BILO JEDNOM ZAJEDNIŠTVO: ŠTO JE OSTALO OD 'NEOPISIVOG'? Globus analizira tko je zapravo izvukao najveću korist iz uspjeha reprezentacije na SP-u

U nedjelju 15. srpnja Hrvatska je igrala u finalu Svjetskog prvenstva u nogometu. Taj, po mnogima, najveći uspjeh hrvatskog sporta bacio je kompletnu naciju u neviđenu euforiju. Govorilo se tada, sasvim ozbiljno, da će uspjeh nogometaša imati na sve nas velike, gotovo katarzične učinke i da će novopronađeno samopouzdanje Hrvatsku učiniti boljom i uspješnijom nacijom.

Političari, ali i neki ozbiljni ekonomisti, tvrdili su kako će se uspjeh nogometaša preliti na ekonomiju, da će turizam dobiti dodatni zamah, da će porasti optimizam potrošača i investitora zbog čega će se ubrzati gospodarski rast.

Točno trideset dana prošlo je od finalne utakmice u Moskvi, a mi smo tim povodom istražili što je od tog neviđenog optimizma nacije ostalo i hoće li doista uspjeh nogometaša biti okidač bržeg rasta ekonomije.

Neće – jasan je ugledni ekonomist Velimir Šonje. Osim nekih vrlo kratkoročnih i na srednji rok nebitnih efekata u osobnoj potrošnji, objašnjava, druge učinke nije ni bilo za očekivati.

“Najbrža statistika koju imamo – ankete o pouzdanju potrošača i proizvođača – i čiji su rezultati za srpanj objavljeni, ne pokazuje bitne promjene sentimenta. Razvoj je pitanje znanja, organizacije, tehnologije, inovacija i kvalitete politika, i doista ne postoji razlog zašto bi jedan sportski događaj, ma kako važan bio u sportskom smislu, utjecao na promjenu fundamentalnih odrednica gospodarskog rasta”, kaže za Globus Velimir Šonje, dodajući kako, naravno, nogometni uspjeh nosi neke važne poruke o radu, odricanju, ustrajnosti, izlaganju kriterijima svjetskog tržišta, jasnim pravilima igre i nadasve oštroj konkurenciji kao okviru napretka i uspjeha.

“Međutim, nisam primijetio da su te poruke isticane u prvi plan. I da jesu, trebaju godine, desetljeća pa i generacije, da se te, prave poruke, ukorijene u onoj mjeri koja je neophodna da izazove neku trajnu promjenu”, zaključuje Šonje.

Jedan od ekonomista koji su sredinom srpnja zastupali tezu kako je razumno očekivati da će hrvatska ekonomija narasti zbog ukupnog efekta nogometnog uspjeha – pozitivnog imidža i veće vidljivosti Hrvatske na karti svijeta – bio je Zvonimir Savić, direktor sektora za financijske institucije i ekonomske analize Hrvatske gospodarske komore.

“I mjesec dana kasnije ostajem pri svojim procjenama”, rekao je Savić prije nekoliko dana za Globus. Procjenjuje kako bi uspjeh u Rusiji mogao pridonijeti rastu BDP-a za dodatnih 0,5 do jedan postotni poen.

Objašnjava kako nema čvrste korelacije između uspjeha nekih zemalja na svjetskim ili europskim nogometnim prvenstvima i njihova gospodarskog rasta, ali da indicije postoje.

“Portugal je, primjerice, 2016. osvojio Europsko prvenstvo u nogometu i zabilježio rast BDP-a od 1,6 posto, a iduće godine 2,8 posto, što je bio najbolji ekonomski rezultat unazad 17 godina. Španjolska je usred recesije 2010. godine osvojila Svjetsko prvenstvo i, zanimljivo, te godine njihovo gospodarstvo nije završilo u minusu. Kako se najveći efekti nogometnog uspjeha očekuju u turizmu, Hrvatska bi iduće godine pametnim marketinškim planom mogla iskoristiti efekt pozitivnog imidža zemlje koje je igrala finale Svjetskog prvenstva, a taj rast turizma vidio bi se i u porastu ukupnog domaćeg gospodarstva. U ovoj godini taj efekt neće biti toliko vidljiv jer je prvenstvo igrano u vrijeme kada je turistička sezona već bila blizu vrhunca”, kaže Savić.

Poruke političara kako bi uspjeh nogometaša zbog novootkrivenog zajedništva, samopouzdanja i optimizma nacije lako mogao biti okidač za velike društvene i ekonomske preokrete, politički analitičar Žarko Puhovski smatra deplasiranima.

“Fraze kako bi se taj uspjeh nogometaša mogao prenijeti na ekonomiju, kulturu i druge sfere obične su besmislice. Zato što pretpostavljaju da se isti obrazac koji vlada u zajednici može prebaciti na društvo. Ali društvo živi od različitosti i sukoba, a ne od jedinstva. Tako nešto je moguće samo u totalitarizmu, jer totalitaran obrazac znači ukidanje razlike između zajednice i društva”, objašnjava Puhovski.

Nogometnu euforiju sasvim sigurno su jako dobro iskoristili proizvođači piva i grickalica te ugostitelji. Među dobitnicima su, naravno, i sami reprezentativci, mnogi od njih su ili podebljali ugovore ili realizirali unosne transfere u druge bogate europske klubove.

Analizirajući rezultate posljednjih istraživanja raspoloženja birača, jasno je kako je među političarima predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović najveća pobjednica SP-a u Rusiji.

“Nema sumnje da je predsjednica Grabar-Kitarović velika dobitnica. Da se još izjasnila protiv Istanbulske konvencije, mislim da bi si već sada osigurala pobjedu i na idućim predsjedničkim izborima”, tvrdi Puhovski i dodaje kako među pobjednike SP-a treba uvrstiti i Katoličku crkvu, ali i Marka Perkovića Thompsona.

On je prvo mimo volje službenih organizatora dočeka nogometaša uskočio u pobjednički autobus, a potom se “prošvercao” i na pozornicu na središnjem zagrebačkom trgu.

“Thompson je konačno razotkriven kao društvena pojava, a ne kao pjevač. Kad je pokušao pjevati na Trgu, pokazalo se da on uopće nema glas, ali to ni na koji način nije utjecalo na njegov ugled. Dakle: ja sam pjevač koji ne zna pjevati, ali to ne utječe negativno na moju popularnost, jer ja sam društvena pojava. On je personifikacija desnog patriotizma jer je spontani patriotizam u Hrvatskoj uvijek desno orijentiran”, smatra politički analitičar.

Kad smo već kod dočeka državne reprezentacije, treba reći kako je, nastavlja Puhovski, koliko mi je poznato, Hrvatska jedina zemlja koja je ovakav sportski uspjeh državne reprezentacije slavila bez pripadnika državnih dužnosnika.

“Belgijske nogometaše dočekala je cijela kraljevska obitelj, francuske predsjednik Macron i pola Vlade, a naši su pobjegli u Gradsku kavanu jer im redatelj državne manifestacije nije dopustio da budu na pozornici. Po mom sudu, to je neopisiv skandal”, kaže.

Analizirajući medijske objave u periodu najžešće nogometne euforije, primijetili smo da su najčešće korištene riječi, pogotovo kod političara i nogometaša: poniznost, jedinstvo, karakter, herojstvo, a apsolutni pobjednici su pojmovi neopisivo i - zajedništvo.

“Mislim da se tu radi o jednom pokušaju umjetnog rekonstruiranja zajednice, u onom izvornom smislu ‘za-jedno’. Kad smo ‘za-jedno’, to nešto jedno jest domovina.

U Hrvatskoj domovina znači pripadnost naciji u germansko-balkanskom smislu, znači u smislu etničkog podrijetla. U Hrvatskoj to još znači i katoličku interpretaciju zajednice jer se Hrvati u tradiciji od Srba, od onih koji su im najsličniji, razlikuju po vjeri. S obzirom na sve navedeno, interpretiranje zajednice na ovaj način je moguće jedino u desnom interpretativnom ključu. Jer je lijevi interpretativni ključ pomalo svojevoljno napustio tu ideju zajednice, ali je jednim dijelom i istjeran iz te ideje zajednice”, objašnjava Puhovski.

Razlike u interpretativnim ključevima ideje zajednice opisuje i plastičnim primjerom - načinom (simbolikom) na koji se u Hrvatskoj pozdravlja himna.

“Ja se osjećam isključeno kada se državna himna pozdravlja na način jedne stranke - HDZ-a (desna ruka na srcu). U dvadesetak godina naše državnosti samo su Fantela i Marenić (jedriličari, osvajači olimpijskog zlata) pozdravili himnu bez tog znaka. Svi ostali, sve naše reprezentativne momčadi himnu pozdravljaju s rukom na srcu što bi formalno značilo da samo članovi HDZ-a smiju biti reprezentativci – što naravno nije istina. Nego je istina da svi koji jesu u reprezentaciji nastupaju na način koji je jednak HDZ-ovskom. Dakle, to nije nacionalni, nego stranački pozdrav, koji, nota bene, protuustavno i dalje koristi predsjednica države koja mora biti nestranačka osoba”, zaključuje politički analitičar Žarko Puhovski.