GLOBUS OTKRIVA DRAMATIČNU POZADINU TAJNOG SASTANKA U BANSKIM DVORIMA Kako je pukao dogovor o zajedničkoj komemoraciji u Jasenovcu

To da će se i ove godine (dakle već treći put zaredom u mandatu predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića) održati dvije sasvim odvojene i međusobno “inkompatibilne” komemoracije u Jasenovcu: ona službena/državna, pod pokroviteljstvom državno-političkog vrha Hrvatske, i ona tzv. alternativna koju možemo smatrati i prosvjednom - bilo je definitivno jasno, crno na bijelom, onoga trenutka kad su čelnici organizacija koje predstavljaju žrtve jasenovačkoga logora i ustaškoga režima (a to su srpska, židovska i romska nacionalna manjina te antifašisti) potpisali dokument, datiran 25. ožujka 2019., u kojem piše:

“Poštovani, Koordinacija židovskih općina RH, Srpsko narodno vijeće, Savez Roma u RH ‘Kali Sara’ i Savez antifašističkih boraca i antifašista RH pozivaju Vas na obilježavanje Dana proboja logoraša u Jasenovcu. Komemoracija će se održati 12. travnja, u 12 sati, u Spomen-području Jasenovac.”

Kao što je poznato, ona “službena” (“državna”) komemoracija, kojoj je formalni pokrovitelj Hrvatski sabor, održat će se dva dana poslije, na Cvjetnicu, 14. travnja, također s početkom u 12 sati.

Alternativna pozivnica, u kojoj se kao datum održavanja jasenovačke komemorativne svečanosti spominje petak 12. travnja, predočena mi je, ovih dana, u sjedištu Savezu antifašističkih boraca i antifašista (SABA), u Ulici P. Hatza 16, a potpisali su je: Milorad Pupovac, kao predsjednik Srpskog narodnog vijeća; Ognjen Kraus, kao predsjednik Koordinacije židovskih općina u RH; Suzana Krčmar, u ulozi predsjednice Saveza Roma RH “Kali Sara”; te Franjo Habulin, u svojstvu predsjednika SABA-e RH.

Darko Tomaš / HANZA MEDIA

Komemoracija 2018.

Tomislav Krišto / HANZA MEDIA

Prmeijer i predsjednik Sabora na "službenoj" komemoraciji 2018.

Paradoks je cijele ove situacije u tome što je predsjednik SABA-e Habulin, koji je ujedno i predsjednik Savjeta JUSP-a Jasenovac, supotpisao, po liniji svoje predsjedničke dužnosti u tom Savjetu, i onu službenu/državnu pozivnicu za jasenovačku komemoraciju, za dan 14. travnja 2019., koja se, kao što je uobičajeno, distribuira preko Spomen-područja Jasenovac (tako mi je barem priopćeno u SABA-i). On je, na neki način, najtragičniji lik cijele ove priče (barem sam ga ja takvim doživio), ali o tome ću nešto više reći u drugoj polovici ovoga teksta.

HANZA MEDIA

Franjo Habulin

U petak 5. travnja sastao sam se, u Maloj kavani na Jelačićevu trgu, s predsjednicom Izvršnog odbora Židovske općine Zagreb, voditeljicom Šoa akademije i članicom Savjeta JUSP-a Jasenovac Sanjom Zoričić Tabaković (recimo da je ona osoba br. 2 među predstavnicima židovske nacionalne manjine u Hrvatskoj, odmah iza Ognjena Krausa, a po zanimanju je sutkinja Visokog prekršajnog suda RH), i zajedno s njom rezimirao burne, po mnogo čemu i dramatične, događaje koji su se, jedan za drugim, izredali u proteklih nekoliko dana, otkako radim na ovoj temi.

Sanja Zoričić Tabaković

Sanja Zoričić Tabaković mi je, među ostalim, rekla da su pripreme srpske nacionalne manjine za alternativnu komemoraciju u petak, 12. travnja, u punome jeku, da Srbi tu namjeravaju potrošiti dosta novca, da će za njihov prijevoz u Jasenovac biti angažirano čak 12 autobusa te da će tom događaju prisustvovati i određen broj Srba iz Bosne.

Pritom me, u općim crtama, upoznala i sa scenarijem te, alternativne, komemoracije. Predstavnici Srba, Židova, Roma i antifašista položit će cvijeće u podnožje Kamenog cvijeta, na svečanosti će svirati romski violinist iz Beograda, a javnosti će se obratiti, s nekoliko prigodnih riječi, predsjednik židovske zajednice Ognjen Kraus.

Prikupljajući građu za ovaj članak, rekonstruirao sam sve bitne događaje koji su prethodili ovakvome (u biti ipak očekivanom) ishodu - da već četvrtu godinu zaredom (a, kako rekoh, treću za trajanja Plenkovićeva mandata) u Jasenovcu neće biti zajedničkog obilježavanja Dana proboja logoraša.

Prvi (ili možda bolje rečeno: “nulti”) događaj u toj kronologiji bila je 1. sjednica novog saziva Savjeta Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac, održana 9. travnja 2018. Na njoj je bila i ministrica kulture RH Nina Obuljen Koržinek, koju su mi svi moji sugovornici - a ponajprije predstavnici Srba i Židova - ishvalili kao najzaslužniju što je Savjet (koji ima određene političko-savjetodavne kompetencije) ponovno “proradio”, nakon nekoliko “sušnih” godina, kada uopće nije postojao. Za predsjednika Savjeta izabran je, i to na prijedlog Sanje Zoričić Tabaković, predstavnice Židova u Savjetu, predsjednik SABA-e Franjo Habulin.

Na moje pitanje zašto je predložila upravo njega Zoričić Tabaković je odgovorila:

- Zato što je Hrvat, a istih je uvjerenja kao i mi (zamjenica “mi” ovdje se odnosi na nacionalne manjine u RH, odnosno na narode žrtve u jasenovačkom logoru: Židove, Srbe i Rome - op. a.). On je dobar i pošten čovjek, ima punu podršku nas Židova, doista je najbolji izbor... Za ovu našu sredinu apsolutno je najprihvatljivije da predsjednik institucije kao što je Savjet JUSP-a Jasenovac bude po nacionalnosti Hrvat.

Događaj br. 2 u nizu jest apel pod nazivom “Tražimo osudu”, što su ga 31. listopada 2018. uputili predsjednici RH Kolindi Grabar-Kitarović, predsjedniku Hrvatskoga sabora Gordanu Jandrokoviću, premijeru Andreju Plenkoviću i glavnom državnom odvjetniku RH predstavnici Srba, Židova, Roma i antifašista - Milorad Pupovac, Ognjen Kraus, Veljko Kajtazi i Franjo Habulin. Bila je to, u neku ruku, (pred)najava epiloga koji se dogodio ovih dana - da će se opet organizirati dvije zasebne komemoracije u Jasenovcu. U tom se apelu navode brojni primjeri povijesnog revizionizma u Hrvatskoj (odnosno, kako to točno piše u njemu, “krivotvorenja povijesne realnosti fašističke NDH”), pri čemu se posebno upozorava na činjenicu da neki od njih imaju punu podršku države, odnosno državnih medija, poput HRT-a.

HANZA MEDIA

Veljko Kajtazi

Svi ostali ključni događaji u ovoj kronologiji zbili su se ove godine - tj. u veljači i ožujku 2019.

Dana 12. veljače 2019. održana je (u Ministarstvu kulture, u Runjaninovoj), 4. sjednica Savjeta JUSP-a Jasenovac. Glavne su istupe imali predstavnica židovske zajednice u Savjetu Sanja Zoričić Tabaković, predstavnica srpske manjine Aneta Vladimirov i predstavnik SABA-e, ujedno i predsjednik Savjeta JUSP-a, Franjo Habulin. (Ljubaznošću ravnatelja Spomen-područja Jasenovac Ive Pejakovića, imam u posjedu sve zapisnike za sjednica Savjeta JUSP-a pa mogu s potpunom vjerodostojnošću prenijeti, tj. interpretirati, tko je što na njima rekao.)

Po zapisniku, Franjo Habulin “izrazio je zabrinutost zbog društvene klime i fašizacije društva koja uzima maha u posljednjih nekoliko mjeseci, te izostanka reakcije vlasti”.

Aneta Vladimirov (ona je, inače, voditeljica Odjela za kulturu u Srpskom narodnom vijeću i jedna od najvažnijih suradnica M. Pupovca u SNV-u) istaknula je “da ove godine ima još manje argumenata za prisustvovanje” zajedničkoj komemoraciji u Jasenovcu, “jer je u društvu i dalje prisutno ustašofilstvo, a s govora mržnje prešlo se na djela”. Kao karakterističan primjer navela je napad na srpske vaterpoliste u Splitu.

Ipak, najeksplicitnija među njima bila je predstavnica Židova Sanja Zoričić Tabaković, koja je rekla “da je situacija u državi još gora nego prošle godine i da za židovsku zajednicu nema mogućnosti da se ide na službenu komemoraciju” - čemu je još pridodala: “Odnos vlasti prema fašističkim pojavama u društvu je zastrašujući, država ne reagira, srami se partizana, a sve prošle režime tretira jednako i naziva ih totalitarnim”.

U našem nedavnom razgovoru u Maloj kavani u Zagrebu Sanja Zoričić Tabaković ovako mi je prokomentirala taj svoj istup na 4. sjednici Savjeta JUSP-a Jasenovac:

- Jako sam se uzrujala na toj sjednici, gotovo da sam imala nalet bijesa. Spontano je to iz mene izašlo. Rekla sam da smo mi Židovi izrazito mala nacionalna i vjerska zajednica i da nemamo drugog načina da pokažemo svoje neslaganje s odnosom države prema Jasenovcu nego da ne dođemo na službenu komemoraciju. Odnosno, da organiziramo svoju, zasebnu, jer će nas tada vidjeti cijela međunarodna zajednica. Postav u Memorijalnom muzeju u Jasenovcu smatramo neistinitim, jer prikazuje to kao radni, a ne kao logor smrti. Jasenovac je postao zaboravljeno mjesto koje se ne posjećuje, u koje škole rijetko dolaze, u kojem nema nikakvih edukacija. Za Jasenovac država izdvaja samo 2 milijuna kuna godišnje - i to za sve: i za plaće, i za istraživački rad, i za održavanje objekta - dok se za rad MCDR-u u Vukovaru izdvaja nesrazmjerno mnogo više sredstava. Šutnja države na neofašističke pojave postaje sve glasnija, što truje moj život, a sve više osjećam i strah - jer u nekom trenutku antisemitizam ponovno može postati realna opasnost.

Dana 21. veljače 2019. održava se nova, 5. sjednica Savjeta JUSP-a Jasenovac. I tu već imamo određena razilaženja među predstavnicima organizacija koje će u petak 12. travnja održati zasebnu, alternativnu komemoraciju. Predsjednik SABA-e, ujedno i predsjednik Savjeta, Franjo Habulin, čak je četiri puta (prema zapisniku) ponovio da ne treba brzati, da treba biti odmjeren, da “treba pokušati naći rješenje i varijantu za zajedničku komemoraciju u bliskoj budućnosti”, da su se, doduše, i “članovi SABA složili da se nisu stekli uvjeti za zajedničku komemoraciju”, ali da prije donošenja konačne odluke svakako treba upriličiti sastanak s premijerom Andrejom Plenkovićem i državnim vrhom RH “te vidjeti može li ipak doći do promjene u vezi zajedničke komemoracije”.

Pritom je Habulin posebno istaknuo “da stoji na raspolaganju za organiziranje državne komemoracije JUSP-a Jasenovac, kao predsjednik Savjeta”.

Predstavnica srpske zajednice u Savjetu Aneta Vladimirov imala je sasvim drukčije intonirani istup. Upozorila je “da se žrtve Jasenovca komemoriraju 365 dana u godini, a ne samo na jednodnevnom obilježavanju jasenovačkog stradanja i tragedije, odnosno ne samo tog jednog dana u godini”, te pritom napomenula da se u proteklih godinu dana “ništa nije promijenilo, i da bi zapravo bilo neprincipijelno očekivati zajedničku komemoraciju”.

Sastao sam se, ovih dana, i s Anetom Vladimirov, na Britanskom trgu u Zagrebu. Ona mi je tom prigodom kazala da joj nije dokraja jasno zašto se Franjo Habulin na sjednici Savjeta od 21. veljače toliko zauzimao za sastanak s premijerom i državnim vrhom - tako reći u posljednji čas - kad je, po njoj, a i po mnogima drugima, sve jasno.

Nakon 21. veljače počinju i - nazovimo ih tako - “razgovori na najvišoj razini” između predstavnika Srba, Židova i antifašista s jedne te premijera Plenkovića s druge strane. Što telefonski, što uživo. Ali o njima ne znamo ništa pouzdano, oni su se odvijali u strogoj diskreciji.

Upitao sam Anetu Vladimirov koji su uvjeti srpske strane da se ide na zajedničku, službenu komemoraciju. Odnosno, koji su glavni prijepori u nalaženju kompromisnog, zajedničkog rješenja s Vladom RH. Nabrojila mi je njih pet: prvo, “neadekvatni i tendenciozni postav” u Memorijalnom muzeju Jasenovac; drugo, “nedostatni arhitektonski uvjeti muzejske zgrade”; treće, “stanje u kojem se nalaze ostali logorski lokaliteti, prije svega Stara Gradiška i Kula (gotovo potpuno propadanje)”; četvrto, “odsustvo Jasenovca u obrazovnom konceptu - broj školskih posjeta, broj školskih sati posvećenih Holokaustu, genocidu, udžbenički sadržaji”; i peto - “financiranje JUSP-a”, u iznosu od svega 2 milijuna kuna godišnje, uz napomenu da u JUSP-u Jasenovac uopće ne postoje “posebni odjeli za pedagoški/istraživački/muzejski rad”.

Slične mi je uvjete, odnosno prijepore (sa srpske strane), izložio, u našem posebnom razgovoru, u sjedištu SNV-a u Gajevoj, i zamjenik predsjednika SNV-a Saša Milošević.

O svim tim, ali i nekim drugim, spornim pitanjima i detaljima četveročlana delegacija Savjeta JUSP-a Jasenovac - u sastavu: Franjo Habulin, Ivo Pejaković, Sanja Zoričić Tabaković i Aneta Vladimirov - razgovarala je, 15. ožujka 2019., u Ministarstvu obrazovanja RH. Nije ih, međutim, primila ministrica Blaženka Divjak, nego su “preusmjereni” na njezinu pomoćnicu Lidiju Kralj. Taj sastanak nije donio nikakve konkretne rezultate.

Upitao sam Anetu Vladimirov što na sve to, po njezinim spoznajama, kaže premijer Andrej Plenković - primjerice, u razgovorima s Pupovcem i čelnicima ostalih organizacija koje predstavljaju žrtve jasenovačkog logora i ustaškog režima u NDH. Dala mi je koliko uopćen, toliko i rječit odgovor - u našem razgovoru na Britancu, u subotu 30. ožujka:

- Meni se čini da Plenković od nas, manjina, traži razumijevanje za svoju političku situaciju. On očekuje jedno razumijevanje, i misli da i on i ministrica kulture daju sve od sebe. I smatra to integralnim dijelom odnosa prema njemu, kao umjerenijem dijelu HDZ-a. Oni su iscrpljeni u tom balansiranju između “dogmatskog” odnosa prema povijesti i sve snažnijih zahtjeva “zdravog” dijela društva. Problem je, međutim, što je odnos povjerenja trajno poljuljan. I to nakon tolike vanjskopolitičke štete i odgajanja mladih u mržnji... Poricanje Holokausta/genocida u Jasenovcu anticivilizacijski je aspekt; ako premijer ne vidi koliko je to strašno, manjine ne trebaju biti te koje će mu to govoriti...

Iz ovoga iskaza Anete Vladimirov shvatio sam da je Plenković, zapravo, “blokiran” svojom situacijom i položajem u HDZ-u, vis-à-vis stranačke desnice, i da ga to priječi da snažnije i otvorenije iziđe ususret prijedlozima i zahtjevima koje mu svake godine, uoči jasenovačkih komemoracija, iznose predstavnici nacionalnih manjina i antifašista.

Kad sam to mišljenje Anete Vladimirov prenio njezinoj kolegici Sanji Zoričić Tabaković, kratko je odgovorila:

- Ali mi i imamo razumijevanje za Plenkovića. I te kakvo...

A onda sam se i ja sam umiješao u ovu kronologiju, oko Jasenovca. Potpuno nenamjerno, pa i nesvjesno.

U zapisniku s 5. sjednice Savjeta JUSP-a Jasenovac, održane 21. veljače 2019., pročitao sam da na njoj nije bio predstavnik romske zajednice i saborski zastupnik Veljko Kajtazi (on u Hrvatskom saboru zastupa čak 12 nacionalnih manjina, uključujući i Židove). Nije se, štoviše, ni ispričao za svoj nedolazak (tako točno piše u zapisniku). Iz zapisnika se također dade naslutiti da je u pitanju određeni interni prijepor među članovima Savjeta JUSP-a (ali i šire), vezan za izgradnju Memorijalnog centra Uštica 2020.

Veljko Kajtazi je inicijator tog velikog projekta - izgradnje zasebnog, romskog memorijalnog muzeja u selu Uštica kraj Jasenovca, na mjestu gdje je pokopano između 16 i 17 tisuća Roma ubijenih u Drugom svjetskom ratu - ali ga ostali članovi Savjeta, ali ni ministri u Vladi, u tome ne “zarezuju”, zbog čega je vrlo nezadovoljan.

U utorak 2. travnja posjetio sam ga u njegovu uredu, u sjedištu Saveza Roma u RH, u Ulici Pavla Hatza 23 (samo nekoliko desetaka metara od SABA-e), i porazgovarao, među ostalim, i o toj temi. “Prigovaraju mi kao da se ja izdvajam”, potužio mi se, “ali nas je netko izdvojio.” Zamjenica “nas” ovdje se, naravno, odnosi na Rome, što mi je Kajtazi ovako protumačio:

- Kada govorimo o jasenovačkom proboju, 22. travnja 1945., ja postavljam pitanje: je li bilo Roma u tom proboju? Odgovaram: ne, nije ih bilo jer su svi bili pobijeni! Romima treba takav memorijalni kompleks: bio bi prvi u Europi i svijetu. I romska je zajednica spremna sve učiniti da se to izgradi - pa makar moji Romi prosili na semaforima, a ja prodao svu svoju privatnu svojinu, tj. oba svoja stana!

Ministrica Nina Obuljen Koržinek, međutim, “nije za to”, tj. za izgradnju toga memorijalnog kompleksa (po Kajtazijevim riječima), premijer Plenković “o tome šuti”, ali je zato - kaže Kajtazi - “gradonačelnik Bandić rekao ‘da” i kupio na tom terenu jednu staru kuću koju ćemo srušiti i početi s gradnjom Centra”.

Investicija je procijenjena na oko 6 milijuna kuna, a Romi su 1 milijun već uspjeli osigurati preko Vladina Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, na čijem je čelu Alen Tahiri.

To je, dakle, bila tema prvog dijela mog razgovora s Kajtazijem. A u drugom je Kajtazi, obrazlažući mi svoju odluku da će (i) ove godine doći na obje komemoracije u Jasenovcu, i onu 12. i onu 14. travnja, rekao nešto što - ispalo je - nije “smio”: da je u petak 29. ožujka o. g. u Banskim dvorima održan jedan vrlo važan sastanak, na najvišoj državno-političkoj razini, na kojem se govorilo upravo o - jasenovačkim komemoracijama.

Taj se skup održao u strogoj tajnosti i za njega nije smio/trebao doznati nijedan novinar. A dogodio se samo nekoliko dana nakon što su i Srbi i Židovi (19. ožujka), a onda i antifašisti (21. ožujka), objelodanili svoju odluku - na internetskim portalima - da će i ove godine bojkotirati službenu komemoraciju u Jasenovcu.

Evo što mi je Kajtazi rekao o tom tajnom sastanku u Banskim dvorima 29. ožujka 2019. (citirat ću ga u obliku natuknica, točno onako kako sam zapisao u svoj notebook):

- Sastanak je počeo u 13 sati, i trajao je oko sat i pol. Na njemu su bili nazočni: ja (Kajtazi - op. a.), premijer Plenković, Pupovac, Kraus, Habulin; a iz Vlade RH: ministar pravosuđa Bošnjaković, ministar unutarnjih poslova Božinović, ministar državne imovine Goran Marić, ministrica znanosti i obrazovanja Divjak, ministrica kulture Obuljen Koržinek, ravnatelj Spomen-područja Jasenovac Pejaković...

- Tema sastanka bile su komemoracije u Jasenovcu. Svatko je od nas (Roma, Srba, Židova i antifašista - op. a.) iznio svoje nezadovoljstvo, a ja sam tome dodao još i Memorijalni centar u Uštici. Kraus je, sa svoje strane, govorio i o povratu imovine Židovima, oduzetu im u Drugom svjetskom ratu i nakon rata. Ali nije se otvorio dokraja, i nije to spomenuo kao uvjet za zajedničku komemoraciju...

- Stekao sam dojam da svatko od njih pojedinačno razgovara ili s Plenkovićem ili s nekim od ministara...

- Spominjalo se i obnavljanje logora Stara Gradiška. O tome je govorio Pejaković, u vezi s nekim projektom...

- Habulin je sve vrijeme govorio o svom nezadovoljstvu što će biti dvije komemoracije, a on bi da bude samo jedna, zajednička...

- Nagoviješteno je da bismo iduće, 2020., godine, imali jednu kolonu, jer je to bitno - jer će od 1. siječnja do 30. lipnja 2020. Hrvatska predsjedati Europskom unijom.

- Na kraju je zaključeno da će ove godine ipak biti dvije kolone: prva 12. travnja (antifašisti, Romi, Židovi i Srbi), a druga 14. travnja (Vlada, Sabor, veleposlanici). Rečeno je i da će na prvu doći povjerenica Vijeća Europe za ljudska prava Dunja Mijatović; ona će možda biti i na drugoj, službenoj komemoraciji, onoj 14. travnja...

U srijedu, 3. travnja, posjetio sam Franju Habulina, u SABA-i, i prenio mu sve ono što mi je prethodnog dana ispričao Kajtazi. Potvrdio mi je da je sve to točno, i sa svoje mi strane istaknuo (i njega ću citirati u obliku natuknica, jer je tako najmanja vjerojatnost da ću nešto krivo interpretirati):

- Taj sastanak u Banskim dvorima - bilo je to prvi put da se to dogodilo, zahvaljujući stavu premijera Plenkovića, koji je bio sazivatelj tog sastanka. Ali i mi (antifašisti, Srbi, Židovi i Romi - op. a.) smo to tražili...

- Premijer Plenković je pitao za klimu. Ja sam rekao da postoji želja da to bude zajedničko, ali da ima i argumenata koji su kontra. Ali da treba razgovarati...

- Plenković je sve naše primjedbe stavio u 15 točaka. Očekujem da do kraja tjedna (do petka 5. travnja - op. a.) dobijemo zapisnik s toga sastanka...

- Sastanak je dobro došao, to je početak razgovora o problematici koja se gomilala 20 i više godina... Svjesni smo da tu problematiku nije moguće riješiti u mjesec dana, ali sukcesivno je to moguće učiniti i na tome treba raditi...

- Pitanje komemoracije ja bih ostavio otvorenim! Od premijera, tj. od Vlade RH, očekujem dopis, odnosno promemoriju, a u ponedjeljak 8. travnja ujutro sastat ćemo se ovdje, u SABA-i, Pupovac, Kraus, predstavnik Roma i ja, pa ćemo vidjeti što ćemo učiniti. Mi ovdje svakog ponedjeljka imamo našu koordinaciju...

- Upućivati strelice jedan prema drugome - to ne donosi rješenje. Ukopati se svatko u svoj rov i iz njega odapinjati strelice - to nije dobro!

- Nije ni Plenkoviću lako: postoje problemi u gospodarstvu, tu je desno krilo u HDZ-u, a vladajuća, HDZ-ova koalicija šaroliko je društvo, u kojem mnogi imaju svoje interese i želje; i treba biti oprezan i naći načina da se to održi na okupu...

Na kraju razgovora predsjednik SABA-e Habulin i ja smo se dogovorili da ćemo se opet vidjeti, u SABA-i u petak, 5. travnja, nakon što u SABA-u dođe očekivani dopis, tj. Vladina promemorija. Pa ćemo biti mnogo pametniji...

Bio sam, moram priznati, impresioniran silnom voljom i ustrajnošću Franje Habulina, da u ovoj (pre)zamršenoj priči oko Jasenovca nađe nekakav dobar, konstruktivan izlaz i happy end. Ali mi to, s druge strane, i nije izgledalo sasvim nelogično: Habulin je Hrvat, iz Tuđmanova je rodnog kraja (rođen je u Poznanovcu), sudjelovao je u Domovinskom ratu, pa i Oluji 1995.; predsjednik Tuđman dodijelio mu je čin časnika HV-a... Jedan moj prijatelj okarakterizirao mi ga je kao “domobrana”...

Ali sam ja, odmah nakon našeg razgovora, napravio fatalnu “pogrešku” i telefonirao jednome članu Vlade, inače svojem znancu, s molbom da me i on “brifira” o sastanku u Banskim dvorima, kojem je bio nazočan. Sasvim nenamjerno, “minirao” sam Habulinov (ili čiji već) plan, priča je bila provaljena, i od svega na kraju nije bilo - ništa. Preokret se nije dogodio.

U petak 5. travnja Habulin me u SABA-i dočekao krajnje namršteno i ljutito (tj. ja sam dočekao njega, jer sam čekao da se vrati iz Sabora). Ugledavši me u prostoriji za sastanke, rekao mi je neka pospremim svoje papire, popijem kavu i - odem.

- Sve je upropašteno! - kratko je izustio kad sam odlazio.