Nije floskula da su Njemačka i Francuska uvijek bile motor koji pokreće Europsku uniju. I kad taj motor ne radi, EU ne može naprijed. Postoje neki interesi oko kojih se ne slažu. Podijelile su, primjerice, EU u pronuklearni i antinuklearni blok. Francuska je za labavija, a Njemačka želi stroža financijska pravila i tako dalje. Ali uvijek se najprije na razini Europske unije trebaju dogovoriti Francuska i Njemačka, i onda krenuti u potvrdu konsenzusa.
Lideri Njemačke i Francuske, kada dođu u Bruxelles na summite Europske unije, imaju veliku težinu. Odsad će njemački kancelar Olaf Scholz i francuski predsjednik Emmanuel Macron na sastanke Europskog vijeća dolaziti kao veliki, zapravo najveći luzeri. Potpora kod kuće pala im je povijesno nisko, na otprilike 15 posto. A dokaz takvog pada nisu neke ankete, nego izbori. I to izbori za Europski parlament, koji inače za njihove vlade kod kuće i nisu toliko bitni.
Tako su Njemačka i Francuska postale kolateralne žrtve rezultata ovih europskih izbora u kojima se, kad se sve zbroji, ništa dramatično nije dogodilo ni promijenilo. Toliko su težak udarac doživjeli da je francuski predsjednik Macron morao sazvati izvanredne nacionalne izbore, a povećava se pritisak na Scholza da također to učini. Inače, da nisu imali takav efekt u Njemačkoj i Francuskoj, europski izbori slobodno bi se mogli smatrati neuspjehom krajnje desnice i pobjedom proeuropskih stranaka. Ali kako se cijela EU prehladi kad Francuska i Njemačka kihnu, onda ishod tih izbora, upravo zbog utjecaja na unutarnju politiku nekih zemalja, treba gledati na dva načina.
Prva je pozitivna vijest da su proeuropske stranke osigurale dominaciju u Europskom parlamentu i sljedećih pet godina. Najmanje 500 od ukupno 720 novoizabranih i reizabranih zastupnika sigurno spada u proeuropsku skupinu. Nisu se ostvarili strahovi od velikog rasta krajnje desnice u Europskom parlamentu niti je došlo do dramatičnih promjena brojki. Uz manje promjene tri su najveće političke skupine zadržale svoje pozicije, s time da su Liberali doživjeli priličan pad, EPP je zabilježio značajan porast, dok su Socijalisti i demokrati imali tek mali pad.
Vodeća Europska pučka stranka (EPP) ne samo da je zadržala prvo mjesto nego je s prijašnjih 176 mjesta skočila na 186. Socijalisti i demokrati zadržali su drugo mjesto s padom sa 139 na 135 mjesta, dakle samo četiri mjesta manje. Ovo "samo četiri" jer su težak poraz u Njemačkoj, koja inače donosi najveći broj zastupnika, nadoknadili rastom u nekim drugim zemljama. Liberali iz skupine Renew, koju je osnovao francuski predsjednik Emmanuel Macron, najviše su pali. Izgubili su više od 20 mjesta jer su sa 102 pali na 80, ali su za dlaku uspjeli sačuvati treću poziciju, koju mogu izgubiti samo ako neke nove stranke uđu u skupinu konzervativaca i reformista ECR. Zeleni su značajno pali, sa 71 na 53, što nije zanemarivo.
Nije se dogodio ogroman rast krajnje desnice, što su neki predviđali i što mnogi i dalje ponavljaju kao mantru. Krajnje desne stranke svrstane su u skupini Identitet i demokracija (ID). Ta je skupina dobila samo 9 mjesta više, skočila je sa 49 na 58 mjesta. Naravno, ostaje i oko 100 zastupnika nesvrstanih u skupine, ili neopredijeljenih. Neki od njih mogli bi se priključiti ovoj skupini ili stvoriti neku novu radikalnu skupinu. Pogotovo što je Alternativa za Njemačku (AfD) izbačena iz ID-a. Ali ni to ne bi bio osobito značajan rast krajnje desnice u Europskom parlamentu. Uostalom, i EPP je ojačao iako je izbacio iz svojih redova Orbánovu stranku Fidesz, kao što su i iz S&D-a izbacili slovačke socijaldemokrate, koji su praktički ekstremna desnica. Da je slovački Smer ostao u S&D-u, ta bi skupina imala porast broja zastupnika u odnosu na prethodni saziv.
Europski konzervativci ostali su na približno istoj brojci, sa samo jednim ili dva zastupnika više, te su sada na 73 zastupnička mjesta.
Dakle, čak ako se ECR uvrsti među krajnju desnicu, ni zajedno sa skupinom ID ne prelazi 150 mjesta u Parlamentu od 720, a ECR nipošto nije krajnja desnica iako su konzervativci koji se protive dubljim integracijama unutar EU i prenošenju dodatnih nacionalnih ovlasti u ruke zajedničkih institucija EU u Bruxellesu. Sve u svemu, barem što se tiče sastava Europskog parlamenta, ništa se bitno ne mijenja i zajamčen je kontinuitet u sljedećih pet godina.
Sada, nakon što su izbori završeni, u Bruxellesu je počela nova faza u kojoj će se, sukladno rezultatima tih izbora, izabrati novo vodstvo institucija EU. Što se samog ishoda izbora tiče, u Bruxellesu vlada prilično zadovoljstvo jer je jasno da će i u novom sazivu Europskog parlamenta postojati dovoljno velika proeuropska većina koja će jamčiti normalno funkcioniranje institucija EU, izbor predsjednika ili predsjednice Europskog parlamenta, usvajanje proračuna i donošenje drugih ključnih odluka u kojima je glas Parlamenta nužan.
Dok se čekaju konačni službeni rezultati iz svih država članica, najvažnije je kako će ići stvaranje političkih skupina u Europskom parlamentu i hoće li se brzo stvoriti potrebna većina proeuropskih stranaka za izbor predsjednika ili predsjednice Europske komisije. Ursula von der Leyen u svom je prvom nastupu nakon rezultata izrazila zadovoljstvo što nije došlo do velikog rasta ni krajnje desnice ni krajnje ljevice, pa je sigurna da EU može nastaviti s poslom kao i dosad, a da si ona pritom osigura još jedan mandat.
U Bruxellesu procjenjuju da će Von der Leyen "gotovo sigurno" dobiti potporu i u Europskom parlamentu i u Europskom vijeću za još jedan mandat. Jer, ne vide tko bi mogao biti protiv toga nakon ovakvog uspjeha EPP-a i debakla na nacionalnoj razini onih koji su mogli postavljati prepreke u Vijeću. Europska pučka stranka, osim što je ojačala u Europskom parlamentu, ima i najveći broj članova Europskog vijeća. A, s druge strane, ključni članovi Europskog vijeća iz redova Liberala – francuski predsjednik Macron, nizozemski premijer Rutte i belgijski De Croo – na nacionalnoj su razini veliki gubitnici ovih izbora, pa je teško očekivati da će se suprotstavljati EPP-u u pitanju reizbora Von der Leyen.
Kad se budu dogovorili o reizboru Von der Leyen na čelu Europske komisije, u istom će se paketu dogovoriti i izbor predsjednika Europskog vijeća i visokog predstavnika za vanjsku politiku i sigurnost. Prema rezultatima izbora, a u podjeli moći u Vijeću, logično je da predsjednik Europskog vijeća bude iz redova socijalista, dok bi liberalima, koji su značajno pali, ali su i dalje nužni radi većine u Europskom parlamentu, dovoljna nagrada bila mjesto visokog predstavnika za vanjsku politiku i sigurnost.
Veliki je izazov pred državama članicama, ali i političkim skupinama u Europskom parlamentu da se sve ovo dogovori do kraja lipnja. U Europskom parlamentu već su počele konzultacije između stranaka, a lideri država članica imat će prvi neformalni summit već sljedeći tjedan, 17. lipnja, a formalni 27. i 28. lipnja. Cilj je da sve bude dogovoreno do kraja lipnja kako bi se moglo glasati već na prvom zasjedanju Europskog parlamenta sredinom srpnja. Ako se to ne bi dogodilo, doći će do kašnjenja što može odgoditi izbor novih čelnika institucija EU do kraja godine, s potencijalom ulaska u institucionalnu krizu.
Što se brojeva u Europskom parlamentu tiče, to neće biti veliki izazov, no ako se EPP ipak odluči koketirati s krajnjom desnicom, što mu ne treba, a potencijalno može biti opasno, mogao bi izgubiti potporu socijalista, i to bi stvorilo probleme. Drugi razlog zašto je bitno sve dogovoriti do kraja lipnja jest strah da bi stvari u Europskom vijeću bilo teže kontrolirati nakon što 1. srpnja predsjedanje EU preuzme Orbánova Vlada, jer Mađarska ima rotirajuće predsjedanje u drugoj polovici ove godine.
Ali druga strana priče su posljedice koje su ovi izbori ostavili u zemljama članicama, ne samo u Francuskoj i Njemačkoj nego i u Belgiji, gdje su stranke na vlasti potučene.
Oči Bruxellesa sada su okrenute i prema tim državama članicama jer radikalna desnica, nemoćna u Europskom parlamentu, ima mogućnost Uniji zadavati udarce preko država članica u Vijeću. A tamo je prava moć. Najdramatičnije je u Francuskoj, gdje je Macron doživio težak udarac pa je sazvao i izvanredne nacionalne izbore. Ništa bolje nije prošao ni kancelar Olaf Scholz u Njemačkoj čija je stranka pala na najnižu razinu u povijesti s tek nekih 14 posto glasova. A kad su lideri Njemačke i Francuske u krizi kod kuće, onda slabi i njihova moć na razini EU.
Težak udarac dobio je i belgijski premijer, i to na trima različitim izborima koji su održani u ovoj zemlji gdje je sjedište EU. Stranka Alexandra De Crooa, čija zemlja trenutno i predsjeda Europskom unijom, na svim je izborima – i europskim, i državnim, i regionalnim – pala ispod 10 posto. On je dao ostavku, ali to ne znači ništa jer je ionako izgubio vlast. Kako će za sastavljanje belgijske Vlade biti potrebno mnogo mjeseci, ako ne i godina, još će dugo De Croo ostati poraženi premijer u ostavci, koji će biti tehnički premijer Belgije i u tom svojstvu sudionik još nekoliko povijesnih summita EU. Ali kakvu će moć imati u takvim okolnostima? Ovaj politički kaos u Belgiji, uz očekivano sastavljanje prve Vlade u Nizozemskoj koju će voditi krajnja desnica, i uz pomoć liberala, dodatno će utjecati na razvoj događaja u Europskoj uniji, gdje ove zemlje imaju značajnu ulogu.
U novonastaloj situaciji dodatno je porasla težina poljskog premijera Tuska, koji je veliki pobjednik izbora u Poljskoj, ali i Andreja Plenkovića, čija je stranka osvojila polovinu eurozastupničkih mjesta koji pripadaju Hrvatskoj, iako uz sramotno mali odziv birača. Tusk i Plenković uz grčkog premijera Mitsotakisa će uime EPP-a na Europskom vijeću voditi glavnu riječ kako bi osigurali reizbor Ursule von der Leyen za još jedan mandat na čelu Europske komisije.
Jaču ulogu u Vijeću imat će talijanska premijerka Giorgia Meloni, koja je ojačala poziciju u Italiji. Iako glasovi zastupnika Georgie Meloni u Europskom parlamentu Ursuli von der Leyen neće biti potrebni, pa čak ni poželjni, ona sada postaje bitna u Europskom vijeću jer je jedini snažan lider koji dolazi iz velike zemlje članice.
Jedina prava opasnost od krajnje desnice jest njihov dolazak na vlast u državama članicama, kao što će uskoro doći na vlast u Nizozemskoj, ili spremnost desnog centra za skretanje prema krajnjoj desnici i suradnju s njom.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa
Pretplatite se, donosimo Globus sigurno do vašeg doma!
01/22 55 374
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.