NOVI ODNOSI NA TRŽIŠTU POSLOVA 'Radim u RH, zarađujem u SAD-u, primam plaću online. Kad je ono počela kriza, 2008.?'

A kad je ono počela kriza? Negdje 2008. godine? Ne znam, iskreno, nisam je baš ni primijetio – smije se 25-godišnji Alen Karlovčec.

Kod njega je sve obratno. Umjesto stalnog odabrao je samostalan posao. Umjesto premalo ima previše projekata. Nema kravatu, a i ne treba mu. Klijenti su mu ionako iz Saudijske Arabije, ne pitaju kako izgleda i hoće li raditi prekovremeno.

Uvjet je samo jedan – da projekt dovrši u ugovorenom roku, da aplikacija radi i da je sve kako su i dogovorili.

Malo ljudi zna da u njegovoj spavaćoj sobi, u obiteljskoj kući u Svetom Martinu na Muri, nastaju aplikacije za Android i iOs platforme koje Karlovčec s drugim članovima tima radi za naručitelje praktički iz cijeloga svijeta, da time već gotovo pola desetljeća pristojno zarađuje za život i da je jedan od vrednijih međimurskih izvoznika – iako nema tvorničku halu, pogone niti okolo hoda s lopatom.

Okej, stvari u takozvanom freelance svijetu inače nisu ni izdaleka tako savršene, ali moj međimurski sugovornik imao je sreće (i pameti) da je zanimanje stekao na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu i obrazovao se za branšu koja će godinama kasnije postati jedna od najpropulzivnijih industrija svijeta.

Moja druga sugovornica, 32-godišnja Zagrepčanka i povjesničarka umjetnosti Sonja Švec Španjol, o “samostalnom radu” ima malo drukčiju priču: teško joj je naplatiti posao, nedostaje joj novca za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, a klijenti je gledaju kao luđakinju kad im kaže da bi svoj angažman - rado i naplatila.

Pa ipak, postoje i takvi luđaci na tom strogo reguliranom hrvatskom tržištu rada: oni koji nemaju stalne angažmane u tvrtkama, u starosti se nadaju živjeti od onoga što su sebi uplatili kroz dobrovoljni treći mirovinski stup, sami se i za vlastiti novac dodatno obrazuju, a na godišnji odmor mogu većinom samo ako su zaradili dovoljno da se dva tjedna eventualno i odmore.

Njih statistika uglavnom zaobilazi. Vlada Kukuriku-koalicije nedavno se pohvalila kako raste broj mladih zaposlenih na neodređeno vrijeme te kako je u kolovozu sedam od njih deset na kraju dobilo – stalni radni odnos.

Općenito, taj stalni radni odnos po hrvatskoj mantri i dalje je jedini oblik rada vrijedan spomena, a iako godišnje statistike pokazuju da je većina novih ugovorenih poslova uglavnom u statusu rada na određeno, oni se po isteku ugovora uglavnom pretvaraju u stalni radni odnos koji je i dalje temelj poslovnih odnosa.

Ipak, to nam malo govori o stvarnoj slici domaćeg tržišta rada koje se u posljednjih nekoliko godina, ispod radara domaćih statističara, itekako izmijenilo, i to tako da poslodavci sve češće posežu za “on-demand radnicima” – dakle uslugama vanjskih stručnjaka koji s tvrtkama surađuju povremeno i na konkretnim projektima.

Statistika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u Anketi poslodavaca za 2013. godinu pokazala je sljedeće: da broj osoba koje su u toj godini obavljale neku vrstu posla kroz nestandardan način rada – ugovorom o djelu, autorskim ugovorom, studentskim ugovorom ili putem agencije za privremeno zapošljavanje – iznosi 35 posto u odnosu na ukupan broj osoba koje su u toj godini “klasično” dobile posao, a već godinu kasnije, dakle lani, omjer se povećao na čak 52 posto.

U 2014. godini, prema toj istoj statistici, “freelancalo” je 170 tisuća građana, što čini čak 16 posto u odnosu na ukupan broj zaposlene radne snage. Ironično, sve do 2013. godine statistika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje uopće se nije bavila takvim oblikom rada. Maksimalno što ih je zanimalo bio je broj osoba koje rade putem ugovora o djelu, a iako se i tu jasno vidio trend rasta, dalje od toga nije trebalo gledati. Pa ipak, prema podacima koje je prikupio Globus, slika domaćeg tržišta rada od vremena prije krize itekako se promijenila.

Sve veći broj Hrvata na tržištu pokušava djelovati samostalno. Recimo, broj osoba koje u Hrvatskoj imaju status slobodnih profesionalaca od 2007. godine naovamo narastao je za čak 43 posto – s njih 15.256 na 21.832, koliko ih je bilo lani. Udio osoba koje su radile putem ugovora o djelu od 2007. godine, kad je takvih bilo 9,3 posto, lani se povećao na 16,2 posto. Sve skupa je udio takozvanih “alternativnih oblika rada” samo od 2013. do 2014. godine narastao za 17 postotnih poena.

Rastu čak i angažmani putem studentskih ugovora, a u nekim gradovima mnogo se češće prakticiraju nego u pretkrizno razdoblje. U Zagrebu su te brojke više-manje iste, ali u varaždinskom Student-servisu broj sklopljenih ugovora od 2007. godine do danas narastao je za 27, a u zadarskom čak za 99 posto!

Sve to rezultiralo je činjenicom da su se 2013. godine nezavisni radnici konačno organizirali u udrugu – Hrvatsku udrugu nezavisnih profesionalaca – koja okuplja 2300 članova, najviše u sektorima multimedije i dizajna, autorskog pisanja, umjetničkog stvaralaštva, IT-a...

Udruga je, objašnjava njen predsjednik Matija Raos, zapravo nastala spontano. Nezavisni profesionalci prvo su se okupili oko ideje zajedničkog coworking prostora, a kad su shvatili da su njihovi problemi širi od nedostatka uredske infrastrukture, osnovana je organizacija koja za cilj ima unaprijediti položaj, rad i život nezavisnih profesionalaca, u tehničkom i u socijalnom smislu.

“Država pravno gledano ne prepoznaje freelancere, ali udruga taj pojam definira kao fizičku ili pravnu osobu koja samostalno pruža uslugu ili dostavlja naručitelju proizvod koji je posljedica savjesnog, vještog i temeljitog rada. Naši članovi imaju različite statuse – neki su registrirani kao samostalne profesije, neki imaju obrte, neki imaju registriran j.d.o.o ili d.o.o, a neki usluge pružaju putem autorskih ili studentskih ugovora. No, u konačnici svi oni imaju iste probleme. A to je kako naplatiti rad, biti zaštićen od nekorektnih naručitelja, imati mirovinsko i zdravstveno osiguranje, kako sastaviti ugovor ili pregovarati honorare te dolaziti do novih poslova”, objašnjava Raos čija je udruga prošle godine provela prvo nacionalno istraživanje o freelancerima u Hrvatskoj, na bazi 1305 ispitanika.

Pokazalo se da je prosječni freelancer muškarac, star između 25 i 34 godine, s visokom stručnom spremom, da je freelancer dobrovoljno, a ne zato što bi ga na to natjerala nezaposlenost, zarađuje do 4045 kuna mjesečno neto, od čega svaki mjesec minimalno 500 kuna odvaja na troškove poslovanja (knjigovođa, potrošni materijal, mobitel...). Ipak, u državi u kojoj se poslovna kultura još razvija, postoje mnoge predrasude o freelancerima pa se na njih obično gleda dvojako: ili kao na osobe koje ne mogu pronaći stalan posao ili je pogled romantičniji pa se o njima misli kao o nekim mitskim figurama bez okova radnog vremena i klasičnog uredskog interijera.

Sonja Švec Španjol razbija mi sve mitove o freelancanju. Ova povjesničarka umjetnosti ima 32 godine, a u radnoj knjižici ima upisanu samo jednu godinu radnog staža. Onu koju je u ateljeu Meštrović provela na stručnom osposobljavanju. Iako sam vrlo aktivna na tržištu već nekoliko godina, moj najveći problem danas jest činjenica da nemam službenog radnog staža niti mogućnosti uplaćivati mirovinsko ili zdravstveno osiguranje. To je zapravo najveća ironija: rado bih prihvatila neki stalni radni odnos u struci, ali kad god se prijavim na natječaj, uvijek padnem na onom djelu gdje poslodavci od mene traže - dokaz o stažu. Uzalud moje uvjeravanje kako staž nema nikakve veze s iskustvom i kako ću im rado predati popis svih predgovora koje sam napisala ili izložbi koje sam dosad otvorila. Zato danas radim samostalno i mislim da sam se u ovih nekoliko godina uspjela izgraditi na tržištu”, priča mi Švec Španjol koja je prije nekoliko godina pokrenula kulturni portal www.pereceiveart.com.

U međuvremenu, dok je čekala hoće li je zaposliti neka državna institucija, Švec Španjol ulagala je u samu sebe. Prvo je 2008. godine diplomirala povijest umjetnosti i slovakistiku, a potom je 2010. upisala još i studij muzeologije. Do klijenata uglavnom dolazi na temelju preporuka, a najčešće je angažiraju za pisanje predgovora za kataloge izložbi. Tu se cijene kreću između 100 i 200 eura za dvije do tri kartice teksta (naravno, cijena raste s ugledom stručnjaka), a za još 500-tinjak kuna Švec Španjol će vam otvoriti i izložbu.

I tu, naravno, počinju prvi problemi. “Smiješno je to, ali mnogi klijenti od freelancera očekuju da im usluge damo besplatno, uglavnom uz tvrdnje da mi to ionako radimo iz ljubavi, pa onda valjda ne bismo trebali staviti cijenu na rad. Osim toga, nerado uzimaju u obzir činjenicu da se čovjek za intelektualni rad itekako mora potruditi. Da bih, recimo, napisala predgovor za katalog nekom umjetniku, prije toga moram pročitati literaturu, upoznati se s njegovim opusom, porazgovarati s umjetnikom i potom sve to sastaviti u nekoliko kartica teksta. Ne bi čovjek vjerovao, ali za to je potrebno odvojiti neko vrijeme, a ja bih od nečega na kraju trebala i živjeti”, ironična je Švec Španjol.

Slične probleme ima i 31-godišnja balerina Andrea Solomun.

“Ima klijenata koji mi predlažu da prvi posao za njih odradim besplatno, a da će mi sljedeće plaćati budu li zadovoljni onime što im isporučim. Ja ih onda lijepo pitam, traže li isto i kad prvi puta dođu kod frizerke?” prisjeća se Solomun nekih iskustava. Ova plesačica upravo je u otkaznom roku u zagrebačkoj Školi za balet i ritmiku gdje do 1. studenog radi kao učiteljica baleta, a nakon toga će se u potpunosti posvetiti freelancanju, posebno kroz Dance company & M, koji je osnovala s partnericom i plesačicom Emom Janković.

“Freelancam praktički od 16. godine i nisam baš tip za institucionalne angažmane jer se tako osjećam zatočenom. Iskreno, plesom bolje uspijevam zaraditi samostalno, a moji su klijenti uglavnom organizatori evenata koji za različite manifestacije trebaju plesače. Osim toga, sa suradnicima i sama proizvodim predstave i projekte, uglavnom u kolaboraciji s raznim kazalištima”, kaže mi Andrea koja je baš nedavno radila za jednog klijenta iz Monaca.

Otkriva mi kako plesači za jedan nastup u trajanju od tri do pet minuta u pravilu traže oko 100 eura po osobi.

Da se izbjegnu bilo kakve nejasnoće oko cijene, klijentu je valjalo detaljno objasniti da u to ulaze sati provedeni u treningu te oni utrošeni na stvaranje koreografije, što mnogi freelanceri propuštaju napraviti pa nesporazumi oko cijena nastaju djelomično i zbog njihove krivice.

A i zbog toga što naša država i statistika teško i prilično sporo uočavaju nove trendove. Neki iskoraci ipak jesu napravljeni po pitanju fleksibilizacije hrvatskih radnih odnosa.

“Marginalno, zakonsko uređenje rada u 2014. godini malo se pomaknulo u korist poslodavaca pa je tako olakšano angažiranje putem ugovora na određeno vrijeme, fleksibiliziran je proces otkazivanja tijekom probnog rada, uređen je dopunski rad, omogućeno ustupanje radnika... Teško je reći koliko je na to utjecala kriza, a koliko činjenica da se radni procesi osuvremjenjuju, ali činjenica jest da je Hrvatska, kao i druge europske zemlje, prisiljena na promjene. Država ne može i ne smije zanemarivati brojku od 170 tisuća radnika koji rade putem alternativnih oblika angažmana, nego treba promišljati što može učiniti da rad u radnom odnosu zadrži svoj smisao i funkciju”, rekao je Globusu stručnjak za radno pravo Viktor Gotovac.

U suprotnom, velika je vjerojatnost da će Hrvatska prilično nespremno dočekati pojavu prvih “human cloud” kompanija, poput Ubera koji je nedavno najavio dolazak i u našu zemlju, a koji ozbiljno zadire u stoljetne temelje radnih odnosa.

Što je to “human cloud”? To je tvrtka posrednik između klijenta i posloprimca koja putem online platforme radnike spaja s klijentima koji imaju specifične, uglavnom kratkoročne potrebe.

Recimo, hrvatskog copywritera s britanskom tvrtkom i obrnuto.

Korisnici i klijenti sami dogovaraju cijene, a tvrtka koja ih je spojila za svaki sklopljen posao uzima određenu naknadu. Slično funkcionira i Uber: osobe koje u slobodno vrijeme žele pružati taksi usluge pridruže se zajednici i sami određuju kad žele taksirati. Na primjer – odvezu suprugu do shopping centra, a onda umjesto da sjede na kavi, uključe Uber aplikaciju i odrade nekoliko vožnji. Sva naplata ide preko Ubera, a vozači dobivaju određen postotak od cijene vožnje koji bi trebao biti dovoljan da im pokrije troškove benzina i raubanja auta, a da im još nešto pritom i ostane.

Rad putem “human clouda” većini država predstavlja problem jer ga je teško kontrolirati. “On se pokušava regulirati na razne načine, ali kako se plaćanje najčešće obavlja preko firmi poput Paypala, freelancer sam odlučuje kako će regulirati pravnu odnosno poreznu stranu priče. Svatko tko tako posluje i prima novac, formalno-pravno trebao bi ga prebaciti na svoj žiro račun, prijaviti kao drugi dohodak te platiti odgovarajuće poreze”, objašnjava Raos, dodajući kako putem cloud kompanija danas angažmane u svijetu traži već priličan broj Hrvata. I tražit će ih sve više.

Statistika pokazuje kako je broj human cloud kompanija u svijetu rapidno narastao u zadnjem desetljeću – s njih desetak u 2000. na nešto manje od 350 u prošloj godini, s tim da ih većina sjedište ima u SAD-u i Kini. No, toliko koliko je svijetu bilo potrebno da razvije i primijeni human cloud, Hrvatskoj je trebalo da uvjetno prihvati najprimitivniji od svih oblika nestandardnih načina zaposlenja – rad putem agencija za privremeno zapošljavanje.

Prema statistici HZZ-a, lani je u našoj zemlji putem neke od agencija radilo 5300 ljudi, dok se godinu prije njihov broj kretao negdje oko četiri tisuće. Zakonom je privremeno zapošljavanje u Hrvatskoj omogućeno još 2003. godine, ali sustav - čitaj sindikati - godinama su agencijskom radu pružali neviđen otpor pa je udio takvog zapošljavanja kod nas, čak 12 godina otkako ono postoji, negdje oko 0,3 posto u odnosu na 1,6, koliko je to u Europskoj uniji.

“Privremeno zapošljavanje vrlo pozitivno utječe na zapošljavanje u doba ekonomske krize ili malog gospodarskog rasta. Ipak, u Hrvatskoj su propisi ograničavajući pa je pentracija tog tipa zapošljavanja svega petina onoga u Njemačkoj, koje je samo po sebi vrlo rigidno tržište rada. Ograničavanje privremenog zapošljavanja je prvenstveno zbog jakog lobija pojedinih interesnih grupa zamaskirano navodnom ‘brigom za radnike’, što utječe na ukupno sporije zapošljavanje u Hrvatskoj”, rekao je za Globus Nenad Bakić, osnivač Electus DGS, agencije za privremeno zapošljavanje.

Kako će se država onda tek nositi s Uberom?

“Fleksibilnije tržište rada koje pogoduje svima - i poslodavcima i radnicima - omogućuje i treba razvoj posrednika koji ga facilitiraju. Dakle, te ‘human cloud’ kompanije su u stvari posljedica potreba, a manje razlog promjena. U konačnici nitko ne može zaustaviti tržište pa kako su se kod nas, primjerice, etablirale tvrtke za rezervaciju smještaja, tako će se s vremenom etablirati i ‘human cloud’ kompanije, počevši od privremenog zapošljavanja, preko Ubera i sličnih, i to tvrtki koje posreduju u sofisticiranim poslovima u kreativnim i visokostručnim industrijama”, rekao je Bakić.

U Hrvatskoj, u međuvremenu, trebamo biti sretni i s malim promjenama. Jedna od takvih je zakonska promjena kojom je konačno uređen pojednostavljeni oblik zapošljavanja na poslovima privremenog karaktera, konkretnije sezonskog rada u poljoprivredi. Uvođenjem takozvanog vrijednosnog kupona praktički je legaliziran rad na crno, i to na način da od njega imaju koristi i poslodavci, i posloprimci i država.

Princip je jednostavan – poslodavac koji želi angažirati radnika na sezonskom poslu u poljoprivredi u FINA-i kupi vrijednosni kupon koji košta 20,57 kuna, odnosno iznos potreban za pokrivanje dnevnih doprinosa radnika. U 2012., prema podacima Ministarstva rada, prodano je 353 tisuće takvih kupona, lani je brojka iznosila nešto malo više od 524 tisuće, a država je, otkako je uvela vaučere, uprihodila 9,8 milijuna eura na ime doprinosa i poreza. Ideja je, dakle, sustav mijenjati kako se mijenja i vrijeme u kojem se nalazimo, i to činiti nešto brže nego što je to dosad bila praksa.

“Inovativnost poslodavaca ne samo da se teško obuzdava zakonima nego to nije dobro za tržište. To je, otprilike, kao da zabranimo računala jer sličnu svrhu možemo postići i pisaćim strojevima. Nerazumno opiranje je bespredmetno i loše. Osobno, nisam stručnjak za teme poput Ubera, ali siguran sam kako postoji način da se taj model primijeni kroz neki ‘srednji put’”, smatra Gotovac.

Suština problema, napominje, uvijek leži u sljedećem pitanju: kako fleksibilizirati rad, a da sustav socijalne države i dalje može počivati na doprinosu kroz dohodak? Dok se sustav tome ne domisli, Karlovčec, Švec Španjol i Solomun taj su put već djelomično utrli. A kroz koje deseteljeće možda se tome domisli i država.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: