Ako Hrvati ne postanu ustavno ravnopravni, Federaciji prijeti potpuni razdor, a državi raspad

Banjolučki politički analitičar, profesor na tamošnjemu Fakultetu političkih nauka (predaje međunarodne odnose i vanjsku politiku) dr. Miloš Šolaja ubio mi je svaku nadu da ću uspjeti proniknuti u bit problemskog sklopa zvanog “Bosna i Hercegovina” – kad smo se ovih dana susreli u hotelu “Dubrovnik” u Zagrebu. Rekao mi je, i to tonom kojem nije manjkalo uvjerljivosti:

– Izgubit ćete vrijeme budete li pokušali shvatiti Bosnu i Hercegovinu! Ne shvaćamo je ni mi koji u njoj živimo.

A takva bi, otprilike, bila i moja završna bilanca, nakon višednevnih razgovora s devetoricom uglednih pripadnika bosanskohercegovačke javne i intelektualne scene, koji se (s pravom) smatraju ekspertima za BiH. A odlučio sam se za paritetni ključ, tako da sam iz svakog od tri konstitutivna naroda u BiH izabrao trojicu.

Od Hrvata, razgovarao sam s politologom Tvrtkom Milovićem, sociologom Ivanom Vukojom i novinarom Jozom Pavkovićem; od Bošnjaka s politologom dr. Šaćirom Filandrom, profesorom Nerzukom Ćurkom i novinarom Senadom Avdićem; a od Srba s politologom dr. Nenadom Kecmanovićem i političkim analitičarima dr. Milošem Šolajom i Anđelkom Kozomarom.

Razilaženja i podjele među njima (ili bolje rečeno: među nacionalnim pozicijama koje zastupaju) toliko su veliki da je iz njihovih iskaza nemoguće izvući ono što se matematičkim jezikom obično naziva “najmanjim zajedničkim nazivnikom”. Primijetio sam, doduše, da kod mojih srpskih sugovornika postoji određeno razumijevanje za hrvatsko pitanje u BiH, ali to je ujedno i jedina bliskost ili podudarnost o kojoj se ovdje može govoriti.

Ratne granice

Moja polazna pozicija, prije nego što sam počeo razgovarati, bila je konstatacija da rezultati zadnjeg popisa stanovništva BiH, provedenog 2013. i objavljenog u lipnju 2016., zorno pokazuju da se u BiH dovršava, ili je već dovršena, etničko-teritorijalna homogenizacija te države. Ta se tvrdnja može izraziti uz pomoć nekoliko natuknica (odnosno brojki).

Prvo, prvi put u povijesti BiH Bošnjaci (Muslimani) tvore natpolovičnu većinu stanovništva – 50,11 posto (1,769.592).

Drugo, Hrvata ima manje nego ikad u novijoj povijesti BiH – samo 15,43 posto ili u apsolutnom iznosu 544.780, čak 220.000 manje nego što ih je bilo prije rata 90-ih.

Treće, etnička slika Federacije BiH (u kojoj ukupno živi 2,219.220 stanovnika) pokazuje veliku neravnotežu: 70,4 posto Federacije tvore Bošnjaci, a samo 22,4 posto Hrvati.

Četvrto, svaki od triju konstitutivnih naroda BiH danas čvrsto drži svoj dio teritorija, tako da onaj stari argument (ponavljan 80-ih i na početku 90-ih), kako je Bosna i Hercegovina previše etnički izmiješana (poput leopardove kože) i da je nije moguće podijeliti na čiste (kompaktne) teritorije – više ne vrijedi. Na srpskom teritoriju (Republika Srpska) Srbi imaju apsolutnu većinu i suvereno drže svu vlast; na bošnjačkom dijelu Federacije BiH Bošnjaci imaju apsolutnu većinu i svu vlast; na hrvatskom dijelu Federacije BiH Hrvati imaju apsolutnu većinu i čvrsto drže svoju vlast. Sasvim sigurno nećemo pogriješiti ako kažemo da etničko-teritorijalna slika BiH, stvorena ratom 90-ih, ne samo da se nije mijenjala u proteklu 21 godinu mira nego su joj u tom poslijeratnom razdoblju dodatno izbrušene unutarnje granice.

Ili drugim riječima: etnička homogenizacija i teritorijalno razgraničenje BiH provedeno u ratu vojnom silom, u miru je samo “fino” dorađeno političkim sredstvima.

Sarajevo - 83,8% Bošnjaci, 4,2% Hrvati, 3,2% Srbi

Politički analitičar mr. sc. Tvrtko Milović (po struci politolog, trenutačno direktor HRT Kiseljak) u jednoj je svojoj studiji, objavljenoj na portalu Dnevnik.ba, ustvrdio da od 142 općine u BiH čak u njih 116 jedan od triju konstitutivnih naroda (Hrvati, Bošnjaci, Srbi) ima dvotrećinsku većinu, a samo u šest općina nijedan od triju konstitutivnih naroda nema natpolovičnu većinu – tako da se te općine mogu smatrati posljednjim ostatkom nekadašnje, multietničke BiH.

Tvrtko Milović

Meni je o tome rekao:

– Popis iz 2013. dokazao je ono što smo svi znali kroz izborne cikluse prethodnih 20 godina – Bosna i Hercegovina je etnički homogenizirana zemlja u skladu s rezultatima rata! Nacionalni korpusi se okupljaju na teritoriju koji su “držali njihovi”. Tek je nekoliko iznimaka od ovog pravila, poput Brčkog, Bosanskog Petrovca i skupine općina u Središnjoj Bosni...

To je, dakle, konstatacija br. 1, s kojom sam ušao u ovu temu. A druga je konstatacija ono što mi je potvrdio i jedan od trojice mojih hrvatskih sugovornika, sociolog iz mostarskoga Instituta za društveno-politička istraživanja, ujedno i ravnatelj HNK Mostar, Ivan Vukoja, koji mi je kazao:

– Etnoteritorijalna homogenizacija BiH je činjenica, ali u okviru Federacije BiH ta činjenica još nije dosljedno institucionalizirana, ili drugim riječima: administrativno-teritorijalni ustroj ne prati etno-teritorijalnu homogenizaciju o kojoj je riječ.

Kada te dvije tvrdnje, o etno-teritorijalnoj homogenizaciji BiH i nepostojanju administrativno-teritorijalnog ustroja koji bi je pratio i podupirao, međusobno usporedimo i ukrstimo, dobit ćemo koordinatni sustav koji nam simbolički pokazuje (i danas) aktualno hrvatsko pitanje u BiH, što je, u biti, glavna tema o kojoj sam razgovarao sa svojim hrvatskim, bošnjačkim i srpskim sugovornicima iz BiH.

Treći entitet

Bosna i Hercegovina je u svakom mogućem pogledu vrlo zamršena država. U konstitutivnom smislu, zasnovana je na tri nacionalna kolektiviteta, ali je po Daytonskom ugovoru iz 1995. podijeljena samo na dva entiteta – na Republiku Srpsku i Federaciju BiH. Federacija BiH podijeljena je, opet, na 10 županija ili kantona, s posve različitim, pa i dijametralno različitim nacionalnim strukturama. U šest županija Federacije BiH većinu imaju Bošnjaci (Muslimani); u jednoj županiji, Srednjobosanskoj, Hrvata i Bošnjaka ima podjednak broj, dok u četirima županijama – Zapadnohercegovačkoj, Hercegbosanskoj, Hercegovačko-neretvanskoj i Posavskoj – većinu sačinjavaju Hrvati. Te su četiri županije uz to prostorno naslonjene na teritorij Republike Hrvatske i tvore s njom zemljopisnu i etničku cjelinu.

Mostar - 48,4% Hrvati, 44,2% Bošnjaci, 4,2% Srbi

Upravo ta činjenica – da su na teritoriju četiriju županija koje su prostorno vezane za Hrvatsku etnički kompaktni – Hrvatima služi (barem naizgled ili na prvu loptu) kao najjači adut i najčvršće uporište u zahtjevu za formiranjem tzv. trećeg, hrvatskog entiteta. S trećim entitetom Bosna i Hercegovina postala bi federacija ili konfederacija.

O tome glavni urednik Večernjeg lista za BiH i redoviti kolumnist tih novina Jozo Pavković kaže:

– Treći entitet bi sigurno bio stabilizirajući faktor u BiH, jer bi riješio pitanje stalnih hrvatskih frustracija zbog majorizacije, ali i ublažio srpsko-bošnjački entitetski dualizam koji blokira sve pozitivne procese u zemlji. Proteklih 20 godina pokazuje da je ovakva dvoentitetska BiH nestabilna i nefunkcionalna i teško da bi bilo kakav preustroj mogao rezultirati većom nestabilnosti i nefunkcionalnosti. Naprotiv.

Međutim, priča o trećem, hrvatskom entitetu u Bosni i Hercegovini zasad, među Bošnjacima u BiH, ne prolazi. U to smo se na najizravniji mogući način mogli uvjeriti nakon nedavnog posjeta novog hrvatskog premijera Andreja Plenkovića Bosni i Hercegovini. Progovorio je u Sarajevu, zajedno s ministrom vanjskih poslova RH Davorom Ivom Stierom, o mogućnosti federalizacije BiH i za to odmah bio “nagrađen” – ne toliko on osobno koliko bosanskohecegovački Hrvati – uhićenjem desetorice nekadašnjih pripadnika HVO-a iz Orašja, pod optužbom da su za rata u BiH počinili ratne zločine.

Orašje - 87,3% Hrvati, 10,1% Bošnjaci, 0,8% Srbi

Tijekom ove godine bili smo svjedoci dviju značajnih i spomena vrijednih hrvatskih inicijativa za rješavanje hrvatskoga pitanja u Bosni i Hercegovini, u kojima možemo zamijetiti neke nove, po mnogo čemu drukčije tonove u odnosu na dosadašnje hrvatske prijedloge i pokušaje.

Prva je inicijativa studija Instituta za društveno-politička istraživanja (IDPI) iz Mostara pod naslovom “Bosna i Hercegovina – federalizam, ravnopravnost, održivost. Studija preustroja BiH u cilju osiguravanja institucionalne jednakopravnosti konstitutivnih naroda”, a druga otvoreno pismo hrvatskog člana Predsjedništva BiH Dragana Čovića odaslano članicama PIC-a (Peace Implementation Commitee) i OHR-u, a pročitano pred Skupštinom UN-a.

Studija mostarskoga IDPI-ja predstavljena je 8. lipnja o. g. u Europskom domu u Zagrebu, u nazočnosti 50 posjetitelja (među kojima je bila i veleposlanica BiH u Hrvatskoj Renata Paškalj). Jedan od njezinih urednika Ivan Vukoja rekao mi je o njezinu sadržaju i temeljnom pristupu:

– Politička situacija u BiH ipak je malo složenija. BiH je država u čijem ustroju ima mnogo elemenata federalizma i konsocijacijske demokracije, tako da se ne može govoriti o apsolutnoj vlasti pojedinih naroda na pojedinim teritorijima. Osobito to nije točno za Hrvate. Zbog složenosti i međuovisnosti političkog i institucionalnog sustava Hrvati nigdje čvrsto ne drže vlast, niti imaju kompaktan teritorij. Naime, u, kako ga vi zovete, hrvatskom dijelu Federacije BiH (one četiri spomenute hrvatske županije – op. a.) živi tek oko polovica od ukupnog broja Hrvata u BiH, a i cijeli taj teritorij je rascjepkan na nekoliko županija od kojih je ona najveća i najsnažnija, Hercegovačko-neretvanska županija, zapravo mješovita županija u kojoj Hrvati paritetno dijele vlast s Bošnjacima. Generalno, županijske institucije nemaju snagu nametnuti se kao bitan politički čimbenik u bosanskohercegovačkom političkom i institucionalnom arhipelagu.

Ivan Vukoja

Tvrtko Milović mi je sa svoje strane to ovako opisao:

– Hrvati jesu teritorijalno kompaktni u tri županije, u Zapadnohercegovačkoj, Hercegbosanskoj i Hercegovačko-neretvanskoj, ali oko 50 posto Hrvata ne živi u tim županijama. Ostali Hrvati razasuti su po Bosni u manje-više kompaktnim, ali međusobno razdvojenim enklavama u kojima rijetko imaju apsolutnu većinu. Želim reći da je najmanje 50 posto Hrvata u BiH životno nerazdvojno od Bošnjaka. Iako postoji mogućnost da se disperzirano hrvatsko stanovništvo objedini u nekakvu teritorijalnu jedinicu s diskontinuitetom, postoji bar nekoliko boljih rješenja za Hrvate. Najbolji je prijedlog, po mom mišljenju, dao upravo mostarski IDPI, čija studija predlaže ujedinjenje triju županija s hrvatskom većinom (uz nešto izmijenjene granice) i proglašenje Županije Središnja Bosna distriktom s posebnim režimom upravljanja. U distriktu Središnja Bosna našle bi se još i općine Žepče i Usora.

Moguće rješenje

Takvim bi ustavno-pravnim i institucionalnim (pre)ustrojem Federacije BiH, po Milovićevu tumačenju, Hrvati i Bošnjaci imali ustavnu i teritorijalnu ravnopravnost, dok bi u posebno osjetljivom području Središnje Bosne zajednički dijelili vlast prema unaprijed utvrđenim kvotama i sistemima ravnoteže moći.

– Na taj bi se način – posebno je istaknuo Milović – onemogućile bilo kakve separatističke ideje od kojih bošnjački korpus panično strahuje.

Zasigurno je i Jozo Pavković, u razgovoru sa mnom, imao na umu studiju IDPI-ja iz Mostara kad mi je rekao da treći entitet u BiH “uopće ne bi morao biti teritorijalno kompaktan”, odnosno da bi “teritorijalni diskontinuitet omogućio da u tom entitetu budu i hrvatske enklave u središnjoj Bosni i Posavska županija, a upravo bi to pobilo bošnjačke argumente o teritorijalnim podjelama”.

Međutim, Jozo Pavković mi je uz to na­glasio još jednu činjenicu, a to je da je Hrvatima treći entitet zapravo (mnogo) važniji kao ustavno-pravni jamac njihove (danas ozbiljno ugrožene) ravnopravnosti u BiH nego kao teritorijalna cjelina. Pritom je, pretpostavljam, posebice imao u vidu dvije vrlo velike nepravde koje su učinjene bosanskohercegovačkim Hrvatima nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma 1994.

Riječ je o dvjema intervencijama među­narodne zajednice koje su, po riječima mojih hrvatskih sugovornika, “dramatično poremetile balans između Bošnjaka i Hrvata koji su, po Ustavu, konstitutivni narodi”.

Prva velika intervencija na štetu Hrvata dogodila se 2000., kada je američki voditelj misije OESS-a Robert Barry izmijenio izborna pravila i propise koji su dotad omogućavali malobrojnijim Hrvatima da sami mogu birati svoje predstavnike u gornji, nacionalno koncipirani Dom naroda Parlamenta Federacije BiH. Otad Hrvate u Dom naroda mogu izabrati Bošnjaci u toliko dominantnom broju da mogu donositi sve odluke štetne za Hrvate.

Još veći udar na povjerenje između Hrvata i Bošnjaka u Federaciji BiH dogodio se 2003., kada je međunarodna uprava u BiH (visoki predstavnik Wolfgang Petritsch, ali opet pod pritiskom američke administracije) izmijenila Ustav Federacije BiH. Do 2003. Hrvati su imali paritet u Vladi Federacije BiH i mogli su o svim pitanjima odlučivati posve ravnopravno, a otad Vlada Federacije BiH ima devet Bošnjaka, pet Hrvata i tri Srbina, tako da, po Pavkovićevim riječima – “svi Hrvati da se ujedine čak i zajedno sa Srbima, sve odluke u Vladi Federacije BiH mogu donijeti Bošnjaci”.

Ovdje se, dakako, ne radi samo o nekim apstraktnim pitanjima, vezanim za načelni ustavnopravni položaj Hrvata u BiH, nego i o nekim sasvim praktičnim problemima i situacijama koje podrazumijevaju i sustavno izvlačenje novca s hrvatskih područja (na temelju izmjena brojnih zakona u Federaciji BiH izglasanih od bošnjačke većine).

Vitez - 55,5% Hrvati, 40,7% Bošnjaci, 1,3% Srbi

Stoga je među politički organiziranim Hrvatima u BiH postignuta neka vrsta konsenzusa u shvaćanju da put k pravednom i za Hrvate prihvatljivom rješenju vodi preko doslovnog poništavanja odluka međunarodne uprave iz 2000. i 2003. U tome se i sastojala bit otvorenog pisma Dragana Čovića (iz kolovoza o. g.) upućenog članicama PIC-a i OHR-u, u kojem je on posebno istaknuo da se “jednakopravnost može ostvariti na više načina i kroz više različitih modela”, odnosno da se “hrvatsko pitanje može riješiti i bez teritorijalnog ustroja”.

“Za to je”, apostrofirao je u svom pismu Čović, “dovoljno kroz ustavne i promjene izbornog zakona vratiti dio prava koja je Hrvatima pružao Washingtonski sporazum, odnosno tekst izvornog Ustava Federacije BiH.”

Strahovi Bošnjaka

Hrvati u BiH su, dakle, fleksibilni, pomalo čak i reteriraju i (više) ne inzistiraju strogo na nekakvu ekskluzivnom teritorijalno kompaktnom i zaokruženom trećem entitetu koji bi i u doslovnom smislu riječi podrazumijevao teritorijalnu podjelu BiH po strogo etničkim ili nacionalnim kriterijima – ali čak i takvi njihovi kompromisni prijedlozi i inicijative ne nailaze na pozitivan odjek u bošnjačkoj političkoj i široj javnosti. Studija mostarskoga IDPI-ja nije izazvala apsolutno nikakve reakcije, kao da nije ni sastavljena, odnosno ponuđena na raspravu, a ni o Čovićevu pismu, iako je ono, navodno, donekle odjeknulo u međunarodnim krugovima, danas (uglavnom) nitko ne govori.

Takav, a priori negativan odnos Bošnjaka prema svim hrvatskim prijedlozima, inicijativama i sugestijama, ma kakve one bile, Tvrtko Milović mi je pokušao sažeti ovim riječima:

– Bošnjaci su protiv trećeg entiteta, jednako kao i protiv svakog rješenja kojim bi Hrvati bili ravnopravni, iz jednostavnog razloga što smatraju da bi Hrvati svoju ravnopravnost iskoristili za odcjepljenje od BiH. Radi se o strahu koji bošnjačke političke stranke uporno podgrijavaju već 20 godina. Taj nerealni strah od raspada države paralizirao je svaki dosadašnji pokušaj promjene Ustava i preuređenja države.

Na moje pitanje odakle baš takav i toliki strah kod Bošnjaka Milović mi je odgovorio:

– Moderna bošnjačka politička elita smatra da je BiH bošnjačka država, da su Srbi nužno zlo, a Hrvati folklorna skupina i da im je jedina funkcija plaćanje poreza, smatrajući vladanje privilegijom najbrojnijih. To jest – njih, Bošnjaka. Formiranjem teritorijalne ravnopravnosti Hrvata u BiH došao bi kraj ovakvim snovima, i zato su oni protiv svakog rješenja, a ne samo protiv trećeg entiteta.

Šaćir Filandra

Moji sugovornici s bošnjačke strane gledaju, naravno, na sve to dijametralno drukčije, stavljajući u najkrupniji plan ratno nasilje kao put i način kojim se, 90-ih, došlo do sadašnje etničko-teritorijalne homogenizacije u Bosni i Hercegovini. Redoviti profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu (ujedno i dekan tog Fakulteta) dr. Šaćir Filandra rekao mi je, uz ostalo:

– Današnja etnoteritorijalna homogenizacija bosanskohercegovačkog stanovništva nije rezultat demokratskog razvoja ove zemlje, nego ratnog nasilja: etničkog čišćenja, genocidnih radnji, ubijanja civila, koncentracijskih logora, pljačkanja i protjerivanja nesunarodnjaka, dakle krajnje nedemokratskih i nasilnih radnji. Zagovornici realpolitike zaboravljaju nemoralni karakter ovakva stanja: podjela o kojoj je riječ nastala je u odsutnosti etike iz politike, a sada se očekuje da se te neetične radnje politički legitimiraju, što ne ide. Sumnjam da bi ijedan moralan čovjek, a još ih u politici ima, prihvatio postojeće stanje kao “normalno” i na tuđoj nesreći gradio svoju sreću.

Ključni faktor: Amerika

Dr. Filandra me uz to upozorio da bi podjela BiH značila nove “permanentne sukobe”. Pritom me podsjetio na primjer Palestine i rekao mi da “to nije europsko rješenje niti ga kao prijedlog očekujemo od prijatelja”.

Ovdje ne mogu prešutjeti da mi je o mogućnosti pojave tzv. bosanskohercegovačke varijante palestinsko-izraelskog sukoba u slučaju podjele BiH na tri entiteta vrlo eksplicitno govorio i profesor Univerziteta u Sarajevu dr. Nerzuk Ćurak. Nisam to mogao drukčije protumačiti nego kao pokušaj zastrašivanja ne samo domaće nego i međunarodne (osobito američke) javnosti – jer dovoljno je samo i ovlaš spomenuti primjer palestinsko-izraelskog sukoba i mogućnost njegove reprize na tlu Bosne i Hercegovine pa da unaprijed svi dignu ruke od svakog sustavnijeg i ozbiljnijeg promišljanja o smislu i potrebi ustavno-pravnog preustroja BiH.

Uza sve to, Filandra je još istaknuo:

– Hrvatski političari u BiH s pravom su pojedinim rješenjima (izbor člana Predsjedništva BiH) nezadovoljni i umjesto da stvar riješe s Bošnjacima, okrenuli su se zadnjih godina Miloradu Dodiku i uz njegovu pomoć nastoje ostvariti neke svoje trenutne interese!

Sarajevski novinar Senad Avdić bio je u svojim odgovorima mnogo fleksibilniji od sveučilišnih profesora Filandre i Ćurka (žao mi je što ih zbog nedostatka prostora ne mogu sve redom izložiti), hrvatsko postavljanje na dnevni red pitanja usklađivanja Ustava Federacije BiH s političkom realnošću u toj zemlji ocijenio je “legitimnim” (i sam o tom Ustavu ima vrlo kritično mišljenje), međutim osobno ne vjeruje ni u kakvu mogućnost bitnije promjene Ustava u smislu teritorijalno-ustavne rekompozicije – barem ne u dogledno vrijeme. Jer, za takvo što, tvrdi, nužna su dva preduvjeta, koja će se teško moći ispuniti.

Senad Avdić

Prvi je preduvjet “unutarnji konsenzus triju naroda, odnosno njihovih političkih stranaka”, a drugi – “volja međunarodne politike, prije svega Sjedinjenih Američkih Država”. Što se ovoga drugog preduvjeta tiče, Avdić ističe:

– Vidjeli ste kako je nedavno ambasada SAD-a u BiH reagirala, promptno i oštro, na oprezno iznesenu ideju hrvatskog ministra vanjskih poslova Davora Ive Stiera o promjeni Daytona! Američka administracija i dalje je ponosna na svoju ulogu u okončanju rata i uspostavi mira u BiH i mislim da će trebati jako mnogo argumenata da promijene svoj stav prema Daytonu.

U ovome je, moram reći, Senad Avdić potpuno suglasan sa svom trojicom mojih srpskih sugovornika iz BiH – Milošem Šolajom, Anđelkom Kozomarom i Nenadom Kecmanovićem.

Pitanje ustavno-pravnog preustroja BiH, osobito u svjetlu potrebe za formiranje treće, hrvatske jedinice, dr. Šolaja mi je, kratko i jasno, definirao kao – kvadraturu kruga.

Pritom je duhovito konstatirao:

– Do 2002. izbrojio sam sedam neuspješnih pokušaja bosanskohercegovačkih Hrvata da riješe svoje pitanje u BiH (nisu svi išli eksplicitno za samostalnim teritorijem), a onda sam prestao brojiti. Od onih sedam najjači je bio projekt Hrvatske samouprave iz 2000., koji je bio vezan i za tadašnju Hercegovačku banku.

Evo što mi je pak rekao politički analitičar iz Banje Luke Anđelko Kozomara:

– U ovome trenutku nisu Bošnjaci jedini koji se protive podjeli BiH, jer SAD i tri ključne članice EU – Njemačka, Engleska i Francuska – također žele zadržati postojeće stanje iz jednostavnog razloga što njima odgovara stalna proizvodnja kaosa na Balkanu, stalno držanje tenzija na visokom nivou, a posljednjih godina i borba za odlučujući utjecaj na ovim prostorima s Rusijom. Njihova je procjena da bi ovakvom etničkom podjelom, koja je ipak za sve realnost, pa i za njih, iako to neće javno priznati, Republika Srpska postala interesna zona Rusije, a bošnjački entitet kao samostalna državica bio bi poprište radikalnog islama, regrutni centar terorista, i to na samoj granici s Europskom unijom i NATO-om.

A od niza vrlo zanimljivih odgovora što mi ih je dao profesor emeritus na Univerzitetu u Banjoj Luci dr. Nenad Kecmanović izdvojio bih ovaj:

- Čini mi se da su Muslimani/Bošnjaci tijekom posljednjih četvrt vijeka manipulirani od tzv. međunarodne zajednice, a oni ili toga nisu svjesni, ili to ne smiju reći, ili neće sami sebi priznati. Najprije su, nagovorom Izetbegovića da povuče paraf s Lisabonskog sporazuma, gurnuti u rat sa Srbima, a potom i s Hrvatima, u kojemu su kao slabiji relativno najgore prošli. Onda im je, jednako kao i Hrvatima, nametnut Washingtonski sporazum, da bi u Daytonu potpisali sporazum po kojemu su dobili manje nego što im je Lisabonski sporazum nudio bez ispaljenog metka. Uz iluziju, koju im je, navodno, na margini Daytona podgrijao Richard Holbrooke, da će SAD Bosnu naknadno napraviti bošnjačkom, ostali su i bez entiteta i bez unitarne BiH. Iluzija, međutim, tvrdoglavo traje i održava je islamofobični Zapad, koji strahuje da bi izdvojen muslimanski entitet omogućio prodor islamskog terorizma u Europu i da je tijesna mješavina s kršćanima najbolja obrana. Hrvati i Srbi u BiH su taoci te ideje koja se vraća kao bumerang: svjedočimo prodoru vehabizma i terorizma i islamskoj ekstremizaciji do rata najsekularnijih muslimana na svijetu. Sada u BiH imamo zapaljivu kombinaciju američkog i islamskog koncepta globalizma i svim lokalnim nacionalnim akterima u interesu je da sami što prije nađu ustavni kompromis u skladu s realnim stanjem... – kaže dr. Kecmanović.

Jasno, ovdje se samo po sebi postavlja pitanje koliko će dugo bosanskohercegovački Hrvati čekati da se riješi njihova situacija u BiH i, ako se ne riješi, što će poduzeti.

Novi sukob?

Zadnji popis stanovništva (onaj iz 2013.) pokazao je da ih je u BiH 220.000 manje nego što ih je bilo prije rata 90-ih. Koliko će ih biti manje nakon idućeg popisa stanovništva, 2023. godine?

A ako se stvar u međuvremenu ne riješi, može li se očekivati da će se Hrvati u BiH samoorganizirati? A to onda, u širem smislu riječi, implicira i pitanje mogu li se ratni sukobi u BiH, nedajbože, obnoviti.

Na moje pitanje je li moguće izbijanje novog rata (ili nastavak onog starog, iz 90-ih) u BiH Tvrtko Milović mi je odgovorio:

– Načelno je to moguće. Kada je povod nacionalni, narod se vrlo brzo i lako mobilizira. Ne postoji mogućnost rata ili dugotrajnih sukoba, ali postoji mogućnost nasilnih demonstracija i blokada ceste kao na sjeveru Kosova. Stvar je to gora što Oružane snage BiH ne mogu djelovati jer su i same podijeljene u tri roda, a međunarodnih vojnika gotovo da nema.

Ukratko: nasilje je moguće, premda ne i izvjesno. No, ako bi se ponovio slučaj Vedrana Puljića (navijača NK Sarajevo, ubijenog 2009. u neredima prije utakmice Široki Brijeg – Sarajevo – op. a.), onda je nasilje itekako realno.