Demon ili genij? Lud ko puška ili tankoćutni senzitivac? Iskonski artist ili egzibicionist? Samozatajni prokletnik ili jedan od prvih uspješnih prodavača self-branda u povijesti? Mit sam po sebi ili mitoman? Kolonizator ili osloboditelj? Sva ta pitanja roje se poput stršljenova oko njegova lika. Obožavan i izopćen istovremeno, veliki francuski postimpresionist Paul Gauguin (1848–1903) gotovo 150 godina baca čovječanstvo u očaj i obožavanje. Vidljivo je to i po prvim, stručnim i konzumentskim reakcijama na spektakularnu izložbu posvećenu ovom umjetniku (u Gauguinovu slučaju engleski termin exhibition doista valja prevoditi isključivo kao egzibiciju), u londonskoj prestižnoj galeriji Tate Modern.
U baražnoj suvenirskoj vatri, marketinški stručnjaci Tate Modern planirali su i tiskanje slikovnice s Gauguinovim prikazima ptica i životinja. Prema autogramu koji je stavljao na djela, slikovnica se trebala nazvati ‘P Go’. Ipak, francuski kustosi diskretno su upozorili britanske kolege da prilikom izgovora na francuskom zvuči kao ‘pego’, što u mornarskom slengu značio penis! Eto, Gauguin se zajebava i iz egzotičnog groba na otočju Marquis u Polineziji.
Pod egidom “Gauguin: Maker of Myth” (Gauguin: Tvorac mita) izložba u hramu Tate Modern otvorena je 30. rujna i trajat će do 16. siječnja 2011. Kako ističu producenti, ovo je, nakon pola stoljeća, po prvi put u Ujedinjenom kraljevstvu Paul Gauguin predstavljen u sveobuhvatnom opusu, uz korištenje obilja njegove ostavštine rasute u galerijama svijeta. Londonski mediji se natječu u superlativima (“Briljantno!” jezgrovito je euforičan Guardian, “Predstava sezone – zapravo, godine!” piše The Times) i nema niti jedne ozbiljnije tv-kuće, novina ni portala koji “najvrelijem događaju u gradu”, kako projekt reklamira sama Tate Modern na svojoj stranici, nisu posvetili analitičke eseje i raskošno producirane reportaže. Autorski tim izložbe, predvođen kustosicama Belindom Thomson i Christine Riding, nije se vodio pukom kronologijom, nego je u 12 tematskih cjelina isprepleo paralelne pozornice Gauguinova života i umjetnosti, koje kao da vrište iz pulp-romana – od Francuske, Perua do Tahitija i Polinezije. U martiriju za izgubljenim rajem, postaje ovog pričača priča djeluju fantastično.
Eugène Henri Paul Gauguin rođen je u Parizu 7. lipnja 1848. Otac Clovis Gauguin bio je novinar republikanskih uvjerenja. Kako je Paulova majka Aline Marie Chazal peruanskog porijekla, obitelj je1849., nakon što je Louis Napoléon uzeo krunu, emigrirala rodbini u Peru. Clovis umire na putu, a udovica Aline s dvoje djece (s Paulom i njegovom starijom sestrom Mari) ostaje u Limi do 1855., kada se vraćaju u Francusku. Mladi Paul okušao se i kao mornar na trgovačkim brodovima, služio je u ratnoj mornarici tijekom Francusko-pruskog rata, da bi početkom sedamdesetih godina 19. stoljeća startao karijeru burzovnog stručnjaka. Međutim, klica umjetničkog erosa i rebelijanskog rušenja konvencija, kakva se začela još u Paulovu djetinjstvu, nezadrživo je buknula. Došavši u dodir s Pissarom i drugim impresionistima (taj pravac brzo je postao okov njegovu neobuzdanom temperamentu), Gauguin 1883. naprasno daje otkaz na mjesto dobrostojećeg financijera, dvije godine kasnije napušta suprugu, Dankinju Mette Sophie Gad i njihovo petero djece, i baca se u psihodeliju svoje novootkrivene slatke pokore.
Među brojnim Gauguinovim kontroverzijama, kojima se jednako bave ozbiljni povjesničari i žute trivijalije, jest njegov zamršen odnos ljubavi i mržnje s podjednako zakučastim genijem – Vincentom Van Goghom s kojim je 1888. živio preko dva mjeseca u Arlesu. Prošle godine neki njemački teoretičari lansirali su bombu da je u jednom od apsintskih bunila Paul mačem odsjekao Vincentovo uho! Novi spektakl u Tate Modern praćen je i bizarnim diskusijama na forumima i blogovima u cilju rasvjetljavanja pitanja jesu li bili gay par ili nisu. No, daleko je važnije za sve buduće analitičare proniknuti u vulkansku bujnost njihovih (ne)spojivih karaktera koji su izrodili neke od najvećih vrhunaca umjetničke žudnje svih vremena. Indikativna je scena iz Minnellijeva dragulja “Žudnja za životom” iz 1956., rađenom prema sjajnom romanu Irvinga Stonea. Robusni Gauguin (Anthony Quinnu donio je Oscara za sporednu mušku ulogu) kaže Vincentu alias Kirku Douglasu: “Slikaš prebrzo!”, “Ti gledaš prebrzo”, replicira mu Vincent. To su različiti formati njihove iste žudnje.
“U popularnoj predodžbi, Gauguin je predodređen za grešnika a Van Gogh za sveca”, piše Alastair Smart u izvrsnom eseju u Daily Telegraphu. “Gauguin je Rolling Stone a Van Gogh Beatles. Je li to stoga što osjećamo kolektivnu krivnju jer je Van Goghov genij sputavan za njegova života?”, pita Smart i dodaje: “Bez obzira na to koliko su maestralna bila Gauguinova djela, teško je pronaći simpatiju za vraga.”
Prvoga Gauguina sreo sam uživo još kao klinac. Na zidu naše dnevne sobe, uz uramljenu reprodukciju Becićeva “Ženskog akta pred ogledalom” visio je uramljeni poklopac neke bombonijere s notornim Gauguinovim tahićanskim tripom. Da je taj blještavi, neobuzdano koloriran a opet tako sirov, nadrealan i neuglačan trip postao jednom od kliconoša stripa nije nimalo čudno. Zato je valjda i magnetizirao naše znatiželjne dječje oči. Em, bajkovit, em kameno medijsko doba. “Pogodan je za magnete na frižiderima”, ne bez ironije točno danas dijagnosticira spomenuti Alastair Smart, jer Gauguinov multimedijalni talent, instinkt za preživljavanje, hrlio je stoljećima ispred vremena. Onako zapravo, prvi put sam se našao pred Gauguinovom otisku duše 1989. u Vatikanu! Da, stari grešnik (između ostalog, danas bi bio optužen za pedofiliju, jer je na Tahitiju živio s djevojčicama od 13 i 14 godina) ima i među tamošnjim svecima svoje zidove. Istina, riječ je o dijelu njegova sakralnog opusa (uz 600-tinjak drugih atribucija svjetske slikarske kreme) izloženog u kolekciji moderne religijske umjetnosti u sklopu prebogatog Vatikanskog muzeja. Dakako, grešno se grešnim hrani, tamo Gauguin stanuje u Borgijinim sobama. Za spomenutu zbirku rezerviran je splet odaja notornog pape Alessandra VI. Borgie. Nekako se od stampeda turista (najintenzivniji je u Sikstini) u ovakvim galerijama uvijek najlakše spasiti na katovima s modernom umjetnošću. Naravno, predah je kratak, jer oko Paulova kulta opet nastaje prometni čep i možete samo nervozno gutati impresiju dok vas gomila ne odnese.
Pržiona u Zimskom dvorcu Ruski sraz s Gauguinom ima poseban feeling. Jedan od neprijepornih gerilaca, revolucionara i anarhista u umjetnosti i životu, osobito bogato skrovište ima u slavnom peterburškom Ermitažu. Jednom od najprestižnijih globalnih muzeja, glavnim dijelom smještenom u Zimskom dvorcu čija su stakla 1917. pucala pod prvim topovima s Aurore, uvodeći svijet u Oktobarsku revoluciju. Dok sam u kolovozu 2009. čekao u redini na ulaz s nevske obale, na Dvorskom trgu iza Ermitaža, radnici su demontirali magnum stage, ostao iza Madonne. Ikona popa vjerojatno bi se svidjela Gauguinovoj strasti... Teoretski se isplati uroniti u bahatu ponudu Ermitaža, riskirati predoziranje viđenim. Praktično to znači tapkati u mjestu. Oko nekih od najslavnijih slika, kao oko Leonardove “Madonne s cvijetom” nastaje pravi kaos, a fotkeri amateri postaju goropadniji od paparazza u borbi za prestižni kadar. Kako sam već rekao, i u ruskim je okolnostima spas u dvoranama (1. kat) s ponudom kraja 19. i početka 20. stoljeća. Lakše se diše.
Malo vas dekoncentriraju pozamašne matrone koje u pletenim prslucima namrgođeno sjede u kutevima i paze da nešto ne odnesete. U gift-shopu, koji je odmah u blizini impresionista, postimpresionista, simbolista i društva, već su više pažnje poklanjali izgledu zaposlenica. Ali Gauguin neodoljivo zove svojim izvozom erosa i čežnje. Posebice “Ea haere ia oe” (“Žena koja nosi voće” ili “Gdje ideš”), iz 1893. koja u hardcore bombardiranju tropske prežione krije destrukciju i tugu. I prirodno vas vodi, nekoliko koraka dalje, do “Idola” (1895.) u kojem hermafroditsko biće s demonskom maskom plavih boja šalje nedvosmislenu poruku o samoći u raju. Slika iz Ermitaža rađena je nekoliko mjeseci nakon Paulova programatskog panoa “Odakle smo? Tko smo? Kamo idemo?” (nakon testamentarnog obraćanja pokušao se otrovati arsenom) i nedvojbeno je po potmuloj atmosferi njegov nedjeljivi dio.
Štale za bogove i ljude U prosincu 1896., Pahura, druga Gauguinova tahićanska žena rodila mu je kćer koja je poživjela samo deset dana. Ulje na platnu “Dijete” nastalo je iste godine, i u zagasitim zemljanim tonovima (kadriranim po principu mitske štalice, za rođenje bogova i ljudi) i pomirenosti majke i anđela Gauguin isijava svu relativnost naših postojanja. Odavno izgnanih iz raja. Gauguinov je omiljeni sport bio izazivanje Boga, odnosno bogova, uzmemo li njegovu, na platnima procijeđenu, opsjednutost ritualima i onostranim. U lancima svojih ekspresivnih portreta nije prezao uzeti lik Krista (“Krist u masliniku”) ili obezglavljenog Ivana Krstitelja ili obličje poganskog belzebuba pacifičkih dubina. Uspijevajući istovremeno biti duboko religiozan i animalno neprilagođen. Njegov je eskapizam bolan kao otvorena rana, ako postoji Gauguinov pandan u literaturi onda je to Don Juan. Gauguin je cijeloga života čekao da se otvore nebesa i da ga prokunu. I slikao, za to vrijeme. Ljubio dok ide. Umro je 8. svibnja 1903., u 55. godini života, od posljedica sifilisa i srčanih udara. Počiva u formalnom raju, pod palmama Marquisa.
Totalna autobiografija samoće Alistar Smart savršeno detektira paradoksalnu grižnju savjesti koja obuzima jednako estetičara i običnu publiku: “Nevolja je u tome što je u Gauguinovu slučaju njegov život bio toliko dramatičan da je teško ne učitavati tu biografiju u njegovu umjetnost...”
Dok se divimo, iz rakursa naše gledateljske udobnosti, nečemu imaginarnom zaboravljamo na stvarni kontekst.
“Iako su na slikama nevine i neerotične”, piše Smart, “Te preplanule nage djevojčice bile su više nego tek Gauguinovi modeli, one su bile i njegove seksualne robinje.”
Jedan drugi teoretičar Mark Hudson, analizirajući najnoviji blockbuster u Tate Modern, točno pogađa Gauguinov demon kojega ovaj nikada nije uspio uspješno sakriti – samoću. Usamljenost i strah od neshvaćenosti. Dok mu djela vrište arogancijom, ispod grubih naslaga očito diše panika ostavljenosti. “Gauguin nikad nije bio zadovoljan sam sobom”, tvrdi Hudson, “Zapravo je imao stalnu potrebu da izazove odobravanje, bilo koga ili bilo čega. Kako god bilo, Gauguin ne samo da je tehnički inovator koji je doveo do savršenstva ideju o umjetniku kao romantičnom avanturistu nego i čovjek koji je izmanipuliranu verziju svoga života uveo u svoju umjetnost. Radije nego da je doista pronašao svoj realni društveni smisao.”
U opakim trenucima uoči završetka mitske panorame “Odakle smo? Tko smo? Kamo idemo?”, lebdeći između poriva samodestrukcije i opstanka, a oba su u njega očito bila prejaka, Gauguin je zapisao neke od temeljnih sumnji koje ga, i ne samo njega, markiraju sve do utrobe: “Najveće emocije skrivene u umjetnikovu biću naviru u jednom trenutku i tada ih on prenosi na platno. Nitko ne zna kada je, najvjerojatnije podsvjesno, djelo začeto u dubini umjetnikove duše.”
U to ime, poslužimo se za kraj riječima Marka Hudsona: “Gauguinovo naslijeđe živjelo je dalje kroz djela mnogih umjetnika, od Picassa do Traceya Emina, a glasi: ‘Ja sam svoja umjetnost.”
Ne odete li u Tate Modern, možda se ukrcate na palubu luksuznog crusera “Paul Gauguin”, dakako krstari po Pacifiku. Adresa, prava sitnica: pgcruises.com. Paul je vjerojatno tamo negdje, portretira iskrivljeni svijet oko sebe.