INTERVJU ZA GLOBUS

Grlić Radman: ‘Milanović svojom retorikom već izaziva komentare stranih diplomata‘

Ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman potanko objašnjava zašto je ušao u oštru polemiku s predsjednikom Republike
Gordan Grlić Radman
 Marko Todorov/Cropix

Gordan Grlić Radman ministar je vanjskih poslova već pet godina, i to u dvije vlade Andreja Plenkovića. Karijerni diplomat, u MVP-u je već 30 godina, a na ministarskom mjestu naslijedio je Davora Ivu Stiera, koji je podnio ostavku nakon što se politički razišao s premijerom Plenkovićem. Grlić Radman radio je u hrvatskim diplomatskim misijama u Švicarskoj i Bugarskoj, a veleposlanik RH bio je u Budimpešti i Berlinu. Razgovarali smo u njegovu uredu u palači MVP-a na Zrinjevcu u kojem se još vide posljedice zagrebačkog potresa. Oštra polemika koju je posljednjih tjedana vodio s predsjednikom Zoranom Milanovićem, formalno jednim od dvojice pretpostavljenih ministru vanjskih poslova, hrvatska potpora Viktoru Orbánu i strategija državne vanjske politike bile su teme ovog razgovora.

Osam je godina od ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Još ranije RH je primljena u NATO, i tako je ušla u euroatlantske integracije. Što je preostalo od strateških ciljeva?

- Prije osam godina bio sam hrvatski veleposlanik u Budimpešti. Taj za Hrvatsku povijesni događaj ulaska u članstvo europske obitelji, kojoj smo civilizacijski i kulturološki pripadali, proslavili smo u prekrasnoj Palači umjetnosti uz Zagrebačku i Mađarsku filharmoniju. Članstvo u euroatlantskim integracijama veliko je postignuće Hrvatske. Ispunili smo sve uvjete za ulazak u šengenski prostor, a Europska komisija nam je dala zeleno svjetlo. Čeka se odluka zemalja članica. Jednako tako, želimo postati dio skupine MED7 jer smo jedna od devet EU članica Sredozemlja, i to je klub država kojemu prirodno pripadamo.

Kad se očekuje ulazak Hrvatske u Schengen?

- Nadamo se da bi se odluka o ulasku u šengenski prostor mogla ostvariti do kraja 2022. Potpuna europska integracija uslijedit će nakon što euro zamijeni kunu. To bi se moglo dogoditi 2023., budući da je Hrvatska ispunila sve kriterije i sada se analiziraju pokazatelji naše financijske stabilnosti. Nedavno sam se u Antaliji susreo s novim glavnim tajnikom OECD-a Mathiasom Cormannom, koji je izrazio spremnost na još veće intenziviranje suradnje s Organizacijom u kojoj Hrvatska želi postati članicom.

Je li Hrvatska politika definitivno uspjela uvjeriti sve da se izborno zakonodavstvo u BiH mora mijenjati?

- Hrvatskoj je u interesu stabilna, institucionalno funkcionalna i prosperitetna BiH. Za nas je to i sigurnosno-političko pitanje. Dva su sporazuma potpisana 17. lipnja 2020. između Bošnjaka i Hrvata, uz nazočnost predstavnika međunarodne zajednice. Izbori u Mostaru uspješno su provedeni. Sada je na redu promjena izbornog zakona čime će se ukloniti svi oblici diskriminacije i nejednakosti te osigurati jednakopravnost triju konstitutivnih naroda i ostalih građana. Hrvatska je u Vijeću za vanjske poslove EU uspjela osigurati raspravu o Zapadnom Balkanu, uručili smo non-paper, dokument u kojem se sagledava kompleksnost problema u BiH, potiču opće reforme i daje podrška europskoj perspektivi BiH.

image
Gordan Grlić Radman
Marko Todorov/Cropix

Što se događa s crnogorskim zahtjevima za otvaranje pitanja granice s Hrvatskom? Spominjala se i arbitraža.

- Nedavno sam bio u Crnoj Gori i vrlo uspješno razgovarao s dužnosnicima nove crnogorske Vlade. Otvoreno smo razgovarali o svim bilateralnim pitanjima. Granica na kopnu nikada nije bila sporna, budući da je i Badinterova komisija potvrdila njenu neupitnost. Ono o čemu se može razgovarati jest pitanje razgraničenja na moru. Arbitraže su se pokazale neučinkovitima, postoji UN-ova Konvencija o pravu mora iz 1982., kao i Međunarodni sud o pravu mora u Hamburgu. No, ja se nadam da se s Crnom Gorom možemo dogovoriti bilateralno. Za vrijeme hrvatskog predsjedanja EU otvoreno je i zadnje, 8. poglavlje u pretpristupnim pregovorima Crne Gore.

Bili ste i na Kosovu. Ima li pomaka u pregovorima između Beograda i Prištine?

- Prvi put sam bio na Kosovu i bio sam impresioniran znanjem, stručnošću i proeuropskom orijentacijom kosovskih dužnosnika. Problem je, prije svega, Beograda koji ne priznaje geopolitičku realnost i suverenost Kosova. Kada bi Srbija napravila taj prvi, važni korak priznanja, olakšala bi i sama sebi put prema euroatlantskim integracijama.

A gdje je sada Srbija na putu u EU?

- U Srbiji su se dogodili stanoviti pomaci, ali ipak nedovoljni. Na međuvladinoj konferenciji sa Srbijom iskazao sam zabrinutost zbog toga što Srbija i dalje ne surađuje s Haškim sudom. Neki dan je i glavni tužitelj Brammertz, čestitajući crnogorskom parlamentu, rekao koliko je važno da i druge države krenu tim putem priznanja genocida u Srebrenici. Iskazao sam i zabrinutost zbog veličanja ratnih zločinaca u Srbiji i izostanka spremnosti za suočavanje s prošlošću i iskrenom pomirbom. Pozvao sam Srbiju da učini maksimalne napore vezane uz sudbinu 1864 nestale osobe, ostvarivanju prava žrtava rata, odštete logorašima, zaštite nacionalnih manjina temeljem međunarodnih sporazuma… To su otvorena pitanja Hrvatske i Srbije, a istodobno od Srbije očekujemo da ispuni sva mjerila i u potpunosti poštuje europske vrijednosti te doprinosi dobrosusjedskim odnosima. Kazao sam im da podržavamo europski put Srbije, ali da ona može doći do članstva samo kroz ispunjavanje svega što se od Srbije očekuje i traži, slijedom Pregovaračkog okvira i mjerila za svako od poglavlja i s time se Srbija mora suočiti.

Može li, i koliko dugo, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji ima vrlo čvrstu i stabilnu vlast, sjediti na tri ili čak četiri stolice?

- Teško je i zapravo vrlo neudobno sjediti na tri ili četiri stolice. Nama su razumljive teškoće i kompleksnost problema pred kojima se Srbija nalazi. Ali, čini mi se da Srbija još uvijek živi u prošlosti i teško se nosi s gubitkom privilegija koje su imali u bivšoj državi u kojoj su kontrolirali četiri važna stupa: financije, diplomaciju, policiju i vojsku. Gubitkom tih privilegija ravnopravnost doživljavaju kao nepravdu. Ja još uvijek čekam odgovor ministra Selakovića na pismo koje sam mu uputio prije nekoliko mjeseci. Pitanje tzv. bunjevačkog jezika posljedica je permanentne intervencije politike koja još od Miloševićeva režima nastoji fragmentirati hrvatsku zajednicu u Vojvodini. Mi imamo ugovor o reciprocitetu i uzajamnoj zaštiti manjina. Hrvatska je svoje obaveze ispunila, a Srbija nije. Njihov zakon o regionalnoj jurisdikciji nama je neshvatljiv i neprihvatljiv. Sve su to pitanja o kojima se mora razgovarati. Mi nismo neprijatelji Srbije, ali antihrvatska histerija koja vlada u Srbiji doista je nepotrebna i najmanje koristi Srbiji.

Može li se početi analizirati strategija Bidenove nove američke administracije prema BiH i zemljama u ovom dijelu Europe?

- Drago nam je da predsjednik Biden vrlo dobro poznaje problematiku našeg susjedstva, a već je i sad vidljiv interes za jugoistočnu Europu. Kada govorimo o BiH, svakako nas raduje činjenica da imamo istovjetne poglede s našim američkim partnerima – zalažući se za izbornu reformu uz ograničene promjene Ustava. Pohvaljujemo aktivnu ulogu SAD-a u BiH, gdje njihov veleposlanik pomaže zajedno s EU veleposlanikom u BiH, u radu na izbornoj reformi. Prema svemu što smo vidjeli do sada, vrlo smo optimistični i vjerujem da ćemo uspješno surađivati s Bidenovim kabinetom.

image
Gordan Grlić Radman
Marko Todorov/Cropix

Hrvatska je u Europskom parlamentu ostala u manjini u potpori Orbánovoj Mađarskoj tijekom rasprave o njihovim novim zakonima koji diskriminiraju LGBT-zajednicu. Deklaraciju je potpisalo 18 članica EU. Zašto Hrvatska nije?

- Mi smo protiv svih oblika diskriminacije. Mađari su pozvali da se najprije pročitaju ti zakoni, a potom analiziraju. Ovo su osjetljive teme i nerijetko dijele države članice. Važno je da Mađarska rastumači i objasni svoju legislativu. Pričekajmo konačnu ocjenu i preporuku Europske komisije koja je čuvaricaUgovora.

Ali nesumnjivo je kako je Hrvatska iznimno obzirna prema Orbánu i Mađarskoj. Oko ove deklaracije čak se slažu i Vlada i predsjednik Milanović. Koji je pravi razlog takve nijansiranosti hrvatske politike?

- Naš prvi interes je imati dobrosusjedske odnose. Orbán ima vlastiti politički narativ, političari dolaze i odlaze, no narodi ostaju. Hrvatska nije usamljena, devet zemalja nije potpisalo deklaraciju. Hrvatska može biti uzor proeuropske zemlje, pogotovo na čelu s premijerom Plenkovićem, koji ima jako dobru reputaciju unutar EU. Hrvatska ima pravo na vlastito stajalište u demokratskoj EU.

Ušli ste u vrlo oštru polemiku s predsjednikom Zoranom Milanovićem. Kao ni on, ni vi niste birali riječi. Ipak, on je po Ustavu sukreator vanjske politike. Koliko su tako narušeni odnosi operativni problem za vas kao ministra?

- Žao mi je što postoji dojam da sam ušao u polemiku, jer ja poštujem hijerarhiju i institucije. Ja sam član ove HDZove Vlade na čelu s premijerom Andrejom Plenkovićem, za kojeg smatram da je, nakon Tuđmanova razdoblja, najuspješniji hrvatski premijer. Niti jedna vlada do sada nije se morala suočavati s ovako bremenitim situacijama, s dva razorna potresa, covidom, Agrokorom i drugim naslijeđenim gospodarskim problemima. Osigurati gospodarsku, financijsku i socijalnu stabilnost, očuvati radna mjesta i nastaviti put prema europodručju u okolnostima covida-19 nije bilo ni malo lako. To pokazuje snagu zbog koje se Andrej Plenković i uspio izboriti za 24,2 mlrd. eura zajamčenih financijskih poluga za gospodarski oporavak u sljedećih deset godina. Nisam ulazio ni u kakvu polemiku, već je Milanović u nedostatku argumenata posegnuo za uvredama i lažima usmjerenim prema mojoj obitelji. Na to sam bio dužan reagirati.

Mislio sam na vaše izjave kad ste odlučili da nećete putovati s predsjednikom na samit NATO-a jer bi vam to bilo “ispod časti” zbog njegovih “primitivnih izjava”. To jesu teške riječi.

- Da, ali što je govorio predsjednik Milanović?

Možda je problem što su se ljudi već navikli na način na koji on govori u javnosti.

- Nije dobro uopće stvarati takav ambijent da je normalno da se s razine predsjednika RH upućuju salve uvreda i difamacija prema svakome tko misli drukčije od njega. Možda će mu neuspjeli proces izbora Zlate Đurđević za predsjednicu Vrhovnog suda, koja je dobila potporu samo 37 zastupnika u Hrvatskom saboru, nakon nezakonite procedure na kojoj je inzistirao, biti lekcija.

Ipak, čak i oni koji su vrlo kritični prema predsjedniku Republike misle da ste kao ministar trebali ići na samit NATO-a.

- To je stvar percepcije. Pa bilo je i drugih šefova vlada ili predsjednika koji su došli bez ministara vanjskih poslova. Ovo je bilo prvo fizičko okupljanje nakon godinu i pol dana. Upravo je glavni tajnik Jens Stoltenberg na neki način obeshrabrivao velike delegacije. Trebao je to biti kraći susret u manjem formatu. Bilo je dovoljno da šef države predstavlja Hrvatsku. Uostalom, MVEP je koordinirao nekoliko sastanaka, gdje su predstavnici MVEP-a, MUP-a, MORH-a, MFIN-a, Ureda predsjednika Vlade RH i Ureda PRH, zajedno sa SP u Bruxellesu, usuglašavali stajališta i radili na pripremama predsjednikova nastupa u Bruxellesu.

Ima li kakvih pomaka u sporu s predsjednikom Milanovićem oko imenovanja veleposlanika?

- To je u interesu službe vanjskih poslova i države, očekujem uskoro neke rezultate.

Svjedočimo pravom političkom ratu predsjednika s Vladom i premijerom. Što mislite, koja je zapravo strategija predsjednika Milanovića?

- Predsjednik sam zna koja je njegova strategija. Hrvatski građani ne zaslužuju takvu retoriku predsjednika Republike.

Vladimir Šeks smatra da su se stekli uvjeti za opoziv predsjednika zbog njegova protuustavnog djelovanja. Bi li HDZ, da ima dvotrećinsku većinu u Saboru, išao na rušenje predsjednika Milanovića?

- Ali je i sam gospodin Šeks u toj izjavi na koju se referirate naveo da opoziv nije realan. Predsjednik svojom retorikom već izaziva komentare stranih diplomata i veleposlanika, koji nas često pitaju o čemu se tu radi. Njima je to neshvatljivo jer se u EU nešto slično nikada nije događalo. Ima takvih pitanja. Trebalo bi voditi računa i o reputaciji države.

Nedavno ste u jednom javnom istupu izjavili kako su Hrvati u vrijeme Jugoslavije bili u “stanovitom ropstvu”. Ta je izjava izazvala poprilično čuđenje. Što ste zapravo htjeli reći?

- U vrijeme postojanja Jugoslavije, tijekom hladnog rata, čak su i Amerikanci govorili o “captive nations”, o zarobljenim nacijama među kojima se nabraja i Hrvatska.

Kako komentirate javnu diskusiju koja je uslijedila nakon toga? U fokus je došao vaš otac koji je u tim “ropskim” uvjetima bio ne samo uspješan poslovni čovjek nego i član Saveza komunista, pa i partijski funkcionar. Što je od svega toga istina?

- Vratimo se na vaše prethodno pitanje. Naime, “stanovito ropstvo” koje sam spomenuo za Hrvate u Jugoslaviji opisuje pojam koji su koristile Sjedinjene Američke Države za vrijeme hladnog rata za narode “zarobljene” u nedemokratskim ili komunističkim režimima, pa tako i hrvatski. Ono označava ograničene slobode, represiju i nacionalnu majorizaciju. Neki to ili nisu shvatili ili su namjerno krivo interpretirali. To ne znači da moj otac, kao i drugi ljudi, vlastitim radom nisu mogli ostvariti određena postignuća. Otac je bio uspješan i častan čovjek, omiljen i poštovan, svuda je imao prijatelje. Djetinjstvo mu nije bilo lako, njegova dva starija brata stradala su na Križnom putu. Prvo se zaposlio kao veterinar u Prisoju kod Duvna, a osobnim zalaganjem pridonio je elektrifikaciji Buškog blata 1963. Od 1967. je radio kao veterinar u Sljemenu. Agroproteinka kojoj je bio na čelu najbolje je poslovala te se odijelila od Sljemena, koje je kasnije propalo u pretvorbi. Uspio je izmjestiti kafileriju iz Sesveta istočno prema Savi, jer je ona bila najveći zagađivač. Potom su kupili biopročišćivače. On je bio samo jedan od dioničara, budući da su i radnici bili dioničari. Prije osam godina objavio je knjigu u kojoj je opisao svoj životni put.

Već ste trideset godina u diplomaciji. Milanović kaže da vas je izmislio Mate Granić. Kako ste se uopće našli u Ministarstvu vanjskih poslova?

- Osamdesetih godina supruga i ja smo živjeli u Švicarskoj, u kojoj smo bili jako dobro integrirani. Uz fakultet završen u Zagrebu, u Švicarskoj sam završio i menadžersku školu. Godine 1989. bio sam predsjednik tamošnje Hrvatske kulturne zajednice i na moj prijedlog pozvali smo dr. Franju Tuđmana kao predavača. Tuđman nam je vizionarski govorio kako će Hrvati imati vlastitu državu i da se mladi ljudi trebaju vratiti. Nije nam bilo jednostavno odlučiti se. Vratili smo se na “krvavi Uskrs” 1991. Švicarci su bili u čudu. S jedne strane, imali smo dobar posao, a s druge su nas upozoravali kako će doći do rata. Prvo radno mjesto bilo mi je na Medicinskom fakultetu, gdje je Mate Granić bio dekan. Kao dragovoljac, odmah sam se aktivno uključio u rad Stožera saniteta i Vladina ureda za izbjeglice i prognanike. U MVP sam stupio početkom 1992. temeljem javnog natječaja. Nikada nisam požalio što sam se vratio. Ponosan sam na status hrvatskog branitelja. Imam najdublje poštovanje prema Franji Tuđmanu i slobodnoj hrvatskoj državi. Nitko me drugi nije mogao impresionirati, no sada me impresionira ova Vlada i premijer Andrej Plenković, kojeg izuzetno poštujem jer vidim u njemu žar u iskrenom zastupanju hrvatskih nacionalnih interesa, veliko znanje i sposobnost upravljanja procesima, kao i međunarodnu reputaciju. Uz to, Andrej Plenković je dobar čovjek blizak narodu i njegovim problemima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 01:34