Čemu služi novi prijevod Biblije?

Biblijsku priču o Jobu znate. Usporedite onda ove dvije rečenice: „On je još postojan u neporočnosti, pa si me uzalud izazvao da ga upropastim.“ „Ti si me poticao da ga bez razloga upropastim, a on je još uvijek postojan u svojoj vjeri.“

Prva rečenica zvuči bolje. Druga je jasnija, unatoč onome što bi nastavnik nekada podcrtao kao stilsku pogrešku pa bi pitao: „Je li još ili je uvijek? Ako je uvijek, nema: još.“

Prva je izvučena iz Zagrebačke Biblije iz 1968, druga iz još nedovršenoga Hrvatskoga standardnog prijevoda.

Stilski bolje, a smisaono nimalo lošije zvuči Daničićeva verzija: „…premda si me nagovorio, te ga upropastih ni za što“, ali je zato smisaono lošiji njezin prvi dio: „i još se drži dobrote svoje,…“.

U prvoj verziji „Jednoga dana dođu sinovi Božji da stanu pred Jahvu, a među njima pristupi i Satan.“ U drugoj „Jednoga su dana božanska bića došla pred Gospodina, a zajedno s njima došao je i Protivnik.“

Da, to je ona paradigmatska scena koju je parafrazirao Goethe u razgovoru s Bogom o Faustu („Gospodin je i silna mu je moć, a zna i s Đavlom čovječno prozborit“, preveo je Tito Strozzi, ulovivši Goetheovu paradoksalnu pohvalu Boga kao čovječnoga, a iz vražjih usta).

Sveti Metod je toga Satana, Sotonu, da ne reknem Šejtana, preveo imenicom „vragЪ“ (neprijatelj, suparnik, u pruskome je „wargs“ značio zao, loš, u latvijskome je „vārgs“ bijednik, dakle ubog, nebog, suprotan od boga po kojemu si bogat). S te je strane Protivnik pouzdaniji prijevod, makar je Sotona stilski upečatljiviji (no, dobro, u našoj je naravi da od protivnika vidimo Sotonu). Meni bi, i etimološki i stilski, bolje pristao Metodov „Vrag“. Nije točan, ali je jasan.

U toj užasnoj knjizi (užasnoj jer Bog, kakvim ga je vidio bogobojazan biblijski autor, mirne duše daje k Vragu svu Jobovu familiju, pušta da ih Protivnik pobije radi oklade, bez uloga, u postojanost Jobove vjere; odavna sam se pitao kako to da tu nema ni uzdaha sućuti ni za čeljad, ni za telad, ni za janjad; bešćutnost pouke je zastrašujuća).

U čemu jasnije zapažate veličanstvenost stvaranja Svijeta? U rečenici „U početku stvori Bog nebo i zemlju“? Ili u rečenici: „Bog je na početku stvorio nebo i zemlju“? U onoj s aoristom (pa i zato što ga ne koristimo) ili u onoj s otrcano uobičajenim perfektom? Prva je identična u Đure Daničića 1867 i u Silvija Grubišića 1968, druga je u Hrvatskome standardnom prijevodu.

Trećem poglavlju Knjige o Postanku Daničić je dao međunaslov „Prvi grijeh, prokletstvo i prvo obricanje“, Grubišić u Zagrebačkoj Bibliji „Prvi čovjekov grijeh“ (preciznije, jer ih je i prije čovjeka bilo koji su griješili, poput palih anđela), a Hrvatski standardni prijevod suho kaže „Čovjekov neposluh“ (pedeset godina nakon 1968 nema više potrebe objašnjavati da je neposluh aprioran grijeh).

Mogli bismo se tako igrati i zabavljati koliko hoćemo, ali nema smisla. Uzorak je tu.

A ne postoji ni vaga, ni čitač, na koju ili u koju možemo ubaciti prijevode pa da izvaže ili očita što je bolje a što je loše.

Ne bi, po svoj prilici, bilo ni pravedno – osim u stručnoj recenziji.

Već i djelomičan uvid u najavljeni i započeti ekumenski Standardni hrvatski prijevod Biblije, s kojim je Globus već upoznao svoje čitatelje, pokazuje kolikim je trnjem i kolikim zamkama prožeta ta zadaća. Obično se kaže da vic potrebit komentara nije vrijedan pričanja. Hrvatski prevoditelji su imali potrebu da na pet tiskarskih araka obrazlože zašto su i kako pristupili prijevodu. I to je pokazatelj da prevođenje Biblije nije šala.

Pothvat ponovnog prevođenja Biblije na hrvatski standardni jezik opsežan je, odgovoran i pipav zadatak, jer mora poštovati sve višestruke funkcije koje ima taj zbornik spisa bilježen kroz mnoga susljedna stoljeća.

Biblijom nazivamo zbirku spisa, za koje religiozni Židovi, kršćani i muslimani vjeruju da su rezultat Božje intervencije, naime da su zapamćeni pa zapisani pod Božjim nadahnućem. Ima različite opsege, ovisno o religiji.

U židovstvu su kanonizirane tri skupine s ukupno 39 spisa: Tora (Zakon, zvana i Petoknižje, tj. Pentateuh), Nebi’im (Proroci) i Ketubim (Spisi), zajedno zvane TaNak ili Mikra (Pismo).

Tih 39 spisa i još sedam deuterokanonskih kršćani nazivaju Svetim pismom Starog zavjeta, tj. saveza koji je Bog sklopio s praocem (po grčkome: patrijarhom) Abrahamom. Oko deuterokanonskih knjiga postoje stanovita razmimoilaženja među kršćanima. Katolicima tu pripadaju Tobija, Judita (važna za umjetnost, a u Hrvata i za književnost), Prva i Druga. knjiga o Makabejcima, Knjiga Sirahova i Knjiga Mudrosti, pa dijelovi Knjige Baruhove, Danielove, Esterine, te Jeremijino pismo. Pravoslavne crkve priznaju uz njih kao dio Svetog pisma i Treću knjigu o Makabejcima, Ode, te Psalam 151 (Manašeovu molitvu) koji većina Židova smatra apokrifom. Martin Luther je izbacio sve deuterokanonske knjige, pa ih protestanti ne ubrajaju u Bibliju.

Smatrajući Isusovu žrtvu otkupljenja Novim savezom između Boga i svih ljudi, ne samo Izabranog Naroda, kršćani su dodali i Sveto pismo Novog zavjeta, kamo pripadaju četiri kanonska evanđelja, Djela apostolska, poslanice i Apokalipsa.

Muslimani štuju i starozavjetne i novozavjetne knjige kao proročke, citira ih i Muhammed, ali definitivnom Božjom objavom smatraju Kur’an.

Stožerna odredba Tore (i Starog zavjeta) su Deset zapovjedi (Dekalog: ne ubij, ne kradi itd.), a Novog zavjeta Isusovi zahtjevi „Voli Gospodina Boga svoga svim srcem, svom dušom, svim bićem“ i „Voli bližnjega kao samoga sebe“ (Mt 22:34-39). Oba ta zahtjeva su, kao zapovijedi Božje, navedeni i u Tori (Starom zavjetu). Prvi je sadržan u Ponovljenim zakonima (6:5), među uputama za koje je Mojsije rekao Židovima da ih je čuo od Boga pošto mu je izrekao Zakon, pa ga isporučio na dvjema kamenim pločama. Druga je također, po Mojsiju, dio naredaba koje mu je Bog osobno iznio; zapisana je u Levitskom zakoniku (19:18). Isus ih je istaknuo nada sve ostale Božje zakone i zapovijedi, tvrdeći i poučavajući da „o tim dvjema zapovijedima ovise Zakon i Proroci“ (Mt 22:40). Upravo ta izmjena prioriteta čini Isusovu revoluciju, ali, očito, unutar onoga što je zapisano stoljećima prije njega u Petoknjižju (Pentateuhu).

Naime, Sveto pismo Starog zavjeta nastajalo je – kako pokazuje jezična analiza – od X stoljeća prije Krista do I prvog stoljeća Kristove i naše ere, a Novi zavjet je kompletiran u II stoljeću.

Vjernicima triju abramitskih religija – židovske, kršćanske i muslimanske – Biblija je sveta knjiga kroz koju se, na ovaj ili onaj način, objavio Bog. Treba je, dakle, i pri prijevodu poštivati kao svetinju svoje ili tuđe vjere. S druge strane, i u okvirima najstriktnije vjere, Biblija je, još u židovstvu i vazda zatim, bila predmet ne samo aplikacije, nego i interpretacije, pri čemu su razlike u tumačenjima znale biti drastične, do toga da su nastajale ne samo različite sekte ili različite konfesije, nego i različite religije: kršćanstvo iz židovstva, a unutar kršćanstva pravoslavlje, katolištvo, protestantizam; islam iz židovstva i kršćanstva te iz prethodne arapske tradicije…

Biblija funkcionira i danas, kao okosnica suvremene teologije. I sadašnji razdori unutar katoličke misli (npr. o socijalnoj pravdi, o imigraciji, o funkciji novca) stopostotno su utemeljeni u Bibliji, u kojoj jedni kao ključno percipiraju jedno, a drugi drugo.

Biblija je, osim toga, prvorazredan spomenik kulture, navlastito pismene. Da bi bilo kompliciranije, nije riječ o jednoj kulturi u samo jedno doba. Prvih pet knjiga su, po dobu bilježenja, istodobne s grčkom mitologijom zabilježenom u Homera pa Hesioda. Čupati sve što u njima piše iz konteksta kulture u kojemu je nastala i suditi je današnjim okom, zapravo je anakrono, zna li se da je još Isus bitno ublažio neke od tih odredaba, na primjer odbacivši talion, kamenovanje bludnice itd. Predbacivati današnjemu vjerskom štovatelju Biblije neke njezine zločinačke pasuse (poput veličanja etničkog „čišćenja“ u Jošui) podjednako je razborito kao predbacivanje štovatelju grčke klasike proždiranje vlastite djece (po Kronovu obrascu). S druge strane, Biblija je bitno funkcionirala i u kulturi prije pola milenija, kada je protestantizam odbacio tradiciju i uhvatio se Svetog pisma, doduše ne onako doslovno kako ga se u židovstvu drže npr. lubačivci, a bitno funkcionira i danas – ali ne vazda na isti način.

U sklopu kulturalne antropologije Bibliju valja vidjeti kao veličanstven spomenik pismene kulture koja je prethodila evropskoj (slavenska pismenost je započela Metodovim prijevodom Biblije dva milenija nakon Tore).

Biblija je, dakle, i prvorazredno književno djelo, u kojemu su korišteni različiti diskursi, od proznoga (u kojemu možemo prepoznati početke nekih od funkcionalnih stilova, ne samo književnoumjetničkoga, da se poslužimo tom osporavanom kategorijom, nego i povjesničarskoga odnosno publicističkoga) do eminentno poetskoga (Pjesma nad pjesmama, Psalmi, pojedine proročke i deuterokanonske knjige), uz naravno religijski.

Prevoditelj je tu na žeravi: mora shvatiti koji je funkcionalni stil posrijedi, a oni se izmjenjuju i unutar pojedinih dijelova (počev već od Knjige postanka), pa taj isti ili odgovarajući stil primijeniti u prijevodu. Istodobno mora imati na umu da su raniji prijevodi Biblije (ne samo ni prvenstveno na njegov jezik) stvorili kanon religijskoga funkcionalnog stila koji se može vratiti kao bumerang: generacije su se navikle govoriti npr. o zavjetu, bilo Starome, bilo Novome, jer je na latinski preveden kao Testamentum, a jasno je da je posrijedi savez, da bi – s našega sadašnjeg gledišta – prikladniji termin bio Pactum (dogovor koji treba obostrano poštovati, pacta sunt servanda, inače slijedi kazna, po nekima vječna, ali samo s jedne strane, barem dok je ljudi). No, dobro, mogli su se Jahve i Abraham jedan drugome zavjetovati, Schiller bi to volio tako, ali romantizam je minuo. Stjepan Rosa je 1751 objavio „Novi uvjet“ (termin je imao smisla, pogotovu u dubrovačkom govoru kojim je preveden). Katančić je, prije dva stoljeća, našao sretniji termin: svoj je prijevod naslovio: „Sveto pismo Starog i Novog zakona“. Ako je toliko dvoumica oko naslova – ne pokazuje li to koliko je pipav i sklizak posao prevođenja Biblije?

Kao i u svim slučajevima gdje je tekst, ili barem njegova okosnica, nastao prije nego je Muza uvježbala pisanje, i u Bibliji se (kao i u Homera, kao i u deseteračkoj „homerštini“ koju je uočio Giulio Bajamonti) nailazi na mnemotehnički motivirana opetovanja, pa i na mnemotehnički utemeljene stileme, koji se danas mogu doimati poetskima, auličkima, iako autoru (odnosno Autoru, kako bi ga imala vidjeti vjera), nije nakana bila poučiti uzvišenom stilu, nego utuviti u glavu.

I evo nas do glavnog pitanja: čemu služi novi prijevod, kad već imamo jedan, svojedobno hvaljen kao napokon točan, s izvornika, književno valjan? I još desetak inih, da ne uzmanjka?

Pođimo od toga, znamenitog prijevoda, zvanoga Zagrebačka biblija ili „Biblija ‘Stvarnosti’“, po novinsko-izdavačkom poduzeću Društva novinara Hrvatske koje se prihvatilo tog pothvata u svoja doba. Prije toga imali smo, na hrvatskome, prijevod Daničića i Karadžića (ima razloga zašto ga uvršćujem u hrvatski), opterećen za svoje doba revolucionarnom Mažuranićevom tezom da naša klasika nije klasicizam (npr. aleksandrinac), nego usmena tradicija (npr. deseterac), donekle opravdan time što je i Petoknjižje po formi prvotno bilo usmena tradicija, pa onda Ivana Ev. Šarića (tvrd, a također pod utjecajem usmene tradicije). Daničićev i Karadžićev prijevod, također svojedobno popularan, popravljali su svojim redakcijama Šulek, pa Rešetar.

Postojao je prijevod Antuna Sovića, s izvornika, te s opsežnim komentarom – ali on se biskupima nije svidio jezično, previše im je mirisao na Strossmayerova ljubimca Daničića.

Novinar Ivo Košutić, tadašnji direktor „Stvarnosti“, bio je kadar organizirati pothvat koji je svjedočio i o tadašnjem vremenu. Fra Bonaventura (Roko) Duda, profesor biblicistike, zaključio je da treba uključiti i književnike kako bi prijevod bio što kvalitetniji i estetski, a istodobno što vjerniji originalu. Kao obrazac uzeta je Jeruzalemska Biblija (La Bible de Jérusalem), objavljena prvi put na francuskome 1956. Naime, papa Pio XII je enciklikom Divino afflante Spiritu potaknuo katolike da svoje Sveto pismo prevode s hebrejskih, grčkih i aramejskih izvornika, a ne sa srednjovjekovnoga latinskog prijevoda (Vulgate), također višekratno redigiranoga u Novom vijeku..

Tako su glavni urednici bili Duda i pjesnik Jure Kaštelan, urednici bibličar fra Jerko (Marijan) Fućak i književnik i prevodilac Josip Tabak, vrstan jezični stručnjak zadužen i za generalnu lekturu. Uzeti su valjani prijevodi Petoknjižja (Silvije Grubišić), Psalama (Filibert Gas), te već objavljeni prepjev Pjesme nad pjesmama (Nikola Milićević), za ostatak Starog zavjeta Sovićev prijevod, a Novi zavjet je preveo Ljudevit Rupčić. Pored dvojice urednika na tekstovima prijevoda je radila vrhunska reprezentacija bibličara i književnika, ponajviše – kako je rekao Duda – Zvonimir Mrkonjić i Marko Grčić, pa onda Olinko Deorko, Tomislav Ladan, pa Ivan Golub, Adalbert Rebić itd. Dobiven je prijevod koji je od prvog izdanja 1968 u pola stoljeća prodan u više od 400.000 primjeraka – najprodavanije književno izdanje u hrvatskoj povijesti.

Osim toga, nakon te Zagrebačke biblije tiskano ih je još nekoliko – jedna franjevačka, jedna protestantska, jedna hebrejska, a Duda i Fućak su zajedno preveli Novi zavjet kao posebno izdanje, itd.

Zašto onda treba novi prijevod? Sigurno ne zato što su za prethodni slavno dali sve od sebe fratri i komunisti (i, naravno, ini).

Naprosto zato što je biblicistika išla naprijed i nakon Jeruzalemske biblije.

Jedan od glavnih problema ranijih prijevoda, pa i onih koji su „činili tradiciju“ bila je izvornost teksta. Nema biblijskog teksta a ni starijega bitnog prijevoda, koji nije prošao kroz razne redakcije, uglavnom dobronamjerne. Biblicistika je u prošlom stoljeću čizmama od sedam milja kritički istraživala biblijske tekstove eda bi ustanovila što je najvjerojatnije među različitim verzijama. Jeruzalemska biblija je o tome vodila računa u trenutku njezina nastanka – ali posljednja riječ niti je rečena tada, niti na nju možemo računati sad.

Ima, dakle, prijevoda koje je vrijeme pregazilo, ili ih je pregazio razvitak jezika na koji su prevedeni.

Za povijest slavenske i hrvatske kulture dva su takva prijevoda nezaobilazna.

Metodov je utjecao direktno. Pošto je sv. Ćiril preveo na tadašnji slavenski najnužnije slavenske knjige, zapisavši ih glagoljicom (pretpostavljamo da joj je on i autor), poslije njegove smrti je Metod na slavenski preveo Bibliju. Tako je nastao slavenski književni jezik, s leksičkim utjecajima grčkoga, pa i latinskoga, te hebrejskoga, koji nazivamo crkvenoslavenskim, i koji je zadugo utjecao na kršćansko i ino pojmovlje naše kulture.

I direktno i indirektno je utjecao Jerolimov prijevod na latinski, tada pučki jezik, stoga je i taj prijevod nazvan Vulgata. On je utjecao na sav kršćanski Zapad. Taj prevodilac, Hieronymus Eusebius, u našoj tradiciji Jerolim ili sv. Jere, naše je gore list, jer se definirao kao Dalmatinac. Od ljudi s područja sadašnje hrvatske države Jerolim Dalmatinac je jamačno dao najznatniji prinos svjetskoj kulturi; bio je najvažniji u dugoj i ne baš ugodnoj povijesti našeg iseljeništva – ali ga hrvatska etnička uskogrudnost „zaboravlja“ uvrstiti u naše sunarodnjake – iako je etnogeneza hrvatske nacije obuhvatila i one koji su tu prebivali prije nego je pruženo utočište Hrvatima i od kojih smo naslijedili i kulturu i nazive križa, jarbola, računa, sapuna itd. Prezreli smo i svjetski najizvođenijega splitskog kompozitora Suppéa, ni s Teslom nismo uvijek načistu. Čak i kad ju je vrijeme pregazilo, Jerolimova Vulgata ostaje ugaoni kamen temeljac zapadne pismenosti, koja je i naše krajeve doticala, makar rubno do XIX stoljeća.

Osim toga, rekosmo, i jezik se mijenja. Čak i pojedinci u pola stoljeća znaju višekratno modificirati svoj idiolekt.

Nadalje, bilo u koje doba da je nastao, svaki (ili gotovo svaki) biblijski prozni tekst bio je pisan tadašnjim standardnim jezikom. Pjesnički jezik može biti prožet i arhaizmima, takav stih može zvoniti u onome što zovemo dušom, ali teško da ćemo arhaične padeže iz Matoševih stihova – „Samo gordi jablan lisjem suhijem/Šapće o životu mrakom gluhijem“ – koristiti tako unutar kakvoga proznoga funkcionalnog stila (pa, primjerice, reći da je objašnjavanje nekom zastupniku isto što i šapat gluhijem).

Kad god uspoređujem prvu rečenicu Evanđelja po Ivanu, grčki izvornik „En arhè ên ho lógos“ mi zvuči bolje nego Jerolimov „In principium erat Verbum“, ali mi Metodov prijevod „Iskoni Slovo bî“ zvuči i ljepše i moćnije. Spram toga – naravno, govorim o posve subjektivnom dojmu – ne zvuči mi podjednako lijepo ni „U početku bijaše Riječ“, a ni današnje razgovorno: „Na početku je bila Riječ“. Istina je pak, i to sam predavao, da je u hrvatskome standardnom jeziku iščezao i aorist i imperfekt (eto jedne stilske razlike spram crnogorskoga), te da preživljavaju tek kao arhaizmi u ponekom pjesništvu.

Još je ranije nestalo treće lice imperativa, preostalo doduše u molitvi („Budi kraljevstvo Tvoje“ znači „neka bude, neka nastane, neka se ostvari Tvoje kraljevstvo“) i u uzviku („budi Bog s nama“). Uvriježene formule čuvaju relikte izgubljenih formi (studentu Rusu koji mi je tvrdio da u ruskome nema vokativa citirao sam molitveni zaziv: „Gospodi, Bože moj!“ – nije izvorni govornik shvatio da „Bože“ nije ina imenica nego padež supstantiva „Bog“).

Što s uvriježenim formulama koje su duboko usidrene u dosadašnjim prijevodima Biblije? Može li preživjeti Gospod, ili će ga deložirati Gospodin? Mora li Gospa ili Gospe baš biti Gospođa? Hoće li vapaj „Gospođo moja!“ biti dvosmislen, za razliku od „Gospe moja!“? Ali našim petrarkistima je Gospa ljuvena bila i ona na nebesima i ona na funjestri, pa nije bilo sablazni.

Ostavimo li šalu na stranu (čak i ako volimo šalu nastranu) – ono što je nama danas čudno, gotovo pa banalno, nekome bi za pedesetak godina moglo biti normalno, a naše danas domaće – čudno. Kao što nama može biti čudno ono što je prošlo.

Naš je kolega u Jutarnjem listu zapisao da će njemu bliži biti Jaganjac Božji, jer da mu Janje zvuči gastronomski. Naravno, opet je posrijedi kontekst. Bockali smo kolegu iz Mimica, koji je ovčje djetence nježno zvao „njanje“, pa bi mu svejedno nemilosrdno oglodao rebarca (na rimskim dijalektalnim jelovnicima nije „agnello“, možda zato što bi zvučao svetogrdno, nije čak ni „abbacchio“, nego „er fio de la pecora“, doslovce: ovčji sin). E, na neki način baš tu i jest suština: Isus je na križu žrtvovan kao pashalno janje, sakrifikalni obrok; izraz „janje“, gastronomski, upućuje na bît: krvavu kob te žrtve.

Prevoditelji naglašavaju u uvodu ono što se poučava u prvoj lekciji prevođenja: da se ne prevode riječi, nego smisao (inače bi Googleov prevoditelj bio dovoljan, a Santa Maria maggiore bi mogla biti „sveta Mare bojnica“). I novinar, kada citira neku današnju izjavu, mora paziti i na tekst i na kontekst. Ako se sučavamo s problemima današnjeg razumijevanja kada makar samo čitamo (a kamoli prevodimo) Shakkespeareov tekst star četiri stoljeća, a kamoli Danteov star sedam stoljeća – kako se ne bi prevoditelj našao u nevolji loveći značenje u tekstu i kontekstu otprije 2000-3000 godina? Desetljeća su trebala da se shvati da u Očenašu – tekstu koji svi znamo naizust – ne molimo izbavljanje od zla nego od Zla [vraga], a još nismo sigurni molimo li Boga da nas On ne uvede u napast ili da nas ne napusti u napasti. Koliko li je onda tek zamki u manje notornim pasusima?

Prevoditelji na primjerima, i slijedeći iskustva drugih, obrazlažu zašto, s obzirom na kulturalni kontekst novozavjetnog izvornika, nije isto „razdrijeti odjeću“ (tradicionalno „razdrapati halje“) uslijed žalosti i zbaciti odjeću kao znak raskidanja veze s nekim. U našoj kulturi to je teško shvatiti: što je (stanovita) veza tješnja to odjeća lakše spuzne.

Nije ni Bibliji najgore: u prijevodima značenja Kur’ana na bosanski nije malo stranica gdje je komentara više nego teksta, eda bi se makar razabralo, ako već ne i razumjelo.

Ima tome pedeset i kusur godina kako me moj profesor Ottavio Prosciutti iznervirao tvrdnjom da prijevod ne može zvučati bolje od originala. Pred studentskom publikom u kojoj nitko nije razumio hrvatski (čak ni fašist na katedri) improvizirao sam i za D’Annunziovu seksističku glupost: „Le traduzioni sono come le donne: se sono belle, sono infedeli“ ponudio dvije verzije: „Prijevodi su kao i žene: ako su lijepi, onda su nevjerni“, te: „Prijevodi su poput ženâ: kad su lijepi, nevjerni su“. Gotovo jednoglasno su studenti odglasali da je moja druga verzija melodioznija od originala. Ali te su ocjene vazda subjektivne: ima Shakespeareovih soneta, pa i bolnih o tmastoj dami, koji mi bolje zvuče u Angjelinovićevu i onih koje mi je ljepše pročitati u Paljetkovu prepjevu.

Kanili smo ovdje analizirati poneku razliku između Zagrebačke Biblije i novoga Hrvatskoga standardnog prijevoda. To bi bio zaludan pothvat u ovakvu glasilu, a tegoban i u opsežnu časopisu: ozbiljna rasprava oko jedne riječi, ili čak između kurzivnog i verzalnog inicijala (zla/Zla) mogla bi sama potrošiti desetke stranica, bez bitne koristi po publiku, osim ako ne pati od nesanice. Doimala bi se kao paradno cjepidlačenje. Nepošteno spram golemoga (i materijalno neisplativa) truda da se publici XXI stoljeća ponudi autentičniji prijevod smisla biblijskih tekstova (vjerovala ili ne).

Ostaje, eventualno, „umjetnički dojam“ – a on je subjektivan. I nerijetko stvar navike.

Kad su prije nekoliko godina oprali stoljetnu čađu sa stropa Sikstinske kapele i s Posljednjeg suda, mnogi su bili užasnuti što je nestala onaj topao jantarni ton umjesto kojega su zablistali plavetnilo stvaranja Svijeta stropa i modrina Sudnjeg dana. Uzalud im je bilo govoriti da je očišćen kondenzirani vosak i osvanuo Michelangelov kolorit, baš kakav je opisivao Vasari. sada su se svi navikli na obnovljeno prvotno.

Tako je bilo i sa Zagrebačkom biblijom 1968. Vjerojatno će tako biti i s ovom novom.

Važno je, ipak, da se rasprave – koje su uvijek dobrodošle – zadrže u meritumu. Već smo, u drugom povodu, zapisali da je ideološko ili političko instrumentaliziranje Biblije, u pozitivnom ili negativnom smislu, znak nekulture.