ANTIKLIMAKS NA GRADSKIM I ŽUPANIJSKIM IZBORIMA U GLAVNOJ STRANCI OPORBE Hoće li pobijediti Bernardićeva struja? Svejedno

Tko će preuzeti zagrebačku organizaciju SDP-a u milijunskom gradu u kojem ta stranka ima 5500 članova, od kojih 2529 plaća članarinu, a 1728 ih je izašlo glasati u prvom krugu za novog šefa, sasvim je nevažno pitanje. Naime, to pokazuje realnost u kojoj se našla stranka koju je osnovao i vodio jedan od najvećih hrvatskih političara Ivica Račan, velikim dijelom rasturio Zoran Milanović, a dokusurio Davor Bernardić. Tumačiti da rezultat takvih izbora neće ostaviti nikakve posljedice ni na politički život Zagreba, a još manje Hrvatske također je krajnje neproduktivno, kao što je dosadno papagajski ponavljati da, dok SDP vodi Bernardić, nema šanse da ta stranka ponovno stane na noge.

Ili, možda ima, ako im kojim slučajem Andrej Plenković, pritisnut svojim problemima i u HDZ-u i u državi, ponudi veliku koaliciju. Sve ostalo za SDP znači bezidejno životarenje, bombastične najave kako upravo sada slijedi novi start, a iz mjeseca u mjesec se nastavlja pad rejtinga i odlazak članova.

U Hrvatskoj, u kojoj je stranka ljevice više nego potrebna i u kojoj je desna HDZ-ova vlast naprosto na tanjuru ponudila bezbroj tema koje bi kvalitetna opozicija itekako iskoristila, ovakvo propadanje SDP-a više je nego tužno. Daleko bolje bi za njih bilo da nisu trenirali demokraciju glasanjem po pravilu “jedan član, jedan glas”, jer se u protivnom ne bi saznala ni sramota koliko malo članova imaju u Zagrebu. Zato baviti se kombinatorikom tko će biti izabran u Zagrebu, Denis Hrestak ili Gordan Maras, i povezivati to sa špekulacijama da je prvi Bernardićev, a drugi Milanovićev čovjek, jalov je posao. Ionako svejedno.

SDP-ov veteran Vojko Obersnel, istovremeno dok traje ova zagrebačka sramota stranke, poručuje iz “Crvene Rijeke” da Bernardić slabo artikulira politiku SDP-a i da treba pronaći novu energiju ako se želi opstati. Pristojno rečeno, to je poruka šefu stranke da je došlo vrijeme za promjenu baš na Iblerovu trgu, a kada se zna da ide iz najtvrđe utvrde stranke, one u Rijeci, znači da je treba ozbiljno shvatiti. Nije tajna da Obersnel i najjači zaštitnik Davora Bernardića Zlatko Komadina, također riječki kadar SDP-a, nisu u harmoničnim odnosima, ali ovo upozorenje riječkoga gradonačelnika nikako nije došlo kao rezultat mogućeg prepucavanja s Komadinom. Obersnelu, koji ima dugu povijest loših odnosa i sa Zoranom Milanovićem, očito je svega dosta, kao uostalom i mnogima u SDP-u.

Tužna je to priča o stranci koju je Račan doveo na vlast, a kada se to ponovilo, s Milanovićem je počela agonija iz koje SDP nije izašao ni danas. Davor Bernardić bio je tiha opozicija bahatom predsjedniku stranke koji se nije iskazao ni kao premijer, ali ni u to vrijeme nije briljirao kao šef zagrebačke organizacije. Odlaskom Milana Bandića SDP-u u Zagrebu više nisu cvjetale ruže, jer su se zatvorili sami u sebe i nisu prepoznali probleme koji zaista čine život građana. Kao, uostalom, ni drugi, prije svega HDZ, koji je međutim vodio vještiju igru na terenu i zahvaljujući političkoj spretnosti Andrije Mikulića ponovno došao u prvi plan.

Bernardiću se ne može osporiti da je pametan i obrazovan mladi čovjek, koji većinu stvari kaže korektno. Ali, onda učini bolno krive poteze koji ponište sve drugo. Ali, najviše od svega, Bernardić nema, kao što je u bezbroj slučajeva rečeno, lidersku osobinu, i to je dovoljna prepreka da ne može voditi veliku stranku kao što je SDP. Ivica Račan bio je mudar i pošten čovjek, s velikim životnim i političkim iskustvom, ali i liderskim osobinama. Izazivao je poštovanje i svojih stranačkih drugova, ali i političkih neistomišljenika. Milanoviću se može zamjeriti sve i svašta, ali lider jest. Da je mogao više i bolje kontrolirati vlastitu narav, ostao bi na čelu SDP-a, što bi danas bilo za stranku dragocjenije od situacije u kojoj je sada.

Davor Bernardić može samo jedno: sam shvatiti da ovakav put za SDP vodi u propast i pronaći elegantno rješenje da stranku povede netko drugi. Do izbora ima vremena, a, naravno, i mnoge su mogućnosti da se to učini.

Jedna je od njih, možda, i povratak Ive Josipovića u SDP. Otišao je nakon zaista krajnje nespretne izjave poslije gubitka predsjedničkih izbora, što su mnogi SDP-ovci zapamtili. Ali, Josipović je istinski ljevičar koji SDP-u treba, a sa strankom na čijem je sada čelu ionako nema nikakvih šansi. Ni Obersnela ne treba zanemariti, dovoljno još u njemu ima energije, a pogotovo iskustva. Kada se u Rijeci pobijedi toliko puta kao što je pobijedio Obersnel, sigurno je da bi znao stranku voditi i u cijeloj Hrvatskoj.

Tu su i mladi kadrovi SDP-a, kao Mišel Jakšić iz Koprivnice, dovoljno odmjeren, ali i politički hrabar, koji nije bljesnuo preko noći. Prošao je na lokalnoj razini sve, ide korak po korak, a ti su koraci obećavajući. Ni sisačka gradonačelnica Kristina Ikić-Baniček nije bez šansi da zauzme značajno mjesto u SDP-u koji treba i “tvrđe”, lijeve “krvi”, zatim Sabina Glasovac ili gradonačelnik Ploča Mišo Krstičević. Svi oni mogu voditi i stranku, a mogu biti i u prvom ešalonu novog SDP-a koji će imati budućnost.

Ali, bude li se Bernardić čvrsto držao fotelje i stranačkim igricama pokušao inaugurirati svoj ešalon vjernih, ali neprepoznatljivih, SDP će otploviti u potpunu propast, bez pravog programa, bez ideja, bez podrške svih onih kojima HDZ-ova vlast svakako nije po mjeri. Ovakav SDP nije privlačan ni intelektualcima ni mladim ljudima, on ostaje samo utočište za najvjernije kojima se diže kosa na glavi od HDZ-ove vlasti, ma kakva ona bila. A Andrej Plenković, kao umjereni političar i Europljanin, malo-pomalo osvaja i te SDP-ovce.

Nije lako odstupiti s čela stranke, ali još je teže ako se dogodi izborna katastrofa već na europskim izborima. Brojke sa zagrebačkih izbora pokazuju da se katastrofa već dogodila. A što će tek biti na parlamentarnima? Samo krajnje naivni mogu misliti da će SDP poput feniksa uskrsnuti i srušiti “zločeste” HDZ-ovce. Sada je posve jasno da ovakva “snaga”, kao ona zagrebačka gdje je ostalo još nekoliko stotina sve razočaranijih članova, nije preduvjet da se SDP trijumfalno vrati i pobijedi, u Zagrebu ili Hrvatskoj. Treba pod hitno mijenjati čelnog čovjeka, jer s Bernardićem na čelu SDP-a Andrej Plenković može mirno spavati. S Brkićem, Stierom, Kovačem za vratom, mukama oko Agrokora, sve uočljivijim zaostajanjem i za Bugarskom i Rumunjskom, predsjednicom i njezinim prijedlozima... Odgovornost je i na veteranima Komadini i Rajku Ostojiću, odgovornost je i na Peđi Grbinu, Arsenu Bauku, Ranku Ostojiću i drugim iskusnim članovima stranke da shvate kako za SDP više nije “pet do dvanaest”, nego je “dvanaest” davno prošlo. Mogu mediji iz mjeseca u mjesec pisati o potkapacitiranosti Davora Bernardića, to ga sigurno neće natjerati da se povuče. Ali odluka o sudbini SDP-a u njegovim je rukama. Ili SDP gubitnik ili SDP koji ima budućnost.