Predizborna kampanja za evroparlamentarne izbore u svibnju sljedeće godine počela je ovaj put već u kolovozu. Ne, ne mislim na odluke Istarskoga demokratskog sabora o kandidiranju pa nekandidiranju Nina Jakovčića. Bez obzira na prigovor koji mu je stavljen, meritum tih izbora neće biti korupcija, a kamoli eventualan sukob interesa nekoga od gospodara glasova bilo u kojoj od 27 preostalih članica, poslije istupanja Ujedinjenog Kraljevstva (ono se, nota bene, još može i predomisliti i ostati, Bože nas sačuvaj).
Najvažniji moment kampanje prošli tjedan bio je milanski susret madžarskog premijera Viktora Orbána s talijanskim ministrom unutrašnjih poslova Matteom Salvinijem. Nisu se suviše ni trudili naglašavati da je glavna tema bila imigrantska kriza, koja više bilo od čega jasno ocrtava obrise Evropske unije kao diva na glinenim nogama: Unija proizvodi društveni brutoproizvod po količini drugi na svijetu (nakon Kine, trostruko mnogoljudnije), a ipak joj klecaju koljena ako njezine granice pređe stotinjak ili nešto više tisuća imigranata. Turska, čiji je društveni brutoproizvod sedamnaesti na svijetu, izdržava tri milijuna imigranata i njima plaši Evropsku uniju kao baukom, a starici Evropi se noge tresu, kesa joj dršće od užasa, opasava se žilet žicama kao novovjekim pojasom kulturalne nevinosti. Patetično, ali ne baš čudno. Dođe to ponekom organizmu. Senectus ipsa est morbus: starost je po sebi bolest, dijagnosticira mi mlada liječnica.
E, da se ne bismo zavaravali: Salvini i Orbán se jesu sastali kao dužnosnici svojih vlada, na račun svojih država, ali suština nije bila u vladinim nego u partijskim politikama, gdje njih dvojica jesu al pari. Orbán vodi Fidesz, koji je od mladenačke pa liberalne stranke postao nacionalistička, suverenistička, trn u peti Evropske unije, iako je član Evropske pučke stranke (čije je vođe Orbán uredno obavijestio prije susreta u Milanu). Salvini vodi Ligu, koja je od ksenofobne i rasističke ali separatističke Sjeverne lige postala ksenofobna i rasistička ali suverenistička stranka, u evropskom parlamentu udružena s Nacionalnom frontom Marine Le Pen, vladajućom austrijskom FPÖ i sličnima u Pokret za Evropu nacija i slobodu.
Ta dvojica nisu sami. Isti dan je u Milanu bio i češki premijer Andrej Babiš, vođa populističke Akcije nezadovoljnih građana (ANO), navodno centrističke a ne desničarske, udružene u Alijansu liberala i demokrata za Evropu (u kojoj su iz Hrvatske HNS, IDS i HSLS).
Predmet toga stranačkog dogovora su strategija i taktika uoči svibanjskih izbora za Evropski parlament, kako bi se stvorio suverenistički blok koji bi mogao ugroziti, a po mogućnosti i nadbiti evropeističke stranke i evrozastupnike, pripadali oni socijalističkome, pučkome ili liberalnom bloku.
Kao što je iz milanskoga naizgled usputnog dogovora razvidno, nije riječ o novoj strukturi koja bi se suprotstavila socijalistima, pučanima odnosno liberalima. Posrijedi je unutar sebe labava neformalna udruga, u kojoj pojedine grupe mogu biti na nož suprotstavljene drugima u nekim pojedinačnim pitanjima (Salvini bi, na primjer, ucjenom koju je priznao htio postići da se imigranti iz Italije rasiju po ostalim članicama, a Orbán i sva Visegrádska skupina koja ga slijedi ne želi za to ni čuti, baš kao ni Austrija ili Slovenija) – ali je čvrsto objedinjuje nepovjerenje ili čak mržnja spram Evropske unije (to u Italiji spaja Ligu s pomalo fašističkim manirama i PoKret 5 zvjezdica koji se zanosio elektronskom izravnom demokracijom savršeno ravnopravnih građana).
Kampanja ovog časa naznačuje da će glavni okršaj u njoj, a onda vjerojatno i u Evropskom parlamentu, a i u Evropskom povjerenstvu, biti između suverenista i evropeista. A i da će linija podjele ići ne između evropskih političkih stranaka, nego unutar njih.
Dok sve rahlija i beznačajnija Stranka evropskih socijalista ostaje prilično privržena evropeizmu, ideji ne samo jedinstvenog tržišta, nego i jedinstvene monete i (zasad neostvarene) jedinstvene vanjske i sigurnosne politike, dogovorenoj i potpisanoj 1992 u Maastrichtu, podijeljeni su i liberali i pučani (a i ljevičari, i komunisti, otočići svedeni na rub arhipelaga).
Evropeisti su u defenzivi, nemaju odgovor na imigraciju. Nemaju vodeću ideju.
S jedne strane ih kršćanska dogma (a valjda i ljudskost, sve češće žrtva tribalizma) navodi na prihvaćanje došljaka u nevolji. Prisjetimo se koliko je Hrvata tako prihvaćeno, na svih pet kontinenata. Zamislimo se nad činjenicom da su Disraeli, Farage, Boris Johnson, Sarkozy i mnogi još – izravni potomci imigranata u muškoj liniji.
S druge strane protestantska (njemačka, finska, estonska itd.) teza da stabilnost mora biti i financijska, a ne samo gospodarska i politička, tjera ih na strogost koju teško prihvaća fronta izložena imigraciji, katoličko-pravoslavna po svojoj kulturalnoj strukturi. Badava sada bivši šef eurogrupe Jeroen Dijsselbloem kaže da su pogriješili stisnuvši Grčku onako nemilosrdno (još lani u ožujku je rekao: “Kao socijaldemokrat pridajem krajnju važnost solidarnosti. Tko se na nju poziva ima i dužnosti. Ne mogu potratiti sav svoj novac na piće i žene pa dizati ruke u vis vapeći u pomoć. To se načelo primjenjuje na osobnoj, lokalnoj, nacionalnoj, pa onda i na evropskoj razini” – a to jest refleks protestantskog pogleda koji sebe personalizira u mravu a nas u cvrčku iz Ezopove samokritike).
Suverenisti napadaju Evropsku uniju frontalno, koriste je kao izliku i grešnog jarca za sva zla, počev od vlastitih kriminalnih propusta. Talijanski vicepremijeri Salvini i Di Maio su i krivicu za rušenje autocestovnog nadvožnjaka u Genovi i smrt 43 osobe svalili na Bruxelles koji im, eto, ne da potrošiti i ono što je nužno. Naknadno se ustanovilo em da je investicije u sigurnost Unija izdvojila uz ograničenja, em da je Italiji za to nešto i dala kroz kohezijske fondove ali Rim to nije bio kadar mjesecima investirati, em da je upozorenje da se nadvožnjak može svaki čas srušiti mjesecima skupljalo prašinu u ministarstvu koje vodi Danilo Toninelli, prvak populističkih Zvjezdica, jer je njegova a ne evropska birokracija uzela sebi 150 dana roka za “proučavanje predmeta”. I tako je Genova našla Sagunt u svojoj kući.
Unatoč svemu tome, suverenisti ne kane ponoviti engleski mazohistički izlazak iz Unije, osobito ne Visegrádska skupina. Kane uglavnom iznutra razarati njezin politički aspekt, čuvajući sebi ekonomski dobitak, više od jedinstvenog tržišta nego od kohezijskih fondova. I Italija zasad više propagira nego agira, iako je i ta propaganda bila dovoljna da udvostruči zaradu koju mora ponuditi kupcima svojih državnih obveznica.
Tipična je taktika Orbána koji ne kani napustiti Evropsku pučku stranku. Postoji naime realna mogućnost da pučani, barem u nekim zemljama, pređu manje-više kompaktno u suverenistički tabor, kao što se dogodilo s pretežnim dijelom Konzervativne stranke u Engleskoj i Wallesu.
U konzervativnim strankama ne posustaje mantra da je upravo njihov nacionalizam i, ako treba, suverenizam brana spram daleko žešćega fašistoidnoga i rasističkog suverenizma krajnje desnice. Tako i Orbán propovijeda da je njegov Fidesz brana spram Jobbika (i Milošević je potkraj osamdesetih predstavljan kao manje zlo od razularena Draškovića, pa se prekasno vidjelo čemu je služila ta narativa).
U trenutnome evropskome suverenističko-evropeističkom razdoru Hrvatska, po običaju, ne zna kuda bi. Glavinja ponajviše zato što glavinja i njezina neprijeporno vodeća stranka, Hrvatska demokratska zajednica, gospodarica hrvatske kobi (socijaldemokrati i liberali su šmugnuli u Banske dvore samo kad bi HDZ samu sebe posjekla po nogama žešće nego obično). Osnovna vokacija Zajednice je nacionalistička i povijesno suverenistička. Predsjednik Tuđman je pažljivo i vješto uništavao svaku mogućnost da Hrvatska uđe u Uniju istodobno sa Slovenijom, što je izrijekom nerviralo i sv. papu Ivana Pavla II. Predsjednica Grabar Kitarović, uvježbana da svakome kaže ono što trenutni sugovornik želi čuti, ipak poprilično otvoreno koketira s Visegrádskom skupinom. Protivna frakcija nije duboko evropeistička, osim ponekih pojedinaca, ali prianja uz Njemačku, uz Angelu Merkel, a ona jest evropeistica, jer dugoročni interes (mir i prosperitet) Njemačke vidi samo u stabilnoj Uniji.
Ni Merkel više nema slobodne ruke. Ne postoji, naime, evropsko biračko tijelo, nego postoje nacionalna biračka tijela, koja i u Evroparlament šalju zastupnike s obzirom na unutarnacionalni odnos snaga, a ne s obzirom na ključne evrodileme. Merkel za predsjednika Evropskog povjerenstva kandidira Manfreda Webera zato jer je preslaba, pod udarom suverenista, da bi pokušala plasirati uistinu svog čovjeka Petera Altmaiera.
Ovog časa je i sudbina evropeizma u suverenističkim rukama. Gledano u perspektivi, možda je Tasmanija sasvim zgodno pribježište.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....