove te ih onda uspoređivati sa Zagrebom - nedavno je, s cijelom obitelji, bio u Bologni - no nisu mu sve zemlje podjednako drage. Prema Americi ga, primjerice, ništa ne privlači i nema namjeru u nju putovati, a u Europi preferira Skandinaviju i Češku.

Govori esperanto, a kad sam ga upitao nije li to danas, pored totalne dominacije engleskoga kao globalnoga svjetskog jezika, pomalo staromodno, rekao mi je da “uz jezik ide i usvajanje određenih kulturno-civilizacijskih identiteta”, a on baš želi izbjeći da bude ovisan isključivo o anglosaksonskoj kulturi.

Esperanto govori i njegova supruga Daša, profesorica biologije, koja pak uređuje, također vrlo atraktivan, blog “Bubamara šarena”, na kojem, uz ostalo, objavljuje putopise, potkrijepljene mnoštvom sjajnih, moglo bi se reći - umjetničkih fotografija, sa svojih i Vanjinih (i njihove djece) putovanja po Europi.

Vanja Radovanović je i strastveni planinar, član je uredništva časopisa “Hrvatski planinar”. U njemu će uskoro objaviti tekst o Alpama, ali opet iz nestandardne vizure - ne onakve kakvu imaju Hrvati koji onamo svake zime odlaze skijati.

Planira objaviti knjigu “Hodački vodič po Zagrebu”, u kojoj će sumirati sva svoja istraživanja s bloga “Nepoznati Zagreb” te i u tiskanu obliku ponuditi Zagrepčanima (ali i turistima u Zagrebu) šetačke opcije za koje nisu ni slutili da postoje i koje će i sami, po uzoru na njega, moći isprobati, kako bi se osjećali slobodniji i sretniji nego što su sada.

Drugi rođendan bloga “Nepoznati Zagreb” bit će, od 10. siječnja do 10. veljače 2011., popraćen i izložbom odabranih fotografija s njegovih postova, u knjižnici u Podsusedu. Kako mi je Vanja objasnio - u prilog jačanju “kvartovskog identiteta” Podsuseda.