'EU šuti i gleda kako za nju obavljamo prljavi posao obračuna s migrantima'

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u nedavnom razgovoru za švicarske medije tvrdila je kako policija provodi politiku odvraćanja migranata od ulaska u Hrvatsku. Opravdavala je pritom i uporabu sile rekavši: “Naravno da je potrebno malo nasilja kada provodite ‘push-back’, ali morate vidjeti i kakav je to teren.” Riječ je o nezakonitom postupanju policije, o čemu se govorilo u Čajanci.

Vlašić: Kolika su migranti opasnost za Hrvatsku?

Tadić: Koji migranti? Trenutačno su u javnom diskursu opasnost i oni koji su ovdje i oni koji su vani.

Vlašić: Hrvatsku stalno prozivaju, danas se i predsjednica referirala na optužbe da hrvatska policija protjeruje migrante koji pokušavaju ući u Hrvatsku, one koji nemaju dokumente, a nazivamo ih ilegalnim migrantima…

Tadić: Mi ih nazivamo iregularnim migrantima, taj nam je izraz draži. Malo je humaniji. Taj nedostatak dokumenata često se uzima protiv njih, no ako uzmete u obzir sve situacije kroz koje prolaze, onda bi trebalo drukčije razmišljati. Neki od njih su godinama na putu, možda su izgubili dokumente. Neki od njih su primjerice iz Sirije i bili su protivnici Assadova režima, oni ne mogu ušetati u neku instituciju i zatražiti putne dokumente prije dolaska. Naravno da ima onih koji pokušavaju izbjeći kontrolu, koji su krenuli jer su krenuli i njihovi prijatelji, no pritom ne treba zaboraviti da među tim, sada već očajnim ljudima ima onih kojima treba pomoć, koji su došli ovamo potražiti utočište i stoga ih ne bih voljela na ovaj način interpretirati kao ugrozu.

Vlašić: Koliko je migranata na granici s Hrvatskom, o kojem broju ljudi govorimo?

Tadić: Sasvim sigurno nekoliko tisuća. Ovi službeni kampovi su premali i ljudima nije ugodno boraviti tamo zbog načina na koji se prema njima odnose i svi nekako, naravno, gravitiraju prema granici s Hrvatskom. To su kampovi u Bosni i Hercegovini.

Vlašić: A u Hrvatskoj?

Tadić: Organizacija “Are you Syrious“ nedavno je odlukom MUP-a izbačena iz Porina, hotela koji je namijenjen prihvatu migranata, no rekla bih da je riječ o dvjesto, možda tristo ljudi. Brojevi fluktuiraju, a ne treba zaboraviti da je u Hrvatskoj od 2006. pa do kraja trećeg mjeseca 2019., dakle u razdoblju od trinaest godina, odobreno 767 međunarodnih zaštita, azila i supsidijarnih zaštita. Znači, govoriti da je to neka strašna brojka s kojom se Hrvatska ne može nositi je strašno deplasirano.

Vlašić: Hrvatsku policiju prozivaju zbog ponašanja prema iregularnim migrantima. U doba kada ste vi bili ministar unutarnjih poslova, to nije bilo tako. Što se promijenilo? Je li sada veći pritisak nego što je bio kada ste vi vodili ministarstvo?

Ostojić: Pa, 365 puta je manji nego što je bio onda. Dnevna brojka bila je otprilike šest tisuća ljudi na dan, odnosno svake četiri minute jedna osoba, 250 na sat u razdoblju od 17. rujna i ožujka 2016. Ono što je istina jest da su bježeći pred ratom ljudi pokušali naći put do Europe, koja je bila fenička princeza i upravo je dolazila s područja tadašnje Sirije, tada su Feničani tamo živjeli. Možda bi bilo dobro da ovim velikim vjernicima pošaljemo poruku tko su sve bili migranti, tada bismo i o Isusu razgovarali. No, to je dio priče.

Govorim o situaciji koju je Hrvatska prvi put osjetila 2015. godine. Prije toga to nije bilo pitanje koje bi uopće bilo aktualno za Hrvatsku, pa čak i za Europsku uniju, sve do tragedije kod Lampeduse koja se dogodila kad je izuzetno velik broj ljudi iz Libije pokušao prijeći preko Sredozemnog mora i tada su poginuli. Tada je to postala tema o kojoj se razgovaralo tako da smo i kao ministri razgovarali o tome u Bruxellesu i time počinje pokušaj zajedničkog utvrđivanja stavova EU u odnosu na priljev ljudi koji dolaze iz ratom ugroženih područja. Prije svega, to su bili ljudi iz sirijskog sukoba.

Moram reći da u to vrijeme Hrvatska nije primijetila, nije ni sudjelovala u razgovorima kad je 200 tisuća ljudi prošlo s Kosova preko Srbije, Mađarske i europskih zemalja do Švedske, nije primjećivala ništa do rujna 2015. godine, kada je stotine tisuća, a rekao bih i milijun ljudi, prolazilo istu rutu, preko Europe, preko Srbije i Mađarske do podizanja žice 1. rujna 2015. Orban je htio zaštiti Mađarsku, i to vrlo sebično jer Europa ima mnoga vrata, ne samo Mađarsku.

Treba reći da svi ti ljudi dolaze iz Europe. Oni nisu pali padobranom, nego dolaze iz zemlje prvog ulaska, a to je najčešće Grčka. Bugari su to odavno riješili, prije puno godina digli su zid prema Turskoj, a riješili su to tako da su pucali, a i ubili osobu koja je ilegalno pokušala prijeći granicu, migranta. Time se, na neki način, put okrenuo iz Turske koja je puštala određeni broj ljudi iz svojeg interesa, što se kasnije pokazalo kroz sporazum s Turskom, pa tog preljeva više nije bilo, nego su dolazili na grčke otoke. Nisu na te otoke plivali, nego su dolazili trajektima koje su, naravno, plaćali.

Nakon toga su prolazili torturu na makedonsko-grčkoj granici, pa bi preko Preševa, Srbije došli na granicu s Hrvatskom, koja u tom trenutku nije imala žicu u odnosu na Mađarsku gdje su redovno prolazili. To im je bio put u Europu i, kad hrvatska predsjednica kaže da je to europsko pitanja, to je i naše pitanje. Samo, očito, ne dijelimo ista rješenja. Pokušavam opisati situaciju kako je izgledala 2015. godine. Tada smo bili izloženi velikom migrantskom valu. Sva pravila EU bila su neprimjenjiva.

Mi smo prva tri dana krize primjenjivali tzv. dublinski postupak, svakoga registrirali, ubacivali podatke u sustav, izdavali rješenje da moraju napustiti zemlju, a ti su ljudi išli prema Sloveniji, kako bi preko nje došli do boljeg života u zemljama Zapadne Europe. Samo četiri posto ih je tada ostalo u Austriji.

Neja Markičević / HANZA MEDIA

Vlašić: Ali, sada više nema mjesta za migrante?

Ostojić: Nije pitanje ima li ili nema mjesta. Mi smo zajednica od 500 milijuna ljudi. Očito je Europskoj uniji trebalo radne snage, koja će trebati i nama. No, problem s migrantima je to što EU nije riješila pitanje relokacije, ono što je dogovorila. Naime, ministri su se bili dogovorili da se dobrovoljnim prelaskom iz jednog kampa u drugi dobije, konkretno iz talijanskih i grčkih kampova u kampove u drugim zemljama, prema dogovorenim kvotama, određen broj ljudi pod međunarodnom zaštitom. Hrvatska je trebala primiti relativno velik broj ljudi, 1500 migranata koje je hrvatska vlada obećala primiti.

Vlašić: Zašto kažete relativno velik broj, što je tu velik broj ako govorimo o 1500 ljudi? Hrvata je više od četiri milijuna.

Ostojić: Velik broj kada čujete ove brojke od 767 odobrenih azila. Mi smo čak i u vrijeme migrantske krize imali samo 69 zahtjeva za azil, tijekom krize u kampovima su se pojavila 24 azila, a samo su tri odobrena. To govorim zato što je za sve koji su prihvaćeni bila osigurana međunarodna zaštita, za njih je Europa odlučila da im mora pružiti zaštitu. Naravno, pojavljuju se odbijanja Češke, Mađarske, zemalja Višegradske skupine, Poljske, a i druge zemlje se pridružuju i time nestaje onaj dio koji je činio temelj Europske unije, a to je solidarnost.

Svi zaboravljaju pritom da je Grčka dio Schengena i da nije dobila nikakvu kaznu, niti je isključena iz Schengena radi toga što zapravo pušta ljude iz Grčke onako kako joj odgovara. Nakon što ih natjera da u njoj potroše svoj novac, ona ih pošalje na put dalje prema Europi. Zato ponavljam, mi nismo bili zemlja prvog ulaska, nemamo kapacitete ni mogućnosti da primimo sve migrante koji su došli. Iako, možda je i postojala ideja unutar Europske unije da bi Hrvatska mogla biti idealni prostor za tzv. hot-spot. Hot-spot znači da na jednom mjestu koncentrirate ljude koji traže međunarodnu zaštitu, tu ocjenjujete da li oni imaju pravo na azil ili supsidijarnu zaštitu jer se to nije uspjelo napraviti u Turskoj. Turska je, zapravo, bila jedna od zemalja odakle je najviše ljudi dolazilo.

Ovdje govorimo o tzv. balkanskoj ruti iako ja više volim govoriti o Schengen ruti, zato što je Grčka u Schengenu, a svi ti ljudi nastoje doći do Schengena. No postoji i druga ruta, ova tzv. libijska, preko sjevera Afrike i preko Španjolske, ali najviše su bile izložene Italija i Grčka. To su zemlje prvog ulaska. To je modelirano prema pravilima EU. Sada je na sceni varijanta u kojoj bi Hrvatska trebala obaviti prljavi posao za EU, što se naravno, ne smije službeno reći, ali čak i hvale postupke koji su potpuno u suprotnosti sa Schengenskim zakonikom na koji se najčešće poziva MUP. Tamo odvraćanje migranata ne postoji, nema legalnog “push-back” postupka. U smislu tog zakonika odvraćanje bi trebalo izgledati tako da osobe upućujete na legalni granični prijelaz. Ne možete nekoga uhapsiti u Čabru, na Slunju, kao što ih je vojska uhitila više od tisuću, ili u Rijeci, u Istri, ukrcati te ljude u kombi, dovesti ih na granicu i gurnuti natrag. To naša predsjednica apsolutno ne razumije, ona ne shvaća da to nije postupanje po Schengenskom zakoniku.

Nažalost, i javnost je prihvatila tu priču da je to tzv. odvraćanje i obeshrabrivanje, koriste se oba termina, nešto sasvim normalno. Ne, nije normalno. Eto, neki dan smo imali situaciju u kojoj predsjednica javno, u onim trenucima kad je prikazivala svoje sposobnosti prolaska kroz šipražje, grmlje, kako prijeći granicu da se pritom ne ozlijediš, onda je sama rekla da ima osoba koje su 40 puta vraćene. To nisam rekao ja, to je rekla predsjednica Republike, a nema razloga da njoj ne vjerujemo. Prema tome, netko je četrdeset puta bez registriranja vraćen u Bosnu i Hercegovinu. Postavlja se pitanje što nije primijenjeno? Nije primijenjen ni hrvatski zakon ni europski zakon. Vi morate osobu zadržati, utvrditi traži li ona azil ili ne i, prema postupku koji je propisan, možete je vratiti u zemlju iz koje je došla, to je readmisija, a najčešće je to Bosna i Hercegovina koja je štafetno može vratiti u zemlju iz koje je osoba stigla.

Ovo što mi sada imamo jest kao da kanticom pokušavamo prebacivati vodu, boriti se protiv bujice i tako spasiti stvar. To je samo glumljenje i trošenje novca ovog naroda. Plaćaju se prekovremeni sati ljudi koji su na granici, pozivaju se da idu u pričuvnu policiju, a to je sve protivno interesima Republike Hrvatske. Zaštita granice jedna je stvar, a pitanje kršenja međunarodnih propisa, što će nas jako puno koštati kasnije povodom tužbi pred sudom u Strasbourgu, druga je stvar. To je, po meni, nešto što pokazuje na koji način funkcionira naša politika. Ako predsjednica poziva na “push-back” i ne shvaća da je riječ o kršenju zakona, dovodi u situaciju policijske službenike da slušajući takvu naredbu izvršavaju nezakonito postupanje, onda smo mi u ozbiljnom problemu.

Mi smo u vrijeme velike migrantske krize bili sudionici jedne situacije koja je bila unutar Junckerova plana, unutar poziva gospođe Merkel da se sve tako realizira. Jednostavno smo postupali u interesu Republike Hrvatske. Svakoga smo registrirali, dali mu pomoć, humanitarnu i zdravstvenu zaštitu, nakon toga su ti ljudi provedeni kroz Hrvatsku tako da mi nemamo kapacitete za smještaj tolikog broja ljudi. Ali, pritom smo pokazali da se humanošću štite interesi Republike Hrvatske i poštuju međunarodne konvencije. Ovo danas što imamo nije dobro, a sve radi isti broj policijskih službenika, ali to očito nije dosta pa će bivše policajce pozvati u službu.

To je rezultat toga što nisu na vrijeme slušali savjete. No, zadatak policije nije vratiti nekoga u Bosnu i Hercegovinu. Migranta se može vratiti, ali postupkom koji je propisan europskim pravilima. Europa šuti na sve ovo. Ured Frontexa šuti, nevladine udruge koje su sastavni dio UN-a šute, osim organizacija kao što je Are You Syrious. UNHCR šuti, a ustvari se Hrvatskoj odobrava da protuzakonito, tjerajući policijske službenike da rade nešto što nije u skladu ni s propisima EU ni s hrvatskim propisima, nešto što je zapravo želja čelnika unutar EU koja očito ne pronalazi način da postupi kako je to potrebno.

Sve te ratove trebalo bi riješiti u žarištu, ali istovremeno ljudi koji bježe ne mogu biti kolektivno krivi. Na njih se gleda kao na teroriste, tvrdi se da pljačkaju, a istodobno se zaboravlja da je donesen zakon po kojemu je svatko od nas tko bi im pomogao, dao hranu, u problemu pred zakonom. To je nešto što je ogromna razlika između 2015. i danas. Tako je i Orban riješio pitanje žice, ne zato što ljudi ne mogu prijeći preko žice, nego zato što za to dobivaju tri godine zatvora ako prijeđu žicu, a pet godina zatvora ako pritom oštete tu žicu. To je razlog zašto ljudi izbjegavaju Mađarsku.

Vlašić: Što se događa u Hrvatskoj ako netko pomogne migrantu?

Tadić: Ovisi o tome jeste li član Are You Syriousa, hrvatski građanin ili građanin EU s drugom putovnicom. Recimo, dok je naš volonter nepravomoćno osuđen zbog nečega što se zove nesvjesni nehaj jer je pomogao obitelji Madine Hosseini, djevojčice koja je poginula na pruzi 2017. Na sudu smo dokazali da je imao tri GPS lokacije da se nalaze u Hrvatskoj, sud je tražio da naš volonter pretpostavi da se obitelj ne nalazi u Hrvatskoj.

U optužnom prijedlogu bio je prijedlog kazne u visini od 320 tisuća kuna i zabrana rada pravnoj osobi, organizaciji Are You Syrious. To je bez presedana u EU, zahtijevati prestanak rada pravne osobe, humanitarne organizacije. Zatim, dobili smo informaciju od kolega iz Europe da pojedini građani Slovenije požele nekome pomoći pri ilegalnom prelasku granice, bez naknade i bilo kakve materijalne ili druge koristi.

Dakle, imate osobe koje su uhvaćene u direktnom ilegalnom prelasku granice s osobom u automobilu i onda isti taj sudac koji našem volonteru Draganu Umičeviću dosudi 60 tisuća kuna kazne, prekršiteljima sve tretira kao prekršaj za koji odredi šest tisuća kazne, a ako plate odmah, onda se kazna smanji na tri tisuće osamsto kuna.

Ovaj se primjer koristi protiv nas kao organizacije da bi nas se prikazalo krijumčarima ljudi, a mi smo od zatvaranja tzv. balkanske rute 2016. godine upozoravali da migracije moraju biti u domeni legalnog, da mora postojati humanitarni koridor kako ljudi ne bi bili gurnuti u ruke krijumčara, da će netko biti ubijen, a i to se već dogodilo i da policijske snage ne mogu biti korištene na granici da bi kršile međunarodne konvencije i provodile masovna protjerivanja. Nitko na granici ne može paušalno reći: “Ovo su ekonomski migranti.” Ti ljudi ako su na teritoriju Republike Hrvatske, imaju svoja prava, imaju pravo tražiti azil i tražiti da se njihov slučaj ispita. To ne znači da svi moraju dobiti taj azil, ali imaju pravo tražiti da se njihov slučaj ispita.