GLOBUSOV SPECIJALNI IZVJEŠTAJ: DODIKOVA REPUBLIKA DUGIH CIJEVI Što zapravo stoji iza velikog naoružavanja policije u Republici Srpskoj

Prije dva tjedna predsjednik Srbije Aleksandar Vučić dao je veliki intervju Globusu. Nakon što smo završili razgovor za novine, Vučić mi je nekoliko puta naglasio važnost bliskosti, suradnje i savezništva Hrvata i Srba u budućnosti, s osobitim naglaskom na Bosnu i Hercegovinu. Izričito je tražio da ta formulacija uđe i u sam intervju.

Pritom smo spominjali, kao karakteristične primjere, neke općine i gradove u BiH (među ostalima i Kupres). Kad sam Vučića upitao misli li, kada o tome govori, na suradnju i savezništvo Srba i Hrvata i u mogućim ratnim okolnostima, u BiH, odgovorio mi je da računa, uz ostalo, i na to. Naglasak je bio - da ne bude zabune - na vezniku “i”: nije mislio striktno na rat, ali nije isključivao ni tu mogućnost.

U međuvremenu, imenica “rat” sve je češće u optjecaju kada je riječ o aktualnoj političkoj i ukupnoj situaciji u Bosni i Hercegovini. Evidentno je da se stanje u toj državi opet komplicira.

Primjerice, bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović otvoreno je, u svom nedavnom intervjuu na HTV-u, izjavio kako je spreman za rat, odnosno da se Hrvati neće moći izboriti za “treći entitet” bez rata i konflikta.

Riječ “rat” redovito se ovih dana spominje i uz vijesti i komentare o osnivanju kampa za treniranje tzv. askera (turski naziv za vojnike) u općini Tešanj u Bosni i Hercegovini. Riječ je o kampu za tinejdžere što su ga osnovali vehabije-selafije (radikalni muslimani), tj. pripadnici vjerske skupine čiji su najradikalniji članovi (neki od njih, ne svi) odgovorni za izvođenje terorističkih napada u BiH nakon rata.

Zebnju pritom osobito izaziva činjenica da je taj kamp vrlo blizu Usore, većinski hrvatske općine na sjeveru Bosne.

Zakompliciralo se, također, i oko izbornog modela u Bosni i Hercegovini, vezano za izbor članova Predsjedništva BiH, pa se ovih dana spominje i ta mogućnost - vrlo frustrirajuća za Hrvate - da Bošnjaci i treći put izaberu “beskrupuloznog Komšića” za hrvatskog člana Predsjedništva.

A u tom je nizu uznemirujućih vijesti i komentara osobito eksplozivno odjeknula vijest o odluci predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika o naoružavanju (gotovo) kompletne policije Republike Srpske, tj. o kupnji 2500 komada automatskog oružja (strojnica) namijenjenog pripadnicima MUP-a RS. Kako Dodik u političkim nastupima nikada nije prikrivao svoje secesionističke namjere i projekcije, vezane za osamostaljenje i moguće odcjepljenje Republike Srpske, neki su tu vijest - uz dosta zabrinutosti i straha - doživjeli, odnosno interpretirali i kao zametak stvaranja neke buduće vojske RS-a.

Provjerio sam, kod svojih odlično informiranih sugovornika iz Banje Luke, vrlo bliskih predsjedniku Dodiku, o čemu se tu zapravo radi.

Prije svega, potvrđena mi je kupnja 2500 pušaka za pripadnike policije RS-a (puške se nabavljaju iz Srbije), ali uz neke ograde i tzv. kontekstualna objašnjenja.

Točna vrijednost tih pušaka jest 967.284,62 američkih dolara. Račun je platila Direkcija za proizvodnju i promet vojne opreme i naoružanja Republike Srpske, i to, kako mi je rečeno, “iz vlastitih sredstava dobivenih prodajom starog naoružanja preostalog od Vojske Republike Srpske iz prošlog rata”.

Prigodom te kupnje MUP RS je dobio suglasnost Ministarstva obrane BiH, Ministarstva inozemnih poslova BiH, Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa i Obavještajno-sigurnosne agencije BiH, a nakon tih odobrenja dozvolu za nabavku i uvoz dao je Savjet ministara BiH.

Cijela je ta procedura, prema tvrdnjama mojih sugovornika, pokrenuta još prošle godine, ali sama odluka Milorada Dodika o radikalnoj i temeljitoj modernizaciji naoružanja MUP-a RS datira još iz 2015., kada se dogodio onaj poznati vehabijski napad na Policijsku stanicu u Zvorniku, kojom je prigodom jedan srpski policajac bio ubijen, a jedan ranjen. Tom ranjenom policajcu zatajila je prastara puška koju je imao u dežurnoj službi, a terorist je to iskoristio i pucao u njega.

- Tada je rečeno - tvrdi moj sugovornik - da treba nabaviti nove puške za policiju, ali sve dosad nije bilo dovoljno novca za ozbiljniju proceduru kupovine. Želja političkog rukovodstva RS-a jest isključivo da policija bude naoružana suvremenim oružjem. Dosad je policija RS imala jednu pušku na deset policajaca i tako naoružana nije se mogla suprotstaviti ozbiljnijem napadu terorista, tvrde moji sugovornici iz RS-a.

Bitno je ovdje naglasiti da će ovom nabavkom svaki drugi uniformirani policajac Republike Srpske imati pušku - za razliku od dosadašnjeg stanja, kada je pušku imao tek svaki deseti. U MUP-u RS, inače, ima 5300 uniformiranih policajaca, u MUP-u Federacije BiH oko 11 tisuća, dok u cijeloj Bosni i Hercegovini ima ukupno 22 tisuće policijskih službenika u raznim policijskim agencijama.

Moji sugovornici iz Banje Luke upozoravaju me da se u Bosni i Hercegovini naoružavaju i drugi, a ne samo Republika Srpska. “U Sarajevskom kantonu”, napominju, “odvojili su 1,15 milijuna KM za nabavu suvremenog njemačkog naoružanja za policajce, u Zapadnohercegovačkom kantonu 100.000 KM, u Zeničko-dobojskom 160.000, a Federalni MUP je već nabavio automatske puške za 134.000 KM. O tome, međutim, nitko ne piše, ne diže se nikakva prašina, a po već ustaljenoj praksi i navikama u BiH, problematično je samo ono što se radi u Republici Srpskoj.”

Po tvrdnjama mojih sugovornika, riječ je isključivo o lakom naoružanju, tj. o puškama, i nije točno da MUP RS također planira i kupnju oklopnih vozila ili nekog drugog teškog oružja. “Preskupe su to igračke”, kažu, “za budžet RS, pogotovu zbog velikih obveza prema inozemnim kreditorima.”

Isto tako, rečeno mi je da se ovdje ne radi o stvaranju neke buduće vojske Republike Srpske. “U ovome trenutku”, napominje moj sugovornik, “nitko normalan u RS-u ne razmišlja o stvaranju nove vojske RS. Armija BiH ima oko 10.000 pripadnika i političko rukovodstvo Srba stalno inzistira na daljem smanjivanju broja vojnika. Javno je zauzet stav u RS da BiH mora biti demilitarizirana i vojno neutralna.”

Budući da se ova aktualna kupovina 2500 pušaka za pripadnike MUP-a RS u Republici Srpskoj službeno tumači isključivo u kontekstu organizirane borbe policije RS protiv terorizma u BiH, upitao sam svoje sugovornike, bliske Dodiku, koga oni, zapravo, svrstavaju u teroriste, odnosno u potencijalne teroriste. Dobio sam ovakav odgovor:

- Terorist je svatko onaj tko planira ili izvede teroristički akt, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost i boju kože. Međutim, u BiH su dosad kao pripadnici terorističkih organizacija i kao počinitelji nekoliko terorističkih akata (PS u Bugojnu, PS u Zvorniku, Američko veleposlanstvo u Sarajevu itd.) bili samo Bošnjaci iz vehabijske zajednice i ekstremni islamisti povratnici sa sirijskog ratišta u okviru ISIL-a.

U vezi s tim moji sugovornici također ističu i nužnost donošenja zakona o borbi protiv terorizma, i u Republici Srpskoj i u cijeloj Bosni i Hercegovini. “Republika Srpska”, kažu, “mora donijeti taj zakon, kao, uostalom, i cijela BiH, jednostavno zato što je ova zemlja ocijenjena u međunarodnim krugovima kao europski centar vehabizma i kao najopasnija točka za prodor ekstremnog islamizma u Europu. EU na BiH gleda širom otvorenih očiju!”

Što se političke situacije u BiH u širem smislu tiče, moji sugovornici iz Banje Luke, iz krugova bliskih predsjedniku RS-a Dodiku, tvrde da je veoma složena i neizvjesna, pri čemu se najviše tuže na politiku, stavove i ponašanje najmoćnijeg i najutjecajnijeg političara iz bošnjačkih redova Bakira Izetbegovića.

- Bakir Izetbegović - ističu - nastavlja s agresivnom retorikom, onom koju je devedesetih godina počeo njegov otac Alija. Njegova je politika jasna, neskrivena - sve mora biti po našem, jer Bošnjaci su apsolutna većina u BiH. Druga dva naroda, međutim, neće prihvatiti majorizaciju i odupirat će se svim raspoloživim sredstvima. Bude li sile, na nju će, budite sigurni, odgovoriti istom mjerom!

Potvrđeno mi je kako će u travnju početi djelovati posebno središte za izobrazbu policijaca Republike Srpske u Zalužanima kod Banje Luke, ali uz napomenu, odnosno ogradu, da to središte neće imati nikakvih sličnosti s tzv. humanitarnim centrom u Nišu, u Srbiji (koji je, faktički, postao punkt ruskih obavještajaca), te da će “te pripadnike MUP-a RS obučavati instruktori iz SAD-a, a ne iz Rusije”.

Svoje sam sugovornike također upitao i kako, po njihovu viđenju, na naoružavanje policije Republike Srpske gleda Rusija, budući da je predsjednik RS Dodik na glasu kao “proputinovski eksponent”. Odgovoreno mi je da se Putin, odnosno Rusija, time uopće ne bave, da je naoružavanje MUP-a RS za Putina “pretjerano nevažna sitnica”, te da se Putin “više bavi dogovorima kako da naoruža vojsku Srbije”. A što se tiče učestalih kontakata i susretanja Dodika s Putinom (najmanje šest puta u zadnje četiri godine), odgovoreno mi je nekom vrstom protupitanja:

- Nitko međutim, pa ni britanski Guardian, ne komentira da se Bakir Izetbegović sastao s turskim predsjednikom Erdoganom u istome tom periodu (dakle u zadnje četiri godine - op. a.) najmanje deset puta! I da je Erdogan više puta rekao da je Alija Izetbegović Bosnu i Hercegovinu njemu ostavio u amanet...

Ipak, kad je o Dodikovim vezama s Putinom riječ, dobio sam i ovakvu izjavu:

- Ne mislite valjda da je Dodik toliko lud da gotovo svakog dana govori o odcjepljenju RS-a, odnosno o raspadu BiH, a da pritom nije dobio mig od Moskve!

Na moje pitanje postoji li ikakva mogućnost - pa makar i u sferi teorije - da Visoki međunarodni predstavnik u BiH Valentin Inzko smijeni Milorada Dodika (koji je iz godine u godinu, čini se, sve jači, samouvjereniji i neovisniji), odgovoreno mi je negativno, uz obrazloženje da bi za takvu odluku Visoki predstavnik trebao dobiti suglasnost Savjeta za implementaciju mira (PIC-a), u kojem su veleposlanici zapadnih zemalja plus Rusija i Turska, “a nema sumnje da bi ruski veleposlanik odmah na takvu odluku stavio veto”.

U razgovoru sa svojim sugovornicima iz Banje Luke, prisjetio sam se svojih intervjua s Miloradom Dodikom iz listopada 2014. i kolovoza 2016., kada mi je predsjednik Republike Srpske bez puno ograda i zadrške govorio o svojim planovima za budućnost, u kojima je središnje mjesto zauzimala - kao što ga zauzima i danas - neovisna (odnosno što neovisnija) RS. Na moje pitanje je li Dodikov krajnji cilj doista neovisna (dakle osamostaljena iz BiH) Republika Srpska njegov mi je bliski suradnik, savjetnik i prijatelj ovako odgovorio:

- Ne samo Dodik nego 99 posto Srba u BiH želi samostalnost RS! Svakodnevni teror, uvrede, potkradanje zajedničkog budžeta, samovolja i brojne druge gadosti koje dolaze iz političkog Sarajeva dojadile su svima u RS. Međutim, i Dodik i njegovi birači svjesni su da ovo nije trenutak za odcjepljenje, jer za to nema podrške velikih sila. Sjetite se kako su prošli separatisti u jednoj moćnoj Kataloniji! Dakle, raspad BiH uslijedit će tek kao posljedica brojnih separatističkih pokreta koji se najavljuju u Europi, prije svega u Italiji, Francuskoj, Velikoj Britaniji i Belgiji. U RS-u se s pažnjom osluškuje što se tamo događa, a Dodik želi samo stvoriti uvjete da neke buduće generacije mogu krenuti u tu proceduru odcjepljenja.

A kako na to - tj. na osamostaljenje i odcjepljenje RS-a - gleda predsjednik Srbije Aleksandar Vučić?

- Vučić je mudar političar i ne želi javnim nastupima iritirati i dovesti u pitanje podršku EU, SAD-a i Njemačke. Ne znam što u četiri oka kaže Dodiku, ali je činjenica da se veoma često sastaju i veoma srdačno svaki put pozdrave. Iz toga se da zaključiti da nije baš ljut na Dodika zbog njegovih separatističkih težnji. Vučić ima i problem Kosova i bilo bi zaista neprimjereno da se zalaže za raspad BiH, a istovremeno da traži vraćanje Kosova u okvire Srbije. Njihov odnos je zaista izvanredan, nikada predsjednici Srbije i RS nisu bili tako bliski kao Vučić i Dodik!