PODJELA HRVATSKE NA TRI REGIJE JEDINA IMA SMISLA Uloga današnjih županija je da posluže kao produžena ruka crony kapitalizma u gajenju korupcije

Plenkovićev pokušaj da ovlada strankom koju vodi naveo ga je da imenuje tri pomoćnika, od kojih je svaki zadužen za jedan dio Hrvatske. Hoće li Plenković u svojem naumu uspjeti, ovdje mi je manje važno, ono što me u ovom trenutku zanima jest na koji se način zemlja namjerava podijeliti na tri dijela. Jedan od pomoćnika je imenovan za primorje, drugi za sjeverozapadni, a treći za središnji i istočni dio zemlje. Time se slijedi jedina smislena podjela Hrvatske na regije i ako je to početak nove percepcije zemlje, to je odlično. Usput rečeno, takva se podjela zemlje poklapa s prvobitnom podjelom Hrvatske na tri NUTS2-regije, odnosno na Jadransku, Sjeverozapadnu te Središnju i istočnu regiju.

Hrvatska se sa svojom regionalnom podjelom muči: koliko općina imati i kako organizirati odnos između općina i države. To nije novo, Hrvatska se s time muči od kada postoji u ovim granicama (banovine su druga priča), dakle od 1945. U trulom socijalizmu eksperimentiralo se hrabrije i tada smo na koncu završili s oko 160 općina (danas preko 400 lokalnih jedinica) i s pet zajednica općina (danas 20 županija i Zagreb). U regionalizaciji kolebanja su uvijek bila ista. S jedne strane Zagreb i vladajući koji u njemu stoluju (svejedno koji jer su se i HSS (onaj stari), i SKH, i HDZ ili SDP svi ponašali u tom pogledu jednako), odnosno oni koji su skloni kontroli, centralizmu i mikro-upravljanju, a s druge strane težnja za samostalnim i moćnim regijama jer se bez regionalne podrške i podjele centralizirano ne može upravljati, pa čak ni u tako malim zemljama kakva je Hrvatska. Uglavnom se zato kolebalo između zdravog razuma smislenih regija i političkog oportunizma centralizacije. Vrhunac zdravog razuma bila je podjela na tri regije (koja je trajala jako kratko), a vrhunac političkog oportunizma je sadašnja podjela na 20 županija i Zagreb (koja traje više od 20 godina).

Što se regionalne podjele tiče, situacija nije bila ovoliko loša od 1945.: imamo podjelu na županije i na samo dvije NUTS2-regije (Jadransku i Kontinentalnu). Ovakva je situacija loša jer županije nemaju ni smisla niti dovoljno sredstava da budu ikakav samostalni čimbenik i jedina im je uloga da služe kao produžena ruka KK-a u gajenju KKK (odnosno kroni kapitalizma, čije su važne poluge karijerizam, klijentelizam i korupcija). S druge strane, opravdanje ne postoji ni za u ovom trenutku postojeće dvije NUTS2-regije (osim da Zagreb i razvijeni nešto ušićare na račun drugih).

Ovakvo nezadovoljavajuće stanje neprekidno izaziva tenzije. Trenutačno su na stolu tri prijedloga za buduću regionalizaciju. Prvi, restrukturiranje u sedam regija (prijedlog koji je gurala Svjetska banka i Milanovićev SDP odnosno Branko Grčić), drugi, restrukturiranje u pet regija (što, između ostalih, gura navodno najveći znalac za ova pitanja prof.dr.sc. Koprić) i treći, da stanje ostane kakvo jest: stabilno i bez talasanja (što gura HDZ). Zanimljivo je da do sada nitko nije predložio jedino pametno rješenje, odnosno tri NUTS2-regije koje su nekoć vrlo kratko postojale. Pa da vidimo kako s tim stoje stvari.

Takozvane NUTS2 (Nomenclature of Territorial Units for Statistics) regije najvažnija su službena regionalna podjela EU. Za njih se prikupljaju i objavljuju statistički podaci, i to je razina na kojoj se prate vrlo važne društvene, političke i ekonomske promjene u članicama EU. Propisana je najmanja veličina od 800.000 i najveća od 3,000.000 stanovnika (kako bi i mini-zemlje kao Slovenija imale regije, mada su neke još manje zem­lje izuzetak jer se NUTS2 poklapa s cijelom zemljom), a glavni grad ne može predstavljati samostalnu regiju. Sve ostale parametre određuje samostalna država članica. Tako je europskih 28 zemalja podijeljeno u 276 NUTS2-regija, pri čemu ih Hrvatska ima dvije. Međutim, daleko važnije od statističke uloge regija jest to da su one kamen temeljac na kojem se gradi niz važnih EU-politika i, što je također vrlo značajno, kao priznate jedinice u EU imaju i samostalni pristup (dakle mimo države) kojekakvim EU-poslovima, uključujući i novcima.

Prvobitna podjela na tri NUT2-regije

Hrvatska podjela na NUTS2-regije počela je bandićo­sanaderovski, a završila bandićevski. Strategija pregovora Hrvatske o članstvu u EU kretala se od najlakšeg prema sve težim poglavljima (sa Srbijom je obrnuto, jesu li nešto naučili?). Smatralo se da je jedno od najlakših poglavlja, uz obrazovanje, statistika. Koga u Hrvatskoj briga za to, neka se brzo dogovore i idemo dalje, bila je Sanaderova deviza. Stvar je prepuštena struci, ili – kako bi rekao Bandić – “pustimo struci da radi svoj posao”. I ovo je možda jedini primjer kada je struka bez upletanja politike napravila posao i donijela stručnu odluku o stručnoj stvari. Tako je struka zaključila da Hrvatsku treba podijeliti u tri NUTS2-regije: Jadransku, Sjeverozapadnu te Središnju i istočnu. Stvar je dogovorena, poglavlje zatvoreno i stvorio se dojam napredovanja na putu prema članstvu. I tako je Hrvatska došla do jedine razumne podjele na regije. Dok se nisu umiješali političari.

Oni su shvatili da regije, i NUTS2 i županije, nisu samo za prikupljanje podataka nego su u pitanju novac, moć i kadroviranje. NUTS2-regije otvaraju nekoliko kasa u centrali (Bruxellesu) i imaju mogućnost samostalnog nastupa. Dakle, mogu biti i te kako važne. To je pobudilo dvije vrste straha. Prvo, ako Sjeverozapadna Hrvatska ostane regija, vrlo brzo će biti dovoljno razvijena da Bandić, Čačić i kompanija više neće moći od EU-fondova dobivati sredstva na račun nerazvijenosti. Onako kako to oni već znaju, trebalo je bogate EU-porezne obveznike žedne preko vode prevesti i prikazati im razvijene kao nerazvijene, a to se moglo samo spajanjem najrazvijenije regije s onom najmanje razvijenom: prosjek za prve padne (i evo ih na sisi EU), a drugi ostanu pogaženi (jer su preslabi).

Drugo, i možda još važnije, regije su mogle ojačati i samostalno nastupati, dakle mimo lokalne centrale (Zagreba), a to se nikako nije moglo dopustiti. Pod isprikom čuvanja jedinstva (da regije ne “rastoče” zemlju) zapravo se čuvala centralna kasa i moć. Prvobitnoj NUTS2-podjeli na tri regije trebalo je oduzeti šansu, sasjeći je u korijenu. I tako je nastala sadašnja podjela Hrvatske na dvije NUTS2-regije: Jadransku i Kontinentalnu (prva je ostala nepromijenjena, a druga je zbroj dotadašnje Sjeverozapadne te Središnje i istočne regije). Rezultat: ostvaren je broj, odnosno prosjek s kojim se može cuclati EU, a sve ostalo je ubijeno. Županije žive dalje sa svojom političkom trgovinom kao stupom naše loše političke ekonomije. Jer, s izostankom pametne i proaktivne politike kako da zajednički jezik pronađu Pula i Zadar ili Split i Rijeka? Ili, što je zajedničko Vukovaru i Čakovcu ili pak zagorskim bregima i praporu u Baranji? I tako su velike šanse koje pružaju NUTS2-regije ubijene, u Hrvatskoj vlada business as usual, kroni kapitalizam je preživio netaknut, a NUTS2-regijama bavi se još samo Državni statistički zavod (jer mora zbog Eurostata).

I sada je sa svojim HDZ-povjerenicima Plenković ponovno oživio NUTS2-podjelu na tri regije. Ako je to prvi mali korak u pravom smjeru, treba mu zapljeskati i odati priznanje (i drugoj strani treba priznati kada zabije lijepi koš) i zaželjeti mu uspjeh u takvom preslaganju i razvoju nove svijesti. Neka se SDP srami što nije imao kuraže to isto napraviti.

Od podjele na tri NUTS2-regije Hrvatska bi imala mnogo koristi. Jedna od njih je da bi saznala mnogo više o sebi. Što nam tri NUTS2-regije kažu o zemlji? Od obilja zanimljivih informacija ovdje ćemo se osvrnuti samo na jednu: kako su se kretali odnosi regija kroz vrijeme, međusobno i u odnosu na prosjek države. Jednostavnosti radi, odabrana je vrlo primitivna mjera: prosječni dohodak po stanovniku regije izražen kao postotak nacionalnog prosječnog dohotka po stanovniku. Uz prihvatljive pogreške (ne u odnosu na obuhvat regije) može se napraviti serija od skoro 50 godina (od 1969. do najnovijih podataka iz 2015.), koja doduše ne daje rezultate “u decimalu”, ali pruža opću sliku. Budući da se ovakva podjela ne koristi i ne istražuje (Vedrana Pribičević i ja smo se 2008. i 2010. na ovo kratko osvrnuli), u Hrvatskoj za dobivene rezultate nema objašnjenja pa se može samo nagađati. Kretanje odnosa tijekom navedenih gotovo 50 godina prikazano je na slici.

Kroz cijelo se razdoblje rang-lista razvijenosti ne mijenja, što nije ništa neočekivano. Sjeverozapadna Hrvatska je cijelo vrijeme najrazvijenija, a Središnja i istočna Hrvatska najnerazvijenija regija. No mijenjaju se relativni odnosi. Uzeti zajedno, podaci pokazuju da se nakon 1979. do 2009. razlike nešto smanjuju, a onda sa stagnacijom nakon 2009. povećavaju, i to prvenstveno zbog zaostajanja Središnje i istočne regije. Odnosno, u Hrvatskoj na ovoj razini u početku postoji blaga konvergencija, ali odnedavno zemlja je u razdoblju divergencije.

Najzanimljivije je postojano zaostajanje Središnje i istočne Hrvatske. Prvo treba reći da mit o bogatoj Slavoniji nije točan, neki dijelovi Slavonije su još od sedamdesetih redovito svrstavani među nerazvijene dijelove zemlje (zapadnoj Slavoniji koja je siromašna bi se malo zažmirilo jer tamo je bilo puno Srba, dok je Posavina oko Županje jednostavno siromašna unatoč šumama). Odakle takvi postojani džepovi siromaštva u Slavoniji nije istraženo, a ni nesumnjivo najveći poznavatelj regija u Hrvatskoj Aleksandar Bogunović za to nije imao objašnjenje. Noviji zaostaci su lakše objašnjivi. Recentnijem zaostajanju Središnje i istočne Hrvatske pridonijelo je mnogo toga. Domovinski rat i kojekakve svinjarije vezane uz njega nisu pomogle i danas se prenaglašavaju (nakon 20 godina više nisu ni presudne), no važnije su druge tri stvari. Prvo, uspostavljanjem samostalne Hrvatske ta je regija postala pogranična, vanjska, a poznato je da pogranične regije zaostaju. Drugo, članstvo u EU na to je dodatno utjecalo, i to u dva smisla: članstvo u svim zemljama vodi zaostajanju regija vanjskih granica EU, a pristupanje Uniji potiče razvoj glavnog grada. Ni osamostaljenje ni članstvo zemlje u EU nisu bili dobri za ovu regiju. I na koncu, tu je i utjecaj transformacije. Opet, ovo nije istraženo, ali čini se da su prednosti poljoprivrede u socijalizmu (raširenost mješovitih domaćinstava koja se sastoje od radnika-seljaka) postale prokletstvo u kapitalizmu (male plaće i premali posjedi) pa je restrukturiranje u društvenom smislu bilo najbolnije. Čim je brana podignuta, uslijedila je zakasnjela transformacija. Drugim riječima, zaostajanje Središnje i istočne Hrvatske nikako nije nova stvar, to je sekularni trend od 1979. koji je uslijed spleta okolnosti dodatno naglašen. Takav pritisak zbog zaostajanja već dugo postoji, sada je samo oslobođen jer se kroz članstvo u EU otvorila brana pa se ne treba čuditi emigraciji. Naprotiv, tome se treba radovati jer živimo u zemlji u kojoj građani odnedavno osobnu sreću mogu tražiti na način na koji misle da je za njih najbolji, a ne biti prisiljeni na zaostajanje ili se zbog svojeg odlaska suočavati s više ili manje prikrivenim kritikama.

Relativni odnosi triju NUTS2-regija tijekom 45 godina

Od tri regije najveća kolebanja pokazuje Jadranska regija. Prvi i drugi val turizma digao je Jadransku regiju iznad prosjeka i približio je najrazvijenijem dijelu zemlje, ali ta dva vala nisu bila dovoljna da ga sustigne. Jedina regija koja pokazuje promjenu trenda s kapitalizmom je Jadranska regija jer od sustizanja prelazi u zaostajanje. Sekularne promjene ukazuju na to da se konvergencije ne može postići samo s turizmom, što je u novije vrijeme postalo vidljivo. Ovdje je zanimljivo napomenuti da je prije krize (koja u Hrvatskoj počinje 2009.) i na početku trećeg vala turizma Jadranska regija i dalje nešto ispod prosjeka i da ne pokazuje znakove sustizanja. I bez turizma Sjeverozapadna Hrvatska i dalje drži razmak. Hrvatska opsjednutost turističkim brojevima (koliko grla, koliko spavanja, kakva je turistička žetva, kako turiste oguliti) čini se da baš i nije pametna.

Sjeverozapadna Hrvatska neprekidno zadržava svoju relativnu prednost. Taj se dio zemlje nedvosmisleno okoristio samostalnošću i članstvom u EU. Izgubio je razvijeniju Sloveniju, kao najzapadnija regija države približio se jezgri i usko se povezao s glavnim gradom koji uživa posebni status. Takva dobitnička kombinacija dodatno je ojačana razvijenim kroni kapitalizmom i kvazirentom koju kao centar i broker moći dobiva od ostatka zemlje. Prednost bogatih i njihovo zadržavanje povlastica se ovdje jasno vidi. Kasnijim spajanjem Sjeverozapadne regije i Središnje i istočne regije prosjek je pao i dulje će se moći dobivati EU-fondove na koje ne bismo imali pravo da se zadržala podjela na tri regije i da se zadržao smisao regionalne podjele zemlje s ekonomski smislenim regijama.

Naravno, i ovakvi primitivni podaci pokazuju da ima mjesta za temeljitije istraživanje o tim važnim pitanjima prostorne konvergencije i divergencije u Hrvatskoj.

Sada se postavlja pitanje koliko je realno vjerovati da će Hrvatska promijeniti svoju NUTS2-podjelu i iskoristiti ogromne prilike koje joj se nude. Dosadašnji neuspjesi ukazuju na više stvari. Prvo, uče nas koliko je opravdana tvrdnja da se Hrvatska ne želi reformirati. Da ne želi provoditi nužne reforme. No NUTS2-iskustva ukazuju na nešto nad čime se treba još više zabrinuti. Ne samo da se Hrvatska ne želi reformirati nego i kada već ima primijenjeno dobro rješenje, ona ga odbaci i s takvog boljeg rješenja vrati se na lošije. To nije pitanje provedbe zamišljene reforme, nego je pitanje vraćanja na staro i ukidanja već obavljenog dobrog posla. Druga pouka je ipak optimističnija, kao što i priliči kraju teksta. Kada se stvari prepuste stručnjacima da ih oni samostalno, bez mnogo buke i tuđeg upletanja riješe, oni pokažu da su u stanju ponuditi dobro rješenje. Oni svoj posao znaju dobro napraviti.