Državni praznik koji država ne voli: Samo ga je jedno ime svih ovih godina održavala na životu

Hrvatska ima 14 službenih državnih praznika, njih osam su, zapravo, vjerski blagdani, zatim su tu i dva međunarodna - Prvi svibnja i Nova godina - i jedan klizni praznik - Dan državnosti ili neovisnosti, a među njima i, vrlo značajan, ali za dio hrvatske političke scene u biti neželjeni praznik - Dan antifašističke borbe. I taj dan, 22. lipnja, kada je u šumi Brezovici kraj Siska 1941. osnovan prvi partizanski odred u okupiranoj Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji, kao da je nekakvo praznično “ružno pače” ili “Pale sam na svijetu”, koji vladajućoj HDZ-ovoj vlasti smeta, najradije bi ga izbjegli.

Praznik prolazi bez istaknutih zastava, nema ni novinskih svečarskih dvobroja, ni neradnog dana, ni prazničnih roštiljanja u prirodi. Nema ni prigodnog programa na HTV-u. Mada je, recimo, u povodu međunarodnog Dana pobjede, koji također ovdje prolazi nezamijećeno, prikazan jedan američki i jedan ruski ratni film, pa čak i u povodu godišnjice savezničkog iskrcavanja u Normandiji 6. lipnja prikazan je film “Najduži dan”, ali takvu čast nikada nije dobio naš Dan D - osnivanje prvog partizanskog odreda u Hrvata, kao, uostalom, ni ijedan drugi veliki događaj iz oslobodilačkog antifašističkog rata, poput Neretve ili Sutjeske, koja je jedno od najvećih stratišta Hrvata u Drugom svjetskom ratu.

Recimo, predsjednik Sabora Gordan Jandroković odbio je prijedlog da Sabor 2018. godine bude pokrovitelj obljetnice Bitke na Sutjesci, u kojoj su gotovo 80 posto poginulih bili hrvatski partizani. Štoviše, tadašnji potpredsjednik Sabora Darko Milinović rekao je da je pokroviteljstvo nepotrebno jer se radi o “događaju u drugoj državi”, premda je Sabor pokrovitelj komemoracije na Bleiburgu! Dapače, čak je bilo pokušaja da se od tog praznika načini “spomendan”, kako bi mu se umanjila važnost i kako bi se, zapravo, predao zaboravu kao izdvojeni praznik “lijevog (valjda vječno suspektnog) dijela hrvatskog političkog spektra”, mada je hrvatska ljevica uvijek bila ta koja je spašavala obraz Hrvatskoj od nemara i zločina počinjenih na drugoj strani spektra.

To je apsurd današnje Hrvatske koja svoju pozitivnu povijesnu baštinu svjetskoga glasa i dometa (mali narodi nemaju često privilegij biti važan dio svjetske povijesti), a Narodnooslobodilačka borba (NOB), odnosno kako se to naziva od 90-ih: antifašistički pokret, bio je takav - nezanemarivi dio savezničke antifašističke pobjedničke koalicije na čijim se temeljima i danas temelji Europa i njezini politički odnosi.

Ustanovio je taj praznik Franjo Tuđman, kao bivši partizan i aktivni sudionik NOB-a, pa je HDZ-u utoliko nelagodnije da ga se riješi, jer se stalno pozivaju na njegovo nasljeđe, a osim toga ne bi se lijepo vidjelo po svijetu, gdje, začudo, naši desni političari poput Andreja Plenkovića ili bivše predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koji se ni jednom nisu udostojili doći na obilježavanje tog datuma, rado pred svijetom mašu pothvatima onih koje u vlastitoj zemlji marginaliziraju, prešućuju, pa i dopuštaju povijesni revizionizam, falsifikate i sotoniziranje.

Prisjetimo se da je na obilježavanju 80. godišnjice početka Drugog svjetskog rata u Varšavi bivša predsjednica rekla da je “hrvatski narod razmjerno broju stanovnika najviše pridonio antifašističkoj borbi u Europi, u kojoj je aktivno sudjelovalo više od pola milijuna hrvatskih građana”, ali to nikada nije ponovila u Hrvatskoj niti je na bilo koji način spriječila reviziju. Čak je iz svog Ureda “protjerala” bistu lidera tog pokreta, koju se njezin nasljednik Zoran Milanović nije usudio vratiti. Prisjetimo se i epizode bivšega ministra obrane Damira Krstičevića kad se pred američkim pilotima iz Drugoga svjetskog rata pohvalio “hrvatsko-američkim ratnim savezništvom” a da nije spomenuo tko je to u Hrvatskoj tada bio njihov saveznik, jer - koliko god bilo tragikomično, ali je tužna istina - to nije mogla biti NDH koja je objavila rat Americi!

Isto tako, iz naziva ulica mnogih, zapravo većine, hrvatskih gradova nestala su imena zaslužnih antifašista ili veliki datumi, poput 8. svibnja - dana oslobođenja Zagreba, čak se želi nametnuti narativ da to nije bilo oslobođenje, nego “okupacija”. O srušenim i devastiranim antifašističkim spomenicima, od kojih su neki imali umjetničku vrijednost, da i ne govorimo.

Zašto HDZ i današnji političko-ideološko mainstream ne želi baštiniti to i biti dio te, možda najznačajnije civilizacijske tekovine modernoga doba, nego povlađuje potpuno beskorisnom i kontraproduktivnom povijesnom, moralnom i kulturnom revizionizmu?

Profesorica povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Snježana Koren kaže nam kako ovdašnja nacionalistička desnica svoje zatajenje hrvatskoga doprinosa pobjedi nad fašizmom zasniva na dva “argumenta” - prvi je da je partizanski pokret odveo Hrvatsku u Jugoslaviju, a ona je, po njima, “negacija svega što je hrvatsko”; drugi je “argument” narativ da nas je pokret odveo ravno u komunizam koji je “antihrvatski projekt”. Takav pristup potvrđuje i izjava nekadašnjeg profesora marksizma s obiteljskim partizanskim pedigreom, a danas jednog od vodećih povijesnih revizionista, Josipa Jurčevića. On će reći da u Hrvatskoj “ne treba obilježavati Dan pobjede nad fašizmom jer je komunizam počinio toliko zločina kao nijedan sustav dosad”, čime definira taj desni revizionistički sentiment prema hrvatskom antifašizmu, ali i antifašizmu kao tekovini današnje Europe.

Mi smo narod i država koji s pravom i utemeljeno ima taj Dan jer imamo autohtoni antifašistički pokret u kojem su sudjelovali Hrvati i ovdašnji Srbi zajednički i mogli bismo biti, kao, uostalom, i u ona ratna vremena, prepoznati baš po tome, pa da nam na obilježavanje dolaze i strani državnici, a o predstavnicima ambasada da i ne govorimo, te odaju počast Hrvatima i hrvatskim Srbima koji su bili dio antifašističke koalicije i pokreta koji je oslobodio svijet od pošasti nacifašizma.

Snježana Koren podsjeća da je i distanciranje od hrvatskoga antifašističkog pokreta počelo zlosretnom Tuđmanovom izjavom još na Prvom saboru HDZ-a 1990. godine kada je rekao kako “NDH nije bila samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin nego je predstavljala i izraz težnji hrvatskog naroda za samostalnošću”. To je otvorilo vrata rehabilitaciji NDH i ustaškog pokreta, odnosno njegovu relativiziranju i sramotnom pretvaranju iz nacističkog u nacionalni oslobodilački pokret, te u ovih 30 godina dovelo do toga da se u javnom diskursu ustaše počinju smatrati borcima za hrvatsku stvar, a partizani izdajicama koje se “bore protiv svega hrvatskoga”.

“U današnjim hrvatskim prilikama biti na strani poraženih u Drugom svjetskom ratu nije uopće nešto što bi se smatralo sramotnim”, reći će sociolog religije profesor Ivan Markešić. Doduše, Franjo Tuđman, na čije se nasljeđe često pozivaju s hrvatske desnice, govorio je, podsjeća nas Snježana Koren, da je “partizanski pokret i ustanak nastao pod vodstvom KPJ te je započeo na tlu Hrvatske”, da su “odlučujuću ulogu igrali hrvatski marksisti, zajedno sa srpskim marksistima u tom pokretu. Međutim, većina vodećega kadra bili su Hrvati”, govorio je Tuđman. “Stav KPH da se bori protiv fašizma, protiv NDH, kao i za suverenu hrvatsku državu, za uništenje hegemonizma, protiv potlačenosti - bio je antifašistički, antiustaški i u većini revolucionarni, partizanski”, objašnjavao je Tuđman.

I profesor Markešić svojedobno je upozorio da od Tuđmanove elaboracije o NDH kao “izrazu težnji hrvatskog naroda za samostalnošću”, u kojoj objašnjava da se hrvatski narod ubrzo uvjerio da NDH nije rješenje hrvatskog pitanja i da je rješenje svog nacionalnog pitanja morao tražiti u okviru partizanskog pokreta - danas nema ni traga. Koren napominje kako se s vremenom sve više naglašavao komunistički ili jugoslavenski karakter i aspekt antifašističkog pokreta na račun oslobodilačkog, pobjedničkog i savezničkog, pa su dominantne odrednice NOB-a postajale negativne i protuhrvatske, što cijeloj toj stvari daje katkad bizaran i apsurdan i, naravno, neznanstven pristup.

Naime, u startu su komunizam, a pogotovu Jugoslavija, proglašavani neprijateljskima, a u to se onda uklapa i vrlo sporna i diskutabilna teza o dva (ili tri) totalitarizma te njihovo, najblaže rečeno nekritičko, često paušalno, izjednačavanje, kaže Koren. “Stvara se dojam da između NDH i neovisne Hrvatske, odnosno vrijeme između 1945. i 1990. - nije ni postojalo ili se želi nametnuti u javnosti kao prazni hrvatski hod kroz povijest, kao izgubljeno vrijeme, kao vakuum”, rekao je svojedobno profesor Markešić.

I sada dolazimo do toga da se to vrijeme tretira isključivo kao “robovsko” i u prvom redu “nehrvatsko”; uopće se ne pokušava taj period hrvatske povijesti objasniti znanstveno i racionalno, nego isključivo kroz radikalno etnoideološku prizmu, pa iz toga onda izlazi nakarada da su ustaše kakve god bile ipak dobre jer su nosioci hrvatske ideje, bez obzira na to što je lako dokazati da su, osim što je to bio, poput nacističkog režima, zločinački pokret, još i u svojoj biti veleizdajnički, koji je baš naudio i osramotio Hrvate. Ili kako je govorio povjesničar Hrvoje Klasić - Hrvatska se ne treba sramiti svog antifašizma, ali se antifašizam u mnogočemu treba sramiti ovakve Hrvatske.

Uz to se onda nastoji naglasiti narativ tragedije Bleiburga kao ultimativne točke u razmatranju ne samo Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj nego i novije hrvatske povijesti te cijelu tu povijest svesti na tih nekoliko završnih dana rata, kao da ničega prije nije bilo.

No, podsjetimo se kada je i kako u Hrvatskoj utemeljen antifašistički oslobodilački pokret. Bilo je to nedjeljno jutro 22. lipnja 1941., točno prije 80 godina. Jedan solidan ljudski vijek, ali i prilično davno za neki povijesni događaj, pogotovo takav da bi morao biti dijelom pozitivne memorije svake ponosne nacije, pogotovu one koja drži do sebe i svojih dosega. Iako je on danas dio dnevnopolitičkih, desnopopulističkih i prizemnih ideoloških prepucavanja i zanemarivanja, stvari su potpuno jasne i čiste. Zna se kakav je bio karakter NDH i ustaša, a kakav partizana i NOB-a. Tu nema diskusije i rasprave. Može se, naravno, razgovarati, ali nepobitna je činjenica da je NDH bila marionetska, zločinačka, kolaboracionistička, izdajnička, gubitnička tvorevina i dio monstruoznog nacističkog programa Holokausta, genocida i rasizma. Isto je tako neosporno da je NOB bio dio savezničkog, pobjedničkog, oslobodilačkog, antinacističkog pokreta.

Spomenimo samo podatak, koji navodi publicist Davor Krile, da se “od ukupno nešto više od 9000 Židova s područja tadašnje NDH koji su preživjeli Holokaust njih polovica spasila u Titovim partizanima, kao pripadnici antifašističkog pokreta”. Proporcionalno to je bilo najbrojnije sudjelovanje Židova u svim pokretima otpora u cijeloj Europi – napisao je veliki hrvatski publicist Slavko Goldstein, a ustaše su svoju tzv. državu temeljili na Rasnim zakonima, genocidu nad svojim “sugrađanima” Srbima, poklanjanju najhrvatskijih teritorija drugim nacifašističkim režimima koji su provodili dekroatizaciju, a logor smrti Jasenovac esencija je ustaškog režima i poretka.

Tog sunčanog 22. lipnja, kako bilježe povijesni almanasi, u šumi Brezovici okupilo se 77 odvažnih ljudi, većinom s Banije - Hrvata i Srba spremnih da obrane svoju domovinu od nacizma, pokolja i nepravde. I da bude opet posve jasno, kako navodi povjesničar Hrvoje Klasić, od 77 prvih partizana u Hrvatskoj njih 72 bili su Hrvati; od ostale petorice trojica su bili Srbi, a dvojica Slovenci. Vodio ih je Vlado Janjić Capo. Tijekom sljedeće četiri godine rata na oltar domovine živote će položiti njih 38, a prvi su bili Ivo Ogulinac i Ivo Lasić. Danas su prepušteni zaboravu i prijeziru lažnih zaštitnika hrvatstva, nemaju ni obilježje ni ulice sa svojim imenom.

Podsjetimo se kako je te sparne nedjelje izgledao svijet. Nacistička Njemačka bila je na vrhuncu moći - držala je praktički cijelu Europu pod svojom čizmom: od obala Egejskog mora preko Češke i Poljske do Kopenhagena i Nordkappa u Norveškoj. Na Eiffelovu tornju vijorila se zastava sa svastikom, a Hitlerova vojska pregazila je sav prostor do Amsterdama, Bruxellesa i La Manchea, dok su s druge strane kanala Britanci, nakon duge opsade i obrane, bili na granici izdržljivosti.

Tog dana nacistička vojska napala je SSSR i u samo četiri-pet mjeseci došla do Moskve, zarobivši u tom pohodu milijune boraca Crvene armije. Ratovalo se i u Africi, a Sjedinjene Države nisu još bile u ratu (ući će tek u prosincu nakon japanskoga napada na Pearl Harbor).

Na našim prostorima pojavila se zloćudna NDH, Pavelić je već predao Dalmaciju talijanskim fašistima, u Srbiji je general Nedić uspostavio kvislinški režim, koji će se kao prvi u porobljenoj Europi pohvaliti da je očistio svoj glavni grad od Židova, a u Sloveniji se general Leon Rupnik stavio u službu okupatora.

Nad Europom je vladao potpuni nacistički mrak. Tada se činilo da više nitko i ništa ne može zaustaviti Hitlerovu mašineriju, i nitko nije znao kako će se sve završiti. Cure i dečki koji su se okupili u šumi Brezovici kako bi se suprotstavili velikom zlu nisu tada znali ni što ih čeka ni u što se upuštaju; oni koji su pristupali ustašama točno su znali čemu služe i što se od njih očekuje.

Dakle, mladi hrvatski partizani otišli su u posve nepoznato, a ne, kako to iz nekih svojih eskapističkih razloga govori povjesničar Zlatko Hasanbegović, visoki dužnosnik Domovinskog pokreta, “na ladanje”. Naime, iz tog je “ladanja” izašao hrvatski pokret otpora, najjači i najorganiziraniji u Europi.

Ponovimo notornu činjenicu da su hrvatski i francuski pokreti otpora imali isti broj pripadnika, uz malu ladanjsku digresiju da je Hrvatska imala i tada deset puta manje stanovnika od Francuske. Hrvatski antifašistički pokret činili su, naravno, Hrvati i Srbi iz Hrvatske (nešto manje od 70 posto Hrvata i oko 25 posto Srba), a nakon tog brezovičkog odreda samo na području Hrvatske ustrojen je 71 partizanski odred i 64 brigade, više nego u ostalim dijelovima jugoslavenskog pokreta zajedno. Od 30 divizija NOVJ-a 18 ih je bilo hrvatskih, od 11 korpusa – čak šest! Od jeseni 1942. godine Hrvatska je imala razmjerno broju stanovnika najrazvijeniji antifašistički pokret u Europi.

Podsjetimo se zato riječi povjesničara Tvrtka Jakovine: “Ako Hrvatska sebe ne vidi na pobjedničkoj strani 1945., ako nema obilježavanja, smatra li se Hrvatska koja je izabrala poraženu stranu i ignorirala većinski izbor svojih građana odgovornom za politiku 1941.?”