HRVATSKA JE IZVUKLA NAJVEĆU DOBIT IZ JUGOSLAVIJE! Vladajuća ideologija drži se mita da je to bila negacija hrvatskog identiteta, a istina je suprotna

Neovisno o tome tko se mijenjao na vlasti, od 1990. na ovamo Republika Hrvatska ima kontinuitet jedne, dominantne i vladajuće ideologije. Ta je ideologija ona klerikalnog nacionalizma.

Kao i svaka ideologija, i ova sebe ne poima kao ideologiju, nego kao prirodno, zdravorazumsko stanje. Njeni programski dokumenti – počev od Deklaracije o Domovinskom ratu – nisu ideološki dokumenti, nego iskaz istine. Njezini historiografski mitovi – od Stepinca do Praljka – nisu mitovi, nego samorazumljive vrijednosti. Onaj tko dvoji ili niječe te “istine” nije samo ideološki protivnik. Svojim otpadništvom on sebe isključuje iz pojma “Hrvat”. Jer, “Hrvat” za ideologiju nacionalizma nije ni stvar državljanstva ni etniciteta. Biti “Hrvat” stvar je pripadnosti ideologiji i lojalnosti identitetnim markerima. Oni koji se s njima ne identificiraju, koji drukčije misle, samim tim nisu “Hrvati”. Oni su – kako je to lijepo 2012. sročio savski šator – “Jugoslaveni”.

Kao što operira sa samorazumljivim “istinama” u drugim historiografskim temama, ideologija hrvatskog nacionalizma operira s paketom “neupitnih” narativa i kad je posrijedi Jugoslavija. Za hrvatski nacionalizam, Jugoslavija je bila i ostala umjetna tvorevina. Ona je bila i ostala spoj nesvodivih kultura s nepomirljivim razlikama. Jugoslaviju su – izravno ili posredno – smislile versajske sile. Nju su smislili Srbi, jer je samo njima bila u interesu. Hrvatska je u Jugoslaviji bila porobljena, nazadovala ekonomski i kulturno, Jugoslavija je po svemu negacija hrvatskog interesa i identiteta. To je dominantni narativ antijugoslavenstva koji se s diskurzivnim varijacijama može pratiti od Ive Pilara i Filipa Lukasa do Davora Marijana i Zlatka Hasanbegovića.

Tom narativu mogao bi se lako konfrontirati drugi, stubokom oprečni, također učestali. Moglo bi se ustvrditi da Jugoslavija nije nastala 1918., nego je u tom trenutku – kao kulturni projekt – bila stara već puno stoljeće. Mogli bi se podsjetiti da jugoslavenstvo kao kulturni projekt seže od Vinka Pribojevića, a sasvim sigurno od Gaja i Vraza. Da je ta ideja svoje otjelovljenje dobila u Strossmayerovoj ustanovi pod imenom JAZU – ustanovi koju je 1990. Hrvatska preimenovala, ali se pritom nije ustručavala zadržati Strossmayerovu zgradu. Lako bi bilo pokazati da jugoslavenskoj ideji Hrvati duguju svoj zajednički štokavski jezik: bez “ilirske” ideje kajkavci i čakavci danas bi govorili odjelitim standardima. Bilo bi lako argumentirati da jugoslavenski narodi baš i nisu (bili) tako različiti. Lako bi bilo popisati kulturni supstrat koji im je zajednički, od štokavice do hajdučke mitologije, od epskog deseterca do starogradskih pjesama, od uštipaka i sarmi do Hasanaginice i Kraljevića Marka.

Lako bi – također – bilo pokazati da su Jugoslaviju kao političku ideju izmislili – upravo Hrvati. Da su oni – od Supila i Trumbića do Tita – bili njeni politički ideatori. Hrvati su – u rasponu od orjunaša preko dalmatinskih partizana do Ante Markovića – bili nerijetko najborbeniji branitelji Jugoslavije. Trojica Hrvata – Meštrović, Kljaković i Križanić – kreirali su imaginarij i “brend” prve Jugoslavije. Dvojica Hrvata – Tito i Krleža – oblikovali su ideologiju i kulturnu politiku one druge. Također bi se moglo pokazati da je upravo Hrvatska izvukla najveću dobit od Jugoslavije, jer se u njoj nacionalno integrirala, teritorijalno ujedinila i izvukla iz položaja kolonijalno podložne zemlje. U razdoblju Jugoslavije Hrvatska je prvi put prestala biti pasivni dominion, “afrička” kolonija za ekstrakciju resursa, te postala tehnološki, industrijski i trgovački lider. U razdoblju Jugoslavije ona je doživjela frapantan modernizacijski skok tijekom kojeg se od 90 posto seljačke zemlje pretvorila u naciju koja je bila kadra proizvesti radio, TV, plastičnu masu, hidrocentralu, računalo, nuklearnu energiju.

Ujedno, razdoblje Jugoslavije – a pogotovo druge – jedino je razdoblje hrvatske povijesti kad je hrvatska kultura bila svjetski relevantna: jedini donekle usporediv pandan tom razdoblju jesu dalmatinske renesansne komune. Upravo će kreativni plodovi razdoblja Jugoslavije upravo ovog ljeta hrvatsku kulturu uvesti u najprestižniji centar moći svjetske umjetnosti – njujoršku MOMA-u. A to nije uopće čudno: jer, razdoblje od 1950. do 1980. era je neusporedivog kulturnog uspona u kojem nastaju zagrebačka škola animacije, EXAT, Gorgona, muzički bijenale, Novi kvadrat i Novi val, Split 3 i crni val, u kojem djeluju veliki prosvjetiteljski modernizatori hrvatske kulture – ljudi kao Vitić, Planić, Bauer, Tanhofer, Richter i Knifer. A sve se to odvija pod ruku s neupitnom represijom, ozbiljnim kršenjima ljudskih prava te u sjeni grotesknog, operetnog kulta ličnosti. “Pod ruku”, velim – a ne “unatoč”. Jer, represivni aspekti Jugoslavije te oni veliki i prosvjetiteljski mogu se usporediti s licem i naličjem papira. I lijevi i desni u Hrvatskoj voljeli bi da nije tako. Voljeli bi da kao u povijesnoj samoposluzi mogu probrati samo list ili samo naličje. Ali – ne mogu. Zato Jugoslavije – a pogotovo druga – ne mogu biti svedene na ideološko pojednostavljivanje i efektne floskule. Govor o Jugoslaviji može biti pošten samo ako je polifon, proturječan i ako ne pretendira na pojednostavljujuću, sveobuhvatnu “istinu”.

Koji god od dva izložena diskursa o Jugoslaviji držali svojim, i antijugoslaveni i jugoslaveni moraju se složiti oko jedne činjenice: naime, Jugoslavija je postojala. Postojala je i ostavila je neke tragove. Tih je tragova sijaset, od Meštrovićevih spomenika po Zagrebu i Splitu do socijalističke stanogradnje 60-ih, od jadranske magistrale do štokavskog književnog standarda, od Bulajićevih ratnih spektakala do dječjih dispanzera, od ženskog prava glasa do Azrinih albuma, od stadiona u Poljudu do Golog otoka, od čuda jugoslavenske košarke do Udbinih egzekucija, od Podravke i Končara do istarskih fojbi, od praznih folksdojčerskih sela do Vegete, od Bajadere preko Jadrolinijinih trajekata do Vukotićeva “Surogata”.

Antijugoslaveni i jugoslaveni slažu se – dakako – u tome da je Jugoslavija postojala. Ono u čemu se ne slažu jest pitanje je li to bilo dobro ili loše. A u toj raspravi oni pribjegavaju najproizvoljnijoj od svih intelektualnih metoda, a to je konfabuliranje drugih, usporednih povijesti koje bi se dogodile da se nije dogodila ova. Što bi se dogodilo da 1918. “guske u magli” nisu otišle u Beograd? Da nisu srušeni Cvetković i Maček? Da je Maček prihvatio njemačku ponudu da vodi NDH? Da je Tito poginuo na Sutjesci? Da nije bilo ‘48.? Da nije bilo ‘90.? Bi li – kao u utopiji/distopiji Marka Vidojkovića – SFRJ bila tehnološka sila? Bi li njome vladali Draža i četnici? Bi li bila ruski satelit? Bi li 1992. ušla u Europsku zajednicu? Bi li u Jugoplastici, orno i uz zajedničku pjesmu, i danas radilo 11 tisuća žena? Bi li Hajduk tada bio ono što je danas Dinamo? Ili obratno? Bi li SFRJ pobijedila Dream Team u košarci u Barceloni ‘92.? Bi li ostala imuna na deindustrijalizaciju, globalizaciju, “efekt Kine”? Bi li na nas tada pao meteor ili se – božemiprosti – srušila nebesa? Uvijek me nanovo zbuni kad vidim kako neki inače pametni i ozbiljni ljudi troše kartice tekstova na prepirke što-bi-bilo-da-je-bilo. Ta vrsta rasprava, naime, uvijek mi se činila, i još mi se čini, tinejdžerskom. Ne vidim čemu raspravljati o povijestima koje se nisu dogodile kad postoji ona jedna koja se jest dogodila.

Vladko Maček polaže zakletvu Simovićevoj vladi nakon vojnog puča 27. ožujka 1941.: Maček je dvije godine prije ušao i u vladu Dragiše Cvetkovića te je formirana Banovina Hrvatska

Ali, ako postoji povijest koja se jest dogodila i ako je u toj povijesti Jugoslavija utisnula golemi trag – kako se onda prema toj činjenici imamo postaviti? Trebamo li se pretvarati da to nasljeđe ne postoji? Treba li ga tretirati kao lišaj ili herpes, ili ga treba razumjeti kao integralni, konstitutivni dio onog što danas jesmo? Treba li se identitetno poistovjećivati s nekom usporednom, imaginarnom Hrvatskom koja se nije dogodila? Ili s onom koja se jest povijesno ozbiljila, koja postoji, koju živimo, u kojoj obitavamo?

Upravo je to pitanje oko kojeg se u praktičnom političkom i kulturnom životu najčešće svađaju antijugoslaveni i jugoslaveni. To je točka trvenja na koju se mogu svesti brojni hrvatski tzv. ideološki sukobi. Od pitanja hoćemo li pisati neću ili ne ću, preko pitanja biste Lole Ribara, preko svađa oko prikazivanja partizanskih filmova na RTL-u ili zaštite urbanizma Splita 3, sukob antijugoslavena i jugoslavena najčešće se zapravo svodi na jedno te isto. Na sukob onih koji bi “bajpasirali” Jugoslaviju, fingirali da se ona nije dogodila i da se možemo nakalemiti na 1914., te onih koji o tome misle što i ja. Dakle, misle da to nije samo nemoguće, nego je glupo, štetno i da vodi kulturnom pustošenju.

Jugoslavija nije prošlost. Jugoslavija je – uostalom, kao i Mleci ili Austrija – nešto što aktivno živimo. Jugoslavija je dio naših života svako jutro kad iziđemo iz vlastite stambene zgrade, cementne katnice izgrađene 1967. Kad sjednemo u tramvaj sagrađen u “Đuri Đakoviću”. Kad odemo na posao u HT, Končar, RIZ, Podravku, 3. maj ili Brodosplit. Jugoslavija je dio našeg života kad po povratku s posla na radiju čujemo muziku Haustora, ili Ekatarine, ili Gabi Novak. Jugoslavija je dio naših života kad dijete odvedemo u dispanzer sagrađen 70-ih, kad nas operiraju u nekoj od bolnica koje je 50-ih gradila neimarka arhitektica hrvatskog zdravstva Zoja Dumengjić. Jugoslavija je dio naših života kad ljetujemo, ili kao sezonci radimo, u Beruliji, Solarisu, Medenoj, Libertasu i drugim modernističkim hotelima. Jugoslavija je dio naših života kad na stadionu koji su sagradili Magaš ili Neidhardt navijamo za klub koji se zove tako deseterački (Hajduk) ili klub koji se zove tako sovjetski (Dinamo). Ona je dio naših života kad nakon utakmice smažemo ćevape s ajvarom. Onda kad za novu godinu uz odojak poslužimo francusku salatu. Na koncu, Jugoslavija je dio naših života svaki put kad progovorimo na književnom jeziku, jeziku koji su u ime buduće, jugoslavenske zajednice ideološki dizajnirali novovukovski filolozi.

Jugoslavija je nešto i što aktivno živimo: kad na stadionu koji su sagradili Neidhardt ili Magaš navijamo za klub koji se zove tako deseterački (Hajduk) ili tako sovjetski (Dinamo)

Ratovati s tim cjelokupnim nasljeđem nije samo kulturno štetno, i nije samo politički plitko – nego je, iznad i prije svega – posve uzaludno. U nekom paralelnom životu vi možete silom uvesti “ne ću”, izbaciti iz jezika sve “komšiluke” i “ćilime”. Možete iz imenoslova ulica izbaciti sve Masaryke, Lole Ribare i Trumbiće. Možete – kao što pamtimo iz 90-ih – povesti gastronomski džihad protiv ćevapa. Možete – kao što također pamtimo iz 90-ih – u neformalni bunker metnuti srpske knjige i filmove iz doba SFRJ. Možete represijom suzbiti cajke, folkoteke i “Lud, zbunjen, normalan”. Ali, čak i ako sve to napravite – što dalje? Hoćete ukinuti guslare i arambaše? Hajduk preimenovati u Uskok? Spremiti u duboki ormar Picelja i Mangelosa? Hoćete srušiti Novi Zagreb i Split 3? Zatvoriti Kraš, Badel i Končar? Ugasiti Podravku?

Ratovanje s “Jugoslavijom” i “Jugoslavenima” u konačnici se neizbježno pretvori u rat protiv vlastitih sjena, vlastitih biografija, vlastitih predaka. Pretvori se u uzaludni napor psa koji lovi sjenu vlastitog repa. U konačnici, ta se rabota neizbježno mora pretvoriti u kulturocid, anihilaciju, sasvim nalik onoj talibana koji su minirali Budine kipove u Bagramu. Čin čišćenja od prošlosti na koncu se uvijek pretvori u masakriranje sadašnjosti.