Petar Gudelj: Ovo je najveći nepoznati hrvatski pjesnik

Autobiografiju neću napisati, zatirem tragove za sobom, moj je životni ideal biti kap u čaši vode... ili biti vrana, ali ne bijela, u jatu vrana. Ja sam obožavatelj vrana, strašnih, ružnih ptica, ali vrana je Zeusova ptica... volim sve ptice psihopompe, ptice koje duše odvode na onaj svijet, ptice lešinarke. I zvijeri su psihopompi, naš je najveći psihopomp vuk, i puna je moja poezija vukova i zmija... harpije, žene-ptice, bile su još gore. U mitu, u tom predlogičkom svijetu, sve je bilo biomorfno, i zoomorfno, antropomorfno... i sva je moja poezija takva... nažalost.

S nešto autoironije rekao mi je to Petar Gudelj, veliki hrvatski pjesnik, usamljenik, autor tridesetak knjiga pjesama, velik koliko i neprisutan u književnom životu, daleko od društava književnika, PEN-a i HAZU, promocija i godišnjica... osim ponekog intervjua. I doista, kako kaže, zatire tragove: “Ne čuvam svjedočanstva o bivšem životu, pa tako nemam nijedne svoje stare fotografije...”

Od Zagreba Petar Gudelj, rođen u kršu Biokova, više voli Sljeme, koje je cijelo prehodao. “Možda zato što je ovdje više šume, što je zelenija, svježija, milostivija na neki način, jer ta moja rođena planina, Bijakova, koja se knjiški zove Biokovo, a mi je, i s jedne i s druge strane, nazivamo Bijakova – jer da je Biokovo, bilo bi brdo, a Bijakova je planina – nije milostiva. Otkako sam počeo dolaziti u Zagreb, išao sam uvijek prvo na Medvednicu. Progazio sam je sa svih strana, uvijek sam, i takoreći nema staze kojom nisam prolazio, u svako godišnje doba, pa skoro i u svako doba dana. Planina me nekako bolje primala nego grad. Zagreb mi nikada nije bio sklon, a planina jest.”

Staro pleme Petar Gudelj rođen je 1938. godine u selu Podosoju, a nije mu nepoznata ni njegova prednatalna povijest. Gudelji (naglašava se Gudèlji) su vrlo staro prezime. U dubrovačkom arhivu prvi se Gudelji spominju u 13. stoljeću, a rasijani su od Boke kotorske do slovenske granice. Ima ih u Dubrovniku, oko Dubrovnika, u Herceg Novom. Glavnina su odavno, ako odatle i nisu, oni imotski. “To sam ja, to su ‘moji’”, kaže Petar Gudelj. Po popisu od 1948. bilo ih je 930 duša oko Imotskoga, u nekoliko sela, od planine Bijakove do Posušja i preko Travnika, Busovače, Kreševa, oko Bihaća, čak ih ima i u Sloveniji, ali na kraju nemaju “lj”, nego “l”, Gudel.

To je jedno od brojnijih i starijih plemena.

Njegovi roditelji su bili siromašni seljaci, zemljoradnici, sitni stočari s 15-20 ovaca, nekoliko koza, jednom ili dvije krave, nekoliko krških njivica i dva-tri komadića zemlje u Imotskom polju. “Dakle, to moje prednatalno, krško, ilirsko, ono je duboko u meni i ja ga mogu samo u literaturi naslutiti. A to sam i činio od svojih početaka... od prenatalnog do, nadam se, i posthumnog.”

Prve je stihove napisao prije nego je ikakve stihove pročitao – na kamenu. “Kamenom na kamenu. Prevrne se kamen, ispod kamena je obično žutozlatni, crvenozlatni oker, jer zemlja je crvena, i onda se po tome kamenom piše kao srebrom. I onda kad se to napiše, prevrne se, da ne bi tko pročitao. Ali nakon mjesec dana, kao što biva sa svim što ljudi napišu, to preuzme zemlja...” Prošao je kroz to naše opće, surovo i iskonsko siromaštvo. To je nešto što se iz ovih perspektiva, kontinentalnih, ne može ni zamisliti. “Goli ste, bosi i gladni... četvrtoga ne treba”, kaže.

Odlazak u Beograd U Podosoju je prva osnovna škola otvorena 1945. godine, kad je imao 12 godina, u tu je školu pošao, ali je znao čitati i pisati i računati, naučili su ga “ćaća i mater”. Za godinu dana završio je tu partizansku školu i u Imotskom završio četiri razreda gimnazije, a učiteljsku školu u Šibeniku i Mostaru, s jednim izletom u Bihać, koji je, kako kaže, “čudesan, čaroban, i žao mi je što u Bihaću nisam ostao, jer, kasnije sam doznao, tu istu školu u Bihaću završio je i veliki pisac, Branko Ćopić. Učenici, a osobito učenice, nastavnici, direktor, svi su bili kao iz bajke, ali ja nisam imao kaput, a došla je zima, zabijelila se Plješivica, i ja sam morao pobjeći u Mostar, gdje je bilo toplije.”

Nakon toga otišao je u Beograd na fakultet, komparativnu književnost, i tu se malo dulje zadržao... 35 godina. Otišao je, kako kaže, za svojim pjesmama.

...

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA