Bila je sunčana nedjelja 25. kolovoza 1991. Naoko mirna. Iako još nije bilo nazivano tim imenom – govorilo se o “oružanim sukobima” – rat u Hrvatskoj zapravo je već bjesnio. No upravo ta nedjelja zabilježena je kao početak najtragičnijeg perioda rata u Hrvatskoj, kad su se miloševićevski velikosrpski planovi pokazali u najstrašnijem izdanju. Naizgled je sve bilo tiho. A onda je tišinu prekinuo zvuk kolone tenkova koja se kretala iz smjera sela Bogdanovci prema Vukovaru. U podvožnjaku na ulazu u Vukovar vodeći tenk u koloni naišao je na protutenkovsku minu. Malo kasnije s beogradskog je vojnog aerodroma u Batajnici poletjelo nekoliko zrakoplova JNA. Dva su oborena iznad Vukovara. Rat na “mom otoku” je počeo.
Neizvjesnost je bila velika. Vukovar, već izmučen sukobima i puškaranjima, tog je dana ušao u tzv. treću fazu rata, koja će završiti potpunim razaranjem grada i ulaskom snaga koje su na svojim kapama imale četnička obilježja te najvećim zločinom od kraja Drugog svjetskog rata – Ovčarom, prethodnicom Srebrenice i Račka. Vukovar je već mjesecima bio u ratnom opterećenju. Četiri mjeseca prije, 1. svibnja, u Borovu Selu pobijeno je 12 hrvatskih policajaca, koji su onamo (i to treba konačno staviti na svoje mjesto) poslani u autobusu, bez logistike i podrške, kao na streljani glinenih golubova.
Dana 28. kolovoza preko “kukuruznog puta” u Vukovar dolaze zrakoplovni potpukovnik bivše JNA Mile Dedaković Jastreb i kapetan bivše JNA Branko Borković Mladi Jastreb. Dedaković je 1. rujna imenovan zapovjednikom obrane Vukovara i Borova naselja. U drugoj polovici rujna ustrojava se 204. vukovarska brigada. Kroz nju je prošlo oko 5500 ljudi, ali u nju su ušli, osim samih branitelja Vukovara, i branitelji Iloka, Tovarnika te sela s područja bivše općine Vukovar. Koji tjedan ranije grad je pohodio predsjednik Franjo Tuđman, a situacija je postajala sve užarenija i nepodnošljivija.
Zadah smrti proširio se srijemskom ravnicom i melankoličnim tokom mutnog Dunava. Hrvatska više nije imala kontrolu u većini naselja u Podunavlju. U Vukovar je 8. kolovoza 1991. došao premijer Franjo Gregurić te preporučio da stanovnici ne napuštaju grad. Naime, tada je već bilo primjetno napuštanje grada. Zato već sljedeći dan, 9. kolovoza, Sekretarijat narodne obrane Vukovara uvodi dozvole za izlazak iz grada i ograničava kretanje po njemu. Jedina veza Vukovara s ostatkom Hrvatske tada je bila cesta preko Marinaca i Nuštra za Vinkovce. Međutim, tih je dana dopušten odlazak djece iz Vukovara na more. Otišli su u 33 autobusa, uglavnom u Istru, da se odmore od napetosti koje su se nadvile nad njihovim malim i drevnim gradom, tada poznatim po startasicama i borosanama koje su nosile sve konobarice, tete u menzama i prodavačice od Vardara pa do Triglava, a borolete su bile sinonim za sve natikače.
Vukovar je bio simbol obuće i grad u kojem je rođen hrvatski nobelovac Lavoslav Ružička, ali i mjesto ideološkog poklonstva jer je u njemu 1920. osnovana Komunistička partija Jugoslavije. Naime, taj gradić, s oko 30 nacionalnosti (1910. Nijemci su tvorili 33 posto stanovništva, i nakon Hrvata bili su druga nacionalna skupina po brojnosti, a nakon 1945. ostali su tek egzotična i slučajna statistička odrednica), bio je jedno od rijetkih ravničarskih mjesta s radničkom jezgrom.
Na veliko iznenađenje, najveći je broj djece što su poslana na more vraćen prvih dana rujna, uoči početka školske godine, kad su se već vodile ozbiljne borbe oko grada. Krajem kolovoza u Vukovaru je bilo oko 2000 ljudi pod oružjem. Te sunčane nedjelje 25. kolovoza 1991. počet će jedna od najvećih epopeja u hrvatskoj povijesti, slična Sigetu, Krbavskom polju, Soči, Neretvi, Sutjesci, Bljesku, Oluji.
No, je li Vukovar danas, odnosno od kraja rata, postao žrtva vlastite žrtve? I zašto sadašnje vlasti žele da Vukovar bude poput Prometeja vezan za svoj tragični “Kavkaz” i prošlost na kojoj će netko dobivati političke i financijske poene? Je li prepušten samo tome da bude komemorativni grad, grad duhova pored živih ljudi, mjesto vječne sumnje vlastitih građana jednih prema drugima i trajnog razdora po političkoj i etničkoj liniji? Je li Kninu dodijeljena uloga slavljenog pobjednika, a Vukovaru vječni teret tragedije, kao dva pola Domovinskog rata i borbe za hrvatsku neovisnost?
Vukovar je najznačajniji simbol rata u Hrvatskoj. Grad stradalnik koji je zapeo u toj svojoj dostojanstvenoj, ali tegobnoj i opterećujućoj ulozi već punih 30 godina, zaglavljen i zaustavljen u vremenskom i prostornom procjepu. Grad simbol otpora, herojske borbe i žrtve, ali kojem su namijenili ulogu stalnih podjela i koji je natkriven “vječnom” aurom oplakivanja, tegobnih karmina, komemoracije i patnje. Grad kojem ne daju da ide naprijed i stalno ga povlače za politikantske potrebe. U Vukovaru i danas postoje odvojene škole i vrtići za Hrvate i Srbe, kafići u kojima se okupljaju samo jedni ili drugi. Hrvati i Srbi žive tu jedni pored drugih, odnosno jedni izvan dometa i komunikacije s drugima. Treba vidjeti zašto je to tako. Moramo se zapitati i kako je biti Srbin u Vukovaru. Ili je to pitanje koje se ne postavlja jer je “antihrvatsko”? Valja naći odgovor i na pitanje zašto tamošnji Srbi navijaju za srpsku reprezentaciju. Smeta li to Hrvatima? Ako da, što se poduzelo da tako ne bude? Je li Ivan Penava gradonačelnik svih Vukovaraca ili samo Hrvata? Mora se, naravno, postaviti i pitanje koliko su tamošnji Srbi svjesni hrvatske osjetljivosti na ratna zbivanja i svega onoga što se događalo do mirne reintegracije. I pitanje koliko sve njih skupa, i Hrvate i Srbe, tište socijalni problemi, zamotani u etničku ambalažu.
Vukovar jest mjesto podsjećanja na nepojmljivo stradanje, mjesto koje zaslužuje pijetet zbog junaštva branitelja suočenih s beskrupuloznim i pakosnim osvajačem. Tek nakon njegove žrtve, i upravo zbog nje, Hrvatska je međunarodno priznata. Na usnulim vukovarskim secesijskim ulicama JNA, koja se tada stavila u službu velikosrpske zločinačke ideje, doživjela je raspad, krah, sramotu i slom, a memorandumsko-miloševićevski velikosrpski planovi pokazali svoje lice zla i mržnje.
Nemojmo zaboraviti cvijeće kojim su u Beogradu obasipani tenkovi što su išli na Vukovar, ali ne zaboravimo ni Kragujevčanina koji je parkirao BOV pred Skupštinom i rekao da to nije njegov rat. Vukovar je svakako mjesto jake simbolike i velikog ponosa, a trebao je biti simbol novog hrvatskog europskog identiteta, ali je na kraju postao mjestom stalnih političkih skandala (sjetimo se dviju i više kolona na dan kada se obilježava pad grada, strančarskih natezanja tko smije, a tko ne smije doći i proći put od bolnice, tko s kim i kada polaže vijence) te izvlačenja politikantskih poena za kratkoročne ciljeve, koji bacaju u drugi plan sve ono što se tih herojskih 87 dana obrane grada događalo.
A jesen 1991. bila je zaista strašna. JNA i razne srpske paravojne formacije, prije svega šešeljevci i Beli orlovi, bjesomučno su razarali Vukovar i ubijali njegove ljude. Jednako je strašno što su lideri tih zločinačkih formacija, Vojislav Šešelj i Dragoslav Bokan, i danas aktivni u političkom i društvenom životu Vučićeve Srbije. Apsurdno je da su oni najčešći gosti beogradskih prorežimskih medija. Tako Šešelj i dalje javno agitira za “četničku stvar” (prisjetimo se samo njegove jezive izjave iz ratnoga doba: “Žao mi je mladih ustaša dok ih vodim na strijeljanje. Inače, kad vidim svoje protivnike kako mrtvi padaju, javlja mi se osjećaj sreće...”), a Bokan je, da banalnost zla bude još izraženija, i redatelj performansa u povodu Vučićeva obilježavanja “srpskih žrtava Oluje”.
Treći veliki ratni zločinac, vukovarski krvnik Veselin Šljivančanin, koji je i osuđen u Haagu, redovito istupa na skupovima pored Aleksandra Vučića i pred pitomcima srbijanskih vojnih akademija. Hrvatska, nažalost, ne može utjecati na to da se takav otrovni politički ambijent u Srbiji promijeni, ali može, i mora, raditi na tome da svoj Vukovar učini mjestom dobrog života. Vukovar svakako jest poseban grad u svijesti većine hrvatskog stanovništva, no kakva može biti njegova budućnost ako ga neprekidno držimo u prošlosti? O njemu govorimo samo u jednoj dimenziji – kao ratnom stradalniku i simbolu žrtve. Gdje je tu prostor za razvoj? Treba li reći da je u Vukovaru negdje krajem 70-ih godina 20. stoljeća samo u tvornici Borovo radilo gotovo više ljudi nego što danas Vukovar ima stanovnika – 22 tisuće radnika naspram današnjih 27 tisuća stanovnika? Nakon Maribora, Vukovar je, u odnosu na broj stanovnika, po razvijenosti gospodarstva bio drugi grad u Jugoslaviji. U njemu je živjelo oko 45 tisuća ljudi.
Prema popisu iz 1991., u vukovarskoj je općini živjelo 84.189 ljudi. Kad je riječ o njezinu nacionalnom sastavu, Hrvati su tvorili 43,8 posto stanovništva, Srba je bilo 37,4 posto, Jugoslavena 12,9 posto, Rusina 2,7 posto, Mađara 1,6 posto te Slovaka 1,6 posto. U petnaest naselja apsolutnu većinu činili su Hrvati, u deset naselja Srbi, dva su naselja bila većinski rusinska, dok je jedno bilo većinski mađarsko. U samom je gradu prije početka sukoba živjelo 44.369 stanovnika, od toga 21.065 Hrvata (47,2 posto) te 14.425 Srba (32,3 posto); Jugoslavena je bilo 9,8 posto, dok se 7,1 posto nije željelo nacionalno izjasniti. U gradu je, računa se, tijekom borbi ostala polovina stanovnika, uglavnom Hrvata te oko četvrtina Srba.
Nije Vukovar jedini grad koji u nacionalnoj povijesti ima značaj herojstva i žrtve, tragedije i pobjede. Treba li ići dalje od Varšave, najrazorenijega grada u Drugom svjetskom ratu, u kojem je brutalno satrt ustanak u židovskom getu, a potom i odama ovjenčani varšavski ustanak ugušen u krvi u najdoslovnijem smislu te riječi? Ili recimo engleski industrijski grad Coventry, poznat kao mjesto najžešćih njemačkih bombardiranja tijekom pokušaja osvajanja Velike Britanije. Na Coventry se samo 14. studenoga 1940. obrušilo 515 njemačkih bombardera u sklopu operacije Mondscheinsonate (Mjesečeva sonata). Jedva da je ostala jedna jedina neoštećena zgrada u središtu grada. Bačeno je oko 36.000 zapaljivih bombi, a 60.000 zgrada bilo je uništeno, poginulo je samo tog dana 558 ljudi, a ranjeno je više od 3000. Hitlerov glavni propagandist Joseph Goebbels koristio je nadmeno pojam “coventrieren” za gradove koji su na sličan način bili razoreni. Danas je Varšava potpuno obnovljena, a tek se okrugle godišnjice tih velikih i značajnih datuma poljske povijesti obilježavaju. A u Coventryju je “zapečaćena” porušena katedrala kao simbol i podsjetnik na taj barbarski čin, ali ti gradovi unatoč velikoj tragediji nisu postali žrtve vlastite žrtve. Nije naodmet spomenuti ni ovo: u obilježavanju savezničkog bombardiranja Dresdena uvijek sudjeluje i delegacija Coventryja. A grad Coventry donirao je zlatni križ u obnovi potpuno sravnjenje Frauenkirche, pokazavši time simboličnu težnju za pomirenjem dvaju naroda.
Vukovar kao da se ne može osloboditi stalne uloge žrtve i sada kada to nije. To je uloga koja mu je namijenjena u novoj hrvatskoj desničarskoj političkoj rapsodiji, i ne daju mu da se iz te kože izvuče. Vukovar ima preveliku važnost, preveliko je to razaranje i zločin nad gradom i njegovim stanovnicima, uz masakr počinjen nad ranjenicima i ratnim zarobljenicima na Ovčari, da bi vječno ostao u mori “beskrajnog dana”, u atmosferi koja ga izjeda i ne da mu ići naprijed. Grad treba živjeti i svakako nositi tu simboliku hrabrosti i požrtvovnosti, ali to ne smije biti njegova jedina dimenzija. Da bi imao svijetlu budućnost, potrebna je vizija suživota i razvoja.
S druge strane, na mnoga se pitanja iz ratnoga doba ne odgovara, primjerice na pitanje što se događalo u gradu dok je njime “vladao” Tomislav Merčep, koji je nakratko čak bio i uhićen zbog svojeg djelovanja. Zašto su propala dva pokušaja deblokade grada? Koji su to političko-vojni razlozi presudili da su oba obustavljena usred provedbe, i to kada su bila uspješna? I je li ta druga operacija nekoliko dana prije pada grada pokrenuta tek radi smirivanja vlastite savjesti na Pantovčaku. O uhićenju, pa i iživljavanju nad zapovjednicima obrane Milom Dedakovićem i Brankom Borkovićem da i ne govorimo. Nije li, isto tako, čudno što je cijela junačka i ponosita vukovarska epopeja dala tek dva službeno proglašena heroja – Blagu Zadru, koji je poginuo tijekom opsade, i Sinišu Glavaševića ubijenog na Ovčari?
Prema dokumentima iz skladišta JNA, na Vukovar je ispaljeno milijun i 500.000 granata iznad 100 mm te više od pet milijuna granata ispod 100 mm. Bačeno je i 2500 bombi od 250 kilograma. U prosjeku je na Vukovar dnevno ispaljivano oko 8000 projektila krupnog kalibra.
Prema još neslužbenim podacima, JNA i paravojne formacije u napadima na Vukovar zabilježile su 5 do 8 tisuća poginulih (beogradska Duga 1992. navela je poluslužbeni podatak, pozivajući se na izvore u Generalštabu Vojske Jugoslavije, da su JNA i paravojska imale gubitke od oko 8000 ljudi), 250 do 300 onesposobljenih i uništenih tenkova i oklopnih vozila, kao i 20 do 25 zrakoplova i helikoptera. Predrag Fred Matić, vukovarski branitelj, istaknut će da je pola tih tenkova uništeno na Trpinjskoj cesti, takozvanom groblju tenkova.
Ali ovdje je važno napomenuti da su do 18. studenoga, odnosno do okupacije grada, u borbama poginula 173 branitelja, a svi ostali nastradali su ili nestali nakon zarobljavanja. Dakle, više od 700 branitelja bilo je ubijeno ili se vode kao nestali nakon pada grada! A u logorima i zatvorima po Srbiji završilo je 1557 branitelja. U logorima je završilo i oko 2000 civila. Prema podacima Danijela Rehaka, predsjednika Udruge zatočenika srbijanskih logora – 222 logoraša su u srbijanskim logorima ubijena, a više od 230 umrlo je od bolesti i posljedica torture. Većina ih je u logorima zadržana do 14. kolovoza 1992. Ratni povjerenik za Vukovar Marin Vidić Bili odbio je ranije puštanje, rekao je: “Ja sam povjerenik za Vukovar i otići ću kada ode i zadnji Vukovarac.” Tom broju treba dodati i više od tri tisuće poginulih civila u samom Vukovaru (prema podacima SDSS-a četvrtina su stanovnici srpske nacionalnosti) te još 1321 na području nekadašnje općine Vukovar. Ukupno je u Vukovaru poginulo ili pobijeno oko pet tisuća branitelja i civila. To je trećina svih hrvatskih žrtava u Domovinskom ratu. Nakon ulaska JNA i paravojske više od 10 tisuća civila protjerano je iz grada. Tijekom napada poginulo je pedesetčetvero djece mlađe od 10 godina.
Sve su to podaci koji se pamte i koji su upisani u povijest grada.
Ali, treba li Vukovar njegovati samo identitet žrtve i stalne tuge, pa čak trpjeti zloupotrebu komemoracije i tragedije za političke svrhe? Svojski se trude sadašnje lokalne političke opcije da u tom gradu patniku i heroju ne bude ni pokušaja nikakva normalnog suživota. Vukovar je mjesto otpora agresiji i suludom zločinu iz mržnje, gdje se zbio početak kraja provedbe memorandumskih osvajačkih planova. Najveća pobjeda Vukovara bila bi da on bude najbogatiji hrvatski grad, koji u sebi nosi bol i pijetet slavne povijesti, a ne grad čiji su se stanovnici danas skrasili iza raznobojnih dublinskih vrata. Sjeća li se još netko da su sve hrvatske županije i veliki gradovi pompozno obećali u Vukovaru nešto obnoviti, izgraditi, zaposliti, investirati? Zašto se toga nitko ne sjeća, zašto nitko o tome ne pita i na to ne podsjeća!? Zašto se toga grada sjete tek 18. studenoga ili uoči izbora? Podsjetimo, u Borovu su nekoć radile 22 tisuće ljudi, sada ih radi jedva 600.