INTERVJU ZA GLOBUS

JOŠKO KLISOVIĆ, SDP-ov MINISTAR VANJSKIH POSLOVA U SJENI 'Predsjednica i premijer ne vode istu vanjsku politiku'

 Boris Kovačev / HANZA media

Joško Klisović, u Vladi premijera Zorana Milanovića zamjenik inoministrice, danas je neka vrsta ministra vanjskih poslova u sjeni. Saborski je zastupnik i potpredsjednik parlamentarnog Odbora za vanjsku politiku. Svojedobno je u MVP-u osmislio i realizirao koncept gospodarske diplomacije, kojim su poduzetnici bili jako zadovoljni. Država im je prvi put pružila konkretnu pomoć u prodoru na inozemna tržišta. Nažalost, potencijalna zlatna koka danas je prilično očerupana. Klisović je razočaran što se Hrvatska vraća na stari koncept, onaj iz 90-ih, kad je zastupanje hrvatske privrede u međunarodnim relacijama obavljala Gospodarska komora, dok je diplomatska mreža, jedina državna služba s infrastrukturom u inozemstvu, bila nekorištena, poput mrtvog kapitala.

Na nedavno, prije desetak dana, održanoj konferenciji na koju su predsjednica Republike i premijer sazvali sve hrvatske veleposlanike bilo je rečeno da u Hrvatskoj postoji samo jedna vanjska politika? Slažete se?

- Normalno da bi država morala imati jednu vanjsku politiku, ali ne može se ne vidjeti da predsjednica države i premijer vode svako svoju politiku. Njihove se vanjskopolitičke agende evidentno razlikuju. Inače, održavanje godišnje konferencije s veleposlanicima smatram dobrom idejom. Pod uvjetom da se to okupljanje ne pretvori u PR državnog vrha. Loše je što je na konferenciji izostala kritička analiza rada diplomacije, stanja vanjske politike i međunarodnog položaja zemlje. Predsjednica je posljednjih godina u više navrata javno kritizirala hrvatske diplomate, tvrdila je da ne promiču hrvatske interese. Nisam čuo da je ovoga puta to ponovila. Premda je konferencija najbolja prilika da se veleposlanicima otvoreno i jasno kaže što je dobro, što loše. Bojim se da ni ovoga puta nisu dobili jasne vanjskopolitičke smjernice. A primaju li s vrha države različite signale, diplomatima na terenu lako se pogubiti.

Možemo, dakle, reći da Hrvatska ima dvije vanjske politike? Onu predsjednice Republike i premijerovu. Kako biste ih definirali? Proamerička i proeuropska? Ili, kako neki tvrde, suverenistička i briselska?

- Da, faktički imamo dvije vanjske politike, s tim da koordinacija između njihovih sukreatora ne funkcionira na Ustavom predviđeni način. Oba brda, kako volimo kazati, nastoje nametnuti svako svoju vanjskopolitičku ideju i dovesti pred svršen čin ono drugo. Pritom, ne zaboravimo, predsjednica nema instrumente za provođenje vanjske politike, dok ih Vlada ima. Šefica države može pričati, ali bez Vladine potpore svoju priču ne može pretvoriti u djelo. Također, europska je politika kompletno u domeni Vlade, jer se sve europske odluke donose u Bruxellesu u različitim formatima Vijeća ministara, na kojima sjede i hrvatski ministri. Predsjednica nije član nijednog tijela odlučivanja u Europskoj uniji.

Kakve su posljedice takve, najblaže rečeno, neusklađenosti?

- Velike distinkcije u vanjskoj politici. Želeći pokazati da imaju svaki svoju autentičnu politiku, predsjednica i premijer uglavnom gube ono što bi im trebalo biti zajedničko. Najgore što se jednoj državi može dogoditi! Jer, ako imate dvije vanjske politike, iz perspektive međunarodnih partnera, bez obzira jesu li to države ili multinacionalne organizacije, postajete nevjerodostojni, gubite kredibilitet. Zbog tog dualiteta Hrvatska bi se u međunarodnoj zajednici mogla početi percipirati kao država koja nije pouzdana, na koju se ne može računati ni osloniti.

U svom govoru na konferenciji veleposlanika predsjednica je rekla da se hrvatska vanjska politika ne može voditi u Bruxellesu, nego se isključivo mora oblikovati, određivati i dogovarati u Zagrebu? Kome je ta poruka bila upućena?

- Može biti upućena jedino drugom sukreatoru vanjske politike.

Znači, premijeru Plenkoviću?

- Da, trećeg nema. Naravno da se hrvatska politika ne može voditi u Bruxellesu, ali ni u New Yorku, Washingtonu ili Mostaru. Veliko je, međutim, pitanje može li mala država imati veliku vanjsku politiku i odlučujuće utjecati na međunarodne odnose. Mislim da ne može. Prevelike ambicije, ambicije da se pokažemo važnim partnerom u igrama velikih, globalnih igrača znaju biti tek očajnički pokušaji da nerealno nabildamo vlastitu ulogu, što često završava fijaskom. Samosvjesne zemlje utvrdit će vlastite vanjskopolitičke prioritete te ih onda pokušati realizirati u skladu s raspoloživim kapacitetima i instrumentima. Slijedeći svoje ciljeve izbjegavaju opasnost da budu iskorištene za račun tuđih interesa. Ne vidim da bi se vanjska politika u Hrvatskoj vodila na takav način. Vidim samo ogromne ambicije naših političara.

Predsjednica tvrdi da možemo biti veliki onoliko koliko hoćemo?

- To je na razini djevojčice koja još živi u svijetu bajki i vlastitih maštarija.

Kako biste karakterizirali vanjsku politiku predsjednice države, a kako premijerovu?

- Evidentno je da predsjednica pokušava ostvariti što bliže odnose s Amerikancima. Zato je ušla u inicijativu Triju mora. Podržavam gospodarski segment te inicijative, posebno kad je riječ o energetskoj i prometnoj infrastrukturi. Milanovićeva je Vlada zagovarala sličnu suradnju s državama Istočne Europe u projektu Baltik-Jadran. Ekonomsku dimenziju inicijative Triju mora podupire i Vlada premijera Plenkovića, pa je tako na nedavnom sastanku u Poljskoj, uz predsjednicu države, sudjelovala i potpredsjednica Vlade Martina Dalić, zadužena za gospodarstvo, a ne ministrica vanjskih poslova. O političkoj dimenziji tog projekta Vlada se nikad nije očitovala. Možda i zato što su politički ciljevi inicijative Triju mora još uvijek nejasni. Jedni je vide kao sredstvo stvaranja novog izolacijskog koridora prema Rusiji, drugi kao instrument protunjemačke politike. Kako politički aspekti inicijative stalno evoluiraju, nije nemoguće da se na koncu razviju u nepoželjnom i neprihvatljivom smjeru, zavisno kako će se mijenjati američka vanjska politika. Predsjednica Republike nekritički je i brzopleto ušla, čini se, u jednu igru za koju ni sama još ne zna kamo nas zapravo vodi. Još nismo čuli ni koji su to hrvatski politički interesi u projektu Triju mora. Osim regionalne suradnje, koja je, naravno, uvijek dobrodošla. Mislim da je prvo trebalo utvrditi političke ciljeve, važne za hrvatsku državu i njene građane, ciljeve koji se sudjelovanjem u toj inicijativi kane ostvariti. Bez toga, pusta želja da se Hrvatska ili neki njen političar na vanjskopolitičkom planu učine važnim može se pokazati kontraproduktivnom.

Što da se radi? Predsjednica Hrvatske predstavlja se kao jedna od liderica inicijative Triju mora!

- Hrvatska mora znati svoje mjesto. Članica smo Europske unije, odluke donosimo unutar EU, pa su interesi Europe i naši interesi. Jednako tako moramo razvijati odnose s Amerikom kao sa svojim strateškim partnerom. Ali nikakvo podilaženje SAD-u, nikako da bi se Hrvatska dala instrumentalizirati za račun američkog utjecaja na stanje stvari u Europskoj uniji. Na toj se točki najjasnije vidi razlika između predsjednice i premijera. Njezina se politika može smatrati više proameričkom, Vladina više proeuropskom. Što ne znači da će u Banskim dvorima zanemariti značaj Amerike, ali će svakako jako voditi brigu o stanju stvari u Bruxellesu.

Postoji li opasnost od prevelikog vezivanja Hrvatske sa zemljama Višegradske skupine, od kojih su neke jako zaplovile u konzervativnu revoluciju, protubriselska raspoloženja i protueuropske vrijednosti?

- Suradnja je uvijek dobrodošla, ali svakako ne bih volio da se asociramo s negativnim tendencijama u nekim od tih država, koje se u Bruxellesu gledaju s prilično velikom zabrinutošću. Nažalost, nekim svojim potezima i Hrvatska je podigla zabrinutost EU, pa nas dio europskih zemalja, i to onih koji čine okosnicu integrirane Europe, sve više vidi kao državu Višegradske skupine, s moguće vrlo neugodnim posljedicama, pogotovo dođe li do organiziranja EU dvaju brzina.

S ministrom Stierom napravljen je veliki konzervativni zaokret. Mislite li da će se s novom ministricom vanjskih poslova stvari normalizirati?

- Da, s ministrom Stierom zaista je napravljen konzervativni zaokret, poglavito u području ljudskih prava, na što smo kao opozicija jako reagirali i mislim da smo to uspjeli zaustaviti. Posebno mi je žao što je poništen konsenzus između HDZ-a i SDP-a koji je u vanjskoj politici na području ljudskih prava godinama funkcionirao. Aktualna ministrica dosad nije iskazivala neke nove političke inicijative ili stavove. Koliko mogu primijetiti, uglavnom to prepušta premijeru Plenkoviću, a sebe, izgleda, shvaća tek kao izvršitelja njegove politike.

Predsjednica najavljuje reformiranje diplomatske mreže? Što bi to značilo?

- Ne znam što je točno predsjednica mislila, ali diplomatsku mrežu treba reformirati. Treba otvoriti niz veleposlanstava u državama u kojima hrvatski biznis ima interes, a to su prvenstveno zemlje Afrike i Azije, a možda zatvoriti u nekim državama Europske unije. Znam da to u Hrvatskoj zvuči bogohulno, ali veliki broj europskih država, od bogate Danske, Nizozemske ili Slovenije, već je ukinuo određeni broj, od pet do desetak, predstavništava unutar EU. Unija danas funkcionira kao jedan politički i gospodarski prostor, u Bruxellesu postoje velike diplomatske misije, ministri se svaki mjesec susreću, premijeri također, pa više nije potrebno imati veleposlanstvo u svakoj od EU-država.

Na konferenciji s veleposlanicima premijer Plenković najavio je povećanje proračuna Ministarstva vanjskih poslova za 20 posto, objašnjavajući to potrebom vraćanja digniteta diplomatskoj službi. Izjava otvara više mogućih pitanja. Prvo, zašto se dignitet diplomatske službe smatra ugroženim? Drugo, vraća li se dignitet novcem? Treće, može li to Hrvatska financijski izdržati?

- Dignitet diplomatske službe ugrožen je sustavnim klizanjem u nerelevantnost. Zatim negativnom selekcijom kadrova. Iz Ministarstva odlaze ljudi koji su nosili vanjsku politiku, pogotovo u njenom sadržajnom smislu. Dignitet službe narušavaju i materijalni uvjeti rada naših diplomata. Povećanje izdvajanja ne garantira automatski potrebna poboljšanja. Samo novcem se dignitet neće vratiti. Osobno sam se u zadnje dvije godine zalagao za povećanje proračuna MVP-a, ali su me ministri, Miro Kovač, pa poslije i Davor Ivo Stier, uvjeravali da su predložene financijske restrikcije prihvatljive i da neće štetiti njihovu funkcioniranju.

Premijer Plenković je, čini se, prilično široke ruke?

- Istina, BDP raste, ali Hrvatskoj treba koncentracija sredstava u ključne reformske projekte, po meni, prije svega u kurikularnu reformu, obrazovanje, znanost, restrukturiranje gospodarstva… A ne u privilegije i državnu potrošnju koja ne potiče razvoj. Državnički kapacitet i politička mudrost pokazuju se u sposobnosti određivanja prioriteta koji će omogućiti ubrzani razvoj zemlje. Proračun je jedina iskrena slika Vladinih prioriteta.

Predsjednica uskoro ide u Moskvu. Je li to početak normaliziranja dosad godinama zanemarenih i loših odnosa s Rusijom?

- Premda je Hrvatska članica EU i NATO-a, Rusiju vidim kao našeg partnera. Jako je dobra vijest da će se predsjednica u Moskvi susresti s predsjednikom Putinom. Bit će jako loše ako taj sastanak ne urodi određenim rezultatima. Kao što nam se s Rusijom već događalo. Svojedobni dolazak predsjednika Putina u Zagreb, kao i odlazak premijerke Kosor u Moskvu, Hrvatska nije uspjela kapitalizirati. Izgleda da smo šampioni propuštenih prilika. Možda i zato što ne znamo što hoćemo.

Hrvatska ima prilično tenzične odnose s gotovo svim susjedima. Za početak, kako riješiti napetosti sa Slovenijom kad se pozicije čine gotovo nepomirljivima: Hrvatska ne priznaje arbitražnu odluku o razgraničenju, dok Ljubljana na tome tvrdo inzistira?

- Arbitražna će odluka i dalje opterećivati naše odnose, sve dok se taj problem ne riješi. Mislim da je premijer Plenković dobro krenuo kad je predložio sastanak sa slovenskim premijerom Cerarom. Arbitražna bi presuda mogla biti startna točka njihova razgovora. Uostalom, Hrvatska nije ni iznijela neku novu pregovaračku poziciju. Ni završetak pregovora ne mora biti daleko od arbitražne odluke. Na premijerima je da prepoznaju priliku i da se pokažu državnicima koji su sposobni postići dogovor oko razgraničenja. Hrvatska neće prihvatiti odluku Arbitražnog suda, ali može prihvatiti bilateralni sporazum sa Slovenijom da se arbitražna presuda usvoji u postojećem ili nekom djelomično modificiranom izdanju. To bi onda faktički bila suverena odluka dviju država.

Smatrate prihvatljivim da se odnosi između Hrvatske i Slovenije riješe po arbitražnom obrascu?

- Arbitražna presuda uglavnom nije nepovoljna za Hrvatsku. Naša su stajališta i zahtjevi u dobrom dijelu ispunjeni. Naravno, najviše boli da crta razgraničenja ne teče sredinom Piranskog zaljeva, kako smo tražili, ali mislim da je to jedino što nije u skladu s našim interesima. Iz perspektive Slovenije stvari stoje lošije. Oni su tražili cijeli Piranski zaljev, pa ga nisu dobili. Nisu dobili ni teritorijalnu spojnicu do otvorenog mora. Na kopnu su više-manje prihvaćeni hrvatski zahtjevi. Zato mislim da je arbitražna odluka dobra osnova za pregovore sa Slovenijom. Bude li na obje strane pameti, snage i državničke odgovornosti.

Bosna i Hercegovina? Odnosi se opet zaoštravaju, sada oko Pelješkog mosta?

- Vanjska politika u Bosni i Hercegovini često se - nažalost češće nego drugdje - koristi za unutarnjopolitička nadmetanja i obračune. Pelješki most kolateralna je žrtva takvog stanja stvari u susjednoj državi. Ali mislim da će se tenzije smiriti. Europska je komisija napravila studiju opravdanosti tog projekta. Analiza pokazuje da je izgradnja mosta apsolutno opravdana, iz perspektive ne samo Hrvatske nego i Europske unije, a onda, naravno, i cijele regije.

Vidite li mogućnost za poboljšanje odnosa sa Srbijom?

- Naravno da vidim. Prostor je ogroman. Pogotovo jer je u posljednje vrijeme zamro rad na rješavanju otvorenih pitanja. Više se na Srbiju išlo sistemom pritisaka, zaustavljanjem i blokiranjem određenih europskih pregovora, što neke zemlje Europske unije nisu prihvatile sa simpatijom. Upravo suprotno. Možda je sada, nakon izbora Aleksandra Vučića za novog srbijanskog predsjednika, pravo vrijeme za intenziviranje razgovora s Beogradom. Suradnja sa Srbijom potrebna je hrvatskom biznisu i hrvatskoj politici.

Hrvatska je predsjednica već izjavila da u novom predsjedniku Srbije vidi čovjeka s kojim je moguće surađivati. Svojedobno su, dok je Vučić još bio premijer, potpisali i neke sporazume, koji su uglavnom ostali mrtvo slovo na papiru?

- Naravno, jer takvi sporazumi nisu u nadležnosti predsjednice. Koliko sam shvatio, Vlada nije dala zeleno svjetlo za njihovo dogovaranje i potpisivanje. Tadašnji se ministar vanjskih poslova Miro Kovač jasno ogradio od tog aranžmana. Za razliku od Hrvatske, gdje šef države ne može biti član stranke, predsjednik je Srbije istodobno i predsjednik vladajuće stranke, što mu osigurava političku moć da odlučujuće utječe na politiku svoje vlade. Predsjednica Hrvatske nema takvu razinu političkog utjecaja na donošenje odluka.

Što mislite o dosta raširenoj tezi da se Amerikanci i Rusi preko Agrokora bore za moć u ovoj regiji?

- Sve je moguće. Vanjska politika poznaje mnoge mehanizme djelovanja, među kojima je jedan od važnijih novac, instrument takozvane dolar diplomacije. Rusi su kupili cijeli energetski sektor Srbije, puno su investirali na Balkan, što im osigurava određeni utjecaj u tangiranim zemljama. Sigurno je da su Amerikanci detektirali veliki ulazak ruskog kapitala u prostor zapadnog Balkana i sigurno je da im se to previše ne dopada. Ali, ne možeš tome parirati slanjem Šeste flote u Jadran, nego samo investiranjem u ciljane države. Investicije su dobra vijest za sve u regiji, ali može biti problematično ako su ulaganja dio geopolitičkih igara. Jer, kako kažu, gdje se bikovi tuku, tu trava ne raste. U ratovima velikih male zemlje obično izvuku deblji kraj. Brine me što se čelni ljudi države ponašaju kao da nisu svjesni opasnosti. Brine me što u našoj vanjskoj politici ne vidim vizije. Kao da nas stihija nosi. Više srljamo nego što svojom sudbinom sami upravljamo. Nadam se da ipak nećemo postati poprište ni ekonomskih ni političkih sukoba velikih sila. U njihovim je geopolitičkim interesima Hrvatska samo kamenčić u mozaiku. A nama je Hrvatska sve.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 13:39