RAZGOVOR ZA GLOBUS

Kardinalov biograf: Kuharić bi, da je živ, bio ogorčen što papa još nije kanonizirao Stepinca

Miroslav Akmadža 13 je godina prikupljao je i pripremao materijale za knjigu o Franji Kuhariću
Kardinal Franjo Kuharić
 Damjan Tadic/Cropix

„Što bi Kuharić u svojem dnevniku napisao danas o tome zašto Stepinac još nije proglašen svetim? Mislim da bi u tom hipotetskom dnevniku bilo puno gorčine. Poznavajući Kuharića kako ga sad poznajem nakon što sam napisao njegovu biografiju, mislim da bi ga sve ovo strašno pogodilo. Ni sada on ne bi istupao javno, ali bi u nekoj propovijedi indirektno provukao svoje neslaganje”, kaže u intervjuu Globusu povjesničar dr. Miroslav Akmadža, autor prve velike biografije Franje Kuharića, koja je, pod naslovom „Kardinal i vlast”, upravo izišla u izdanju zagrebačkog Profila.

Akmadža, znanstveni savjetnik u Hrvatskom institutu za povijest, trinaest godina prikupljao je i pripremao materijale za knjigu. Prekopao je sve povijesne arhive, zapisnike različitih državnih komisija za odnose sa vjerskim zajednicama i dosjee UDB-e i SDS-a koji su pomno pratili i bilježili aktivnosti zagrebačkog nadbiskupa. No osobita je vrijednost knjige u tome što je autor u nju unio brojne izvatke iz privatnih dnevnika koje je Kuharić vodio desetljećima. Akmadža je jedini „necrkveni“ čovjek kojemu je Kaptol dopustio uvid u cijelu tu bogatu pisanu ostavštinu i odobrio da objavi pojedine djelove.

„Mislim da sam ja prvi civil koji je dobio potpuni uvid u dnevnike. Bilo je prije selektivnih uvida, ali ja sam vjerojatno jedini dobio sve. Prva ideja je bila da napišem knjigu 'Franjo Kuharić i komunističke vlasti', ali kad sam vidio što sve ima u dnevniku, odlučio sam se ići do kraja i napisati pravu, cjelovitu biografiju Franje Kuharića. Sad mi je jasno, da nisam dobio njegove dnevnike, ovo bi bila jako škrta knjiga”, kaže dr. Akmadža.

Kako je od Crkve isposlovao dopuštenje da objavi dijelove kardinalovih privatnih dnevničkih zapisa?

„Pretpostavljam da Nadbiskupskom stolu nije bilo lako donijeti odluku da li da mi dozvole objavljivanje ili ne. Možda je presudio i sam nadbiskup Bozanić.”

Kao skrupulozni povjesničar, Akmadža upozorava da Kuharićeve bilješke treba čitati kao cjelinu, kako se ne bi izvlačili pogrešni zaključci.

„Dnevnici se ponekad pišu navečer, kad je čovjek već umoran, još pod dojmom nečega ili u afektu, u trenutku, katkad u ljutnji, bez puno razmišljanja i bez dovoljno informacija. Ako to izdvojite i pročitate zasebno, a da ne vidite što je o istoj temi pisao nakon nekoliko dana, dobit ćete krivu sliku. Kuharić je, kao i Stepinac, znao pisati u afektu.”

Čitanjem i proučavanjem dnevnika Franje Kuharića Akmadža je produbio uvid o njegovu karakteru.

„Kuharić je na trenutke znao biti krut, ali vidljivo je njegovo opterećenje time što je smatrao kako nije stekao dodatna obrazovanja u inozemstvu, kao neki svećenici njega. Znao je potpasti pod njihov utjecaj Imao je kompleks kako oni možda znaju više zato što su školovaniji, iako je on često bio mudriji od njih. Oni oko njega su to iskorištavali”, otkriva Akmadža. No istovremeno upozorava na drugu važnu Kuharićevu karakternu crtu: „Kad bi zauzeo čvrst stav oko nečega, onda se više nije moglo na njega utjecati. Osim Svete Stolice, naravno. Imao je stanovitu dozu seoske tvrdoglavosti, ali nije bježao od savjeta i preporuka.”

Kakav je bio odnos kardinala Kuharića s Franjom Tuđmanom i kako o njemu kao političaru i državniku piše u svojim dnevnicima?

„Kuharić je imao vrlo kompleksan odnos sa Tuđmanom. S jedne strane, jako ga cijeni. Zapravo, nijednoga političara nije cijenio koliko Tuđmana. Ali, ne suzdržava se, kritizira ga kad god može, no ne želi ga napadati javno. Kritizira ga u razgovorima s drugima i u svom dnevniku.”

S druge strane, Tuđman je, kako u knjizi otkriva Akmadža, izbjegavao razgovor s Kuharićem u četiri oka. Zašto?

„Očito je bio svjestan što u tim trenucima Kuharić misli o njegovoj politici. Riječ je ponajprije o politici prema Bosni i Hercegovini i hrvatsko-muslimanskom ratu. Primio je Kuharića tek kad je sve kulminiralo, ali opet ne nasamo. Uvijek su bili prisutni i drugi biskupi i Tuđmanovi suradnici. Teško je razgovarati s čovjekom kojeg poštuješ a ne slažeš se s njim. Zato je Tuđman radije slao Kuhariću svoje suradnike.”

Bez obzira na dugogodišnje poznanstvo, brojne susrete i razgovore, njih dvojica, smatra Akmadža, nisu bili prijatelji.

No potkraj 90-ih odnos između kardinala i predsjednika dobiva novu dimenziju.

„Zbližavaju se tek pred kraj života. Tuđman se razbolijeva, kardinal odlazi u mirovinu pa ima više vremena, a Tuđman više potrebe za duhovnim razgovorima”, govori Akmadža. „U to su vrijeme bili najbliži, razgovarali su ne toliko o politici koliko o životu i duhovnim pitanjima. To završava davanjem sakramenata Tuđmanu i njegovoj supruzi, vjenčanjem i, na kraju, Tuđmanovom smrću. Kuhariću je jako teško palo što mu nije uspio dati posljednje pomazanje dok je bio pri svijesti i što nije uspio s njim razgovarati prije smrti.”

Dr. Miroslav Akmadža govori u intervjuu i o tome zašto Kuharić nije htio doći na Prvi opći sabor HDZ-a; zašto su ga neki istaknuti HDZ-ovi dužnosnici posjećivali na Kaptolu i žalili mu se na Tuđmana; čime su ga silno razljutili svećenici fra Tomislav Duka i don Anto Baković...

Cijeli intervju možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa

Pretplatite se, donosimo Globus sigurno do vašeg doma!

01/22 55 374

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

image
Naslovnica novog Globusa
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 01:08