Nisam se mislio baviti predsjednicom Republike Kolindom Grabar-Kitarović u ovoj kolumni, ali sam, jednostavno, prisiljen. Već se stišala prašina oko njezine skandalozne argentinske izjave, ali nam je gospođa predsjednica prije nekoliko dana opet dala štofa. Naime, predložila je formiranje međunarodne komisije za utvrđivanje istine o Jasenovcu, jer je to potrebno kako bi se točno utvrdio “ne samo broj žrtava, što je, nažalost, uvijek bio kamen spoticanja i oruđe u rukama raznoraznih kampanja, već i istina što se doista događalo u Jasenovcu, ne samo od 1941. do 1945. godine nego i kasnije”. Dodala je da bi se u tom poslu valjalo koristiti i “modernom forenzikom”.
Izjava je, blago rečeno – besmislena. Ne znam odakle početi – možda od pitanja – zašto nam je uopće potrebna međunarodna komisija?
Protivim se toj ideji, iz puno razloga. Nju je prije dvadesetak godina u međunarodnoj javnosti žestoko gurao pokojni Milan Bulajić, bivši jugoslavenski diplomat i direktor beogradskog Muzeja genocida. Čak je inicirao da se Jasenovac kao navodno ugroženo svjetsko memorijalno dobro upiše na Listu svjetske baštine UNESCO-a, što je unaprijed bilo osuđeno na neuspjeh. Osobno sam 2001. prisustvovao sastanku na kojem je jedan visokopozicionirani zapadni diplomat tražio od tadašnjeg ministra kulture Antuna Vujića da u ponovno formirani Savjet Spomen-područja Jasenovac imenuje i predstavnike Republike Srbije. Vujić je to odrješito odbio.
Nisam protiv toga da se u raspravu o Jasenovcu uključe i srpski (srbijanski) historičari. Naprotiv. Mnogi od njih imaju što reći o toj temi. Međutim, protiv sam osnivanja nekakve međunarodne komisije u koju bi po nekakvu ključu bili imenovani (i iz Srbije) ljudi koji o Jasenovcu nemaju što reći, osim da manipuliraju i mistificiraju. Takvi su se ovih dana već javili podržavajući ideju Kolinde Grabar-Kitarović. Ako netko ima bilo kakve sumnje u tom pogledu, neka pogleda na internetu kako komandant Kopnene vojske Srbije general-potpukovnik Milosav Simović na proslavi Dana kopnene vojske pjeva pred brojnim uzvanicima iz državnog vrha Srbije četničku pjesmu “Planino, moja planino”, u kojoj se nedvosmisleno poziva na osvetu.
Kad bi Srbija tako postupila, ne treba sumnjati da bi i s hrvatske strane bile imenovane osobe sličnog profila, samo sa suprotnim predznakom.
Ako hrvatska historiografija, koje sam dio, nije samostalno sposobna doći do prihvatljive istine o Jasenovcu, onda je bolje da se zatvore svi studiji povijesti i povijesni instituti. O Jasenovcu se istina manje-više zna, uključujući i približan broj žrtava, naravno, ako je dotična osoba želi čuti. A nisam siguran da to predsjednica želi. Naime, zloguko djeluje njezina želja da se raspravlja o Jasenovcu nakon svibnja 1945. godine. Moj otac je 2016. objavio knjigu “Jasenovac - tragika, mitomanija, istina” koja je argumentiran odgovor na sva revizionistička snatrenja i svinjarije oko Jasenovca. Njoj se nema što dodati ili oduzeti.
Rezime je te priče ovaj: kad su početkom svibnja 1945. oslobodioci ušli u Jasenovac, zatekli su posve srušen logor. Nije bilo druge nego krenuti u definitivno rušenje njegovih ostataka. Postojeći građevinski materijal, prvenstveno golema količina cigle, mogao se upotrijebiti za popravak ili izgradnju kuća i drugih objekata u srušenim naseljima u okolici. Tada, a i godinama nakon rata, nije postojala “kultura memorije” koja bi nalagala da se tako strašno mjesto, mjesto masovnog zločina, na dostojan način obilježi. “Prevladalo je mišljenje da se sve sravni sa zemljom kako ne bi više nikoga podsjećalo na užas i stravu onoga što se sve u tim objektima zbivalo.”
Predsjednica Republike, spominjući “forenziku”, vjerojatno misli na istraživanje grobnica i ekshumaciju leševa. Nažalost, bio bi to uzaludan posao, jer su leševi sustavno uništavani. Kako bi što prije istrunuli, ustaše su ih polijevali krečom odmah po ubijanju, prije zatrpavanja grobnica.
Na samom kraju rata, početkom travnja 1945., vratilo se nekoliko najviđenijih jasenovačkih koljača nakon dvije-dvije i pol godine u Jasenovac, jer su znali točno pozicije masovnih grobnica. Zapovijed je glasila da se “tragovi grobova imaju uništiti po svaku cijenu”. U Gradini, na desnoj obali Save, tih je dana oko 500 logoraša “spaljivalo leševe i kamufliralo masovne grobnice”. Na željeznim traverzama (koje su neki nazivali “roštiljem”) leševi su spaljivani, pa je u grobnice vraćan pepeo. “Danima se crni dim zgarišta ljudskih ostataka dizao u nebo”, zapisali su svjedoci. Osim toga, iz Reicha su dovezeni strojevi koji su lomili kosti leševa. Kada su patolozi 1964. otvorili neke grobnice, ustanovili su kako su mnogi leševi već “istrulili i raspali se” te kako se ponegdje “ljudsko tkivo pretvorilo u sapunastu masu žućkasto-narančaste boje”. A što bi se našlo danas, 75 godina nakon zločina?
Predsjednici bi konačno netko morao reći da se u javnosti ne javlja o temama koje ne poznaje i ne razumije.
Nažalost, rasprava o Jasenovcu nije zaključena odbacivanjem nespretne i nesretne ideje Kolinde Grabar-Kitarović.
Ona je samo odraz u javnosti vrlo snažno prisutnog mišljenja da istraživanja o povijesti jasenovačkog logorskog sustava još nisu cjelovita i da kompleksna slika o njemu nije sasvim uspostavljena. Razlog je takvu stanju dugotrajna politizacija i manipulacija temom koja je sama po sebi traumatična, a svaki je jednostrani pristup čini još traumatičnijom. U raspravama je dominirala, a ponegdje i dalje traje, mučna prepirka o neutvrđenom broju žrtava, nabijena osobnim i nacionalnim resantimanima, blokirana tvrdim političkim predrasudama, povremeno i morbidna.
Neodgovorno preuveličanim brojkama žrtava nastojalo se dokazati da je Jasenovac bio golema tvornica smrti za Srbe, Židove i Rome, koja se po svojim razmjerima pretvara u optužnicu protiv jednog cijelog naroda koji se optužuje za genocidnost. S druge strane, zataškavanjima i prešućivanjima sugerira se slika Jasenovca uglavnom kao radnog logora i pravno zasnovane ustanove za internaciju dokazanih protivnika režima, čime se direktno rehabilitira genocidna politika ustaške NDH. Za opsesivno preuveličavanje i manipuliranje jasenovačkim žrtvama karakteristični su brojni referati i pet knjiga već spomenutog Milana Bulajića, kao i drugih autora slične političke orijentacije, u novije vrijeme okupljenih na tzv. međunarodnim konferencijama o Jasenovcu (od kojih je prva održana 1997. u New Yorku, a posljednja, peta, 2011. u Banjoj Luci), kojima su često razne teorije urote objašnjenje za sva ili za većinu postavljenih pitanja. U tom opsesivnom pretjerivanju često ti navodni istraživači ne vide ključne razlike između pojedinih “hrvatskih istraživača”, pa Slavka Goldsteina i Vladimira Žerjavića trpaju u isti koš s Josipom Pečarićem. Sve to ide do nebuloza o “vatikansko-brozovskom scenariju” uperenom protiv Srba i tvrdnji kako su “ustaše u Jasenovcu imale neko uporište i podršku u vrhovima partizanske komande Jugoslavije, gdje se ne može izbjeći sumnja na Josipa Broza”.
S druge strane, za manipuliranje zataškavanjem još potkraj 80-ih 20. stoljeća važna je bila knjiga “Bespuća povijesne zbiljnosti” Franje Tuđmana, a u idućim se desetljećima, sve do danas, pojavio niz sljedbenika. Obje jednostranosti zamućuju realnu sliku o Jasenovcu.
Hrvatski revizionisti uporno tvrde da je službeni popis Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac pun krivih informacija i da se na njemu masovno nalaze osobe koje u Jasenovcu nisu stradale, čime se u javnosti stvara dojam da je i tvrdnja o Jasenovcu kao logoru smrti laž. No, kao i inače, ni ovaj put hrvatski revizionisti nemaju pravo.
Danas na spomenutom jasenovačkom popisu stoji da je u logorskom kompleksu ubijeno 83.145 osoba. Njihova su imena skrupulozno popisana, velikim dijelom s godinom rođenja, smrti, imenom oca, mjestom rođenja i predratnog boravka. Kritičari tog popisa pronašli su pojedinačne propuste kakvi su neizbježivi u takvim golemim popisima koji se stjecajem okolnosti sređuju tako kasno, 60-70 godina nakon zločina. Glavna im je zamjerka bila da u popisu ima veliki broj ponavljanih imena, odnosno da ima oko 14.000 takvih ponavljanja i da je time povećana ukupna brojka stradalih. No, radilo se o pogrešci u kompjutorskom programu koji je ponavljao ista imena na idućim stranicama popisa. Jasenovački kustosi, koji kontinuirano rade na dorađivanju popisa, argumentirano su dokazali da duplikati nikad nisu utjecali na ukupan broj popisanih, jer se pri zbrajanju uvijek uzimala u obzir samo prvoimenovana žrtva, a ne duplikati. A kad su revizijom 2015. duplikati uklonjeni, ukupni se broj jasenovačkih žrtava nije promijenio.
Jasenovačke žrtve, baš kao i sve druge nevine žrtve, zaslužuju spokoj i pijetet. Hoćemo li dočekati trenutak da politika počne snažnije pridonositi realizaciji takve ideje, a ne da dodatno zamućuje vodu?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....