FILM KOJI OTKRIVA SRAMOTNU POVIJEST ŠVEDSKIH SOCIJALDEMOKRATA Crno naličje crvenih: Kako su ljevičari širili politiku rasne supremacije

Na parlamentarnim izborima koji su se u Švedskoj održali 9. rujna milijunski je broj glasova odnijela stranka opskurne rasističke i antisemitske prošlosti. Ta stranka, istina, danas nedvojbeno zastupa sasvim drukčije stavove. Privržena je načelu demokracije, a riječ “demokrati” dio je njihova naziva. No njezini bivši čelnici, isti oni što su barem neizravno podržavali nedemokratske metode političkog djelovanja i rasističke ideologije, danas se unutar te stranke glorificiraju kao ugledni politički mislioci. Danas, kao i u vrijeme kad su rasizam i antisemitizam činili dio njezina programa, stranka djeluje pod istim imenom.

Nitko se od današnjih čelnika stranke nije javno ispričao žrtvama prijašnje rasističke i antisemitske politike. Nitko se nije ispričao ni švedskoj javnosti. Dapače vrh je stranke godinama činio sve što je mogao da ta sramotna prošlost ne iziđe na svjetlo dana, i to mu je dugo polazilo za rukom. Sramotni rasizam išao je dotle da je pod nadzorom te stranke stvoren sustavan program kako Švedsku očistiti od rasa koje su se miješale s nordijskim arijevcima, najčistijim Germanima kako su sebe nazivali, te kako spriječiti novo useljavanja nižih rasa, poglavito Židova. Čelnici su te stranke jedno – doduše relativno kratko vrijeme – tražili da se granice Švedske po svaku cijenu zatvore za Židove. Kako bi postigli rasnu čistoću, posezali su i za okrutnom metodom prisilne sterilizacije Roma i drugih genetski nepoželjnih osoba. Do podataka o karakteristikama rasa dolazili su znanstvenim metodama poput mjerenja fizionomije. Istraživanja je provodio Institut za rasnu biologiju osnovan pod njihovim patronatom, u svrhu postizanja rasne higijene nacije. Rasna higijena bila je, kao i socijalna, ugrađena u temelje stranačke ideologije. Ukratko, cilj im je bio da Švedskom ovlada socijalna i rasna jednakost, a oni da budu njezina najveća partija koja će čistu naciju voditi u prosperitetnu budućnost. O kojoj je stranci riječ?

O socijaldemokratskoj.

“Jedan narod, jedna partija: nikad prije ispripovijedana povijest Socijaldemokrata” (Ett folk, Ett parti: Socialdemokraternas historia som den aldrig berättats förut) naslov je dokumentarnog filma u produkciji Švedskih demokrata (Sverigedemokraterna) objavljen nekoliko tjedana prije rujanskih izbora. Dokumentarac predstavlja nastavak razotkrivanja mračnih strana prošlosti švedske socijaldemokracije koje je započelo 1990-ih u okviru znanstvene zajednice, nakon što su joj otvoreni arhivi.

Na svjetlo dana tada je izišao opseg rasno-socijalnog inženjeringa što su ga provodile institucije u vrijeme vladavine socijaldemokratska stranke. Ona je upravljala Švedskom od 1920-ih, uz iznimku nekoliko manje ili više spomena vrijednih razdoblja konzervativnih vlada. Rasno-socijalni inženjering provođen je prisilnom sterilizacijom ne samo Roma nego i beskućnika, samohranih majki, mentalno zaostalih i osoba s poremećajem u razvoju, a trajao je sve do 1970-ih. Zanimanje za sudbinu švedskog diplomata Raoula Wallenberga što ga je potaknuo dolazak ruskog nobelovca Aleksandra Solženjicina u Švedsku potaknulo je i zanimanje za švedsku politiku tijekom Drugoga svjetskog rata.

Wallenberg je 1944. spasio tisuće mađarskih Židova od nacista, a švedske su ga vlasti prepustile na milost i nemilost Sovjetima koji su ga početkom 1945. oteli u Budimpešti, odveli u Moskvu i do danas se ne zna što je bilo s njime. Ali se zato zna da se švedsko Ministarstvo vanjskih poslova kojim je upravljala socijaldemokratska stranka premijera Pera Albina Hanssona nije htjelo zamjeriti Sovjetima, pa tijekom ključnih prvih mjeseci Wallenbergova nestanka tu temu nije problematiziralo. Zna se i da isto to ministarstvo za mandata istog premijera početkom 1940-ih nije problematiziralo nacistički genocid nad Židovima. Štoviše, s nacistima su se sporazumjeli da se u putovnice njemačkih Židova utisne slovo “J” kako bi se njemačkim Židovima zapriječio bijeg u Švedsku.

Prvu studiju o odnosu švedskih vlasti prema europskim Židovima tijekom Holokausta objavio je 1998. profesor Paul A. Levine sa Sveučilišta u Uppsali. Zna se i da je opseg vojne trgovine Švedske s nacističkom Njemačkom bio tako golem da od 1943. nacisti bez željezne rude i švedske industrije čelika više ne bi mogli proizvoditi zrakoplove, tenkove i topove. Povjesničari su suglasni da bi bez švedsko-nacističke trgovinske suradnje Drugi svjetski rat trajao najmanje nekoliko mjeseci kraće. Koliko je to “kraće” u ljudskim životima koji bi bili spašeni nikada nećemo saznati. Ratno je profiterstvo donijelo državi golemo bogatstvo koje je pridonijelo da nakon rata socijaldemokratska partija u Švedskoj izgradi društvo blagostanja i učvrsti svoju vlast.

Socijaldemokrati u Švedskoj danas nastupaju s pozicije moralne superiornosti, arbitra dobra i zla, dušobrižnika nacije, zaštitnika ugroženih te odlučnog borca protiv društvenih nepravdi i zala, poglavito rasne, vjerske, rodne i skoro svake druge netrpeljivosti. To je stranka koja bije bitku da svjetonazorsko svjetlo pobijedi svjetonazorski mrak, u političko-metafizičkom smislu. Odlučno se zalažu za pravo svih ljudi na dignitet, za mir, nenasilje, ljudska i manjinska prava, prava žena, čist okoliš i sve ostalo čemu se nitko pri zdravoj pameti ne protivi. S pozicije moralne superiornosti švedski Socijaldemokrati određuju tko su oni koji u politički sklad zemlje unose nered, te ih hrabro prokazuju. Na domaćoj političkoj pozornici prokazali su Švedske demokrate kao stranku koju su osnovali i vode neonacisti i koja je populistička, ksenofobna, islamofobna i ekstremno desničarska. Riječima aktualnoga predsjednika socijaldemokratske stranke i donedavnog premijera Stefana Löfvena: “Švedski demokrati su u biti rasistička stranka s nacističkim korijenima, i to je naprosto činjenica... U povijesti ne smije ostati zabilježeno da nismo znali tko su oni zapravo.” Tim je riječima Löfven svojoj partiji učinio medvjeđu uslugu, jer su autori dokumentarca Ett folk, Ett parti, koje li ironije, upravo njima otvorili film.

I na svjetskoj političkoj pozornici socijaldemokratska moralna vertikala odlučno zastupa gore navedene vrijednosti. Ali ne tako što pred međunarodnim tijelima ukazuje na to da se u Venezueli progone oporbeni aktivisti, da je u Turskoj ugušena sva sloboda medija i znanosti a prava kurdske manjine se brutalno krše, da se u Iranu ili Saudijskoj Arabiji žene tretiraju kao niža bića i kažnjavaju javnim šibanjem, ili da je u Afganistanu za homoseksualnost zakonom propisana smrtna kazna. Ne. Njih duboko pogađa nepravda koju imperijalistički SAD nanosi svojim unilateralnim potezima i intervencijama. Glavni pak predmet kritike socijaldemokratskih čelnika, u kojoj je nekad prednjačio Ulof Palme, a danas donedavna ministrica vanjskih poslova Margot Wallström, jest Izrael. Neki elementi izvorne ideologije švedskih Socijaldemokrata, zlobnici bi rekli, teško umiru.

Socijaldemokrati nisu se bez razloga našli na udaru Švedskih demokrata (SD) daleko više nego ostale bilo lijeve bilo desne stranke, i obratno. SD je po svemu sudeći pokupio najveći broj glasova iz izborne baze koja je tradicionalno upravo socijaldemokratska. Nekoliko dana prije izbora švedska je državna televizija (SVT) objavila istraživanje prema kojemu čak 25% članova Saveza sindikata Landsorganisationen (LO) namjerava glasovati za SD. LO je tradicionalno najjače uporište švedske ljevice i ovako visok postotak članstva koji simpatizira sa strankom desnog predznaka nezabilježen je u povijesti i doima se nelogično. Neka istraživanja pokazuju kako je SD uzročnik najgoreg izbornog rezultata koji su Socijaldemokrati, s osvojenih 28,3% glasova, postigli u posljednjih stotinu godina. Na izborima 1994. Socijaldemokrati su osvojili više od 45% glasova i 161 od 349 zastupničkih mjesta u švedskom Riksdagu. Švedski su demokrati iste godine dobili samo 14.000 glasova, odnosno 0,25%, i bili daleko od prelaska izbornog praga od 4%. Na ovim su izborima Socijaldemokrati osvojili 28% glasova i 100 zastupničkih mjesta, a Švedski demokrati 17,5% glasova i 62 mjesta. Ostale su stranke (dvije iz lijevog bloka i četiri iz desnoga) osvojile vrlo sličan postotak glasova birača 1994. i 2018. Je li iz te statistike moguće izvući zaključak kako je izborni uspjeh SD-a izravno prouzročio izborni potop socijaldemokrata? Ne, ali statistički podaci vape da ih se podrobnije istraži. Takvu mogućnost ne treba olako ni prihvatiti ni odbaciti.

Švedski demokrati stranka je koja je iz temelja promijenila politički krajolik Kraljevine Švedske. Prvih dana nakon izbora švedski su mediji počeli mijenjati terminologiju kod opisivanja političke stvarnosti. Glavni komentator središnjeg dnevnika SVT-a dan nakon izbora više nije govorio o lijevom i desnom bloku, nego o novom političkom spektru koji se sastoji od tri bloka: lijevima crveno-zelenima, strankama centra (mittenpartierna) i Švedskim demokratima. Švedski su demokrati ovim izbornim uspjehom sve četiri stranke koje su se tradicionalno smatrale desnima potisnuli u centar političkog spektra, te su stabilno zasjeli na mjesto nositelja švedske desničarske ideologije.

SD je u parlament prvi put ušao na izborima 2010. Stranka je tada osvojila 5,7% glasova i 20 mandata. Već 2014. s 13% glasova i 49 zastupnika postala je treća po veličini u Riksdagu. Na ovim je izborima zadržala tu poziciju i potvrdila je s preko 30% više osvojenih mandata nego 2014. Brojne predizborne ankete čak su joj predviđale uspon na drugo mjesto, ispred konzervativnih Moderata (Umjerenih).

Švedski demokrati osnovani su 1988., a iste je godine stranka osvojila 0,02% glasova. Osnivači SD-a, prvi čelnici i sljedbenici više ili manje otvoreno su simpatizirali nacizam, rasizam, antisemitizam i ekstremni, šovinistički nacionalizam. Među osnivačima Švedskih demokrata nalazio se bivši pripadnik njemačkih SS postrojba, a prvi čelnik stranke bio je aktivist Švedskoga nacionalsocijalističkog borbenog saveza (Sveriges nationalsocialistiska kampförbund, kasnije Nordiska rikspartiet). Pristaše SD-a su se koncem 1980-ih i početkom 1990-ih često odijevali u pilotske vojne jakne te na skupovima otvoreno koketirali s neonacističkim simbolima, pojmovima i idejama. Nerijetko su posezali i za javnim izgredima i nasiljem. Njihov se sav politički program sastojao od netrpeljivosti prema strancima. Šveđanima, općenito nesklonima radikalizmima i nasilju, sve je to bilo odbojno. SD je bio bizarna i marginalna pojava u političkom životu nacije, za koju malo tko nije čuo, ali ju je isto tako malo tko uzimao zaozbiljno. Tijekom 1990-ih SD je bio ruglo koje se spominjalo samo u kontekstu kakvih izgreda ili u vicevima. A onda je 2005. na čelo stranke došao Jimmie Åkesson.

Jimmie Åkesson

On je SD temeljito reformirao, distancirao od rasizma, neonacizma i nasilja, a sve koji su pokazivali sklonosti prema čemu takvome – a nije ih bilo malo – izbacio iz stranke. Golem je napor uložen u promjenu imidža. Na stranačkim je skupovima zabranjeno odijevanje pilotskih jakni, isticanje kontroverznih simbola i militantnog znakovlja. Umjesto revolucionarne baklje sa zastavom, simbol stranke postao je stilizirani cvijet jetrenke. Åkesson je zbacio svaki oblik programskog i retoričkog radikalizma, a SD preustrojio u demokratsku, uljuđenu stranku, otvorenu svima koji su željeli pridonijeti boljitku zemlje, uključujući i strance. Prema ispitivanju iz 2014. udio stranaca u SD-u bio je 14%, jednako kao i u društvu (postotak stranaca u Švedskoj danas se popeo na 18). Posebno oštar zaokret SD je napravio u pitanju Židova i Izraela. SD je u više navrata jedini stao u obranu švedskih Židova, ali i izraelske države. Za razliku od smijenjene socijaldemokratske vlade SD se protivi izolaciji i bojkotiranju židovske države koji provodi pokret BDS. Kada je prije tri godine Ogranak mladeži SD-a s 4500 članova pozvao na priznavanje palestinske države, SD ga je raspustio. Dio tada izbačenih čelnika osnovao je stranku Alternativa za Švedsku (Afs). Ona je na rujanskim izborima dobila 0,31% glasova.

Bivši čelnici Socijaldemokrata, kao što je Per Albin Hansson, koji su barem neizravno podržavali rasističke ideologije, danas se unutar te stranke glorificiraju kao ugledni politički mislioci

Program SD-a temelji se na socijalnom konzervatizmu, s naglaskom na očuvanju švedskoga kulturnog identiteta kroz demokratsko političko djelovanje. Prioriteti stranke su politike prema useljavanju, integraciji i kriminalu te skrb za umirovljenike i starije. Prema istraživanju iz 2016., SD je u 44% pitanja blizak konzervativnim strankama (Moderati, Kršćanski demokrati, Liberali i Stranka centra) a u 25% Socijaldemokratima i Zelenima.

Među svim parlamentarnim strankama, SD ima najjasnije artikuliran i najdosljedniji stav o migracijama. Migracije su već desetljećima jedna od najvažnijih tema u švedskom društvu, ali je ona dugo bila kontroverzna, pa se o njoj u javnom prostoru nije govorilo, izuzmu li se politički korektne floskule te osude islamofobnih i rasističkih ispada. SD se s Åkessonom na čelu nametnuo kao stranka koja je u stanju pametno razgovarati o problemu migracije i neuspjele integracije te ponuditi rješenja koja su promišljena i provediva. Pitanje koliko se SD transformirao iz neonacističkog pokreta u demokratsku stranku nadvilo se nad strankom čim je ušla u parlament. Mnogi smatraju da se iza demokratske fasade i dalje krije isti rasistički sadržaj. U prilog kritičarima idu brojni skandali koji od ulaska u parlament potresaju SD, a odnose se na povremene ksenofobne ispade članova i dužnosnika. Svi su takvi slučajevi riješeni promptnim izbacivanjem iz stranke. No ono što je SD postigao na državnoj razini, a to je adresiranje teme koja je najvažnija i najaktualnija s ekonomskog, obrazovnog, zdravstvenog, mirovinskog, identitetskog i sigurnosnog aspekta, te poglavito očuvanja socijalnih prava i društva blagostanja, donijelo mu je više od milijun i sto trideset tisuća glasova. Uvelike zahvaljujući SD-ovu političkom djelovanju do javnosti su došli podaci o iscrpljivanju švedskog gospodarstva radi imigracije, o neuspješnim i skupim integracijskim projektima, o kriminalu među useljenicima i općenito o neodgovornoj useljeničkoj politici koju je politički establišment godinama vodio. Ekonomist Joakim Ruist sa Sveučilišta u Göteborgu proveo je istraživanje prema čijim rezultatima svaki useljenik od 1983. do 2015. u prosjeku državu godišnje košta 74.000 kruna (oko 7200 eura). To je 40 milijardi kruna (3,9 milijardi eura) odnosno 1% BDP-a godišnje. U tom se razdoblju u Švedsku uselilo 700 tisuća ljudi, velikim dijelom iz Azije, Afrike i s Bliskog istoka. Kod izračuna izdvajanja za useljenike ključne su stavke bile socijalna skrb, obrazovanje, zdravstvo te suzbijanje i kažnjavanje kriminala. Prema statistici Središnjeg ureda za statistiku (SCB) u Švedsku je od 2015. do 2017. ušlo 400 tisuća migranata, četvrtina iz Sirije. Trošak njihova zbrinjavanja državu će koštati dodatnih nekoliko milijardi godišnje. Ne treba biti makroekonomski genij da se kriza koja trenutačno potresa švedski zdravstveni i mirovinski sustav poveže s tim izdvajanjima.

Ipak, više od utjecaja migracije na ekonomiju prosječnog Šveđanina zabrinjava porast kriminala koji je s njome došao. Statistički podaci o udjelu stranaca u sveukupnom kriminalu još su službena tajna, ali neki su podaci ugledali svjetlo dana, i to ne na opskurnim portalima, nego na državnoj televiziji i u uglednim tiskanim medijima. Tako se saznalo da se samo tijekom 2015. više od 35.000 imigranata prijavilo da su djeca bez pratnje odraslih. Najbrojniji u toj skupini (66%) bili su Afganistanci. Nakon što su mnogi od te “djece”, već dobrano obradatili, počeli silovati žene u parkovima i dječake u bazenima, Zavod za pravosudnu medicinu podvrgnuo je neke od njih utvrđivanju starosti. Pokazalo se da je 83% pregledane “djece” zapravo punoljetno, neki već u poodmaklim dvadesetima. SVT je u programu Uppdrag granskning (Provjereno) nakon godina spekulacija o stvarnim razmjerima udjela stranaca u silovanjima u Švedskoj objavio službenu statistiku koja je za ideju multikulturalizma poražavajuća. Čak 58% osuđenih za silovanje u posljednjih pet godina rođeni su u inozemstvu. Najviše ih je s Bliskog istoka i iz Sjeverne Afrike, a potom iz ostalih afričkih zemalja. Postotak stranaca koji su počinili “nasilno silovanje” (počinitelj i žrtva se ne poznaju) iznosi čak 80%, od čega ih je 40% u Švedskoj živjelo samo godinu dana ili manje. “Epidemijom silovanja” u Švedskoj posljednjih se godina bave i strani mediji, a prema statistikama Švedska je među državama s najvećim brojem silovanja i pokušaja silovanja na 100 tisuća stanovnika na svijetu. Mediji su progovorili i o švedskim no-go zonama, kojih je više od šezdeset. U njima vlada kombinacija šerijatskog i mafijaškog zakona, pa hitna pomoć i vatrogasci uopće ne ulaze u njih bez policijske pratnje. Policija je ljetos bojažljivo iznijela podatak kako su 30-50% provala u stanove počinile strane bande. Diljem Švedske grade se džamije, pa se stječe dojam da se više Švedska prilagođava strancima nego što se stranci integriraju u švedsku kulturu. Islamizacija i šerijatski zakon ušli su u sferu švedskog pravosuđa i obrazovanja. Boravišne dozvole dobivaju muslimani oženjeni s nekoliko žena, što je prema švedskom zakonu dopušteno ako se takvi brakovi sklope u inozemstvu. Danas u Švedskoj postoji 300 službeno registriranih slučajeva bigamije ili poligamije. Neki od muževa iz takvih zajednica otvoreno naučavaju kako žene treba batinama držati u podložnosti, na što se pravosuđe uglavnom ogluši. Država je nedavno financirala izradu slikovnice “Djed ima četiri žene” (Farfar har fyra fruar), i “Baka nije sablast” (Mormor är inget spöke) kako bi se kultura poligamije i zamotavanja žena u burke približila djeci predškolske dobi. Židovski objekti u državi pod stalnim su policijskim nadzorom, a protusemitski ispadi su sve brojniji. Policija na njih unaprijed računa pa je tako teniski susret Davis Cupa između Švedske i Izraela u Malmöu 2009. održan pred praznim gledalištem.

Prvi korak prema rješavanju tih, kao i bilo kojih drugih problema, jest otvoren, iskren razgovor. Značajan dio švedske javnosti SD-u pripisuje zaslugu za pokretanje javne debate o problemima i izazovima koje je višedesetljetno neobuzdano, stihijsko useljavanje donijelo Švedskoj. Drugi ih optužuju za islamofobiju, budući da se islamska zajednica nerijetko prepoznaje u njihovoj kritici ponašanja stranaca. Neodgovorna useljenička i integracijska politika te propast ideje multikulturalnosti alarmirali su ne samo Šveđane nego i brojne strance koji su zahvaljujući švedskoj humanoj gostoljubivosti ondje izgradili novi život, zasnovali obitelji i postali odgovorni članovi društva. Nije malo useljenika koji su glasovali za SD, ali ih je malo koji se usude to javno potvrditi. Dok se dio medija i političkog establišmenta zgražava zbog rasta SD-ove popularnosti, prosječni se Šveđanin zgraža kad vidi u što mu se u samo desetak-petnaest godina prometnula zemlja. Tijekom 2015. više od 50 tisuća Šveđana iselilo se uglavnom u SAD, što je najbrojnije iseljavanje u povijesti zemlje, i ono se nastavlja (2016. i 2017. više od 90 tisuća). U godinama snažnoga gospodarskog rasta i visoke zaposlenosti ljudi ne odlaze zbog neimaštine. Odlaze zbog nesigurnosti.

I lijeve i desne stranke establišmenta s pravom strahuju od daljnjeg rasta popularnosti SD-a. Neke od tih stranaka, kao što su lijevi zeleni (Miljöpartiet) ili desni Umjereni (Moderaterna) u svojoj kritici zvuče vjerodostojno i dosljedno. No najžešća kritika ne dolazi od njih. Oni se ne nastoje nametnuti kao savjest društva ili apsolutni arbitri dobra i zla. Takvu ambiciju imaju jedino Socijaldemokrati, a oni su zadnji koji se mogu pozvati na dosljednost. Rugala se sova sjenici, rekli bi kod nas. Iza njihova se moraliziranja krije obična borba za vlast. U ponedjeljak 24. rujna uz pomoć SD-a prvi put u povijesti švedske parlamentarne demokracije smijenjen je premijer, socijaldemokrat Stefan Löfven. SD bi lako mogao postati grobar švedske socijaldemokracije ako ga ostale konzervativne stranke prihvate za političkog partnera. Dvije od četiri stranke desnog centra to već implicitno čine. Socijaldemokrati kroz medije naglašavaju aspekte nečasne prošlosti SD-a, upozoravaju na opasnosti od rasizma, fašizma, šovinizma i netrpeljivosti te nameću tezu kako su u konačnici ipak samo oni vjerodostojni nositelji suprotnih vrijednosti. No njihovo odvraćanje pozornosti od bitnih tema i svraćanje na ideološko i svjetonazorsko ocrnjivanje pokazalo se lošom taktikom. Socijaldemokrati kao da su se iz rasnih prometnuli u “moralne arijevce”, nekadašnju ideologiju rasne supremacije zamijenili ideologijom moralne supremacije, pa sad upozoravaju na opasnosti koje prijete od svjetonazorski nižih vrsta. SD-ov film Ett folk, Ett parti i izborni rezultati pokazali su da bahato i licemjerno pozivanje na ideološko-stranačko “podrijetlo vrste” može evoluirati u poguban politički bumerang.