Dana 1. prosinca, u subotu, bit će točno sto godina otkako je nastala prva jugoslavenska država – isprva službeno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, a kolokvijalno prva (monarhistička, karađorđevićevska) Jugoslavija.
Danas, više od četvrt stoljeća otkako je nestala i druga (socijalistička, Titova) Jugoslavija, oboružani naknadnom pameću, ali i dalje emotivno određeni prema toj državi (barem oni koji su doživjeli neke zrele godine u njoj), moramo se zapitati: je li ta Jugoslavija, i ona monarhistička i ona socijalistička, bila poželjan državni okvir, umjetna tvorevina ili tamnica naroda?
Na ovo pitanje nema jednostavnog odgovora.
Država Slovenaca, Hrvata i Srba, stvorena 29. listopada 1918. u Zagrebu, teoretski je mogla ostati samostalna ili stupiti u zajednicu s drugim državama. Praktički, izbora gotovo da i nije bilo, jer je jugoslavenska opcija, odnosno ujedinjenje sa Srbijom, bilo jedino rješenje koje se moglo ostvariti u zadanim vojno-političkim i društvenim okolnostima.
Od 6. do 9. studenoga 1918. u Ženevi su se sastali predstavnici Kraljevine Srbije, Narodnog vijeća SHS, Jugoslavenskog odbora i srbijanske opozicije. Svi nazočni izjasnili su se za ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca u “nedjeljivu državnu cjelinu”. Srpski premijer Nikola Pašić, pod pritiskom sila Antante, ponajprije Francuske, morao je potpisati kako će se po ujedinjenju stvoriti državni provizorij u kojem bi, osim dviju vlada - srbijanske i vlade Narodnog vijeća - postojalo i zajedničko ministarstvo kao mješovito tijelo sa zadatkom da vlada do saziva ustavotvorne skupštine. Ta bi skupština, između ostaloga, odlučila o monarhijskom ili republikanskom obliku vladavine.
Međutim, dogovori su ostali nedorečeni. Srbijanska strana nije ni u Ženevi, a ni sljedećih dana, dala nikakva jamstva. Usto, Pašić ženevski dokument nije ni dao na ratifikaciju. Nepriznata u svijetu, prestrašena talijanskim napredovanjem, izložena manipulacijama, spekulacijama i diplomatskim igrama, bez vlastite oružane sile, Država SHS bila je prisiljena na hitne korake. U načelu se prihvaćala zajednička država sa Srbijom, ali se žestoko raspravljalo treba li to biti na konfederalno-federalnom konceptu, što bi pretpostavljalo duže pregovaranje, s utvrđivanjem prethodnih uvjeta i jamstava oko ujedinjenja (stav vođe HRSS-a Stjepana Radića, koji je upozoravao da “ne treba ići kao guske u maglu”, što ne znači da je bio protiv ujedinjenja, nego je želio jamstva) ili to treba učiniti odmah, što bi, po svemu sudeći, značilo da su prevladale unitarističke i centralističke ideje (stav vođe Hrvatsko-srpske koalicije Svetozara Pribićevića). Zaključak i Naputak Središnjeg odbora Narodnog vijeća o ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom, koji su izglasani 24. studenoga, tražili su da se organizacija buduće države prepusti odluci ustavotvorne skupštine. Izaslanstvo Narodnog vijeća, sastavljeno od 28 članova, požurilo se u Beograd. Trebalo se žuriti i zbog međunarodne situacije - Poljska i Čehoslovačka, kao nove države, bile su stvorene još u listopadu te je prostor buduće jugoslavenske države bio jedini u Europi koji je ostao bez jasnog državnopravnog okvira (ako se izuzme boljševička republika na području bivšega Ruskog Carstva).
U Beogradu je peteročlani odbor trebao napisati Adresu kojom bi se izaslanstvo obratilo regentu Aleksandru. Ante Pavelić zubar tražio je da se u Adresi naglasi poštovanje državnopravnih povijesnih individualiteta, odnosno poštovanje teritorijalnih granica pokrajina i njihovih autonomnih prava. Nasuprot tome, Svetozar Pribićević smatrao je da valja obaviti ujedinjenje, a onda raspravljati o svim problemima. Kompromisni je prijedlog sastavio Josip Smodlaka, pa je konačni tekst Adrese kompromis u kojem se nalaze samo neke ideje izražene u Naputku Narodnog vijeća. Ante Pavelić zubar u ime izaslanstva obratio se Aleksandru Adresom, čime je njemu praktički prepuštena politička inicijativa, a zatim i sva vlast. Aleksandar je potom proglasio Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, a izaslanstvo je potpisalo akt (Prvoprosinački akt) o ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom. Ni u ovom trenutku nije bilo ravnopravnosti, jer je regent samo priopćio svoju odluku, a u ime Narodnog vijeća svoj je potpis stavio Ante Trumbić.
Nova je država Hrvatskoj neosporno donijela veliku korist time što je stvorena zajednica sa Srbijom kao saveznicom Antante, pa se talijanske pretenzije na njezin teritorij nisu mogle potpuno ostvariti. Od područja na kojima su Hrvati u većini Italiji su pripali ”samo” Istra, Zadar te kvarnerski otoci, Lastovo i Palagruža. Da nije stvorena Jugoslavija, realno je pretpostaviti da bi od hipotetičke samostalne Hrvatske Italija otela znatno više, vjerojatno cijelo Hrvatsko primorje i Dalmaciju (a i Srbija bi uzela ono što je smatrala da je njezin dio). Ministar vanjskih poslova Ante Trumbić 1920. objašnjavao je da se rodio kao Hrvat i da će kao takav i umrijeti, ali da nikada nije bio fanatik, nego političar. “Da nisam radio za Državu SHS, odnosno Jugoslaviju, uvjeren sam da bismo pali plijenom tuđih interesa, pohlepa.”
Miroslav Krleža isticao je da se 1918. “srpska Država” u glavama hrvatskih političara, “suočenih s vlastitom političkom ništavnošću”, a u usporedbi s “austrijskom perspektivom – pričinjala toplim domaćim krovom”: “narodno jedinstvo” te “troimeni narod Srba, Hrvata i Slovenaca” bili su slogani koji su podrazumijevali stvaranje i postojanje jugoslavenske države, te su bili “iluzionističko pojačanje koeficijenta sigurnosti”.
U javnosti se stvarala ideologizirana slika: tobože su strane sile raskomadale jedan u prošlosti navodno jedinstven narod i međusobno ga politički i kulturno otuđile jedan od drugoga. Ujedinjenje nije trebalo donijeti samo oslobođenje braće po krvi od tuđinskih vladavina nego i odstranjenje “naplavljenih” stranih utjecaja i povratak (mitologiziranom) jedinstvenom nacionalnom podrijetlu.
U hrvatskom je društvu postojalo, pogotovo među intelektualcima i građanstvom, snažno prisutno uvjerenje da je jugoslavenska opcija, odnosno ujedinjenje sa Srbijom, rezultat sazrijevanja kulturne i nacionalne svijesti na višoj razini (činilo im se da su ujedinjenje Njemačke i Italije primjeri na koje se valja ugledati).
Tih su godina neki hrvatski književnici i publicisti, uključujući djelomično i Krležu, čak prihvatili ekavicu, kao svojevrsni zalog jedinstvu (a srpski su trebali pisati latinicom). Od atentata na Stjepana Radića Krleža je ekavicu definitivno odbacio.
Opozicija ujedinjenju u hrvatskoj politici odmah po uspostavi Kraljevstva SHS bila je gotovo zanemariva. Prije svih radilo se o frankovačkim skupinama iz nekadašnje jedinstvene Stranke prava. No, čak ni pravaši nisu načelno dovodili u pitanje ujedinjenje (i oni su se sami izjasnili za “ujedinjenje svih Slovenaca, Hrvata i Srba u jednu nezavisnu slobodnu saveznu državu”, u kojoj će “ojačati snaga” hrvatskoga naroda, “ako tu državu izgradimo složnom, iskrenom ljubavi i slobodnom, nepatvorenom voljom cjelokupnog naroda Hrvata, Slovenaca i Srba”), nego su odricali pravo predstavnicima Narodnog vijeća da o tome odlučuju, jer nisu bili njihovi birani predstavnici. Stjepan Radić pak na velikoj skupštini HRSS-a 3. prosinca 1918. u Zagrebu iznio je republikanski program državne zajednice te izjavio: “Hoćemo da budemo sa Srbijom, ali ne pod Srbijom.”
Službeni krugovi potiču slavljenje ujedinjenja, pa se 5. prosinca organiziraju manifestacije i “Te deum” u stolnoj crkvi na Kaptolu.
Međutim, dolazi i do prvoga incidenta i, posljedično, tragedije: sve je počelo 5. prosinca kad su vojnici 53. i 25. puka krenuli na zagrebački Jelačićev trg vičući: “Živjela republika!”, “Živjela hrvatska republika!”, “Živjela boljševička republika!” i sl. Iz njihovih se povika, i iz opće situacije, razabire nacionalno i socijalno nezadovoljstvo, beznađe, ogorčenje, zamor izazvan ratnim uništavanjem i poslijeratnom bijedom, ali i utjecaj raznih političkih opcija, od boljševizma do republikanizma.
Mnogi su u Hrvatskoj smatrali da je preduvjet slobode republika, a ne monarhija (pri čemu se omraza monarhije zasnivala prvenstveno na lošem iskustvu s Habsburgovcima, a manje u odnosu na nepoznate Karađorđeviće). Republikanizam je bio vrlo privlačan i stoga što su ga mnogi (naivno) shvaćali kao ideju o državi bez rata, vojske, neimaštine, nameta, teških poreza i sl. Uostalom, političke elite koje su stvorile Državu SHS i provodile ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom bile su one iste koje su do prije nekoliko mjeseci zagovarale opstanak Austro-Ugarske Monarhije. Izgledalo je kao da se ništa nije promijenilo, pa je ”običan” narod bio krajnje nezadovoljan.
Pošto su demonstranti stigli na Jelačićev trg, vladine snage (sokolaši i drugi dragovoljci, pristaše Narodnoga vijeća) počeli su paljbu iz okolnih kuća. Ubijeno je 15 ljudi, a više od 20 je ranjeno. Iste je noći zagrebački garnizon bio razoružan, ubrzo potom bile su ukinute spomenute dvije hrvatske pukovnije, a vojne funkcije preuzeli su odredi vladine vojske u Zagrebu. Uvedene su izvanredne mjere; ograničeno je vrijeme rada javnih lokala, zabranjeno je okupljanje te bilo kakvo javno oglašavanje. Tim su mjerama vlasti, barem za neko vrijeme, uspjele prisilno utišati nastala nezadovoljstva u glavnom gradu Hrvatske. Vojska se sljedećih dana bunila u Osijeku pa u Našicama, uglavnom zbog malih plaća i nedostatka hrane.
Potkraj 1918. demonstracije i pobune vojnika i građana česta su pojava, ne samo u Hrvatskoj nego i u Njemačkoj, Austriji, Mađarskoj.
Ubrzo su izbile na vidjelo i nesuglasice u razumijevanju uloge srbijanske vojske: ona se proslavila u Prvome svjetskom ratu, ali je njezina politička kultura bila krajnje nerazvijena. Vrh vojske, iako izvan dnevne politike, bio je siguran oslonac karađorđevićevske politike. Generali su bili uvjereni da ulaskom svoje vojske na tlo nekadašnje Austro-Ugarske (i Crne Gore) obavljaju djelo povijesne važnosti. Neki su je dočekivali kao oslobodioca, dok je kod drugih nasilništvom i nedisciplinom navlačila na sebe mržnju. Vojska se s navodnim ili stvarnim kršiteljima zakona obračunavala krajnje surovo – hapšenjima, čak i ubijanjima. Primjerice, u Kašini pokraj Zagreba, seljaci su protupravno sjekli šumu, vojska je intervenirala i ubila jednog od njih. Početkom 1919. vojsci je naređeno da se ne smije služiti batinama kao kaznom (o ubijanjima se uopće ne govori), ali je i dalje bilo samovolje nižih zapovjedništava i pojedinaca. U sljedećim mjesecima vojsku je u funkciji čuvanja reda i mira zamijenila žandarmerija, ali su i žandari redovito batinali i kundačili, nerijetko ranjavali, pa i ubijali.
Tih su mjeseci i drugi postupci vlasti u zapadnim dijelovima nove države izazivali sumnje i nezadovoljstva: na područjima koja su do 1918. bila u sklopu Austro-Ugarske austrougarska kruna je i dalje ostala platno sredstvo. Od kraja 1919. na sve se te novčanice uz proviziju od 20 posto vrijednosti stavljala posebna markica. Najveće je nezadovoljstvo izbilo kada je 1920/21. počela unifikacija monetarnog sustava, a srbijanski dinar postao jedino platno sredstvo. Tada je dinar zamjenjivan u odnosu četiri krune za dinar, iako je tadašnja stvarna vrijednost dviju valuta bila podjednaka. Odmah po stvaranju nove države bili su određeni i porezi – u Hrvatskoj i Vojvodini i dalje su izražavani u krunama, ali ih je trebalo plaćati u dinarima, pa su zapravo realno bili četiri puta veći. Odluka o visini poreza donesena je u jesen 1920., a razliku je trebalo platiti retroaktivno, za čitavu godinu unatrag. Erupcija nezadovoljstva bila je logična. Slične je reakcije izazvalo zapošljavanje u državne službe, jer je bilo favoriziranja po nacionalnoj liniji.
U Kraljevstvu SHS napravljen je značajan korak naprijed u uvođenju nekih političkih sloboda u odnosu na stanje u Austro-Ugarskoj Monarhiji. Biračko pravo dano je svim punoljetnim muškarcima – bio je to svakako jedan od razloga naglog jačanja HRSS-a početkom dvadesetih. Umjesto aristokratskog, intelektualističkog posla, politika postaje opća stvar. Pa ipak, u Kraljevstvu SHS stvoren je tip vladavine koji se može nazvati ancien régime, drugim riječima, tip vladavine koji prethodi modernoj državi, a u sebi sadrži elemente staroga – država je i dalje ustrojena kao imperij u kojemu centar dominira nad periferijom, vlast i vlasništvo nisu odvojeni, monarh kontrolira prisvajanje dobara i podjeljuje privilegije. I dalje postoji podjela na bogatu manjinu i siromašnu većinu.
Radilo se o vrlo reduciranoj, limitiranoj demokraciji s jakim represivnim aparatom koji je bio obilježen centralizmom, hegemonizmom i velikosrpstvom. Beogradski su se vlastodršci i nakon 1918. nastavili ponašati na isti način kao i prije rata (s razlikom da tada represija nije na prvi pogled bila toliko očita, jer se sve događalo u društvu bez nacionalnih i vjerskih manjina). Pored toga, nametali su Hrvatskoj i Hrvatima i drugim regijama i narodima velikosrpski koncept koji velika većina Hrvata nije mogla prihvatiti, pa se, logično, rađao otpor. Iz perspektive Beograda moglo se činiti da se radi o problemima u jedinstvenoj, unitarnoj državi i da to nije nacionalno pitanje. Beogradska vlast nije shvaćala, a kasnije nije željela shvatiti, da su procesi formiranja nacionalnih identiteta i kod Srba i kod Hrvata i kod Slovenaca bili u završnoj fazi ili već završeni. Drugim riječima, nisu shvaćali da ih je prekasno (ako ih je i prije bilo moguće) kanalizirati prema stvaranju jedinstvene nacije, odnosno, da se radi o ireverzibilnom procesu. Kada se njihov koncept suočio s otporom, reagirali su represijom u tradicionalnoj maniri represivnog režima. Pašić i Pribićević 1923. tvrdili su da je Kraljevina SHS “stečena krvlju” i da se po cijenu krvi mora sačuvati. Tek su malobrojni projugoslavenski intelektualci liberalne orijentacije, poput Milana Ćurčina, tvrdili da “‘jedinstvo i krv’ ne idu zajedno. Jedinstvo se nasiljem može samo kompromitirati i upropastiti, a ne održati”. I baš kako je rekao Ćurčin, umjesto da se sustavno radi na uspostavi i održanju povjerenja radilo se upravo tako da i malo povjerenja koje je postojalo nestane. Na taj je način kriza vlasti prerastala u krizu države sa svim tragičnim posljedicama.
Sredinom pedesetih godina, iskusivši ustaški zatvor, kao i razočaranje u objema Jugoslavijama, kipar Ivan Meštrović objašnjavao je aktivnosti Jugoslavenskog odbora 1915. - 1918. (u kojima je i sam sudjelovao) i uopće situaciju 1918. ne samo kao stvar nacionalnih uvjerenja nego i kao stvar objektivnih prilika u kojima je Hrvatskoj prijetilo da bude raskomadana, te je zapisao: “Istina ta je politika urodila razočaranjima, patnjama i nevoljama, prolijevanjem krvi i sramotom, ali je istina i to, da su danas svi hrvatski krajevi okupljeni u jednoj državi i da su danas uz Trojednicu i Istra i Rijeka u Republici Hrvatskoj. Nije vjerojatno, da bi se to ostvarilo i postiglo drugačijom politikom.” Meštrovićevim se riječima teško može negirati točnost.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....