Ove subote, 26. siječnja, održan je u Beogradu novi, osmi po redu građanski prosvjed protiv predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, pod imenom “1 od 5 miliona”. Ti se protesti u glavnome gradu Srbije u ravnomjernom ritmu, svakog tjedna, priređuju još od 8. prosinca 2018., kao svojevrstan nastavak prosvjeda “Stop krvavim košuljama”, održanog 30. studenoga 2018. u Kruševcu, u povodu fizičkog napada na lidera Ljevice Srbije Borka Stefanovića. Osim u Beogradu, prosvjedi su, i ovoga vikenda, održani i u više gradova u unutrašnjosti Srbije: u Nišu, Kragujevcu, Kraljevu, Požegi, Čačku, Boru, Zaječaru itd.
Ipak, iako se politička situacija u Srbiji iz dana u dana sve više zgušnjava, zahuktava i komplicira, u Beogradu se ovaj put nije okupila onolika masa demonstranata kao prije (vrhunci su zabilježeni 29. prosinca 2018. i 16. siječnja 2019., kada je, po nekim procjenama, na beogradske ulice izišlo 20-30 tisuća prosvjednika). Čini se da ih ovaj put nije bilo više od dvije tisuće (barem ne na samom početku prosvjeda, na platou ispred Filozofskog fakulteta; poslije, međutim, kad se prosvjedna povorka počela kretati prema zgradama RTS-a i Vlade Srbije, broj se prosvjednika, kao i obično, malo povećao jer su se u povorku svako malo uključivali novopridošli). Razlog tome bilo je, zasigurno, i vrlo hladno vrijeme - minus 4 stupnja Celzijevih, nakon snažne snježne mećave koja se na Beograd bila obrušila prethodne večeri.
Usporedbe radi, Vučić je na svečanom dočeku ruskog predsjednika Putina, na tzv. kontramitingu na platou ispred hrama sv. Save, 17. siječnja, uspio okupiti više od 100 tisuća ljudi (ali uz savršenu i superkontroliranu organizaciju na državnoj razini, u kojoj je bilo zakupljeno 1300 autobusa iz cijele Srbije, i sa specijalnim stimulacijama, u obliku dnevnica, sendviča i sokova, za sve mobilizirane “kontramitingaše”).
Subotnji prosvjed u Beogradu popratio sam zajedno s dvojicom beogradskih znanstvenika (društvenih teoretičara): politologom Đorđem Pavićevićem (rođ. 1966.; na Fakultetu političkih nauka predaje glavni predmet Suvremene političke teorije) i mladim povjesničarom Srđanom Miloševićem (rođ. 1982.; radi u Institutu za noviju istoriju Srbije).
Nisam to učinio slučajno: protekloga tjedna prosvjedi u Srbiji ušli su u višu i napredniju fazu, u kojoj su se, vrlo aktivno, uključili i sveučilišni profesori s Univerziteta u Beogradu i nekih drugih sveučilišta diljem Srbije, potpisujući pisma podrške “protestantima” (neki ih ovdje nazivaju i “građanistima”). Prosvjede je, primjerice, podržalo oko 130 profesora Filozofskog fakulteta u Beogradu, više od tri četvrtine profesora i nastavnika s beogradskoga FPN-a, profesori s Pravnog fakulteta, Fakulteta dramskih umetnosti itd.
Među potpisnicima je i povjesničar i profesor na FF-u Radoš Ljušić, koji se ubraja među osnivače vladajuće Srpske napredne stranke, još iz 2008.
Nije lako detektirati i objasniti tko sve u Beogradu i Srbiji, zapravo, prosvjeduje i o kojim se to skupinama “protestanata” točno radi. Profesor Pavićević protumačio mi je da je tu angažirano nekoliko sasvim različitih i međusobno gotovo nespojivih skupina, organizacija i kružoka, iz čega sam ja na kraju izvukao zaključak da ti prosvjedi funkcioniraju po načelu “dekoncentričnih krugova”, gdje počesto nije dokraja jasno tko vodi glavnu igru, a tko samo asistira.
Neposredni organizatori prosvjeda regrutirali su se, po Pavićevićevim riječima, iz skupine koja je još preklani, nakon predsjedničkih izbora 2017., bila organizirala tzv. Proteste protiv diktature, također uperene protiv tzv. “apsolutističke” vladavine predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Među njima je i studentica FPN-a (ujedno i Pavićevićeva studentica) Jelena Anasonović, koju neki ovdje u Beogradu nazivaju “koordinatoricom prosvjeda”. Ona je svojim zvonkim i zapaljivim govorom otvorila i ovaj najnoviji prosvjed, održan 26. siječnja.
S druge strane, ili po nešto drugačijem načelu, prosvjedima se priključuju i pojedine oporbene političke stranke, sa svojim članstvom. Ti oporbenjaci na prosvjedna okupljanja dolaze kolektivno i organizirano, tj. u grupama. Najbrojniji su članovi Narodne stranke Vuka Jeremića i desničarske stranke Dveri, koju predvodi Boško Obradović. Na prosvjedima se redovito može vidjeti i Dragan Đilas, jedan od osnivača i lidera oporbenog pokreta Savez za Srbiju (koji, među ostalima, obuhvaća i Narodnu stranku i Dveri).
Prosvjednicima se također pridružuju i pripadnici tzv. Revolucionarne socijalističke organizacije “Marks 21”, mahom studenti ljevičari koji su svojedobno bili preuzeli Socijaldemokratsku uniju profesora psihologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu i političara Žarka Koraća, okrenuvši je pritom (ekstremno) ulijevo.
Tu su, zatim, skupine i organizacije donekle slične Živom zidu iz Hrvatske, poput Združene akcije “Krov nad glavom”.
Dosta ljudi, nadalje, na prosvjede dolazi individualno, uz napomenu da se na prosvjedima u Beogradu (za razliku od nekih u unutrašnjosti Srbije) ne pojavljuju srednjoškolci nego građani od studentske dobi naviše.
Posebnu ulogu u beogradskim prosvjedima imaju popularni glumci, poput braće Branislava i Sergeja Trifunovića te Nikole Koje. Za Beograd je nekako uobičajeno da se protestima protiv vlasti vrlo često pridružuju glumci, kao što je to, primjerice, bilo na čuvenim demonstracijama kod Terazijske česme iz 1991., koje je predvodio glumac (poslije ministar kulture u Vladi Zorana Đinđića) Branislav Lečić. Glumac Sergej Trifunović ovih je dana, štoviše, izabran za novog vođu oporbenoga Pokreta slobodnih građana, na čijem je čelu donedavna bio Saša Janković.
Na prosvjedima su, isto tako, angažirani i novinari, među kojima specifično mjesto zauzima dugogodišnji novinar Večernjih novosti Srđan Škoro (u međuvremenu je, kažu, ostao bez posla), autor knjige “Vučić i cenzura”.
Programatski i konceptualno, od srpskih tiskanih medija prosvjede najintenzivnije prati i podupire liberalno-demokratski dnevni list Danas. Zadnjih dana (ili tjedana) on, donekle, podsjeća na svojevrsni bilten “revolucije u nastanku”, zbog čega ga neki uspoređuju s glasilom Naša borba iz devedesetih, iz vremena vladavine Slobodana Miloševića.
- Sve te skupine i grupacije - rekao mi je profesor Đorđe Pavićević - međusobno se prilično razlikuju i daleko od toga da su jedinstvene i složne. Ima tu i liberala, i desničara, i ljevičara. Međutim, svima je njima zajedničko antivučićevsko opredjeljenje, tj. mišljenje da aktualna, Vučićeva vlast vodi državu u lošem smjeru. Zajednička su im, zapravo, dva generalna politička stava. Prvo, da vlast cijepa društvo na “naše” i “njihove”; i drugo, da se u Srbiji događa velika redistribucija ili pljačka, u kojoj se prisvajaju mnogi resursi, dakako od strane pripadnika vladajuće Srpske napredne stranke (ili onih koji su toj stranci, odnosno njezinu predsjedniku Vučiću, bliski).
U srbijanskoj se političkoj javnosti sad vode prilično žustre polemike treba li započete prosvjede malo (ili puno) jače politički artikulirati, tako da ih i organizacijski i konceptualno vode i usmjeravaju profesionalni oporbeni političari, ili bi se ipak sve trebalo odvijati šaroliko i dosta nekonvencionalno, pa u znatnoj mjeri i spontano, kao i dosad. Zagovornika ima i jedna i druga strana.
Oporbeni su političari - uključujući i Đilasa i Jeremića - svjesni svoje razmjerne nepopularnosti među srpskim građanstvom, pa na prosvjedima više sudjeluju “iz prikrajka”, potpomažući ih uglavnom načelno ili logistički. Ali nije to neki veliki trošak: ozvučenje, kamion i redari po jednome mitingu ne koštaju više (provjerio sam) od 500-600 eura.
Dan uoči najnovijega beogradskog prosvjeda, od 26. siječnja, posjetio sam, u sjedištu Gradskog odbora Demokratske stranke i Saveza za promjene, na Terazijama, bivšeg predsjednika Demokratske stranke i bivšeg gradonačelnika Beograda, a sadašnjeg vođu oporbenog pokreta Savez za Srbiju, ujedno i jednog od najljućih Vučićevih političkih suparnika, Dragana Đilasa. U razgovoru, koji je trajao sat vremena, Đilas mi je izložio svoju (vrlo žestoku) analizu političke i ekonomske situacije u Srbiji, objasnivši mi zašto je toliko protiv Vučića.
Evo sedam akcenata iz toga našega razgovora.
Prvi je, po Đilasovim riječima, “beznađe”. Đilas tvrdi: “Godine 2011. iz Srbije je otišlo 13 tisuća ljudi, a 2017. čak 78 tisuća. Ljudi odlaze i iz drugih zemalja, ali odavde je odlazak bijeg, odavde ljudi bježe, mi živimo u zemlji u kojoj ljudi rade za plaću od 200 eura.”
Drugi je veliki problem – “kriminalizacija društva”. Đilas kaže da je “ova vlast zauzela vladajuće pozicije u dogovoru s kriminalcima”, potkrijepivši mi to podatkom da je 2012. u Srbiji bilo šest slučajeva okarakteriziranih kao kriminalna ubojstva, a 2018. čak trideset.
Treći je akcent vrlo loša ekonomska situacija i kontinuirani porast vanjskoga duga. Vanjski je dug, po Đilasu, 2013.-2014. iznosio 15 milijardi eura, a danas iznosi čak 25 milijardi eura. “Srbija je”, kaže Đilas, “posljednja po rastu BDP-a u Europi, Vučić laže kada govori o nekom veliku rastu.”
Kritična točka br. 4 jest, po Đilasovim riječima, “Vučićeva diktatura”. Đilas tvrdi: “Vučić je inteligentan čovjek, nije on glup, ali to što on radi - to je standardna osobna diktatura.”
Problem br. 5 jest, po Đilasu, “porast agresije u društvu”, što mi je obrazložio ovim riječima: “Agresija u srpskom društvu u zabrinjavajućem je porastu, kod nas čak 53 posto djece prijavljuje da je žrtva nasilja svojih školskih kolega. Kad Vučić govori da smo mi oporbenjaci ološ i bagra, on time dodatno potiče i legitimira to nasilje i sada imamo situaciju da se djeca u školama svakodnevno vrijeđaju i tuku. Nema više osmijeha na ulici među ljudima. Bilo ih je 2012., kad je Vučić došao na vlast, a sad se ni oni sami (mislio je na pripadnike SNS-a - op. a.) više ne smiju...”
Šesti je krucijalni problem, po Đilasu, korupcija, a sedmi problem, kako tvrdi, “pogrešna politika prema Kosovu”. U vezi s tom posljednjom točkom Đilas je istaknuo:
- Podjela Kosova, za kojom teži Vučić, nije rješenje. Jer, ako dođe do podjele Kosova, onda bi i Republika Srpska sasvim lako mogla istupiti sa zahtjevom da se odvoji od BiH, a Sandžak, recimo, da se odvoji od Srbije A to nema smisla. Rješenje problema Kosova sastoji se u pomirenju srpskog i albanskog naroda, u suradnji ta dva naroda u ekonomiji, sportu, kulturi... Deklarativno, Vučić je najveći Europljanin, ali u biti on je radikal, i nikad neće biti drugačiji. Nudio mi je 2016. da budem potpredsjednik Vlade i da vodim ekonomiju, ali ja to nisam prihvatio jer se ne slažem s njegovim idejama, ne želim praviti dogovore s kriminalcima i ne želim prodavati PKB (vodeću poljoprivrednu kompaniju u Srbiji - op. a.) u bescjenje.
Dragan Đilas mi je, međutim, u razgovoru naglasio: “Ne vodimo mi ove proteste, nego oni vode nas!” - i time mi priznao da je i on pomalo zatečen razvojem događaja. Na svom nedavno održanom (zatvorenom za javnost) sastanku u Beogradu, u prostorijama Općine Stari Grad, predstavnici Saveza za Srbiju, kao najjače oporbene grupacije u državi, bili su suglasni - ako su i u tome uspjeli naći zajednički jezik - samo oko dvije načelne stvari: prvo, da će bojkotirati izbore u Srbiji tako dugo dok se ne uspostavi puna sloboda medija (posebice onih najutjecajnijih, elektroničkih); a drugo, kada do slobodnih izbora jednom i dođe, svi će se kandidirati na jednoj, zajedničkoj listi i težiti formiranju jedne “oročene”, nestranačke Vlade čiji bi osnovni zadatak bila obnova urušenih ili ukinutih institucija.
U programskom smislu, međutim, Savez za promjene još ne nudi ništa konkretno i određeno, i zasad ima na papiru samo svojevrstan ad hoc napravljen “pretprogram” u obliku “30 točaka” (moj sugovornik Đorđe Pavićević pretpostavlja, ali nije u to siguran, da ih je sastavio, inače antiglobalistički i proruski orijentiran, filozof i analitičar Đorđe Vukadinović), oko kojega u srpskoj političkoj javnosti postoje brojni prijepori i kontradiktorna mišljenja.
Primjerice, povjesničar s Katedre za opštu istoriju novog veka na Filozofskom fakultetu u Beogradu, Nikola Samardžić (rođ. 1961.), jedan je onih (čini mi se dosta brojnih) beogradskih profesora koji otvoreno podupiru (pa i svojim vlastitim potpisom) antivučićevske prosvjede u Srbiji, ali nema neko osobito visoko mišljenje o Draganu Đilasu i njegovoj oporbenoj koaliciji, smatrajući da je njihov privremeni program, naslovljen “30 točaka”, čist promašaj. O tome mi je rekao:
- Vidite, u tom njihovu programu uopće se ne spominju europske integracije, kao što se ne spominje ni susjedska suradnja i pomirenje bratskih naroda i narodnosti na bivšemu jugoslavenskom prostoru. Tih je “30 točaka”, iskreno rečeno, bez veze, to je gore od Vučića. U Savezu za Srbiju nemaju ideju o tome kako da se izvučemo iz samoizolacionizma, kako da napustimo rusku sferu utjecaja, kako da pridonesemo pomirenju u Bosni i Hercegovini, kako da dereguliramo tržište i mogući razvoj financijskih institucija, kako da ubrzamo europsku integraciju... Đilas, jednostavno, nije “my piece of cake”, on ne nudi nijedan odgovor na bilo koji naš konkretan problem.
Čak nisu ponudili alternativu ni postojećemu izbornom sistemu! Taj njihov program - to je, zapravo, neka čudna mikstura tradicionalne politike Dobrice Ćosića, Dimitrija Ljotića, politike nesvrstanih i podčinjavanja ruskom utjecaju. Ja podržavam proteste kao neophodnu društveno-političku dinamiku, u nedostatku odgovornih političkih lidera, partija i medija, ali ja šetam samo pod zastavama Srbije, EU i SAD-a, dok ovi šetaju pod zastavom Rusije, pa i kad se ta zastava ne vidi!
Vrlo slično stajalište izložio mi je i srpski dramski pisac, redatelj i redovni profesor na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, inače savjetnik u ambasadi “Suverenog Vojnog Malteškog Reda”, Nenad Prokić (on je ujedno i jedan od osnivača LDP-a i bivši profesor dramaturgije Čede Jovanovića), koji o programskoj platformi “30 točaka” Saveza za Srbiju kaže:
- Ozbiljan problem toga dokumenta sastoji se u tome što se u njemu nigdje ne spominju EU integracije. Općenito se na ovim prosvjedima u Beogradu i Srbiji europske integracije ne spominju, kao da su namjere prosvjednika da se s njima prekine. Ja to ne mogu podržati. Oni kao da ne vole Europu, oni kao da hoće Rusiju! Vuk Jeremić i Boško Obradović - to su vam veći nacionalisti od Vučića, a slično se može reći i za Đilasa! Cijeli je svijet zaokrenuo udesno i sad oni tu vide šansu za sebe.
I toliko loše misle i o samima sebi da se, na prosvjedima, ne pojavljuju za govornicom, ali su svaku večer tu u publici i vuku konce iz pozadine, puštajući glumce da uživaju u performansima. Oni su tu neka vrsta “the men behind”. A glumci su tu da dignu energiju koja će biti iskorištena za rušenje Vučića i koja će, u danom trenutku, njih dovesti na vlast. Ne brinite se, oni su već podijelili resore, na svom prvom sastanku na Zlatiboru prije nekoliko mjeseci!
Prosvjede načelno podržava i predsjednica Helsinškog komiteta za ljudska prava Srbije Sonja Biserko, iako je i ona, jednako kao i Samardžić i Prokić, svjesna nekih (ili mnogih) njihovih nedostataka i nedorečenosti, o čemu mi je, u razgovoru koji sam s njom proteklog vikenda vodio u njezinu uredu u Kneza Miloša 4, istaknula:
- Teško je reći tko je pravi organizator tih protesta. Krenuli su mladi, ali politička opozicija kao da nema njihovu podršku. Na ovim prosvjedima nedostaje subjekt koji bi artikulirao neku viziju. Ne mogu se problemi politički artikulirati na ulici. Đilas je politički neartikuliran, on nema taj feeling, on je imao menadžerskih sposobnosti, ali je politički nepismen. Sve je u Srbiji, nažalost, toliko urušeno, da bi taj novi lider, koji se sada očekuje i priziva, morao biti sasvim originalan. Ne može biti fokus samo na smjeni Vučića, treba cijeli sistem reformirati na način koji će jamčiti ne samo elementarnu pristojnost nego i puno uvažavanje drugih. Vučićev silazak s vlasti, bojim se, neće biti nježan.
Za Vučića i njegovu politiku prema Kosovu Sonja Biserko tvrdi da “on nema političke hrabrosti učiniti onaj presudni politički iskorak”, iako je “imao veliku podršku izvana, koja se sada gubi, ali ne potpuno, jer nema nikog novog na vidiku”.
A opozicija i njezin stav prema Kosovu? Ni oporba, po mišljenju Sonje Biserko, “nema pravi odgovor na kosovsko pitanje, oni optužuju Vučića da je izdajica, a svi su zapravo za podjelu Kosova, pa i Đilas, samo što se Đilas u to baš i ne razumije”.
Ipak, po Sonji Biserko, Vučića je “ozbiljno poremetilo ovo što se događa oko prosvjeda”, “on psihološki nije dorastao da se nosi s time i da razgovara s prosvjednicima”. Ali, napominje, “Vučića nipošto ne treba podcjenjivati”.
Postoje neke naznake - o tome mi je nešto više, pozivajući se na svoje ekskluzivne izvore iz SNS-a, rekao direktor Fonda za međuetničke odnose Dušan Janjić - da bi Aleksandar Vučić mogao raspisati izvanredne parlamentarne izbore u Srbiji za 31. ožujka, a da bi se u isto vrijeme (dakle u ožujku) mogli održati i izbori na Kosovu (u iznenada stvorenoj situaciji “vakuuma” u američkom State Departmentu, nakon ostavke direktora za Jugoistočnu Europu i Euroaziju u State Departmentu Aarona Wessa Mitchella).
No, teško je reći hoće li se to uistinu dogoditi. Ali jedno se može uzeti za sigurno (ili, u najmanju ruku, vrlo vjerojatno): raspiše li Vučić prijevremene izbore, oporba će ih bojkotirati, a to bi onda moglo dokraja zaoštriti i dramatizirati situaciju u Srbiji, ali možda pridonijeti i stvaranju neke jedinstvenije i homogenije fronte u političkoj oporbi u kojoj bi se, u nekim pretpostavljenim okolnostima, eventualno mogao iznjedriti budući novi potencijalni lider koji bi doista u svemu mogao biti al pari Aleksandru Vučiću. Zasad - takvoga nema na vidiku.
Kad se prosvjed u Beogradu 26. siječnja navečer, nakon performansa ispred zgrade srpske Vlade, približio kraju, mladi beogradski povjesničar Srđan Milošević rekao mi je, zdvojno:
- Nije ovo dobro. Ovi prosvjedi nemaju nikakvu zajedničku platformu, ništa ujedinjujuće, osim da “protestanti” neće Vučića. O Vučiću mislim sve najgore, ali, nažalost, ima i gorih od njega, a to su, prije svega, Vuk Jeremić i Dveri. Bojim se da će sve ovo završiti nasilnim prevratom. Ako itko Vučića skine s vlasti, to će biti Rusi, od njih mu prijeti najveća opasnost! Ne znam je li on toga svjestan. Mi smo ovdje u Srbiji zakucani. Zakucani smo u luđačku košulju, između Istoka i Zapada. U neku tobožnju nesvrstanost koja nikamo ne vodi. Kako možeš biti nesvrstan kad si u okruženju NATO-a? To je nelogično i nemoguće... Ne, neće ovo završiti dobro...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....