IMA LI HRVATSKA MORALNO PRAVO SLAVITI OLUJU? IMA! Pozadina pokušaja revizije povijesti 90-ih i perverznog čuđenja 'gde su nestali Srbi iz Hrvatske'

Predsjednik Republike Srpske Krajine Milan Martić primio je 8. srpnja 1995. u svojem uredu u Kninu pomoćnika generalnog tajnika Ujedinjenih naroda, peruanskog diplomata Álvara de Sotu, koji se došao informirati o političkim planovima vodstva “srpske države” u Hrvatskoj. Martić koristi prigodu da De Soti održi sat povijesti.

“Prisutnost Srba na ovim prostorima je oko hiljadu godina. Kao dokaz za to su srpski manastiri i ostali dokumenti. Barem smo ovdje onoliko koliko i Hrvati. Nelogično je da smo okupatori vlastitih kuća. Četiri vijeka imamo svoju državnost - od Austrougarske. Ovaj prostor je bio Vojna Krajina - štit Zapada od Turaka. Od Austrougarske smo 1652. godine dobili državnost. Poslije toga smo bili susjedi s Hrvatima, do prije 150 godina.” Rat koji se vodi zapravo je nastavak sukoba obnovljene stare srpske države nastale 1652. i nove “NDH Franje Tuđmana” koja čini genocid nad Srbima, kao što su Hrvati radili tijekom cijele povijesti pobivši milijune Srba. U vojnoj akciji “Bljesak” u svibnju 1995. i poslije nje u zapadnoj Slavoniji, tvrdi Martić, počinjen je “genocid nad srpskim narodom, neviđen do sada u svijetu”, pa ni u holokaustu. Uvriježena naracija o Krajini kao “istorijskoj srpskoj zemlji” dopunjena je tako naracijom o njoj kao obnovljenoj staroj srpskoj državi.

Još prije izbijanja rata, nastavlja Martić, Tuđman “proteruje iz Hrvatske preko 300.000 Srba. Primer imamo ovdje. Moj savjetnik Ilija Prijić i njegov brat radili su u Zagrebu kao profesori. Proterani su, prije toga izbačeni s posla, samo zato što su Srbi”. Martić zaključuje: “I laiku je jasno da je nemoguć život nas Srba i Hrvata. Neka međunarodna zajednica bude prisutna na referendumu našeg naroda o tome s kim želi živjeti… Ako Srbi odluče da žive ponovo s Hrvatima, nemamo ništa protiv. Moje procjene su, a to je pokazano na dva plebiscita, da srpski narod ne želi da živi s Hrvatima. Srbi bi prihvatili da žive s Francuzima, Japancima i drugim narodima, ali ne u Hrvatskoj s Hrvatima.” Martić upozorava međunarodnu javnost na to da se Srbi već masovno iseljavaju u Republiku Srpsku i Srbiju bojeći se napada Hrvatske vojske, premda je Republika Srpska Krajina moćna i sigurno će pobijediti u ratu s “Tuđmanovom NDH”.

“Sve ovo je korisno da čujem”, učtivo je Martićevu lekciju iz povijesti komentirao De Sota. Sve je to općenito korisno čuti dvadeset četiri godine nakon vojno-redarstvene akcije “Oluja” kojom je srušena “srpska država” u Hrvatskoj. Korisno je to čuti i zato što je Aleksandar Vučić, predsjednik Republike Srbije, i ove, kao i prethodnih godina, u uobičajeno teatralnoj jednočinci, u jednome od svojih patetičnih samodopadnih dramoleta koji nisu samo srž njegova političkog stila nego i bitna odrednica cijele njegove politike, pitao hrvatske političare i hrvatsku javnost “gde su Srbi” iz Hrvatske. Vučićevo je pitanje retorično jer on “zna” da su Srbi iz Hrvatske nestali u najgorem etničkom čišćenju u Europi poslije Drugoga svjetskog rata. Ma kakvo etničko čišćenje? Pa to je bijedan eufemizam za genocid.

U srpnju 1995. Martićev predsjednički kabinet već je bio u rasulu, ali još nije bio toliko rasturen da netko ne bi stenogramski bilježio razgovor s De Sotom. Srpski historiografski časopis “Istorija 20. veka” (2017, br. 2, str. 178, 179, 183) objavio je zapisnik s tog razgovora u članku Milana Gulića “Diplomatija u predvečerje Oluje”, pa se ne može kazati da je riječ o krivotvorini hrvatskih obavještajnih službi ili paraobavještajnog podzemlja. Tko bi, uostalom, na hrvatskoj strani smislio tako maštovite priče?

Razgovoru je, kako doznajemo, nazočio posebni Martićev savjetnik Ilija Prijić, koji je visokom diplomatu Ujedinjenih naroda prikazan kao živi svjedok Tuđmanovih progona Srba i prije nego što je počeo rat. Ilija i Slavko Prijić diplomirali su na studiju općenarodne obrane na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Ilija Prijić rat je dočekao kao asistent na Višoj tehničkoj školi “Rade Končar” u Zagrebu, a Slavko Prijić kao asistent na svojemu matičnom studiju na Fakultetu političkih znanosti. Kada se počela pripremati oružana pobuna Srba u Hrvatskoj, Slavko Prijić prestao je dolaziti na fakultet. Danima i tjednima nije održavao nastavu, konzultacije i ispite. Nije dolazio na nastavničke sastanke. Nije se odazivao na opetovane telefonske i pisane pozive uprave fakulteta da objasni gdje se nalazi i zašto ne obavlja svoj posao. Uprava i kolege nastavnici, među kojima sam bila i ja, saznali su gdje je kada su ga vidjeli, zajedno s bratom, na televizijskim snimkama srpskih pobunjenika u Kninu. Dekan fakulteta, pokojni profesor Ivan Prpić, potom je potpisao odluku o raskidu Prijićeva ugovora o radu, i to zbog višestruka kršenja Zakona o radu.

Prema tome, Slavko Prijić nije bio protjeran, a prije toga izbačen s posla samo zato što je Srbin, nego je svojevoljno napustio fakultet i Zagreb kako bi se pridružio pobunjenicima u Kninu. Bio je to primjer “iznenadnih i neobjašnjivih” nestanaka kolega s posla, susjeda, prijatelja i znanaca, dio masovnog ponašanja Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini neposredno prije izbijanja ratnih sukoba devedesetih godina. Braća Prijić izmjenjivali su se tijekom rata na najvišim političkim i savjetničkim dužnostima u Republici Srpskoj Krajini. Martićeva priča o Prijićima nije ništa drugo do kamenčić političkog mozaika, satkana od neobuzdane povijesne mitomanije i patoloških laži vođe srpske pobune u Hrvatskoj. Predati sudbinu srpske zajednice u ruke toga podinteligentnog političkog mitomana, a kasnije i osuđenoga ratnog zločinca, značilo je osuditi je na neumitnu tragediju. Vučić to dobro zna, jer je kao mlada politička uzdanica ultranacionalističke Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja i sam sudjelovao u ratnohuškačkim akcijama protiv Hrvatske i u Hrvatskoj. Po zlu je poznat njegov govor u okupiranoj Glini u kojem je Srbima obećao da nikad više neće živjeti u Hrvatskoj, što je najveći broj glinskih Srba i doživio, ali ne onako kako su to zamišljali Vučić i njegov ondašnji politički uzor, osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj. I sada dramatično pita “gde su Srbi” iz Hrvatske. Nisu u Hrvatskoj zato što im je i sam Vučić obećao da u njoj nikad više neće biti.

Zapisnik razgovora predsjednika Republike Srpske Krajine s visokim dužnosnikom Ujedinjenih naroda ponajprije je dragocjeno svjedočanstvo o tome da su krajinski Srbi masovno počeli napuštati svoje domove i zavičaje mjesecima prije “Oluje”. Dakako, najmasovniji su bili zbjegovi tijekom same vojne operacije i neposredno poslije nje. Nema dvojbe o tome da su uzroci tih zbjegova bili višestruki: napadi Hrvatske vojske, strah od osvete i odmazde Hrvata i Hrvatske koji su se nezaustavljivo širili među Srbima, prisila krajinskih vlasti da “narod ide zajedno s vojskom”, mjestimični zločini nad Srbima tijekom ratnih operacija i poslije njih (pljačke, paljenje kuća i imanja, maltretiranje i ubojstva pojedinaca) i dr. No nema dvojbe ni o tome da su hrvatski Srbi još prije rata uvjeravani u to kako im nema života u samostalnoj Hrvatskoj, “novoj NDH”, te da su masovno prihvatili i javno izražavali to uvjerenje. To su pokazali i na dva svoja “plebiscita”, koje spominje Martić, na kojima su se gotovo jednodušno izjasnili za odcjepljenje od Hrvatske. Tada su se suočili sa spoznajom da je njihova “država” u Hrvatskoj propala i da moraju birati između života u Hrvatskoj i odlaska iz nje.

Jesu li mnogi u Hrvatskoj bili zadovoljni masovnim odlaskom Srba? Jesu, to se ne može skriti. Jesu li neki i poticali taj odlazak? Jesu, ni to se ne može skriti. No masovni zbjeg Srba iz Hrvatske bio je poglavito posljedica izgubljenog rata. Početkom devedesetih godina Srbi su podigli oružanu pobunu protiv demokratski izabrane vlasti Republike Hrvatske. Silom su zauzeli i okupirali gotovo trećinu njezina teritorija i prognali s njega hrvatsko stanovništvo. “Kako su jutros ptičice lepo pevale u Drnišu”, cinično je kazao Ratko Mladić hrvatskima televizijskim reporterima, nakon što su srpske paravojne jedinice i jedinice JNA kojima je iz Knina zapovijedao upravo on okupirale taj grad s većinskim hrvatskim stanovništvom koje je bezglavo bježalo iz svojih domova. Na temelju političke volje izražene na “plebiscitima” Srbi su na okupiranom teritoriju osnovali Republiku Srpsku Krajinu i proglasili njezino odcjepljenje od Hrvatske. Osnovali su svoju vojsku i policiju, izabrali skupštinu, vladu i predsjednika, proglasili Knin svojim glavnim gradom, a srpski jezik i ćirilicu službenim “državnim” jezikom i pismom, osnovali su svoje “državno” sveučilište, novinsku agenciju, radio i televiziju itd.

“Ugledni” srpski intelektualci u Beogradu bili su zadivljeni tim zbivanjima. Teoretičarka prava Smilja Avramov u svojoj je nacionalističkoj uspješnici “Postherojski rat Zapada protiv Jugoslavije” (2008.) napisala da su “obe srpske republike”, Republika Srpska i Republika Srpska Krajina, izgradile u “veoma kratkom vremenskom periodu infrastrukturu i tokom čitavog rata delovale su kao pravne, demokratske i parlamentarne države” (str. 277). Kako li je ta teoretičarka prava shvaćala pravnu državu? Uvidi inozemnih autora bili su stubokom drugačiji. Oni su Republiku Srpsku Krajinu smatrali “anarhičnim entitetom” u kojem se ekonomija zasnivala na krijumčarenju, kriminalu i ratnom profiterstvu, uspostavljene društvene i političke institucije bile su slabe, harali su nasilje i etničko čišćenje Hrvata, stalni su bili frakcijski sukobi u samoj srpskoj vlasti, a stvarnu su vlast imali “gospodari rata” koji su dijelili pravdu, prikupljali harače te održavali “red” u zemlji. Glavni “gospodar rata” bio je Željko Ražnatović Arkan pa su strani diplomati, političari i novinari Republiku Srpsku Krajinu nazvali “Arkanzasom”.

Takva se tvorevina ne bi održala na životu ni tri dana, koliko je trebalo da bude srušena u kolovozu 1995., da nije primala stalnu vojnu, ekonomsku, financijsku, političku i svaku drugu pomoć iz Beograda. Srbi u Hrvatskoj nisu imali ni demografske, ni ekonomske, ni političke kapacitete da sami organiziraju i izvedu pobunu te osnuju i održavaju svoju paradržavu na trećini teritorija međunarodno priznate Republike Hrvatske punih pet godina. Protiv srpskih pobunjenika bilo je gotovo 90 posto stanovnika Hrvatske - svi Hrvati, znatan broj Srba na neokupiranim područjima i pripadnici nacionalnih manjina. Prema tome, prva je adresa na koju treba uputiti pitanje što se dogodilo Srbima u Hrvatskoj - Beograd.

Ima li Hrvatska moralno i političko pravo obilježavati i slaviti “Oluju”? Ima. Ima, jednako kao što cijeli demokratski svijet slavi pobjedu antifašističke koalicije u Drugome svjetskom ratu, unatoč tome što su njezine glavne članice - Sjedinjene Države, Sovjetski Savez i Velika Britanija - u pojedinim fazama rata, posebice potkraj rata, počinile velike zločine. Sjedinjene Države bacile su u završnim danima rata atomske bombe na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki koje su ubile stotine tisuća ljudi, milijunima su nanijele trajne fizičke ozljede i psihičke traume, razorile gradove i kontaminirale tlo. Zajedno s Velikom Britanijom sudjelovale su u prekomjernima razarajućim bombardiranjima njemačkih gradova, ne samo Dresdena, u kojima su ubijene i ranjene stotine tisuća civila. Sovjetske postrojbe sudjelovale su u masovnim pljačkama, spaljivanju kuća i imanja, silovanjima žena, grupnim i pojedinačnim smaknućima civila tijekom svojega vojnog pohoda u Berlin. Ipak, nitko ne osporava pravo tim državama da slave pobjedu nad fašizmom. Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije izvršila je osvetnički pokolj nekoliko desetaka tisuća pretežno hrvatskih neprijateljskih vojnika i civila u Austriji i Sloveniji poslije formalnog okončanja Drugoga svjetskog rata. Upravo oni kojima se “gadi” obilježavanje “Oluje” najviše inzistiraju na obilježavanju pobjede nad fašizmom, premda vrlo dobro znaju za osvetničke zločine pobjednika počinjene nakon što su već porazili svoje ratne neprijatelje. Nikome od njih ne pada na pamet da traže ukidanje Dana antifašističke borbe kao državnog praznika u Republici Hrvatskoj zato što su antifašisti počinili pokolj neprijateljskih vojnika i civila u Austriji i Sloveniji. Bitno različita uzrokovanost i motiviranost, nerazmjernost i nesumjerljivost zločina dviju strana ključna su mjerila različita odnosa prema njima.

Poslije Drugoga svjetskog rata iz srednje i istočne Europe prognano je više od deset milijuna Nijemaca: oko šest milijuna iz Poljske, oko tri milijuna iz Čehoslovačke, oko pola milijuna iz Jugoslavije, najviše iz Vojvodine i Slavonije, te stotine tisuća iz Rumunjske, Mađarske i drugih zemalja. Iz Čehoslovačke su, primjerice, prognani svi sudetski Nijemci, oduzeta im je sva imovina i sva ljudska i politička prava, uključujući pravo na državljanstvo, zabranjen im je povratak u zemlju, a njihovi su predratni zavičaji degermanizirani kako bi se zatrli tragovi njihova postojanja. Među prognanima bio je i slavni Oskar Schindler, koji je u ratu spašavao Židove, da bi poslije rata ostao bez ičega i posljednje utočište našao u Izraelu. U jednom istraživanju 1996. čak je 86 posto Čeha izjavilo kako nikad ne bi glasovali za stranke koje bi se ispričale Nijemcima za nepravde što su im nanesene, a da se o restituciji imovine i pravu na povratak i ne govori. A nije da je Češka imala neki pokret otpora fašizmu i njemačkoj okupaciji. Kada su prije ulaska Češke u Europsku uniju 2004. udruge prognanih sudetskih Nijemaca i njihovih potomaka nešto pokušale kazati o tome, ušutkani su prije nego što su išta dospjeli reći. Nitko se nije uzrujavao zbog toga jer je prevladavalo mišljenje da su Nijemci, svi odreda i bez iznimke, zaslužili sve što im se dogodilo. To je doista bilo najmasovnije etničko čišćenje u Europi poslije Drugoga svjetskog rata, a ipak se o njemu šutjelo posvuda, uključujući Jugoslaviju, a uvelike se šuti i danas.

Nakon pobjede u prvome arapsko-izraelskom ratu 1948., koji je počeo napadom arapskih država na Izrael, s područja predratne mandatne Palestine izbjeglo je i prognano oko 700.000 Arapa. Usporedbe radi, toliko je stanovnika 1945. imala jugoslavenska republika Makedonija. Osim vrlo malog broja Arapa koji su dobili pravo da se vrate u svoj zavičaj kako bi se spojile obitelji, ostaci izumrle prve te pripadnici druge, treće i četvrte generacije Palestinaca žive još uvijek u izbjegličkim logorima na Bliskom istoku i u dijaspori diljem svijeta. Izrael ne želi ni čuti za njihov povratak u zavičaj i ne pada mu na pamet da vrati ili plati odštetu za uništenu i konfisciranu arapsku imovinu. Nitko ga zapravo ni ne prisiljava da to učini. Izraelski političari tvrde da njihova država nije ni politički ni moralno odgovorna za sudbinu Arapa u ratu koji su sami izazvali te da nema apsorpcijske kapacitete da zbrine palestinske prognanike i izbjeglice i kada bi to htjela. Štoviše, već dugo tvrde da takve apsorpcijske kapacitete nema ni Zapadna obala, gdje bi navodno trebala nastati palestinska država, pa upućuju Palestince da se napokon skrase u drugim prostranim arapskim državama i zaborave Palestinu. Ne može se reći da je zbog takve politike Izrael postao parija u međunarodnoj zajednici. Dapače, većina se država utrkuje u nastojanju da posluje s Izraelom te da sklopi s njime partnerske i prijateljske odnose.

Hrvatski je slučaj bio drugačiji zbog brojnih razloga. Opterećene protusecesionističkim sindromom koji je bio u srži međunarodne politike još od vestfalskog mira i nesklone osamostaljenju male države mučne povijesti u Drugome svjetskom ratu, velike svjetske sile nametnule su Hrvatskoj nakon ratne pobjede niz dotad neuobičajenih obveza: da proglasi opću amnestiju, zajamči pravo na povratak svih srpskih izbjeglica i prognanika, obnovi im kuće i stanove koje je razarala i srpska vojska, razminira polja i krajeve koje su i sami Srbi minirali, vrati socijalna prava koja su stekli prije rata, ustavnim zakonom jamči nedogledno posebno političko predstavljanje u nacionalnom parlamentu i lokalnim tijelima vlasti te razmjernu predstavljenost u policiji, javnoj upravi i sudstvu, osnuje posebne škole i razrede u kojima se nastava izvodi na srpskom jeziku i pismu, financira različite oblike kulturnog djelovanja, zaštiti svjetovna i sakralna kulturna dobra Srpske pravoslavne crkve koja je tvrdo podupirala rat i okupaciju u Hrvatskoj i dr.

No, to nije dosta. Kao što “pravi” hrvatski domoljubi, “čiste Hrvatine”, po svaku cijenu žele revidirati povijest NDH i prikazati je kao potpuno normalnu državu koja je silu koristila samo protiv aktivnih državnih neprijatelja, tako “srpski rodoljubi” u Hrvatskoj i Srbiji žele revidirati povijest devedesetih godina, izjednačiti odgovornost i krivnju Hrvata i Srba za rat u Hrvatskoj, dokazati da su zločini dviju sukobljenih strana bili jednaki te da Hrvatska nema moralno pravo obilježavati oslobođenje zemlje od srpske okupacije, ako je o okupaciji uopće riječ. Prema neshvatljivo perverznu i bezobraznu tumačenju, rat i zločini počeli su zapravo s “Olujom” u kolovozu 1995. A kada je tako, onda se protiv obilježavanja “Oluje” javno prosvjeduje u Beogradu, a navodno pacifističke udruge civilnog društva rade to i na Jelačićevu trgu u Zagrebu. Neka, i to je dio demokracije. Rat je ostavio teško materijalno i psihološko breme pobjednicima, a kako ne bi duboko frustrirao i traumatizirao vojne i političke gubitnike.