POLITIČARI U RALJAMA ANGLI(CI)ZAMA:Zašto je uvozna riječ bolja?

Neke riječi i fraze osobito iz angloameričkog kulturnog generatora ulaze u uho i svijest drukčije od ostalih i gotovo da izazivaju ovisnost, pa sile zaražene ili obuzete da ih izgovaraju što češće mogu, da ih upotrebljavaju čak i u kontekstu kojem one ne pripadaju, kao da tim učestalim izgovaranjem češu vlastiti mozak ili jezik, makar usput nesmiljeno grebali po mozgu onih koji ih slušaju. Takvih je riječi u golemoj plimi anglizama i anglicizama doslovce (literally) bezbroj, a koja će i kada postati baš ta, katkad i svesvjetska poštapalica, ne može se predvidjeti jer popularnost neke riječi češće određuje slučaj negoli njezin smisao i značenje. Ranije su invazivniji bili žargonizmi, ali novi soj kojemu je sve dostupno preko interneta manje je zainteresiran za jezik ulice i kriminala, radije se prebacuje na prostor tehno-birokratskog, ponajčešće ipak – pseudointelektualizma, u svijet koji se nekada precizno razumio kao malograđanski.

Novi uvoznici i konzumenti riječi i fraza jesu ljudi s posebnim instinktom i darom da promptno prepoznaju i usvoje riječi i fraze koje potom gotovo kompulzivno ponavljaju dok ih ne istroše i dok, ako se ne prebace na nešto novo, ne postanu iritantni skupa s tim riječima. Lako je u takvih govornika uočiti smiješak gordosti kad među prvima izreknu koji od novih anglizama kao da osjećaju nadmoć nad ostalima koji ih tek trebaju stići. Kao inače u današnjem vremenu, nije važno biti kreativan, važno je biti prvi u trendu i tek pojedinci mogu razumjeti Franka Capru: “Ne slijedite trendove, pokrenite svoj!” A sljedbenici dolaze masovno i masivno, rabe riječi i fraze do iznemoglosti njihova značenja, a usput odašilju poruku da su tu i da drže priključak, da su slični tamo nekom uzoru, role modelu, te da upotrebom koje catch-phrase ili buzzword pridržavaju pripadnost internacionali srednjeg sloja kojem je svojstveno da robu, ljude i riječi troši, potom odbacuje nemilice, bez kajanja i sjećanja. Čovjek bi se pitao odakle taj užitak da se govori što i kako govore i drugi, a bit će da se radi o istoj žudnji da se ne bude različit kao kad se nosi što nose i drugi – tenisice, na primjer. Vic nakon trećeg slušanja postaje dosadan, poštapalice se katkad opetuju godinama, ponekad postaju čija karakterna crta. Stara pak poštapalica otužna je kao i stara šatrovačka riječ, a svakome bude jasno da je onaj tko je uporno izgovara nakon vala opće upotrebe naprosto zaostao u vremenu.

Ima nešto morbidno u cijeloj toj pomami za tuđim poštapalicama i trendovskim riječima, u toj želji da se bude isti kao oni drugi, a drukčiji od istih. I za jedno i za drugo pak vrijedi korištenje riječi badgeova, riječi prepoznavanja, odnosno šiboleta.

U Starom zavjetu, u Knjizi o sucima pleme Efrajima objavljuje rat Jifti (odnosno Jiftahu). “Tada Jifta skupi sve Gileađane i udari na Efrajima.” Grdno se krvoproliće tu zbilo, a Efrajim doživje težak poraz. Preživjeli se htjedoše vratiti kućama, ali je Jifta zaposjeo gazove (iliti brodove) na Jordanu rijeci i tamo je njegova straža dočekivala potučene vojnike te ih pitala jesu li od Efrajima. Oni bi lijepo odgovarali da nisu, a kako su, očito, bili jednako odjeveni, a i govorahu isti jezik kao i Gileađani, sve bi po poražene bilo u redu i provukli bi se da se Gileađani ne dosjetiše pa im jednom po jednom stadoše zapovijedati: “Hajde reci: ‘Šibolet!’ On bi rekao: ‘Sibolet’ jer nije mogao dobro izgovoriti. Oni bi ga tada uhvatili i pogubili na jordanskim plićacima. Tako je poginulo četrdeset i dvije tisuće ljudi iz Efrajimova plemena.”

Tako mala razlika, jedan glas tek, š : s, a ode toliko glava! Šibolet, doduše, znači dvoje: kukuruzni klip, odnosno bujica, riječna struja, no različito značenje nije u tom glavosjeku bilo presudno. Po život opasan bio je, vidjesmo, izgovor, drukčiji izgovor. Od pamtivijeka je, dakle, tako. Koliko smo puta na ovdašnjem prostoru bili svjedocima nemilih trenutaka u kojima se zbog drukčijeg izgovora, glasa, naglaska, riječi ili fraze tkogod isključuje ili uključuje u grupu, a bogami i tu je zbog toga palo glava.

Ali, na stranu krvoločni dio priče – šibolet danas označava riječ ili frazu koja pokazuje pripadnost kakvoj grupi, klasi, narodu. S uvoznim je riječima slično: “Rabim englesku riječ, dakle drukčiji sam od vas oko mene (dakle bolji sam, moderniji, napredniji, informiraniji), mentalno pripadam tamo.” Ali izgovorom te iste riječi ili fraze, avaj, tamo pokazujemo da nismo tamošnji, da smo odnekud, iz neke uboge provincije i to skriti ne možemo kao ni Efrajimi...

E sad, Englezi bi u slučaju iz Starog zavjeta rekli da su Efrajimi i Gileađani zapravo imali različit accent. Nažalost, naši pronositelji i prenositelji anglicizama vjerojatno nikad nisu pogledali u rječnik da vide što accent zapravo znači, nego ga automatski prevode kao naglasak. Ali razlika između “š” i “s”, valjda je to jasno, nije razlika u naglasku nego u izgovoru tih dvaju glasova, a to lijepo definiraju i engleski rječnici: accent = the way in which people in a particular area, country, or social group pronounce words, odnosno: accent = a distinctive way of pronouncing a language, especially one associated with a particular country, area, or social class. Radi se dakle o izgovoru, a ne o naglasku (za koji bi Englezi prije rekli stress). Što u našem jeziku znači naglasak, trebao bi znati svatko tko je završio osnovnu školu.

Tako se isto na prvu prevodi i rabi i riječ rest isključivo kao ostatak što dovodi do grotesknih izjava, na primjer: Croatia and the rest of Europe... Ostatak Europe? Europa kao ostatak? Što to znači? Na što misli prepristojna prodavačica kad u 8 ujutro poželi “ugodan ostatak dana”. Hrvatski enciklopedijski rječnik Novog Libera (prvi pri ruci) definira “ostatak” ovako: “ono što (pre)ostane nakon čega kao manji ili kraći dio; izvratak, kusur”.

Odjednom se prečesto počela pojavljivati riječ hrabriti, i to na mjestima gdje ne bi smjela. S vrlo čestim engleskim glagolom to encourage opet se zbiva isto – “prevodioci” obično pogledaju prvu ponuđenu riječ i drže je se kao pijan plota. A hrabri se nekoga koga je strah, tko se boji, i besmisleno je reći da navijači hrabre, na primjer Dinamo. Bodre ga, potiču, navijaju za njega uostalom.

Kako se to zbiva da neznanje i površnost nadjačavaju, kako to da se odričemo svojih riječi, njihova značenja, svoje tradicije i usvajamo tuđu koja ovako neznalački prenesena može biti samo forma bez značenja, jednako sterilna kao kad umjesto ”izvolite” prazno uglađeni službenici pitaju nabuflanu frazu: “Kako vam mogu pomoći?” (Prema How can I help you?) Anglizmi su riječi iz engleskog jezika i angloameričke kulture koje nužno ulaze u druge jezike jer su civilizacijske tekovine. No anglicizmi su riječi, fraze, sintaktičke i gramatičke kategorije, običaji i navike koji su karakteristični za engleski jezik i kulturu anglofonih zemalja i naroda i neprimjereni su drugom podneblju osim ako ono samo ne počne odustajati od sebe.

U odustajanje od sebe, a i u anglicizme spada i usvajanje tuđih blagdana, slavlja i običaja – Valentinovo, Noć vještica. A u isti koš spada tobože englesko spelovanje. Nedavno je jedan saborski zastupnik na radiju uporno izgovarao BiDiPi. Za običan BeDePe – bruto domaći proizvod! Domaći... Jednako tako dobivamo brojčanu jedinicu bilijun na mjestu na kojem mi govorimo milijarda. A milijarda je (samo) 109 dok je bilijun 1012. Razlika je poprilična. Ad hoc prevodioci bez dovoljnog poznavanja engleskog, a i hrvatskog, caruju u medijima i prenose bez znanja i provjere što nađu u engleskom tisku i bez rezerve prenose u naš prostor. Ali, kako povjerovati nekome tko piše o sukobu Rusa i Ukrajinaca, a u tekstu spominje neki grad koji se zove Rostov-on-Don (umjesto Rostov na Donu), po takvima Putin stoluje u Kremlinu umjesto u Kremlju, a temeljno pravilo da se ruska imena pišu fonetski krše neuki junoše pa nam pišu o nekom Trotzkyju (Trockom), Khrushtchovu (Hruščovu), sve češće se može naići na Lenina i Stalina.

O, kako tek ljudi iz politike vole anglizme i anglicizme, potvrda je mnogo. Franjo Tuđman je vrlo često rabio prastaru frazu the last but not the least (s problematičnom upotrebom članova), baš koliko često Zoran Milanović rabi “na kraju dana” (prema at the end of the day), frazu koja se počela širiti sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a oksfordski su je leksikografi 2008. u knjizi Damp Squid proglasili najiritantnijom frazom u engleskom jeziku, a i kulturi. Vesna Pusić ne rabi prijevode, ona je s engleskim na “ti” i oholo se postavlja po običaju, pa tko razumije – razumije. Mirela Holy sklona je polit- i tehno-birokratskim anglicizmima koji valjda trebaju plašiti nevježe. Jedan od njih stoji kao legitimacija i u nazivu njezine stranke – “održiv” (sustainable), što je riječ naročito rabljena u “zelenoj” sferi, ali već i tamo poprilično izlizana. Čudno, ta stranka je morala biti svjesna neodrživosti svog imena. Uzgred, to je jedina stranka koja ima različite politike (kako izišavši iz stranke Marina Biti svjedoči u jednom intervjuu), a očito je opet u pitanju krivi prijevod – policies u tom kontekstu nisu politike nego smjernice.

Vrh upotrebe anglizama svakako pripada Siniši Hajdašu Dončiću. Prošle je godine, baš nekako uoči Valentinova, izrekao već poznatu rečenicu: “Reći ću vam jednu lijepu englesku riječ da je proračun wobbly.” Tvorac te ne baš suvisle izjave očito nije baš tako upućen u jezik da još umije govoriti i o ljepoti koje riječi. (A riječi ne mogu biti ni lijepe ni nelijepe.) Prije će biti da mu je namjera bila da malo s visine popuje, patronizira, a i htio je biti malčice duhovit. A odakle baš ta riječ da mu se dopadne pa da nam je servira kao neuku puku, i to po svim našim pravilima (s običnim “v” i običnim “o”), nije teško dokučiti. Kao ministar prometa g. Dončić svakako zna da je na otvaranju londonskog Millennium Bridgea (Milenijskog mosta) upriličen dobrotvorni hod preko tog mosta (skupljao se novac za fond za “Spas djece”) i nagrnulo je previše ljudi pa se od ritma koraka most zaljuljao i tako stekao popularno ime – Wobbly Bridge (odnosno klimavi, most koji se ljulja), a taj je pridjev ušao u širu upotrebu.

I neke riječi koje postoje u našem jeziku postaju popularne jer su takvima postale i u engleskom. Do prije nekoliko godina je sve bilo definitivno: definitivno dobro, definitivno glupo, definitivno je padala kiša, hrana je bila definitivno skupa..., ali je i taj pridjev postao definitivno dosadan. Zamijenjen je (kako u manirizmu biva) još ekstremnijim i sve je postalo ultimativno! Ultimativan doživljaj, ultimativan užitak, ultimativno pivo... Za sada nije smišljeno ništa što ide dalje od ta dva pojma koja označuju konac. Nisu to još našli ni američki inovatori praznine, ali priznati se mora: u nas se rodilo nešto novo – prefiks pre koji služi kao ultimativni superlativ (a ne kao oznaka za pretjeranu količinu) – stvari su sada u nas predobre, prestrašne, pre...svašta...) Jer, malograđanska svijest sve množi najmanje sa sedam pa i obične stvari bivahu fantastične, fenomenalne, svjetske, prva liga, dok nisu postale užasno ukusne, strašno lijepe, jezivo dobre, strahovito obične (ah, horrible, terrible, terrific...) i sada su na pravoj mjeri – pre...

Zadnjih petnaestak godina u Americi i Engleskoj, a u nas zadnjih, recimo, pet, jedna od najpopularnijih besmislica jest: on a daily basis, odnosno: na dnevnoj bazi. Ta novotarija, vidi se, nekome i zvuči pametno, ali potpuna je besmislica i u engleskom i u našem jeziku jer postoje izrazi daily, every day, a kao i u nas – dnevno, svakodnevno. Mnogo je bilo prigovora TV-seriji “Crno-bijeli svijet” zbog loše rekonstrukcije vremena o kojem govori. Nažalost, evo još jednog. U trećoj rečenici prve epizode javlja se ta novodobna fraza – na dnevnoj bazi! Ne, zasigurno u ono vrijeme nitko to nije izgovorio jer takva formulacija nije postojala! Nije moguće rekonstruirati vrijeme anakronizmima. Fraza “na dnevnoj bazi” u toj seriji zvuči jednako kao da je tkogod rekao da su u to vrijeme svirali “Arctic Monkeys”. Ali, tko da se više i ljuti ili sprda s onima koji misle da su se poenglezili, pointelektualizirali? Kad:

Ni začuditi se niti se iznenaditi više ne znamo bez oops!, ni diviti bez wow, sve češće imamo “leptiriće u želucu” (butterflies in stomack), sve češće pišemo karakterima a ne slovima, konektiramo se a ne spajamo, donosimo rezolucije umjesto najobičnijih odluka, sve postaje noćna mora, nightmare, sve postaje ono što je Matoš napisao u svojoj Mori:

To golo more, more tuposti

To Mrtvo More naše gluposti

Činjenica je da se desno orijentirana populacija manje služi anglizmima, a njihovo se zanimanje za jezik i njegovu upotrebu uglavnom okreće unazad, reinstalaciji anakronizama. Koliko li je samo elektrona stimulirano da se i u današnju upotrebu uvede riječ stara više od osamdeset godina kao što je promidžba, na primjer. A tako besmislena riječ – pro+movere (lat.: micati, maknuti). Ali glagol promicati već je postojao u hrvatskom jeziku. Izvedenica pak iz te, nikako stare “prirodne” hrvatske, nego potpuno umjetne, poluprevedene riječi promičba čak je stekla i rijedak status – piše se (tobože) etimološki. Kakav je tek to šibolet s kobnom prijetnjom – tko nije s nama, taj je protiv nas. Da, desnica se još bavi latinizmima – tek neka se spomene riječ transparentno: devedesetih nitko tko je držao do sebe nije propustio zgodu a da je ne navede.

Jednom sam pitao čovjeka s Radija 101 zašto puštaju potpuno besmislen, u jezičnom smislu potpuno pogrešan jinggle “When I’m listening One-O-One, I’m losing my control” – jer bolje bi tu pristao present simple a ne present continuous, a uz glagol listen obavezno mora ići to, a ni član the ne bi bio suvišan, a on mi reče: “Ne kužiš ti to.” Povukao sam se i prvi i posljednji put izrekoh najgoru ljigu od amerikanizma: “Honkey Donkey.”

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: