GLOBUS

Hoće li europski novac iz fonda za oporavak ubrzati ili uspavati hrvatsko gospodarstvo?

Nameće se pitanje: je li hrvatska ekonomija tijekom tri protekla desetljeća samostalnosti postala ovisna o novcu koji nije zaradila?
Zdravko Marić
 Bruno Konjevic/Cropix

Tri citata s jednom poveznicom – kako potrošiti bespovratni novac od pomoći koja stiže iz Bruxellesa. Prvo Dražen Oreščanin, poduzetnik i suosnivač udruge Glas poduzetnika, u intervjuu Telegramu: “Mi (Hrvatska) smo najgori i u situaciji da nas ostali moraju pomagati i trpe nas zato što ta pomoć koju izdvajaju za nas apsolutno nije velika zbog našeg malog BDP-a.”

Drugi vlasnik citata je Vuk Vuković, ekonomist s oksfordskim doktoratom, duboko uronjen u odnose ekonomije i politike, član ekonomskog savjeta UGP-a: “U Hrvatskoj građani od ovog (Vladina) plana neće dobiti ništa, pravi privatni sektor dobit će tek oko sedam posto (novca od pomoći Bruxellesa).”

I onda donedavno najcitiraniji među njima, Velimir Šonje, vlasnik Arhivanalitike: “Riječ je o ogromnom novcu koji će u iduće četiri godine potaknuti sve vrste izdataka u Hrvatskoj. Pod takvim vodopadom novca ni suha drenovina ne bi mogla ostati suha.”

Od njih trojice Šonje jedini ne dovodi izravno u pitanje raspodjelu “europskog” novca, ali i postavlja pitanje – što će biti kada voda ode? Po njemu, međutim, to je daleka budućnost. “Nitko se ne zamara što će biti za šest do sedam godina, hoće li u međuvremenu nastati nova i konkurentnija gospodarska struktura koja će onda dalje vući razvoj i bez značajnog dotoka europskog novca.”

Sanaderov mandat

Pitanje koje se nameće – unatoč nedvojbeno teškim posljedicama pandemije na ekonomiju i upitnoj kvaliteti tek fragmentarno predstavljenog “Nacionalnog plana oporavka i otpornosti” je li hrvatska ekonomija tijekom tri protekla desetljeća samostalnosti postala ovisna o novcu koji nije zaradila? Čini se, naime, da u svojoj relativno kratkoj povijesti kao država nismo bili skloni traženju financijske pomoći sa strane jedino u doba Vlade Ive Sanadera, a i to ne zbog njega, niti zato što je ta Vlada bila dobra, pa postavila temelje zdrave ekonomije, nego jer se u razdoblju globalnog optimizma i galopirajuće globalizacije nekoliko godina doista činilo da više ništa ne može poći naopako.

U ratnim i prvim poratnim godinama očekivali smo pomoć od dijaspore, ali bili smo otvoreni i svim vrstama humanitarne pomoći. Kada smo, kao država, stali na noge i kada su humanitarci otišli, ekonomska politika okrenula se institucionalnim “donatorima” poput Svjetske banke, ali i tvrđim pomagačima poput MMF-a, koji su nam, uvjetujući određene obrasce politika, držali leđa pri komercijalnom zaduživanju. Za vrijeme pregovora s EU otvorila su nam se vrata Unijinih pretpristupnih fondova, a po ulasku u EU i zajednički proračunski fondovi.

Sanader je u vrijeme svojeg prvog mandata, koji načelno i danas možemo smatrati uglavnom dobrim, iako su i tada izostale prave reforme, bio prepoznat kao premijer koji ruši prepreke. Uz sve mane koje su postale vidljive u drugom mandatu, znao se i usudio suprotstaviti frustrirajućoj birokraciji, u velikoj mjeri naslijeđenoj još od bivšeg sustava. “Šteta što je bio kleptoman”, rekao mi je kasnije rezignirano jedan od njegovih tadašnjih suradnika, ključan igrač na hrvatskom putu prema Bruxellesu.

Nakon Sanaderova sramotnog kraha brzo smo se vratili na staro. U raspravama o tome zašto Hrvatska treba ući u Europsku uniju ključni argument protiv “suverenista” bio je – u Bruxellesu nas čeka veliki novac. Vlada Jadranke Kosor trajala je prekratko da bi uspjela provesti vlastiti reformski plan oporavka, a pitanje je i je li imala stručnjake s kojima bi ga mogla provesti. Političare smo tada već cijenili po tome u kojoj su mjeri znali iskoristiti novac iz pretpristupnih fondova, a ne zbog njihova poznavanja sektora ili podizanja kvalitete okruženja (većinom su bili loši u oba područja).

Pokazalo se i da Vlada Zorana Milanovića, od koje se na početku mandata očekivalo da napravi čudo, u vrijeme koje je Hrvatska postala članicom Europske unije, nije znala doći do novca iz Bruxellesa (između ostaloga i zato smo je smatrali lošom), a osim nametanja porezne discipline nije bila sklona ni reformama koje bi hrvatskim kompanijama i poduzetnicima otvorile vrata stvaranju nove vrijednosti. Program gospodarskog oporavka sastavljen za Vladu Jadranke Kosor, a na kojemu se temeljio i Plan 21 Milanovićeve Kukuriku-koalicije, pohranjen je kao arhivski dokument prethodnika. Mimo čeličnog poreznog stiska, u Milanovićevu premijerskom razdoblju provedene su tek one promjene u sustavu na koje nas je obavezala europska pravna stečevina (Acquis communautaire). Kriza švicarskog franka natjerala je Vladu i na redefiniranje odnosa s bankama, ali to se teško može smatrati reformom. I tada se pitalo - tko će oštećenima nadoknaditi izgubljen novac?

Marić nas izvlači

Milanovićeva vlada na izborima je pala kao nesposobna, sljedeća se pokazala još lošijom. Izgubljenom i zato kratkotrajnom tandemu Orešković-Karamarko koji je do pada jedva odradio osminu mandata možemo međutim zahvaliti na povratku Zdravka Marića u ministarstvo financija, sada na čelnu poziciju, gdje se brzo pokazao kao vjerojatno dosad najbolji hrvatski ministar financija i čovjek kojemu će, jer zna upravljati proračunom, i proračunski novac EU biti na raspolaganju. Zbog rada njegova tima Plenković danas u Bruxellesu može nastupiti uvjerljivo, pa i za Hrvatsku izvući solidan paket financijske pomoći.

Upravo zato, i sa svom tom poviješću u kolektivnom sjećanju, kada je Vlada Andreja Plenkovića najavila milijarde eura pomoći iz Bruxellesa, to je među domaćim poduzetnicima dočekano s euforijom. Napokon dolazi taj novac! Škrti sažetak Nacionalnog plana oporavka i otpornosti koji je predstavljen u Saboru kao još nedovršen radni dokument zato je bio hladan tuš.

“Hrpa projekata završit će u javnom sektoru, tek dio u privatnom, Vlada ne razumije način na koji se postiže održivi ekonomski rast”, oglasio se uime poduzetničke zajednice Vuković. Najava de će više od 90 posto tog novca završiti u privatnom sektoru poduzetnicima nije dovoljno uvjerljiva. “To možda i jest istina, međutim, ogroman dio javnih nabava u Hrvatskoj je korumpiran, Vlada je sklona dodjeljivanju poslova politički. I nema nikakvog mehanizma da se spriječi korupcija u javnoj nabavi”, artikulirao je poduzetničku poruku Vuković.

Maruška Vizek iz Ekonomskog instituta Zagreb Vladin je predstavljeni program komentirala hladnije glave, ali jednako skeptično. Po njoj, u Vladinu programu nije postignuta zdrava ravnoteža između razvojnih potreba države, koje se kod nas uglavnom definiraju kao veliki infrastrukturni projekti, i potreba privatnog sektora. “Nije problem u tome da se iz Fonda za oporavak i otpornost financiraju projekti javnog sektora, nego što će se taj novac, po svemu sudeći, i dominantno koristiti za financiranje projekata javnog sektora”, kaže. I tu se vraćamo na poznatu priču o korumpiranom sustavu.

Ne tvrdim da sav novac treba ići privatnom sektoru, upozorava Vizek, ali “apsolutno sam protiv toga da većinu tog novca kontrolira javni sektor iz svih onih razloga koji se permanentno vežu uz našu političku ekonomiju - poput daljnjeg promicanja političke kontrole ekonomskih procesa, otvaranja dodatnog prostora za novu korupciju i nove ortakluke”.

Rimac Automobili

Paralelno s užarenom raspravom o tome “tko treba dobiti europski novac”, na nekom sasvim drugom kolosijeku, iako i sam član nove i sve utjecajnije udruge poduzetnika koju su pokrenuli Hrvoje Bujas (Pravi klik, Crno jaje…) i Oreščanin, mali poduzetnik iz Svete Nedelje kraj Zagreba Mate Rimac najavio je početak vjerojatno najvećeg privatnog projekta u državi, gradnju kampusa za razvoj i proizvodnju električnih automobila i baterija. Rimac je brzo na početku karijere shvatio da ne može posao razvijati oslanjajući se na škrtu potporu države (uključujući i sredstva iz EU), kao i da nema vremena za čekanje reformi kojima će se Hrvatska transformirati u zemlju prijateljsku poduzetnicima. Kapital je potražio na međunarodnoj poslovnoj sceni, a jednom kada je prepoznat kao jedan od vrhunskih talenata u branši, međunarodni kapital je počeo tražiti njega. Prvi su stigli kineski investitori, pa Porsche (koji je nakon toga uložio i u zagrebačku IT tvrtku Infinum), VW mu je nudio da preuzme Bugatti… Njegova kompanija je dosad dobila dva i pol milijuna eura državnih potpora i pet milijuna eura od EU, za sve ostalo izborili su se sami. Dosad su putem poreza uplatili 20 milijuna eura u državni proračun.

Tek sada Rimac se našao i na vladinom popisu tvrtki koje bi trebali izravno financijski pogurati, dijelom jer je riječ o jedinom hrvatskom proizvođaču automobila, ali i zato što je razvoj električnih pogona za automobile smjer koji će sigurno promijeniti geografsku kartu autoindustrije.

Kada je riječ novcu za saniranje štete koju je ekonomijama nanijela pandemija, stav Bruxellesa je jasan: riječ je o proračunskom novcu koji uplaćuju svi porezni obveznici iz EU, nešto dodatnog novca koji kreira ECB, a onda i o novcu koji stiže kao zajednički dug Europske unije. Izravne subvencije kompanijama bile bi potencijalni rasadnik korupcije. S druge strane, novac, ako je raspoloživ kroz javne natječaje, a to, ako su natječaji dobro kontrolirani, znači da je novac dostupan svakome tko je kvalificiran i tehnički osposobljen da obavi traženi posao, može biti zdrav poticaj biznisu.

Tvrda kalvinistička logika na kojoj počiva ideja Europske unije kao zajedničkog slobodnog tržišta prilično jasno vodi zaključku kako novac bespovratno dodijeljen unaprijed kao pojas za spašavanje nekome tko tone zbog teških posljedica krize, ali i zbog vlastite nesnalažljivosti, nije zdrav zamašnjak ekonomije. To je novčić koji ubacujemo u škrabicu prosjaku pred crkvom – pomoći ćemo mu da preživi dan, ali nećemo ga pretvoriti u poduzetnika. Kupimo li, međutim, od beskućnika primjerak njihovog magazina (samo u Zagrebu prodaju se dva), čak i ako ga ne pročitamo napravili smo dobro djelo, jer omogućili smo mu da se na trenutak osjeća pripadnikom zajednice.

Stavljajući se na stranu biznisa, iako su je iz Glasa poduzetnika optužili da brani Vladu jer u Ekonomskom institutu Zagreb kojemu je donedavno bila i na čelu “živi na državnim jaslama”, Vizek ne odobrava usporedbe malih poduzetnika s uličnim “žicarima”, štoviše smatra da danas nismo ni blizu takve situacije. Ozbiljan problem, međutim, vidi u poruci koju Vlada upućuje privatnom sektoru, a koja se može iščitati kao: “Vi niste naši partneri i mi ne želimo da vi budete naši partneri u razvoju Hrvatske.”

Ključno je pitanje na što potrošiti pristigla sredstva pomoći. Treba li poduzetnicima novac, ili europskim novcem financirane reforme koje će stvoriti okruženje u kojemu stvaranjem nove vrijednosti novac mogu zaraditi? Novac je uvijek odlična opcija, ali ako ga nismo zaradili, uvijek se pretvara u dug, ove ili sljedeće generacije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. studeni 2024 00:42